Derviš Sušić

Derviš Sušić je BiH pripovjedač, dramatičar i romansijer. Rođen je u Vlasenici 3. juna 1925. godine. Kao đak sarajevske Učiteljske škole, odlazi s grupom učenika 1942. godine u partizane, što će imati znatnog uticaja na njegov književni svijet i tematsku zaokupljenost. Radio je kao učitelj i novinar, bio urednik lista Oslobođenje, upravnik Narodne biblioteke u Tuzli, redovni član ANU BIH. Dobitnik je mnogobrojnih priznanja. Napisao je mnogobrojna djela kao što su: Ja Danilo, Pobune, Uhode, Hodža strah, Tale, Nevakat i druga. Umro je 01. septembra 1990. godine u Sarajevu. Bio je vrlo plodan autor, tako da se unutar njegova opisa mogu pronaći raznovrsne teme koje portretiraju različita razdoblja naše prošlosti. Derviš Sušić u našoj historiji i tradiciji otkriva sve ono što nas čini ovakvima kakvi jesmo, i sve ono u čemu se prepoznajemo, ponosno ili postiđeno.

MISLI

- Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane. 

- Svuda opasnost od drugog obično reži sa granicom. U Bosni ona se vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. 

- Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuče razliku. Ja znam da to njeni žitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzročne tajne opredjeljenja slojeva, žestine, isključivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam... 

- Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne može biti sreće i obilja. Nigdje siromah nije jadniji, ni zima teža, ni glad ljuća, ni razlika uočljivija, ni mržnja poganija ni tamnija nego u Bosni.

- Starost i jeste prokletstvo što umije postavljati pitanja ne nudeći odgovore.

- Ćim Bošnjaka zovu, mora da je negdje u carskom računu prigustilo. Njih ne mame na svetkovine. Za svoju korist oni moraju ili da otmu ili da nametnu ili će ostati ono što su - budale koje daju da bi izgubili.

- Molba čovjeka iz vlasti za obična smrtnika je samo lijepo rečeno naređenje.

- Pamet da ti stane koliko ova Bosna ima slavnih koje drugi hrane.

- Seljak je valjda i stvoren da ore zemlju, znojem da je zalijeva, a povremeno da truplom svojim natovi oranice carskih pobjeda.

- Ali, čovjek, sam, sitna je zvjerčica što se koprca oko teških čizama koje sudbinu kroje. Povremen ponos sobom je zabluda pijanog miša o lavovskoj ulozi svojoj. Trajna i vječita je samo istina o potpunoj nemoći žitelja pred gluhom i nadmenom silom što se ukopala u zakone vremena, prostora, nastanka i opstanka. Ona ne pita želiš li se roditi, ni namjeravaš li umrijeti. Čovjek je samo svirepe igre posljedica kažnjena sviješću o svom položaju.

- Vezir će ostati ubilježen u sve pohvale i pokude svog vremena, a ja ni u popis stanovništva.

- Čist obraz i čvrsta sloga održe ljude i u najtežem nevremenu. Goloruka sloga jača je od naoružanih nesuglasica. A sitan račun i velika pohlepa sebičnih prerezali su grkljane mnogim carstvima, starim, moćnim, golemim.

- Eh, kakva nam je historija dobro je da se ne rađamo sjedih kosa.

- U životu ti je najvažnije biti živ, a ostalo se nekako nakurika.

- I...čuvaj prijatelje! Oni jesu ponekad teret i dosada, ali su uvijek oslonac čvršći od novcem ili silom skupljene vojske.

- Možda ću se pokajati. Ali zar je kajanje zbog učinjenog najteža kazna? Mislim da je tegobnija praznina zbog propuštenog!

- Dok je uprava gore, dronjav žitelj dolje, a vojska grdna zvijer na tankom lancu, bit će buna i pohara…

- Moj život i moja smrt su samo moje stvari. Ravnaj se po tome - ili produži.

- Ljudsko biće nije spremno priznati izuzetnom bratu izuzetnost, osim ako ga radi sebe mora izmisliti, moćnog i silnog, da ima na koga osloniti svoju nemoć.

