Meša Selimović

Mehmed Meša Selimović je jedan od najvećih BiH pisaca. Rođen je u Tuzli 26. aprila 1910. godine. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Univerzitetu u Beogradu. Nakon što je diplomirao 1935. godine počinje raditi kao profesor u Tuzlanskim školama. Nakon drugog svjetskog rata obavlja raznovrsne političke i kulturne funkcije. Uređivao je list Brazde. Predavao je na Višoj pedagoškoj školi, bio docent na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na kojem je predavao romantizam. Zatim se okušao u djelovanju kao slobodni umjetnik. Nakon toga bio je umjetnički direktor Bosna filma. Od 1957. godine je direktor Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. 1961. godine je objavio svoj prvi roman "Tišine" za koji je dobio Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Zatim je postao glavni urednik izdavačke kuće Svjetlost, te predsjednik Udruženja književnika BiH. Bio je i glavni i odgovorni urednik časopisa za književost Život. 1966. godine mu je objavljen roman "Derviš i smrt", koji književna kritika smatra za prvorazredni događaj i književni domet BiH. Za roman je dobio veliki broj priznanja. Od 1968. godine je redovni član ANU BiH, te poslije i dopisni član SANU. 1971. godine je dobio počasni doktorat Univerziteta u Sarajevu. 1973. godine je preselio u Beograd, gdje je umro 11. jula 1982. godine. Pokopan je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu

Prvi roman "Derviš i smrt", je pisan živim stilom u kojemu se miješaju introspekcija, mudrosni sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha Nurudina. Ovo ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo pažnju čitalačke publike, dijelom i zbog magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojom zrači islamsko-orijentalni milje. Roman nije realistički prikaz derviša ili sufizma, islamskog misticizma, jer Nurudinove dileme postaju besmislene promatramo li ih u kontekstu čvrsto ukorijenjene religijske svijesti. Ovo djelo je uspjelo općeljudske dileme i muke postaviti u bosansko-islamski kontekst i smjestiti univerzalno u lokalno.

Sljedeći veliki roman "Tvrđava", prikaz je Sarajeva uoči Hoćimske bitke i odlikuje se širom paletom likova i većim brojem lirskih dijelova od "Derviša". Oba su djela bogata prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti te referencijama na historijski usud Bošnjaka muslimana. Glavni Selimovićevi romani velika su djela zreloga autora koji je harmonično spojio modernistički diskurs, narativne tradicije "pripovjedačke Bosne" i orijentalno-islamski senzibilitet.

MISLI

- Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.

- Život ovog naroda je glad, krv, muka, bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuđoj.

- Ono što nije zapisano, i ne postoji, bilo pa umrlo.

- Uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.

- Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.

- Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta.

- Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.

- San je ono što se želi, a život je buđenje.

- Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina.

- Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je čovjek uvijek na gubitku.

- Čovjek je nepopravljiv i najčešće laže sam sebi.

- Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.

- Ostaje tako da živi želja i vjera da će jednom doći sanjani raj, a s tom željom lakše se živi.

- Zlo se samo snagom dokazuje, sve ostalo pameću.

- Nezadovoljstvo je kao zvijer: nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.

- Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo ni jedno živo biće.

- Najmanje se govori kad te se najviše tiče.

- Vrijeme uporno glođe čovjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog sadržaja.

- Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja.

- Mlade djevojke zamišljaju život i vjeruju riječima. Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju.

- Žena više voli nježnu riječ, makar bila i glupa, nego pametnu ako je gruba.

- Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.

- Dvije su stvari beskrajne: svemir i ljudska glupost, mada za ovo prvo nisam siguran.

- Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast, a može postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro.

- Ljudi preziru sve one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih. Navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu.

- Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.

- Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tuđom glavom.

- Hodat ćemo bez razloga, radovat ćemo se, bez razloga, smijat ćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.

- Riječi možeš prosipati pred svima. Nije bitno. Riječi su jeftine. Tišine... 

E, tišine ne možeš poklanjati svima. 

U tišine stanu neki pogledi, neki uzdasi, neki otkucaji. Tišine ne lažu. 

lli ih osjetiš ili progovoriš. Tišinom srca pričaju. 

Ko ne razume tvoje tišine, ni riječi neće nikada.

- Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Čovjeka na vlasti potiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razboritost, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz Boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.

- Ulizice to su za mene najgoru ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.

- Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grješne misli su kao vjetar, tko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio. Sad o tome mislim drukčije. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.

- Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života.

- Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvaća sve uvjete, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, netko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji započinjati. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je promijeniti mjesto i nametne uvjete.

- Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo biti jer što nije bilo, nije ni moglo biti, a uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo.

- Ne osvajamo zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu već sliku u svome oku, ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj njegove površine. Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju.

- Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha nego zbog grijeha. Onda da živimo u grijehu? Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjerje i duhovne bogalje.

- Ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi naprijed, u stalnost, u mir i dostojanstvo, svi se krećemo u krugu, uvijek istim putem, koji vara, a samo se smjenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani.

- Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.

- Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao, kao konac, i zabraniti sebi razmičljanje o posljedicama, ne želeći da zna za njih? Eto, izgleda da može. Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od mučenja zbog odgovornosti.

- Četrdeset mi je godina ružno doba: čovjek je još mlad kako bi imao želja, a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

-Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas ili dan, zašto se borimo kako bi ga produžili dan ili sat. Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja.

- Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada.

- Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.

- Opet sam sam. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje. Sam. Učinit ću sve što mogu, ne uzdajući se u podršku koje nema, i onda je moje sve što postignem, i zlo i dobro.

