Sergej Aleksandrovič Jesenjin je bio jedan od najpoznatijih i najpopularnijih ruskih pjesnika 20. vijeka. Rodio se u selu Konstantinovu gdje je završio osnovnu četverogodišnju školu, a u selu Spas Klepki upisuje crkveno-učiteljsku školu. Narodno sveučilište polazi u Moskvi, ali ne završava studij. Bavio se književnim radom. U Petrograd je došao 1915. godine i ušao u književne krugove u kojima je pobudio zanimanje seoskim motivima u poeziji. Oduševljeno je pozdravio revoluciju.
Godine 1922. upoznaje slavnu američku balerinu Isadoru Duncan, s kojom se iste godine ženi. Zajedno putuju Europom, a 1923. godine borave u Americi. Iste godine Jesenjin se vraća u Rusiju i rastaje od Isadore Duncan. Godine 1925. ženi se Sofijom Andrejevnom Tolstoj, unukom ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja. U to se vrijeme liječi od alkoholizma.
Kao sljedbenik ruskih simbolista, pisao je poeziju posvećenu selu i prirodi, vrlo melodioznu i s puno metafora. Njegov drugi ciklus ima karakter pjesnikovih lićnih ispovijesti. Staljinistička je kritika oštro osuđivala Jesenjinovo pjesništvo i viđenje životnih vrijednosti, pijanstvo, razbarušeni individualizam, kafanska raspoloženja i poetizaciju huliganstva. Jesenjinova poezija stekla je mnoge poklonike i izvan pjesnikove domovine.
PISMO MAJCI
Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom,
ona čudna svjetlost sja i dalje.
Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu,
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.
U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči,
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.
Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.
Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.
Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.
Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi,
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.
I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.
Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.
-----
Često sam odlazio. I okretao se.
I kažu, tada poželiš da se nekad vratiš.
I vraćao sam se. Ništa nije bilo isto. Ni pejzaži, ni ljudi, ni ja.
Shvatio sam. Ne treba se vraćati.
Ono što je bilo lijepo, neka zauvijek ostane u snovima.
Vječno će trajati.