- Slušaj, nemoj da zamjeriš što ovoliko brbljam! Dugo sam bez društva. Počeo sam razgovarati s konjima, sa stvarima. I lude mi misli ponekad dolaze od razmišljanja. Recimo, šta ako je ljudski rod samo umno ograničeno lišće na koje diše Neko, lika i oblika neshvatljivog za naš siromašni pojmovni hambar? Ili samo zrnje soje kojom se hrani taj Neko dok živimo ili kad se stanemo raspadati!

- Uhoda ima bezbroj vrsta, a najbrojniji su oni nesrećni toliko da im je uhođenje jedina namira za neprirodnu radoznalost. Zatim, svi oni koji za novac, prestiž, slavu ili sigurnost, ne poštujući sebe, uhode druge. I najzad oni koji to čine po dužnosti. Među ove guraju se mnogi koji misle da to jesu. A nisu. Poštovanja dostojni samo su oni koji time brane ciljeve i razloge proizišle iz nade da će doprinijeti da se ljudima olakša ovo trajanje što se život zove.

- Sve je moguće tamo gdje vlada ludost, a razum čuči u predsoblju kao slabo upotrebljiv sluga.

- Želja za imetkom i vlašću ne pita ni za vjeru, ni za kapu, ni za oznaku.

- Kad ljubav kucne na kapije, zidovi će se valjda sami raspasti.

- Pažljiv slušalac danas je rjeđi od poštena sugrađanina. Valjda zato što svi mnogo pričamo iz autoterapeutskih razloga, pa svakom tuđa priča dodijala.

- Bože, čovjek nije proklet sudbinom, nego sviješću o svojoj sudbini. Lakše je podnijeti nesvjesno ropstvo nego svjesnu cijenu slobode.

- Dan je toplinom i svjetlom tjerao planinsku visiju da iz svake biljke i krošnje izažme talase gustih slatkasto-nagorskih mirisa. A meni je mirisalo Sarajevo.

- Najviše muke imao sam sa - samom sebi do sad neobjašnjenim pasjalukom u glavi: nisam se dao osedlati ni individualnom, ni grupnom jahaču. Ali sam zato tovario sebi i svojih i tuđih briga više nego što bi mazga mogla ponijeti snagom, a mudrost mjerom...

- Slova i znakove nisu izmislili mudri sebi za zabavu. Pismo ubrzava poznanstva, širi krug prijatelja, brani od lukavog i od zaborava i hrani onog ko je gladan blizine drugih.

- Sine Tale, magare moje malo, život je česma suza i sviralo jauka. Nemoj da te bol učini zlim. Boljet će još više.

Meša Selimović

Grand Kanjon

Grand Kanjon (Grand Canyon) je veliki kanjon veoma strmih litica koji je milionima godina dubila i izdubila rijeka Colorado u američkoj saveznoj državi Arizoni. Sastavni je dio istoimenog nacionalnog parka, jednog od najstarijih u SAD. Grand Kanjon je naziv dobio zahvaljujući svojoj veličini, dužini i izrazito dubokim ponorima. Zbog svoje veličine smatra jednim od sedam svjetskih čuda prirode. 

On je najveći i najdublji kanjon na svijetu čije strme litice svjedoče o skoro 2. milijarde godina historije zemlje i ljudske prilagodljivosti jako surovoj okolini. Nacionalni park Grand Kanjon je upisan na UNESCO-vu listu svjetske baštine 1979. godine.

Oktoberfest

Fransisko Goja

Fransisko Goja (Francisco Goya) 1746. - 1828., je Španski slikar i graver. Bio je najvažniji evropski umjetnik svoga doba koji je izvršio ogroman uticaj u evoluciji slikarstva. Njegovi se zadnji radovi smatraju pretečom impresionizma. Živio je ponekad teško obuzdavajući svoju narav i svoje stavove, u burnom razdoblju historije kada se stvarao novi svjetski poredak u čijim približnim okvirima živimo i danas.