- Nikad ne žalite što ste upoznali neku osobu u svom životu. Jer dobre ti osobe daruju sreću, loše ti daju iskustvo, a zle ti daju lekciju. U svakom slučaju, dobijaš nešto i ne možeš nikako biti gubitnik, jer u životu, koliko si naučio, toliko si pobjedio.

- Jesen i oktobar, to nekakvo sjetno doba, to vrijeme kad vjetar čupa uspomene, trga dušu i vraća te tamo odakle misliš da si zauvijek pobjegao. A nisi i ne možeš.

- Rekao sam Hasanu da su ljudi, kao što je on, prava blagodat, poklon koji nam sam Bog šalje, i zaista mislim tako. On nekim nepoznatim čulom osjeti kome je pomoć potrebna i pruža je kao lijek. Čarobnjak, jer je čovjek. I nikad ne napušta onoga kome je pomogao, vjerniji nego brat. Najljepše je što njegovu ljubav ne treba ni zaslužiti. Da je trebalo da je zaslužim, ne bih je ni imao, ili bih je davno izgubio. On je čuva sam, on je poklanja, ne tražeći drugi razlog osim potrebe koju sam osjeća, ni druge naknade osim svog zadovoljstva, i tuđe sreće. Prihvatio sam nauk koji mi je dao, da „Čovjek dobija kad daje". (Derviš i smrt)

- Možda bi trebalo da ih mrzim ali ne mogu. Ja nemam dva srca jedno za mržnju drugo za ljubav. Ovo što imam sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora moj život i moja smrt sve to pripada Bogu stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni. (Derviš i snrt)

Jovan Dučić

Zahvalnost

Svi mi smo učenici. 

Možemo se naći u centru raja, ne izlazeći iz svog sopstvenog stana, ali ako je u našim željama prisutna zavist, pohlepa, gordost i požuda, svijet se lako može pretvoriti u naš lični pakao. Mi sami stvaramo atmosferu oko sebe, zato su mudraci uvijek počinjali sa mijenjanjem svog sopstvenog karaktera, shvatajući da je problem u samom našem srcu, a ne u okruženju, ne u komšijama, ne u kolegama, ne u supružnicima.

Zašto je to tako?

Jer ovaj svijet je izgrađen na principu učenja. Mi smo učenici ovog svijeta, koji treba da razvijaju u sebi kvalitete učenika. Cijelo okruženje to su naši učitelji. Njih je specijalno poslala sudbina da nam predaju lekcije života koje treba da nas nauče nečemu. Pravi učenik je sposoban da uči od svih, sa kojima ga sudbina sastavlja. On može da nauči čak i od kamena. Kamen leži na plus 50 stepeni nekoliko mjeseci, a zatim cijelu zimu leži na strašnoj hladnoći, kao rezultat takvih preopterećenja on se razlomi na dva dijela, ali i dalje ostaje da leži na istom mjestu. A mi smo pri prvoj nevolji spremni da pobjegnemo iz porodice, napustimo posao, preselimo se u drugu zemlju. Neprijateljski stav prema svijetu je najopasniji, jer uzrokuje neprijateljski stav svijeta prema nama samima. Tako počinje najneprijatniji dio naše obuke. To je slično tome kao kad učenik bira listicu sa pitanjima na ispitu, listica mu se ne sviđa, jer ne zna tačan odgovor, i on počinje da vrijeđa predavača i optužuju ga za pristrasnost.

Kako spoznati u sebi znake neprijateljstva prema svijetu?

Po tome da li osjećamo zavist. Zavist je neslaganje sa tim, što se naše želje ne ostvaruju kod nas već kod drugih. Obično se misli, da je urok – to kad nas neko pogleda loše, ali u stvarnosti pravi urok je kada gledamo na uspjeh drugog čovjeka sa zavišću. Ovo odmah izaziva u našim životima reakcije, koje dovode do samouništenja, i prije svega čovjeka napušta sreća.

Sreća je plod zahvalnosti. Što smo više zahvalni ljudima, što smo više zahvalni sudbini i Bogu to više plodova sreće cvjeta na drvetu naše svijesti. Ne čine jabuke naš imuni sistem otpornim, ni hladno kupanje, ni čijavanapraš već jednostavna riječ, kojoj su nas učili od djetinjstva – riječ “blagodarim – zahvaljujem”! Svako iskreno “blagodarim – zahvaljujem” nas spasava od neke bolesti od koje smo se mogli razboljeti u životu, a svako neizrečena “zahvalnost” može da prouzrokuje bolest. To i jeste naše predodređenje, koje je skriveno u riječi: blago darivati svima!

Čudo zahvalnosti.

Zahvalnost je jedan od glavnih znakova razvitka naše svijesti, ali najzanimljivija stvar je da zahvalnost zaustavlja negativ. Ako, smo na primjer zahvalni bolesti kao svom učitelju, koji nas kažnjava za pogrešno ponašanje, bolest se pretvara u dio duhovnog razvoja. Jednom riječju, zahvalnost preokreće neprijatnost u aspekt duhovne sreće.

Kad sve krene niz brdo

Bertrand Rasel

Bertrand Rasel (Bertrand Russell) 1872.-1970. je engleski filozof, matematičar, logičar, historičar i društveni reformator. Jedan od osnivača analitičke škole filozofije, svrstava se među najveće umove 20. vijeka. U toku svoje karijere, ovaj izuzetno plodan i svestran stvaralac ostavio je mnoštvo djela koja se bave problemima logike, matematike, nauke, kao i društvene kritike. U Raselovom opusu se, kao najznačajnija, ističu djela „Istorija zapadne filozofije“, „Principia mathematica“ i „O označavanju“. Za svoj književni rad 1950. godine je nagrađen i Nobelovom nagradom. Kao ubjeđenom pacifisti, Raselu je, zajedno sa francuskim filozofom Žanom-Polom Sartrom, povjereno da predvodi prijeki sud za ratne zločine počinjene u Vijetnamu, koji će dobiti naziv „Raselov sud“, ili „Rasel-Sartrov sud“.

