Ibn Haldun

Ibn Haldun je jedan od najvećih arapsko-islamskih mislilaca. Njegova misao iako nastala u evropskom srednjem vijeku i značajna je ne samo u povijesti islamske kulture i civilizacije nego i ljudske misli uopšte. Veličina Ibn Haldunovih djela je u njihovoj nepobitnoj originalnosti i njihovoj začudnoj aktuelnosti. Zivio je u 14 i 15 stoljecu. Njegovo najznacajnije dijelo je  Mukadima (El-Mukaddimah). U tom djelu je iznio brojne briljantne ideje o ekonomiji, politici, sociologiji, edukaciji i historiografiji. U njemu je iznio i određene gotove i generalne zakone kultura i društava. Također je utvrdio pravila za kritičku obradu historijskih izvora kako bi se njima dobili tačni podaci i precizna rekonstrukcija historije. El-Mukaddimah je dugo vremena slovila za najznačajniju i najbolju filozofiju historije ikada napisanu. Ibn Haldun se smatra jednim od utemeljitelja sociologije.

MISLI

                                                              

- Čovjek pripada grupi sa najvišim nivoem svijesti i omogućava mu da se najviše duhovno uzdigne od svih živih bića. Svi se rađamo sa istim potencijalom ali neko ostane na tome a neko dobaci na visoki stepen. 

- Svaka ljudska zajednica ovisi o osjećaju pripadnosti pojedinaca toj grupi. Kada je u pitanju mala zajednica onda se obićno osjećaj pripadnosti konstruiše oko krvne pripadnosti. Članovi jedne porodice imaju snažnu potrebu da pomažu drugim članovima svoje porodice. Kod većih grupa, mora se pronaći neki drugih kohezivni faktor.

- Arapi su se kroz historiju veoma malo mješali sa ostalim narodima tako da je njihov osjećaj za pripadnost porodici bio na najvišem nivou od svih ljudi .

- Svaka grupa ima svog lidera. To je osoba koja je najbolja u onome šta se smatra kao vrijedno unutar iste. Vrijednosti ovise o prošlim generacijama i onome što je ostalo poznato iza njih.

- Plemstvo je živa kategorija samo je promijenila oblik. Prirodno plemstvo ima onaj član grupe koji je najbolji u onome šta grupa promoviše kao vrijednost. Što je grupa izloženija iskušenjima tih vrijednosti, to je plemićki autoritet prirodniji. 

- Kada se čovjek odvoji od prirode onda počne usvajati druge vrijednosti i one postaju sve više i više virtuelne i plemićki status se počinje u konačnici bazirati na lažnim vrijednostima.

- Kada u selo dođe medvjed onda tu nema šta mnogo filozofirati. Onaj ko je u stanju otjerati medvjeda i zaštititi selo on po automatizmu ostvaruje vrijednosti koje seljani vrednuju. On je pokazao hrabrost i kada god u budućnosti dođe sličan problem, od njega će se očekivati da prvi reaguje. Njegov plemićki autoritet (očekivanje sela da prvi reaguje ispravno) se bazira na nečemu stvarnom. Ili si izašao pred medvjeda ili si se sakrio. Tu ne možeš folirati. 

- Kada grupa postane veća i kada se uloge unutar grupe podijele onda će se plemićki autoritet sve više bazirati na imaginarnim vrijednostima. 

-U primitivnim grupama plemićki autoritet bazira na stvarnim vrijednostima a u razvijenim grupama se bazira na imaginarnim vrijednostima.

- Prestiž kojeg ostvari određeni član grupe može maksimalno trajati četiri generacije. Prva generacija je onaj ko ga je ostvario. Druga generacija tj njegova djeca su živi svjedoci borbe ali ipak nisu uložili isti trud, oni su na nižem nivou od prve generacije. Treća generacija tj unuci, nastoje imitirati prvu generaciju jer sve što oni znaju o njenom uspjehu dolazi iz priča. Ako neka generacija uspije prenijeti neki mit o svojim djedovima onda se prestiž iste može prenijeti i na četvrtu generaciju ali tu se priča završava.

- Kada jedna grupa sa plemićkim statusom počne gubiti plemićki autoritet onda se javljaju podgrupe sa novim idejama i novim strujama koje malo po malo proizvode novi osjećaj pripadnosti sve dok ne prestignu vladajuće. Na taj način dolazi do smjene plemićkog autoriteta.