Fransiska Goju historija je upamtila kao Davidovog savremenika i jedinog genijalnog umjetnika tog vremena. Na čuvenoj slici "Porodica Karla IV", Goja smjelo i drsko kralja i kraljicu slika sa sardonićnim humorom. Na jednoj drugoj slici, nastaloj kao uspomena na pogubljenje madridskih građana, "3. maj 1808.", prvi put je u historiji umjetnosti eklatantno prikazan čovjekov užas i bolan strah od smrti i jasna, neumoljiva ljudska ljubav prema ubijanju, koja tamno isijava s lica vojnika - egzekutora.

Goja nije želio da slika laž, znajući da je iza svake laži skrivena po jedna demonska patologija u razvitku. Neoborivi dokaz za Gojin postulat da ljudskim bićima može biti imanentna ljubav prema nasilju su ratovi koji neprestano bjesne širom svijeta.

Goja je ljudske strasti slikao punokrvno, prikazujući ljubav često samo kao drugo lice ne samo smrti, nego i prevare, a strast kao masku za drugo lice uništenja. Žene na njegovim slikama, iako često blistave u svojoj prefinjenoj putenosti, ipak su gotovo bez razlike imale po jednu sićušnu anomaliju koja je skrivala patološko. Goja je naslikao ljudsko biće u kome se vidjela metastaza njegove dvojne prirode. Kasnije, sasvim gluh, on je na svojim platnima slikao ljubav, nježnost, strast, manipulaciju, dakle demonsko i poročno, a ljudske prilike bez lica pokrivao je strašnim maskama.

Poznatija djela:

Treći maj 1808

Obućena Maja 

Porodica Karla IV

Suncobran

Salvador Dali

Zanimljive skulpture

Umjetnost je širok pojam koji može biti definisan i protumačen na razne načine. Umjetnost je obično vezana uz estetiku i kreativnost. Neki smatraju da je umjetnost ljudska duhovna potreba, analogna ljudskim fiziološkim potrebama. Iako je definicija umjetnosti dobrim dijelom nedefinisana, svi se slažu u jednom, a to je da je sloboda u umjetnićkom izražaju beskonaćna. To potvrđuju i ove skulpture.

Putovanje do škole

Nura Bazdulj-Hubijar

Nura Bazdulj-Hubijar je BiH književnica. Rođena je 20. augusta 1951. godine u Mrđenovićima kod Foče. Od 1954. godine živjela je u Sarajevu, gdje se i školovala. Nakon završenog studija medicine 1975. godine seli u Travnik gdje i danas živi. Do sada je objavila niz romana, pjesama i drama. Njena djela prevođena su na njemački, holandski i norveški. Neka od njenih najpoznatijih djela su: Ruža, Ljubav je sihirbaz babo, Amanet, Kad je bio juli, Doba nevinosti.

MISLI

- Najlakše se prihvaća opravdanje kakvo nam odgovara, kakvo želimo.

- Ljudi valjda imaju šesto čulo. Osjete tugu i odu.

- Čovjek je gospodar samo neizgovorene riječi. Izgovorenoj ili napisanoj postaje rob.

- Nučila sam da je ponos u poređenju sa srećom zapravo glupost.

- Radost se može dijeliti, bol je uvijek samo naša.

- Živjeti, znači boriti se s vragovima u srcu i umu.

- Ne teče to rijeka, nego voda. Ne prolazi vrijeme, prolazimo mi.

- I cvijeće se na vjetru miješa sa cvijećem, samo je čovjek uvijek sam.

- Sami birajte svoj put. Njime sa Vama i drugi mogu ići, pored Vas, ispred ili iza Vas, ali niko umjesto vas neće koračati. Upamtite - jedino Vi sebe možete spasiti.

- Tako lako zamjeramo, tako teško priznajemo vlastitu grešku, još teže opraštamo.

- Izgleda da nije važno valjaju li djeca svojim roditeljima, nego valjaju li svijetu.

- Sudbina  se zlobno šali sa svima nama.

- Niko me ne iznenadi grubošću, ali nježnost i dobrota me redovito ganu.

- Za srećom tragamo, tražimo je, lutamo, čekamo, a tuga dolazi sama, nezvana.