Bio je neumorni kritičar svoga doba, ali i reformator koji je ukazivao na moguće puteve rekonstrukcije savremenog svijeta. Bertrand Rasel je bio vrlo kontroverzna ličnost, predmet vrlo različitih pa i posve suprotnih ocjena. Od djetinjstva do duboke starosti njegovo zanimanje je bilo usmjereno u dva pravca: jedan čine matematika i filozofija, a dugi  historija i politika, područje koje ih spaja je etika. Rasel je čitavoga života preispitivao principe i granice ljudske spoznaje i ljudskih vrijednosti, a svojim držanjem u svim ključnim društveno-političkim događajima XX vijeka skretao je na sebe pažnju svjetske javnosti. Bio je i filozof i javna ličnost u životu svoje zajednice, poput Sokrata. I kao što je bilo suđeno Sokratu zbog huljenja na bogove, kršenja važećeg morala te kvarenja omladine, i Rasel je bio dva puta osuđen od engleske demokratije - prvi put (na šest mjeseci) zbog pacifizma u I. svjetskom ratu, a drugi put kad je u dubokoj starosti podsticao građane da sjedeći na ulicama štrajkaju te se drugim miroljubivim sredstvima suprotstave nuklearnoj politici.

Rasel je bio čovjek koji je svoje etičke principe živio. Pored „Komiteta stotine“ osnovao je i Fondaciju za istraživanje mogućnosti očuvanja mira. Zajedno s Ajnštajnom bio je osnivač "Pagvaškog pokreta", u kojem se okupljaju najistaknutiji naučnici i humanisti svijeta da kao ljudi od nauke i mislioci, odgovorni pred historijom, upozore na opasnosti koje nastaju prihvatanjem utrke u naoružanju, te da predlože mjere za otklanjanje ratne opasnosti.

Iz predgovora autobiografije: Za šta sam živio.

Tri strasti, jednostavne ali neodoljive, su me nosile kroz život; čežnja za ljubavlju, traganje za znanjem, i nepodnošljivo žaljenje zbog patnje čovječanstva. Ove strasti, kao snažni vjetrovi, su me nosile tamo i vamo po vlastitom kursu, iznad velikog okeana patnje, dosežući same ivice očaja.

Tragao sam za ljubavlju, jer prije svega, ona donosi ushićenje; tako snažno ushićenje da bih često žrtvovao ostatak života za nekoliko sati ove radosti. Tragao sam za njom, zatim, jer olakšava samoću, tu užasnu samoću u kojoj prestrašena svijest gleda preko ruba svijeta u hladni, nedokučivi, beživotni bezdan. Tragao sam za njom, naposljetku, jer sam u ljubavnom  sjedinjenju, u čudesnoj minijaturi, vidio naznake vizije neba koje su sveci i pjesnici zamišljali.

Tragao sam za znanjem. Želio sam da razumijem ljudska srca. Želio sam da saznam zašto zvijezde sijaju. Trudio sam se da shvatim  pitagorejsku moć po kojoj brojevi imaju uticaj nad tokom. Nešto od toga, ali ne mnogo, sam i uspio.

Ljubav i znanje su me uzdizali  ka nebesima onoliko koliko su mi bili dostupni, ali me je sažaljenje vuklo nazad ka zemlji. Odjeci bolnog vapaja odzvanjanju u mom srcu. Djeca koja umiru od gladi, žrtve tlačenja i mučenja, bespomoćni stari ljudi koji su teret svojoj djeci, i čitav svijet samoće, siromaštva i zlopaćenja  koji pravi ruglo od onoga što ljudski život treba da bude. Čeznem da ublažim to zlo, ali to ne mogu, zato i sam patim.

To je ono za čim sam tragao, iako to može djelovati previše za jedan ljudski život, to je ono što sam, na kraju, i pronašao.

Pretpostavljao sam do tog vremena da je poprilično uobičajeno da roditelji vole svoju djecu, ali me je rat ubjedio da je to ipak rijedak slučaj. Pretpostavljao sam da mnogi ljudi vole novac  više od bilo čega drugog, ali sam otkrio da razaranje vole još i više. Pretpostavljao sam da su intelektualci odani istini, ali sam otkrio da ni deset posto njih ne cijeni istinu više od popularnosti.

Kao zaljubljeniku istine, nacionalna propaganda svih ratobornih nacija mi se smučila. Kao zaljubljeniku civilizacije, vraćanje u barbarstvo me užasnulo.

Živio sam u potrazi za vizijom kako ličnom, tako i onom  društvenom. Ličnom: da se postaram za ono što je plemenito, za ono što je lijepo, za ono što je pitomo, kako bih omogućio trenucima spoznaje da daju mudrost zemaljskim vremenima. Društvenom : da zamislim društvo koje će tek biti stvoreno, u kom se osobe razvijaju u slobodi, i u kom će mržnja, pohlepa i zloba izumrijeti jer neće biti ničega da ih hrani.

U ovo vjerujem, a svijet sa svim svojim užasima, još nije uspio da me pokoleba.

To je bio moj život. Nalazim da je bio vrijedan življenja, i rado bih ga proživio ponovo da mi se za to ukaže prilika.

MISLI

- Moć je slatka, ona je kao droga, ona je želja koja se povećava navikom. 

- Strah je glavni izvor predrasude i jedan od glavnih izvora okrutnosti

.