- Kada vladajuća dinastija nema pravog konkurenta i kada su svi "podčinjeni" zadovoljni prestaje pravljenje podgrupa pošto niko nema stvarnu potrebu da mijenja sistem koji je dobar. 

- Čim imaš blagostanje i nedostatak tegobnih iskušenja nestaje potreba sa osjećajem pripadnosti jer je osjećaj pripadnosti primarno vezan za opasnost i prilazak grupi zbog zaštite.  

- Ako je grupa izložena autsajderima te ako živi u blagostanju, njihov osjećaj pripadnosti će sve više blijediti a to će postojećim liderima oduzeti plemićki status.

- Postojanje plemićkog autoriteta u nekoj grupi je znak da je grupa prirodna. Čim grupa izgubi prirodnog lidera ona postaje izložena vanjskim uticajima.

Nepodnošljivi tipovi ljudi

Postoje mnogi izvori negativnosti u našim životima. Ponekad su okolnosti daleko od savršenih i mi postajemo nesretni i depresivni, osjećamo kao da nema izlaza. U takvoj situaciji, važno je imati na umu da stvari ipak postanu bolje, te da vi imate moć preokrenuti vaš život. Možete početi uklanjanjem toksičnih ljudi iz vašeg života.

Ovo su tipovi ljudi koji truju vaš život:

Ljudi koji šire negativnost.

Je li netko tko vam je blizak uvijek ljut, ogorčen i nesretan? Ako je tako, vjerojatno možete osjetiti kako siše život iz vas namećući vam svoju negativnost i pesimizam. Kada ste s ljudima koji se žale 24/7 i uvijek vide život kao polupraznu čašu, ne samo da to nije zabavno, već je i opasno za vas. Ako se prečesto družite s tim ljudima, vjerojatno ćete i vi usvojiti negativno razmišljanje ili čak postati deprimirani. A svi znamo koliko je važno usredotočiti se na pozitivne stvari kako bi iste i privukli u naše živote.

Ljudi koji vas cijelo vrijeme kritiziraju.

Oni mogu početi s malim stvarima, na primjer, mogu istaknuti kako im se ne sviđaju vaše cipele ili vaša frizura, ali uskoro će prijeći na kritiziranje stvari za koje vi osjećate veliku strast. Trebate ljude u vašem životu koji vam mogu reći istinu i upozoriti vas ako radite nešto krivo, ali ne trebate ljude koji će vas neprestano kritizirati i ponižavati. Nikada se nećete osjećati slobodno i ugodno kada ste u društvu takvih ljudi, niti ćete moći biti ono što vi stvarno jeste, a ako ne možete biti ono što uistinu jeste, zašto bi uopće i bili s njima?

Ljudi koji troše vaše vrijeme.

U redu je provoditi mnogo vremena s tim posebnim ljudima u vašem životu. No, ponekad postoje ljudi koji jednostavno stalno žele našu pažnju samo zbog dobivanja pažnje. Oni vam ne pomažu u razvoju i rastu, oni samo troše vaše vrijeme. Nemojte im to dopustiti.

Ljubomorni ljudi.

Naravno, ponekad je lijepo znati kako je netko malo ljubomoran, jer se tada osjećate još bolje zbog svog uspjeha. No, neki ljudi su stalno ljubomorni, nikada nisu sretni s onim što imaju i nikada neće biti sretni kada vam se dobre stvari dogode. Takvi ljudi stalno šalju negativne vibracije iz zavisti, jer iz njihove točke gledišta – dobra stvar koja se dogodila vama - trebala se dogoditi njima. Želite se okružiti s ljudima koji će vas podržati i koji će vam pomoći da krenete naprijed.

Ljudi koji izigravaju žrtvu.

To su ljudi koji uvijek pronalaze krivca za neuspjehe u životu ili njihove pogreške. Oni ne žele preuzeti odgovornost, a prije ili kasnije okriviti će i vas. Takve ljude je ponekad teško prepoznati. Najprije ćete suosjećati s njihovim problemima i pokušat ćete  im pomoći. No, njihova “potrebitost” nikada neće proći. I zbog takvih ljudi ćete zaboraviti vidjeti teška vremena kao priliku za učenje i rast. Uskoro ćete se uhvatiti kako okrivljujete okolnosti i ne činite ništa da ih promijenite, niti mijenjate vaš stav.

Ljudi koji ne mare za vas.