- Zaplakala, tiho i bezglasno, kao što plaču djeca od samoće i nesvaćenosti.

- Dijete moje, srce ti je jedna velika soba podijeljena tankom pregradom na dva dijela. U jednoj polovini je radost, u drugoj žalost. Ako si radosna, pa se preglasno smiješ, probudiš žalost. Ako si žalosna, pa preglasno jecaš, ubit ćeš radost. Zato, nit se preglasno smij, nit preglasno jadikuj. Nego nako.

- Nema ništa što ljudsko biće s vremenom neće prihvatiti. Ništa ranjivije, a žilavije od čovjeka. Jači je od ikakve životinje. 

- Svaki čovjek je misterija. Možemo biti uvjereni kako nekoga znamo u dušu, a zapravo znamo samo onoliko koliko je on želio, koliko dopustio da znamo. 

- Otac je imao običaj reći da je apsolutna sreća nešto imaginirano, nestvarno, te da sreća ne bi ni bila sreća ako bismo je dosegnuli.

- Zahvaljujući njemu, ja zapravo ne znam šta je samoća. Zato što samoća nije stanje kad uz tebe nema nikoga, nego kad u tebi nema čežnje. 

- Neoprostiva je glupost zbog ponosa izgubiti ljubav, jednako kao što je lijepo u ime ljubavi zgaziti ponos.

- Sjećanja ne bismo trebali održavati u životu. Treba ih izbrisati, ugušiti, udaviti, iščupati. Ona bole. I lijepa i nelijepa. Lijepa - zato što je samo sjećanje ostalo. Kad ljepota prođe, ne ostane ništa. Nelijepa - jer je boljelo i dok je trajalo, prije nego je ostalo tek sjećanje koje samo s vremena na vrijeme zaboli kao reumatično koljeno na promjenu vremena. 

- Ljudi vrijedni uvažavanja i istinskog poštovanja, jako mudri, samosvjesni ljudi, nastoje nekakvom naglašenom jednostavnošću ublažiti bljesak kojim sjaje.

- Mislim da svaki čovjek mora imati neke neprikosnovene principe, preko kojih jednostavno ne smije prijeći. Nema cilja koji vrijedi toliko da su zbog njegovog ostvarenja sva sredstva dopuštena, prvenstveno pred vlastitom savješću.

- Noseći svoju melanholiju dostojanstveno kao plašt, rijetko sam bila u društvu svojih vršnjaka nošenih talasima mladosti, ludosti i snova. Moja duša je zavičaj nalazila u noći, vjetru, zvijezdama.

Musa Ćazim Ćatić

Nikad ne prestani sanjati

Nekad davno sanjah velike snove.
Pa mi rekoše da bulaznim. Da želim previše. Da sam neskromna. Da ne zaslužujem. Da se to tako ne radi. Da to tako ne može. Da to tako ne ide. Da moji snovi ne vrijede. Da se probudim.
Pa prestadoh sanjati.
I život postade mi mora.

Potom mi rekoše, slaba si. Moraš biti jača. Odvažnija. Brža. Glasnija. Odlučnija. Snažnija. Moraš se boriti. Kao mi. Vidi. Ovako se to radi.
Pa se počeh boriti. Probavah na tuđe načine ostvariti tuđe želje i ciljeve, misleći da moji ne vrijede. Niti oni niti ja. I tako godinama. Nikad zadovoljavajući nikoga, a najmanje sebe.
I mora postade još veća.

Dok ne shvatih …
Da niti jedan san nije prevelik.
Dok ne shvatih …
Da ne želim previše. Da nisam neskromna. 

Dok ne shvatih …
Da zaslužujem. Da mogu. Da vrijedim.
Dok ne shvatih …

Jedino što nikada ne smijem je prestati sanjati. I povjerovati onima koji mi kažu da moji snovi ne vrijede, da su neostvarivi ili da ih ne zaslužujem.
Dok ne shvatih da …
Moji su snovi ti kojima moram vjerovati. Oni su ti kojima moram služiti. Oni su ti koje moram voljeti. Oni su ti koje moram njegovati.