- Ljudi teže vjerovanjima koja odgovaraju njihovim strastima

.

- Iskustvo je nemilosrdan učitelj: prvo nam daje „greške“, pa nas tek onda uči kako treba postupiti.

- Svijet bez ljubavi je svijet bez vrijednosti.

- Tragično je što su glupaci toliko sigurni, a mudri puni sumnje.

- Ne budite apsolutno sigurni ni u što.

- Nemojte misliti da je vrijedno skrivati dokaze, jer dokazi će sigurno doći na svjetlo.

- Nikad ne obeshrabrujte razmišljanje, jer je sigurno da ćete uspjeti.

- Kada dođete u susret s opozicijom, čak ako su u pitanju i vaš partner i vaša djeca, nastojte ih pobijediti argumentom, a ne autoritetom. Jer pobjeda koja ovisi o autoritetu je nestvarna iluzija.

- Nemojte poštovati tuđi autoritet, jer uvijek postoje suprotni autoriteti koji tek čekaju biti otkriveni.

- Ne koristite moć da ugušite mišljenja za koja smatrate da su opasna, jer ako to učinite, ta mišljenja će ugušiti vas.

- Ne bojte se biti ekscentrični u svom mišljenju, svako prihvaćeno mišljenje nekada je bilo ekscentrično.

- Pronađite više užitka u inteligentnom neslaganju, nego u pasivnim sporazumima, jer ako cijenimo inteligenciju kao što bismo trebali, prvo podrazumijeva bolji sporazum od drugoga.

- Budite besprijekorno iskreni, čak i kada je istina nezgodna, jer još nezgodnije će biti kada je pokušate sakriti.

- Ne zavidite onima koji žive u „budalinom raju“, jer samo će budala misliti da je to sreća.

Nikolo Makijaveli

Dolina piramida - Visoko

Kao što je poznato istraživanja su započeta u aprilu 2005. godine kada je Semir Osmanagić postavio hipotezu o postojanju kompleksa piramida i mreže podzemnih tunela, a nastavljena 2006. godine formiranjem neprofitne Fondacije “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca”. Pretpostavlja se da u Visočkoj dolini piramida postoji više piramida različite visine: piramida Sunca (Visočica) viša od 220 metara, piramida Mjeseca (Plješevica) visoka 190 metara, piramide bosanskog Zmaja (Buci) 90 metara, te obrađenih uzvišenja Hrama Majke Zemlje (Krstac) i Piramide Ljubavi (Cemerac).

Takođe se vrše i iskopavanja podzemnih tunela  ispod Bosanske doline piramida gdje postoji kompleksna mreža prolaza, raskrsnica, prostorija i podzemnih vodenih akumulacija. Otkriće ovog labirinta je najavio pronalazač bosanskih piramida dr. sci. Semir Osmanagić u svojoj knjizi iz 2005. godine bazirajući svoju hipotezu na sličnim primjerima podzemnih tunela u Egiptu, Kini i Meksiku. Do tada se u Visokom smatralo da je niski ulaz i pedesetak metara tunelskog prolaza prirodna pećina.

Brojni su posjetioci prahistorijskog podzemnog labirinta Ravne u Visokom, a koji se prema tvrdnjama članova Fondacija “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca”, proteže ispod Bosanske doline piramida. Ovaj podzemni labirint se odlikuje sa nekoliko energetskih fenonema, koja privlače veliki broj naučnika, ali i posjetilaca koji dolaze u potrazi za ljekovitim svojstvima ovog labirinta. Elektromagnetna polja, visoka koncentracija negativnih iona, ultrazvuk, infrazvuk, kristalno čista i energetski izuzetno potentna voda, sve su ovo komponente koje boravak u ovim podzemnim tunelima čine izuzetno ugodnim, a neki smatraju i ljekovitim.

Hutovo blato

Starost - Vedrana Rudan

Da, stara sam. U meni živi djevojčica, ipak znam da sam ja ona stara žena koja u mene gleda iz svakog izloga pokraj koga prođem. 

Jučer smo u Istri proslavili četrdeseti rođendan moje kćeri. Kad sam počela pisati ovu knjigu, fešta je bila u planu. Dan je bio lijep, moja je kći plavuša na vrhuncu ljepote. Primala je poklone, smijala se, pazila da sve bude kako je planirala, uz nju su bili njezin muž, njegova mama i mnogi ljudi koji je vole. Ona i nećak zajedno su puhnuli u dvije svjećice.

Nož je zarila u tortu, ja sam dobila prvi komad. Nećak je rekao:“Sad su mala djeca na redu.“ Smijali smo se. Slavili smo u istarskoj oštariji. Unuka i ja smo nakon ručka jedna drugoj nasred seoskog puta dobacivale plavu ribicu od silikona. Sama sam se sebi čudila. Mogu skakati, sagnuti se, trčati. Mogu se smijati i biti sretna što ribicu hvata visoka, vitka djevojčica sa pletenicama.

U mene su gledale ogromne, vesele oči koje su nekad zelene, nekad smeđe, nekad ljute, nekad tužne. Deset godina u njih gledam, i jasno mi je da će doći dan kad će naša igra prestati. Uskoro će sve moje igre prestati. Smrt galopira prema meni. Ili to ja jurim prema njoj?

Jednom davno, kad sam odlučila ostaviti bivšeg muža, kolegica sa posla mi je rekla:“Imaš trideset i sedam godina. Prošla baba s kolačima“. Nikad nisam u to vjerovala. Pokraj nas stalno prolaze babe s kolačima. Ja sam svaku svoju babu zaustavila i od nje uzela kolač.