Ovo se može činiti očigledno, ali na žalost, mnogi od nas se druže s osobama koje uopće nije briga za nas. Možda je to zato što nismo spremni otpustiti ih iz života ili zbog toga što se nadamo kako će se nešto promijeniti, ali zapravo ne postoji razlog da nekoga imamo u svom životu, ako ta osoba nije zainteresirana za to.

Egoistični ljudi.

Tu su i ljudi koji se samo pretvaraju da brinu o vama. No, prije ili kasnije, sve se svede na njih. Dakle, ako provodite mnogo vremena s nekim, samo budite sigurni da ta osoba, osim što „uzima“, vam nešto i „daje“ zauzvrat. Ukoliko to nije slučaj, ne isplati se.

Ljudi koji vas uvijek razočaravaju.

Nitko od nas nije savršen. Svi griješimo i svi možemo ponekad biti negativni, kritični, sebični ili ljubomorni. I to je u redu. Svi smo mi ljudi. Ali bitno je da smo spremni raditi na sebi, rasti i truditi se da postanemo bolji ljudi. Ali ako postoji netko u vašem životu tko nije voljan to učiniti, vrijeme je da se oslobodite te osobe. Morate prestati dopuštati istim ljudima da vas iznova i iznova povrjeđuju i razočaravaju.

Dakle, što još možete učiniti kako bi poboljšali vaš život?

Prvi korak je riješiti se negativne okoline. No, ono što je još važnije, trebali bi ostati pozitivni. Promijenite negativno razmišljanje i oslobodite se ograničavajućih uvjerenja.

Franc Šubert

Franc Šubert (Franz Shubert) je rođen 1797. godine u Lihtenthalu kraj Beča kao sin učitelja, pa je i sam u početku radio kao pomoćni učitelj na očevoj školi. U dobi od 21. godinu napušta učiteljsko zvanje za koje nije imao ni dovoljno volje, ni sposobnosti i otada živi u slobodnom zvanju umjetnika, često vrlo oskudno. Bio je središnja ličnost kruga vjernih prijatelja kojemu su pripadali i mnogi drugi istaknuti umjetnici, književnici, pjesnici, slikari, pjevači i kipari. Umro je sa samo 30 godina, a za to kratko vrijeme stvorio je nevjerojatno mnogo djela koja otmjenom jednostavnošću melodije i dotada nepoznatom harmonijskom pratnjom ukazuju i utiru put ostalim romantičarima 19. vijeka.

Šubertovu slavu pronosi više od 600 solo pjesama uz klavirsku pratnju (Serenada, Ružica u gaju, Ciklus o lijepoj mlinarici, Zimsko putovanje i mnoge druge), klavirske kompozicije, sonate, četveroručna djela, dva klavirska trija, 14 gudačkih kvarteta, poznati Kvintet Pastrva, osam simfonija, mise i zborske pjesme. 

Komponovao je neobičnom brzinom kao u nekoj stvaralačkoj groznici. Pjesme je komponovao obično na tekstove priznatih pjesnika: Goethe, Heine, Müller i drugih. Znao je i do pet pjesama dovršiti preko dana, a navečer bi ih ponio u društvo prijatelja. Kada bi Šubertu prijatelji čestitali i burno pljeskali, znao je samo reći: I sam se nadam da će jednom nešto biti od mene.

Na vrhuncu njegovog kreativnog stvaralaštva teško je obolio, a umire dva mjeseca prije svog 31. rođendana 1828.godine. Njegova muzika nadahnjuje i danas, a njegov senzibilan romantičarski duh progovara kroz njegove solo pjesme. Vjerojatno je najljepša upravo slavna Serenada (Ständchen) koju možemo opisati i kao savršenu sinesteziju ljubavnog pjesničkog teksta i romantične Šubertove muzike nadahnute mladošću.

Serenada

Moja pjesma te tiho zove  

Kroz mjesečinom obasjanu noć;
Dolje u mirni gaj,
Dođi k meni, ljubavi moja!
Vani na mjesečini,
U krošnjama šapuće vjetar.
Pogleda zlih izdajnika,
ne boj se ti, ljubavi moja.
Čuješ li kako slavuji poju?
Ah, ti si ta koju zovu,
Sa slatkim zvukom njihova pjeva,
ljubavi, zovu te za me.
Oni razumiju srca čežnju,
znaju ljubavi bol,
Svako srce umiruju
srebrnim svojim pjevom.
Neka dirnu i tvoje srce,
ljubavi, poslušaj me!
Dršćući od tjeskobe te čekam!
Dođi, usreći me!