Jer…
Kad prestanem sanjati i snovima leđa okrenem, okrenula sam leđa ljubavi.
Kad prestanem sanjati i snovima leđa okrenem, okrenula sam leđa sebi, životu i, paradoksalno, svima onima koje sam željela zadovoljiti i koji me okružuju.
Kad prestanem sanjati i snovima leđa okrenem, postajem nemoćna i mala.
Dok ne shvatih da …
Nema prevelikih i neostvarivih snova. Nema snova koje smijemo ili moramo prestati sanjati.
Baš suprotno. Naši snovi …
Oni su ti koje moramo zadovoljiti. Oni su ti u kojima moramo živjeti.

Jer…
Oni su ti koji su naše gorivo. Oni su ti koji nam daju energiju. Oni su ti koji nam daju ljubav i snagu. Oni su ti zbog kojih vrijedimo. Oni su ti koji nam pomažu da rastemo. Oni su ti koji nas čine uspješnima, snažnima i velikima.
A i … Na kraju cijele priče shvatih da …
Ne mogu prestati sanjati sve i da hoću.

Jer …
Koliko god sam puta u životu probala odustati od svojih snova, oni nikad nisu odustali od mene.

Dušica Ripli

Miš i hrabrost

Ako Odem - Tomas Bernhard

Idem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, iz zemlje u kojoj je prognano, uništeno, izbrisano sve što je takozvanom čovjeku duha ikad pružalo zadovoljstvo, a ako ne zadovoljstvo, onda bar mogućnost da slijedi svoju egzistenciju, iz zemlje u kojoj izgleda vlada još samo najprimitivniji od svih nagona, onaj za održanjem, i u kojoj se i najmanji zahtjev takozvanog čovjeka duha u začetku guši. U kojoj korumpirana država i isto tako korumpirana Crkva zajedno vuku onaj beskrajan konopac koji su prije više vjekova s najvećom bezobzirnošću i u isto vrijeme sasvim prešutno obavili oko vrata tog slijepog i odista glupog naroda koji su njegovi vladari zbilja zatočili u njegovoj gluposti. U kojoj se istina gazi, a laž sa svih zvaničnih mjesta uzdiže kao jedino moguće sredstvo za sve ciljeve.

Napuštam zemlju, rekao sam sebi, sjedeći u tvrdoj fotelji, u kojoj se istina ne shvata ili sasvim jednostavno ne prihvata, i gdje je njena oprečnost jedina valuta. Napuštam zemlju u kojoj je Crkva dvolična i u kojoj socijalizam koji je zavladao izrabljuje, a umjetnost govori ono što je po njihovoj volji.

Napuštam zemlju u kojoj narod, vičan stupidnosti, dozvoljava da mu crkva zapuši uši, a država usta, i u kojoj sve što je meni sveto vjekovima završava u vladarskim kantama za đubre.

Ako odem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, samo ću otići iz zemlje u kojoj zapravo nemam više šta da tražim i u kojoj nikada nisam našao svoju sreću. Ako odem, otići ću iz zemlje čiji gradovi smrde, a stanovnici tih gradova su podivljali. Odlazim iz zemlje u kojoj je jezik prost, a oni koji taj prost jezik govore su, sve u svemu, postali duhovno neuračunljivi.

Odlazim iz zemlje, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, u kojoj su takozvane divlje zvijeri postale jedini uzor. Odlazim iz zemlje u kojoj i u po bijela dana vlada najmračnija noć i u kojoj su na vlasti zapravo još samo grlate analfabete.

Ako odem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, samo ću izaći iz klozeta Evrope, koji se nalazi u odbojno neutješnom i sasvim jednostavno nedopustivo prljavom stanju, rekao sam sebi.

Odlazim, rekao sam sebi sjedeći u tvrdoj fotelji, znači, ostavljam za sobom zemlju koja me godinama samo pritiska na najštetniji način i koja samo, u svakoj prilici, svejedno gdje i kada, podmuklo i zlobno vrši nuždu po mojoj glavi.