Zato danas ni za čim ne žalim. Kad mi priđe baba koja će mi umjesto kolača ponuditi smrt, zagrist ću bez osjećaja da još nešto trebam učiniti, da je baba prerano došla...

Ples oko sunca, Vedrana Rudan

Djeca - Vedrana Rudan

Odlazite na vrijeme

Odlazite na vrijeme svojoj kući, čak i ako vas tamo niko ne čeka. Sa zabave, iz gostiju, iz neodgovarajućih veza i od loših navika. Od depresije i mračnih misli, od bolnih uspomena, iz prevaziđenih veza, od ljudi koji vas uništavaju ili od osobe pored vas.

Dajte šansu drugima i sebi da pronađu tog (a možda i samog sebe) s kim će im biti bolje, udobnije, spokojnije u nekom drugom obliku, a koji je potreban svakome od nas.

Ako iz nekog razloga niste u stanju da jedni drugima date mir, spokoj, harmoniju, ne lišavajte jedni druge pokušaja i nade da to nađu u drugim ljudima ili u samom sebi.

Ne budite pohlepni, ne uskraćujte drugima šansu da budu srećni tako kako je oni shvaćaju, i ne uskraćujte sebi svoju. Jer svako od nas se nalazi na svojoj tački evolucije, kreće se u svom ritmu, emituje na svojoj frekvenciji, vibrira na svojim talasima i dobiva svoje iskustvo.

Ako ste ušli s nekim u rezonancu plešite zajednički ples. Ako ste u dugotrajnoj disharmoniji

tada primite potrebno iskustvo, potpišete se, zahvalite se i odlazite na vrijeme.

Ne pokrećite mehanizam koji će vas daviti žestokim jarmom okolnosti, kada budete primorani da donosite odluke u uslovima koji su mnogo manje pogodni za vas; gdje ćete morati da upadnete između žrvnjeva veoma površnih, ali bolno povređujućih "javnih" osuda, kojih nije briga za vaše istinske, iskrene i životne motive, za vaše iscrpljujuće trpljenje i brojne pokušaje da se nešto "sačuva", neko "spasi".

Odlazite na vrijeme, dok na tijelu vašeg života ne ostanu duboki ožiljci, dok ne inficirate svoju dušu proždrljivim virusom krivice, osjećanjem koje vas sa nevjerovatnom revnošću odvaja od vašeg  života i od vas samih. Odlazite na vrijeme, ne urezujte crteže na krhkom tkivu vaše sudbine. I ne povređujte tuđu kožu.

Odlazite na vrijeme, i ako neko stavlja svoj život iznad vašeg, zato što ste prvenstveno odgovorni za svoj život, a tek onda za nečiji drugi.

Nije teško izgubiti sebe, nije teško rastopiti sebe, u nečijem drugom životu, u nečijem drugom svijetu, u nečijoj drugoj stvarnosti. Osvijestiti sebe je teško. Samo mi možemo odrediti mjeru. Jer, žrtvujući se uzaludno, iznad dodijeljene nam mjere učešća u nečijem životu, mi ne dodajemo sebi snagu, naprotiv gubimo je, a možda će nam u nekom drugom intervalu života nedostajati veoma malo, upravo te uzaludno potrošene snage.

Bilo koji odnosi su plodotvorni, kada u njima postoji razmjena, uzajamno dejstvo, davanje. To je ples u dvoje. Ali ako počnete da gazite noge jedni drugima do bola i krvi, neophodno je prekinuti taj ples, zaliječiti rane, početi novi lijepi ples, s nekim drugim. To važi u bilo kom odnosu - partnerskom, porodičnom, radnom.

Naučite da odlazite na vrijeme kako od unutra stvorenih situacija, tako i od samih situacija i okolnosti u svom životu. Vi uvijek znate kada je pravi momenat: povjerujte sebi, ne ubjeđujte sebe, ne obmanjujte sebe i ne obmanjujte druge. Ne postoje loši ljudi, bez obzira što bi željeli da sporimo o tome. Postoje ljudi koji su drugačiji od nas.

Osvrnite se, možda je došlo vrijeme da odete. Nevjerovatno je teško odbaciti sve što je postalo rutina, i otići, bez obzira šta tko misli o tome. Otići je teško, ali prosto je neophodno otići na vrijeme.

Odlazite na vrijeme od sudova i mišljenja drugih, skrenite pogled prema sebi. Gdje je Tačka vašeg oslonca? Ne tražite je u drugima, jer je tamo nema! Kao što nema sreće u bilo kom, ako je nema u vama.

Odlazite na vrijeme od opsesivnih iluzija i nametnutih strahova, ali nastavite da stremite, nastavite da sanjate, nastavite da probate. Ne plašite se da griješite - jer to znači da pokušavate. Ne plašite se reakcija drugih ljudi, jer svejedno ih ne možete predvidjeti, a i da možete, tim je više strah besmislen.

Istina je jednostavna: sve dolazi u pravo vrijeme, čak i čuda. Sazrijevajte unutar svoje beskonačnosti onoliko koliko je potrebno, ali odlazite na vrijeme, ne zadržavajte ni sebe ni druge.

