Godina je sve više, prijatelja sve manje - Momo Kapor

Počinjemo tako s mnogo prijatelja; koračamo zajedno sretni i nasmijani, okruženi njihovim prijateljstvom u obliku srebrne prašine, idemo bosi s cipelama oko vrata i zadirkujemo se, a kada se potučemo s dječacima iz drugog kraja, udarci manje bole, jer znamo da nam uvijek neko štiti leđa. Zaklinjemo se poslije velike mature, pred odlazak u vojsku, u drugi grad, u uspjeh ili na svadbeni put, da se nikada nećemo zaboraviti, ali gle zaboravljamo se, gubimo se rasuti po svijetu, jer svijet od nas traži da trčimo i da nekud stignemo prvi, pa jurimo bez daha u grudima, nemajući ni za koga vremena. Okrenemo se oko sebe, kad oko nas – stranci. 

Prijatelji se gube tako što ih ukradu žene (posljednji put smo ih vidjeli na momačkoj večeri), krade ih posao, kradu ih godine, vrijeme, krade ih smrt, kradu ih neke druge, strane zemlje, kradu ih nam njihova djeca, njihovo ime u novinama, njihovo lice na televiziji, kradu ih nam naše riječi o njima koje su čuli od trećih prijatelja. Održavamo panično neka klimava prijateljstva, krijući vlastitu slabost i strah da ostanemo sami. Najveći broj naših prijateljstava su neka vrsta bijednog sporazuma sa savješću, bjekstvo od samoće.

Kako samo zavidim prijateljstvima starim pedeset godina! Koliko je samo bilo potrebno ljubavi, strpljenja, mirenja s greškama, pristajanja na slabost; koliko lukavstva da se godinama krade vrijeme od posla, od ambicija, od porodice i poslijepodnevnog sna - koliko mnogo razumijevanja da se održi ta slabašna, krhka biljka prijateljstva između dva starca što se duže od jednog ljudskog vijeka nalaze u “Mažestiku”, u podne, poslije svih dobrih i loših godina! Dva starca u “Mažestiku”, u podne - dva preko noći ostarjela dječaka što poznaju neke samo njima znane prolaze kroz zabranjene kapije kojih više nema, rupe u tarabi, i tajanstvene tunele u iščezlim vrtovima, sada poslije svega i druže se svakoga dana u podne: jedanput kafu plaća jedan, drugi put - drugi.

Zanimljivo, za kraj nekog prijateljstva uvijek okrivljujemo druge, nikad sebe. Rijetko tko od nas pomisli za sebe da ima možda tešku narav ili sklonost ka novim prijateljstvima.

Što se mene tiče, stari prijatelji su mi prave dragocjenosti u životu. Naravno, kao i ostali, sklapam nova poznanstva ali više od svega čuvam prijateljstva s onima koji me pamte dok sam još imao tamnu kosu i bio sklon ludorijama.

Tin Ujević

Augustin Tin Ujević (1891-1955), je rođen je Vrgorcu, u porodici učitelja. Školovao se u Imotskom, Makarskoj i Splitu gdje je 1909. godine maturirao u Klasičnoj gimnaziji, a te mu je godine objavljena i prva pjesma "Za novim vidicima". Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Beogradu i Parizu .

Učenik je Antuna Gustava Matoša, pisao je članke, kritike, polemike, eseje, feljtone i putopise. Kao pjesnik spaja klasično i moderno, harmoniju strofa sa slobodnom metaforikom. Važio je za veoma obrazovanog pisca, znalca stranih jezika i dobrog poznavaoca književnosti i umjetnosti. U njegovom obimnom književno-umjetničkom djelu (sedamnaest knjiga sabranih djela) naći će se mnoštvo zapisa iz filozofije, estetike i zapažanja o različitim fenomenima moderne literature.