Životinjska ili ljudska farma

Vinsent van Gog

Vinsent van Gog (Vincent Willem van Gogh) je holandski slikar, grafičar i crtač. On je prethodnik čitavog evropskog ekspresionizma. On je jedan od prvih umjetnika koji je deformisao prirodni oblik da bi postigao što jaču i intezivniju izraženost. Svaki njegov autoportret je dio njegove autobiografije i u njimu se odslikava njegova životna drama. Njegov je uticaj ogroman u čitavom svjetskom slikarstvu. Ostavio je veliki opus (850 slika i više od 900 crteža i akvarela) rasut po mnogim galerijama Evrope i Amerike.

Jedan od najslavnijih umjetnika svih vremena. Rodio se 30. marta 1853. godine, u Zundertu, gradiću na jugu Holandije. Majka mu je bila ispunjena strahom i sumnjama hoće li preživjeti jer je godinu dana prije, na isti dan, izgubila sina. Ta energija brige, sumnje i straha obilježile su cijeli Vinsentov život. Kao dijete je bio svadljiv i samovoljan dječak koji je volio životinje i cvijeće. Već kao dječak je privlaćio pažnju roditelja praveći glinene igračke ili crteže, ali ćim bi osjetio da pokazuju interes, on bi odmah sve uništio. Bio je snažno vezan za svog mlađeg brata Tea, a kasnije i ovisan o njemu. Odrasli su zajedno među žitnim poljima i mirisnim šumama pinija u ozračju ljepote, boja i zvukova Brabanta. S dvanaest godina morao je napustiti idilično mjestašce i uputiti se u novi život. Prvo je radio u Hagu kao trgovac umjetnina uvjeravajući sebe da je zadovoljan, zatim u Londonu gdje je doživio prvo ljubavno razočaranje. Nakon tog iskustva ništa više nije bilo isto, kao da je njegovo biće podsvjesno željelo neuspjeh kako bi potvrdilo kasnije ponašanje.

Brižni roditelji osjetili su da mu se nešto teško dogodilo. Počeo se povlačiti, bivao usamljen, tih, potišten i okretao se vjeri tražeći u njoj spas. Potpuno klonuće dogodilo se kad je ostao bez posla, bez nade i duboko razočaran. Strastven i teške naravi, jedino se otvarao svom bratu Teu u dugim pismima koje su razmjenjivali od 1872. godine pa sve do smrti. Pisma su bila puna ljubavi, podrške i razumijevanja, jer ga je brat najbolje poznavao. Vinsenta je nosila ljubav prema bijednima i poniženima, pa je podučavao djecu i posjećivao bolesne i ranjene, mada je i njemu samom bila je potrebna pomoć. 

Od 1880. godine otkrio je u sebi impuls koji ga je vodio ka slikanju i otada više nije gubio vjeru u slikanje i crtanje. I druga njegova ljubavna priča nesretno je završila, tako da je potpuno izgubio želju za druženjem. Iz sažaljenja i samokažnjavanja prigrlio je prostitutku s dvoje djece, neuglednu ženu koja mu je pozirala za sliku „Tuga“ (1882.). Time je potpuno zatvorio vrata vanjskom svijetu. Ostao je jedino Teo.

Početkom 1886. godine boravi u Parizu, na Montmartreu, gdje postaje Cormonov učenik, a nakon toga živi s bratom i doživljava potpuni iskorak u svom slikarskom izrazu. Sljedeće godine započinje prijateljstvo s avangardnim slikarom Polom Gogenom koje će završiti kobno za Vinsenta. U nastupu ludila i očaja pokušao ga je ubiti, a sebi je odrezao uho. Njihov odnos se tu naglo prekinuo ali ne i ugasio. Dvije godine nakon tog neobičnog ispada krenuo je na liječenje kod dr. Paula Gačeta, za kojeg je rekao da je bolesniji od njega.

Mahnito je crtao i silovito stvarao bez predaha. Pripadao je onoj vrsti koja rađa velike umjetnike. Za Vincenta se govori kako je prethodnik europskog ekspresionizma, jer je u
svojim slikama dao izraz  sirovog i grubog svijeta u kakvom je živio, a ipak je u njemu pronalazio najsvjetlije i najiskričavije detalje. Prve slike su mu tamne, malog formata i gotovo sve su obrubljene crnom bojom, s motivima rudara i njihovog teškog života.