22. navike sretnih ljudi

22. navike sretnih ljudi

Protivno popularnom uvjerenju, sreća ne dolazi od slave, bogatstva ili od drugih ljudi, već iz našeg unutrašnjeg bića. Najbogatija osoba na svijetu može biti nesretna, dok beskućnik može biti nasmijan i zadovoljan svojim životom. Sretni ljudi imaju pozitivan pogled na život i u miru su sa samim sobom. Sreću postižu njegujući dobre navike koje poboljšavaju njihove živote. A te navike su sljedeće:

1. Nisu zlopamtila i opraštaju.

Sretni ljudi znaju da je bolje oprostiti i zaboraviti, nego dopustiti negativnim osjećajima da prevladaju nad pozitivnima. Zlopamćenje može na mnoge načine štetno uticati na naše zdravlje; može dovesti do depresije, tjeskobe i stresa. Zašto biste dopustili da osoba koja vas je povrijedila ima moć nad vama? Ako otpustite loše osjećaje zbog uvreda koje su vam nanijeli drugi, imaćete čistu savjest i dovoljno energije da uživate u dobrim stvarima u životu. 

2. Ljubazni su prema drugima.

Jeste li znali da je naučno dokazano kako ste sretniji ako ste ljubazni prema drugima? Svaki puta kada učinite nešto nesebično, vaš mozak proizvodi serotonin, hormon koji ublažava napetost i podiže vaš duh. Ali ne samo to. Ako se odnosite prema drugima s ljubavlju i poštujući njih i njihovo dostojanstvo, moći ćete izgraditi snažnije međuljudske odnose. 

3. Na probleme gledaju kao na izazove.

Riječ „problem“ nikada nije dio rječnika sretne osobe. Jer problem se doživljava kao ono što nas vraća nekoliko koraka unazad, kao borba ili neizvjesna situacija, dok je izazov nešto pozitivno; prilika, zadatak ili poticaj da se na nešto osmjelimo. Pokušajte prepreke na koje nailazite promatrati kao izazov. 

4. Izražavaju zahvalnost za ono što već imaju.

Popularna izreka glasi otprilike ovako: „Najsretniji ljudi nemaju najbolje od svega, oni samo naprave najbolje od onoga što imaju“. Vaš će osjećaj zadovoljstva biti puno dublji ako uvijek budete svjesni svojih blagoslova umjesto da žudite za nečim što nemate. 

5. Sanjaju.

Ljudi koji imaju velike snove, svoje će ciljeve ostvariti prije nego oni koji ih nemaju. Ako se usudite sanjati, bićete posvećeni i dobro raspoloženi. 

6. Ne opterećuju se sitnicama.

Sretni ljudi se pitaju: „Hoće li mi ovaj problem biti važan za godinu dana?“ Oni znaju da je život prekratak da bi ga potratili na prilično nevažne životne situacije. Ako ne dopustite da vas takve situacije opterećuju, bit ćete opušteniji te ćete moći uživati u onome što je u životu uistinu važno. 

7. Govore dobro o drugima.

Čovjek se bolje osjeća kad je ljubazan, nego kada je zloban. Koliko god tračarenje bilo zabavno, nakon njega ćete se gotovo uvijek osjećati krivim i punim kajanja. Isticanje lijepih stvari kod drugih ohrabriće vas da razmišljate pozitivno i da ne osuđujete. 

8. Nikada se ne opravdavaju.

Benjamin Franklin je jednom rekao: „Ko je dobar u traženju opravdanja, rijetko je dobar u bilo čemu drugom“. Sretni ljudi ne opravdavaju se i ne krive druge za svoje greške. Umjesto toga priznaju ih, te se, čineći tako, aktivno nastoje mijenjati na bolje. 

9. Žive u sadašnjosti.

Sretni ljudi ne žale za prošlošću i nisu zabrinuti za budućnosti. Oni uživaju u sadašnjosti, potpuno posvećeni onome što trenutno rade. Zato, zaustavite se i pomirišite ružu. 

10. Svakog jutra ustaju u isto vrijeme.

Jeste li primijetili da su mnogi uspješni ljudi ranoranioci? Ustajanje u isto vrijeme stabilizovaće vaš biološki ritam, povećati produktivnost te vas učiniti mirnima i koncentrisanijim. 

11. Izbjegavaju uspoređivati se s drugima.

Svatko radi svojim tempom, pa se nema smisla uspoređivati s drugima. Ako budete razmišljali kako ste bolji od nekoga, u vama će se pojaviti nezdrav osjećaj superiornosti. Ako pak budete mislili da je netko bolji od vas, osjećaćete se loše. Bit ćete sretniji ako se na vlastiti napredak usresredite, a tuđi pohvalite. 

12. Mudro biraju prijatelje.

Tuga voli društvo… Zato je važno okružiti se optimističnim ljudima koji će vas podsticati da ostvarujete svoje ciljeve. Što ste više okruženi takvim ljudima, bolje ćete se osjećati. 

13. Ne traže odobravanje.

Sretni ljudi ne mare što drugi misle o njima. Slijede svoje srce i ne dopuštaju da ih drugi obeshrabre. Znaju da je nemoguće svima udovoljiti. Poslušajte što vam drugi imaju reći, ali nikada ne tražite odobravanje. 

14. Pažljivo slušaju.

Manje pričajte - više slušajte. Slušanje čini vaš um otvorenim za mudrost drugih te vam omogućuje da poslušate različita mišljenja. Što intenzivnije slušate, to vaš um postaje tiši, i postajete zadovoljniji. 

15. Njeguju međuljudske odnose.

Usamljena osoba je tužna osoba. Sretni ljudi su svjesni koliko je važno razvijati jake, zdrave odnose. Uvijek imajte vremena za svoju porodicu, prijatelje ili voljene osobe. 

16. Meditiraju.

Meditacija utišava um i pomaže pronaći unutrašnji mir. Ne morate biti majstori meditacije kako biste u tome uspjeli. Sretni ljudi znaju utišati svoj um bilo kada i bilo gdje, osobito kada znaju da trebaju smiriti živce. 