Skoro sve njegove najbolje slike su nastale u posljednje tri godine života na francuskom jugu, u Arlesu. To su Portret dr. Gačeta, Žitno polje s čempresima, Zvjezdano nebo, Irisi, Kukuruzi, Suncokreti,  Autoportret. Slikao je gotovo jednu sliku dnevno. Sve u intenzivnim bojama, pojednostavljenim oblicima i valovitim crtama koje ostavljaju dojam duboke senzibilnosti. U tim nesavršenim, a opet u potpunosti savršenim oblicima suncokreta, očituju se i život i smrt istovremeno. Sve podliježe starenju i truljenju, ali ono što ostaje je sjaj ulovljenog trenutka, izraz ljepote duše. Vincent u svemu nalazi simboliku, tako da suncokrete vidi kao duše koje se okreću svjetlu. Boju nanosi gustim i nemirnim potezima kista tako zaneseno, da je na nekim mjestima debeli namaz, dok se na nekim mjestima vidi platno. Posebno su privlačne sitne sjemenke i ustreptali drhtaj čaški.

Istina je, da je slavni slikar za vrijeme svog iznimno kratkog života, odavao dojam nesređene i neurotične osobe,  koja je činila možda nama nerazumljive poteze, ali je neosporno da je bio genije, usamljenik i neshvaćeni slikar, koji je živio svoju umjetnost. Stvaralačka energija koju je Vinsent u trenucima nadahnuća kanalizirao, očito je bila tako jaka, potresna i zbunjujuća da joj je podlegao. U ljetnu večer, usred polja, u Auversu (Francuska) pucao je u sebe, a ranama je podlegao 29. jula 1890. godine. Imao je misiju prikazati ljudsku dramu i neshvaćenost u svom najtežem obliku. 

Za sobom ostavio 850 slika i više od 900 crteža i akvarela. U muzejima širom svijeta, kao i u privatnim kolekcijama, njegove slike natprirodno sjaje, dišu, čak i mijenjaju boju i prenose kosmičke poruke onima koji „čuju“, a ima ih sve više.

 MISLI

- Sanjam svoju sliku i slikam svoj san.

- Ja ne znam ništa sa sigurnošću, ali pogled na zvijezde me tjera da sanjam.

- Budite svjesni zvijezda i beskonačnosti. Tada se život čini gotovo očaravajućim.

- Uložio sam svoje srce i dušu u svoj posao i izgubio sam razum u tom poslu.

- Ribari znaju da je more opasno a oluja strašna, ali nikada u ovim opasnostima nisu pronašli dovoljan razlog da ostanu na kopnu.

- Srce čovjeka je vrlo slično moru, ima oluje, plime i oseke, a u dubinama ima i svoje bisere.

- Što više razmišljam o sebi, to više shvatam da nema veće umjetnosti nego voljeti druge.

- Ja ne pokušavam naslikati ono što mi je pred očima, već se služim bojom da njome silovito izrazim sebe.

- Šta sam ja u očima većine ljudi; ništavnost, ekscentrik ili neugodna osoba, neko ko nema položaj u društvu i nikad ga neće imati; ukratko najniži od najnižih. U redu, čak i ako je to apsolutno istina, onda bih jednog dana htio svojim radom pokazati šta takav ekscentrik, ima u svom srcu. To je moja ambicija, koja se zasniva manje na ogorčenosti, nego na ljubavi, više na osjećaju spokojstva nego na strasti. Iako sam često u dubini jada, unutar mene još uvijek vlada smirenost, čista harmonija i muzika. Slike ili crteže vidim u najsiromašnijim kućicama, u najprljavijim uglovima i moj um je neodoljivo snažan za tim stvarima.

Poznatija djela:

Zvjezdana noć

Irisi

Suncokreti

Portret Dr.Gačeta

Žitno polje s čempresima

Pjer Ogist Renoar