17. Hrane se zdravo.

Zbog brze se hrane čovjek osjeća lijeno, a u takvome je stanju teško biti sretan. Sve što pojedete, direktno utiče na sposobnost vašega tela da proizvodi hormone koji određuju raspoloženje, energiju i koncentraciju. Pripazite da jedete hranu koja će vaš um i tijelo održavati u dobroj formi. 

18. Vježbaju.

Istraživanja su pokazala da tjelesne vježbe uveliko podiže nivo hormona sreće. One će, takođe, podići vaše samopouzdanje te ćete se nakon nje osjećati korisno. 

19. Žive jednostavno.

Sretni ljudi nemaju gomilu stvari u svom domu jer znaju da ih one mogu nepotrebno opteretiti i učiniti ih nervoznima. Neka su istraživanja pokazala da su Evropljani puno sretniji od Amerikanaca. To je veoma zanimljivo budući da Evropljani žive u manjim kućama, voze jednostavnije automobile i imaju manje stvari. 

20. Govore istinu.

Laganje izaziva stres; zbog njega ćete izgubiti samopouzdanje i postati antipatični. Istina će vas osloboditi. Iskrenost poboljšava vaše mentalno zdravlje, i omogućava da drugi stiču svoje povjerenje u vas. Uvijek budite iskreni i nikada se zbog toga ne izvinjavajte. 

21. Imaju razvijenu samokontrolu.

Sretni ljudi imaju priliku ‘birati’ kakav će im biti život. Ne dopuštaju da im drugi govore kako bi trebali živjeti. Ako upravljate svojim životom, bićete pozitivni i svjesni svoje vrijednosti. 

22. Prihvataju ono što ne mogu promijeniti.

Kada jednom prihvatite činjenicu da život nije „fer“, bićete puno mirniji. Umjesto da se opterećujete time kako „život nije pošten“, posvetite se onome na što možete uticati i promijenite to na bolje.

Orao koji nije htio letjeti

Fjodor Mihajlovč Dostojevski

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821 Moskva -1881 Sankt Peterburg) je ruski književnik ukrajinskog porijekla, romanopisac, novelist i publicist, jedan od najznačajnijih književnika u historiji. Bio je sin školovanog ljekara Mihaila rođenog u Ukrajini, inače pripadnika nižeg plemstva, za kojeg se pretpostavlja da su ga ubili vlastiti kmetovi zbog okrutnog postupanja i ponižavanja. Dostojevski je bio vrlo blizak svome ocu što se vidi u njihovim pismima, a nakon njegove smrti je doživio i prvi napad epilepsije. Njegova majka Ruskinja Marija Fedorovna bila je temperamentna žena veselog karaktera, voljela je poeziju, ali je nažalost preminula od sušice 1837. godine.

Dostojevski pohađa i završava vojno-inžinjerski studij u Sankt Peterburgu, ali se odlučuje
posvetiti pisanju. Prevodi Balzacovu “Eugeniju Grandet” i pod uticajem Gogolja piše svoje prvo djelo, “Bijedni ljudi” (1846.) koje je ga lansirala u sferu ruskih književnih krugova. U tom periodu se približava i ulazi u kružok utopijskih socijalista koje je predvodio Butaševič-Petraševski, čija se revolucionarna djelatnost sastojala uglavnom od privatnih rasprava o budućnosti Rusije. Na književnom planu piše kratki roman “Dvojnik” (1846.) u kojem je prikazan raspad ličnosti činovnika Goljatkina koji tone u shizofreniju u nizu halucinacija u kojima se miješaju stvarnost i mentalne projekcije.

Prelom u životu Dostojevskog dolazi 1849 godine, nakon zabrane kluba “petraševaca”, hapšenja i sadističke farse koju je izvela carska policija. On i njegovi drugovi u zoru su izvedeni na inscenirano strijeljanje, i dok su očekivali egzekuciju pred strjeljačkim strojem, došlo je “carsko pomilovanje” kojim su "pomilovani" i osuđeni na progonstvo i sibirsku robiju. U stvari, carske vođe nisu ni mislili strijeljati zbunjene petraševce, nego se radilo o iživljavanju nad nemoćnim ljudima. On je četiri godine robijao, a nakon toga morao je četiri godine služiti kao običan vojnik u surovim uvjetima zabačenih krajeva azijske Rusije. Ovo robijanje je prekinulo njegovo stvaranje, ali mi je zato bilo izvor inspiracije za budući rad.

Nakon povratka u Sankt Peterburg Dostojevski objavljuje “Zapise iz mrtvoga doma” (1860.-1862.), fikcionalizirani opis vlastitog robovanja. Ta knjiga ostvaruje velik uspjeh i donosi autoru djelomičnu carevu rehabilitaciju. No, nesređene porodične prilike (prvi brak s histeričnom udovicom koja je bolovala i umrla od tuberkuloze, pojačavanje simptoma epilepsije, kockarska strast koja ubrzo prelazi u opsesiju, smrt brata Mihajla s kojim je zajednički uređivao novine, kojemu je nakon toga morao uzdržavati porodicu), dovode Dostojevskog u tešku situaciju koja je djelomično usporila njegovo stvaralaštvo. Primjer toga je roman “Poniženi i uvrijeđeni” (1861.) koji zaostaje za većinom njegovih prethodnih, a kamoli budućih djela.

Da bi pobjegao pred povjeriocima i dugovima on odlazi na putovanje u Evropu (1862.) i boravi u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Engleskoj. Tokom 1860-ih u još je nekoliko navrata posjetio Evropu, ovaj puta s drugom ženom, Anom Snjitkinom, koja mu je donijela porodični mir i sreću, postala majkom njegove djece i odvikla ga od kockarske ovisnosti. Godine 1864. objelodanjuje briljantne “Zapise iz podzemlja”, jedan od najintenzivnijih ispovjednih kratkih romana.

Dostojevski je razvio tehniku struje svijesti davno prije nego što je postala popularna u angloameričkom romanu 20. vijeka. Radnje romana sažima u svega nekoliko dana ili sati, dajući vremenski presjek u svijesti naratora, U velike romane Dostojevskoga obično se broje sljedeća djela: “Zločin i kazna” (1866.), “Idiot” (1868.), ”Demoni” (1872), “Mladić” (1875.), “Braća Karamazovi” (1881.). Umro 1881 godine, iznenada, nakon krvarenja uzrokovanoga epileptičnim napadom. Život mu je u posljednjim godinama bio sređen, i može se reći da se oslobodio materijalne oskudice i nevolja koje su ga pratile veći dio života. Kanio je napisati ostatak “Braće Karamazova” (koji su zamišljeni kao dio trilogije ili čak tetralogije), no sudbina ga je omela u naumu. Priređen mu je veličanstveni pogreb u kojem je sudjelovalo 100.000 ljudi, mahom studentske omladine, a sam se pogreb pretvorio u demonstracije protiv carizma.


MISLI

- Ako si se uputio prema cilju i putem počeo zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji laje na tebe, nikad nećeš stići do cilja.

- Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah misliš na zahvalnost, onda nisi darovao već prodao.

- Apstraktno čovjek nekako i može voljeti bližnjeg, ili čak neki put iz daleka, ali iz bliza skoro nikad.

- Da bi se postupalo razumno - malo je imati samo razum.

- Jedna je pamet dobra, dvije su još bolje.

- Jednoga se bojim: ne biti dostojan svojih patnji.

- Koliko je ljudi koji ne misle sami, nego žive od misli koje su izmislili drugi.

- Ljubiti nekog čovjeka znači vidjeti ga tako kako ga je Bog zamislio.

- Mladost je čista već samim tim što je mladost.

- Nastojim voljeti život više od njegova smisla.

- Nekoga je bolje imati među neprijateljima nego među prijateljima.

- Ništa na svjetu nije teže od iskrenosti i nema ništa lakše od laskanja.

- Oni koji znaju da govore, govore kratko.

- Podla duša, oslobodivši se jarma, sama ugnjetava.

- Pohvala je uvijek čedna, laskanje zaudara na lakejstvo.

- Prije nego što kažeš ljudima kako treba da žive, pokaži to na svom primjeru.

- Rad je zadovoljstvo razuma a nerad je naslada mašte.

- Razum i postoji zato da bi čovjek postigao ono što želi.

- Svaka ljubav prolazi, a neslaganje ostaje zauvijek.

- Svemu ima granica, koju je opasno prekoračiti, jer kad je prekoračiš, ne možeš više nazad.

- Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta.

- Što god je korisno čovječanstvu, to je i plemenito.

- Što je vlast veća, to je strašnija njena upotreba.

- Tajna čovječjeg života nije u tome da samo živi, već u tome zašto živi.

- Uništite moje želje, izbrišite moje ideale, pokažite mi nešto bolje i ja cu poći za vama.

- Ako raj nije u samom tebi, nikad nećeš ući u njega.

- Prosto je strašno kako ovdje ima malo časnih ljudi, tako da nemaš koga da poštuješ. Htio ne htio, sve ih sa žaljenjem gledaš, a oni svi zahtijevaju da ih poštuješ.

- Postoje tri stvari kojih se većina ljudi boji:

Ljudi se boje vjerovati ljudima.

Ljudi se boje govoriti istinu.

Ljudi se boje biti svoji.

- Za smijeh je, prije svega, potrebna iskrenost, a zar ima iskrenosti kod ljudi?

Za smijeh je potrebna nezlobnost, a ljudi se najčešće smiju pakosno.

Iskren i nezloban smijeh znači veselost, a zar ima kod ljudi u današnje vrijeme veselosti i znaju li ljudi biti veseli?

Veselost čovjeka je najvidnija njegova crta, koja ga najviše odaje.

Potrebno je dugo vremena da upoznate nečiji karakter, ali čim se čovjek bar jedanput nasmije sasvim iskreno, pokazati će vam se njegov cijeli karakter, odmah kao da je na dlanu.

Samo vrlo uzvišen i sretan čovjek može biti veseo i zaraziti druge, tj. biti neodoljivo i dobrodušno veseo.

Ne govorim o njegovom umnom razvitku, nego o karakteru, o cijelom čovjeku.

Na taj način, ako želite prozrijeti čovjeka i upoznati njegovu dušu, ne promatrajte ga dok šuti ili dok govori ili kad plače ili čak kako se uzbuđuje plemenitim idejama, nego bolje ga pogledajte kako se smije.

Ako se dobro smije, znajte da je dobar čovjek.

Ja zato dobro znam da je smijeh najsigurnija proba duše.

Pogledajte dijete: jedino se djeca znaju smijati do savršenstva i zbog toga i jesu privlačna.

- Svaki čovjek ima sjećanja koja nebi rekao nikome, osim svojim prijateljima. Ima i sjećanja koja nebi otkrio ni prijateljima, nego samo sebi u tajnosti. Konačno, postoje misli koje čovjek ne smije ni sebi reći.

- Glupost je univerzalna pojava i apsolutno stojim iza tvrdnje da je glup čovek ujedno i gramziv, prostački lukav i jedan od najopasnijih neprijatelja. Jer ne postoji u logici inteligentnog bića ta vrsta niskosti kojom bi se borio protiv glupaka. A glupih i gramzivih ima puno. Oni vladaju jako dugo.

Paulo Koeljo