Ujević se svojim prkosom, prezirom i protestom odvajao od svijeta svakodnevice, sticanja i imanja, i živio slobodnim životom boema, ali i usamljenika svoga doba. Boemija je bila njegov stil i filozofija života, vlastiti način da izrazi nezadovoljstvo društvenim uređenjem i protest protiv utvrđenog reda stvari. Za njega je postojao samo svijet knjige, duhovnosti, ljepote i poezije. Nije povlađivao, nije se nametao, nije ništa tražio, živio je sam i slobodan. Bez sigurne egzistencije, bez prijatelja i zaštitnika, bez slave i priznanja, vječiti siromah, stvarao je jedino bogatstvo koje je cijenio i do koga mu je bilo stalo - poeziju. Ona mu je bila jedini smisao i utočište, sve što je stekao i imao. To je poezija duboko razočaranog mladog čovjeka koji u životu ne vidi nikakve puteve, koga su zahvatili gorčina i beznađe.

U najznačajnije pjesničke knjige Tina Ujevića ubrajaju se: Lelek sebra (1920), Kolajna (1926), Auto na korzu (1932), Ojađeno zvono (1933), Žedan kamen na studencu (1954).

IGRAČKA VJETROVA

Pati bez suze, živi bez psovke,

i budi mirno nesretan.

Tašte su suze, a jadikovke

ublažiti neće gorki san.

Podaj se pijanom vjetru života,

pa nek te vije bilo kud,

pusti ko listak nek te mota

u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije

za let si, dušo, stvorena.

Za zemlju nije, za pokoj nije

cvijet što nema korijena.

UHAPŠEN U MAGLI

Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.

TAJANSTVA

Ko sam i što sam, što ću, koga volim, 

Što tražim, kuda idem, za čim lutam? 

Uzalud nebo za odgovor molim, 

Uplašen sobom svoje suze gutam.

Tajanstvo stvari i života zebe, 

Ne poznajem ništa, a najmanje sebe.

MISLI

- A slobodna ljubav? Ljubav nije slobodna, ona je ropstvo po definiciji.

- Biblioteke donose svjetlost našem duhu i oduzimaju jakost našim očima.

- Čovjek se može obmanjivati prošlošću kao i budućnošću.

- Kako da razumijem ovo: Ubiti se zbog jedne žene? A gdje su sve one ostale?

- Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star i biti mlad!

- Knjiga nije hrana, ali je poslastica.

- Ljudi su dorasli da se obračunaju sa drugim ljudima, ali ne s problemima.

- Niko nije nesretan bez svoje krivice.

- Pjesnikov je zadatak traženje. A sposobnost velikih pjesnika nalaženje.

- Prosjak s ulice nema obaveze da nas drugi put pozna i pozdravi.

- Srcu ne treba vjerovati. Srcu baš najmanje.

- Sudbina je genija daleko teža nego sudbina mediokriteta.

- Svako je ja jednako jednom on ili ti, a svako mi ima isto toliko težine kao vi ili oni.

- Trbuh je neumoljivi despot i zapovjednik.

- U carstvo duha neće nikad dospjeti oni koji tvrde da su već sve istine poznate.

- Umjetnost nikada ne prima svijet kakvim ga je našla, niti ga ostavlja takvim.

Derviš Sušić

Derviš Sušić je BiH pripovjedač, dramatičar i romansijer. Rođen je u Vlasenici 3. juna 1925. godine. Kao đak sarajevske Učiteljske škole, odlazi s grupom učenika 1942. godine u partizane, što će imati znatnog uticaja na njegov književni svijet i tematsku zaokupljenost. Radio je kao učitelj i novinar, bio urednik lista Oslobođenje, upravnik Narodne biblioteke u Tuzli, redovni član ANU BIH. Dobitnik je mnogobrojnih priznanja. Napisao je mnogobrojna djela kao što su: Ja Danilo, Pobune, Uhode, Hodža strah, Tale, Nevakat i druga. Umro je 01. septembra 1990. godine u Sarajevu. Bio je vrlo plodan autor, tako da se unutar njegova opisa mogu pronaći raznovrsne teme koje portretiraju različita razdoblja naše prošlosti. Derviš Sušić u našoj historiji i tradiciji otkriva sve ono što nas čini ovakvima kakvi jesmo, i sve ono u čemu se prepoznajemo, ponosno ili postiđeno.

MISLI

- Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane. 

- Svuda opasnost od drugog obično reži sa granicom. U Bosni ona se vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. 

- Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuče razliku. Ja znam da to njeni žitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzročne tajne opredjeljenja slojeva, žestine, isključivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam... 

- Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne može biti sreće i obilja. Nigdje siromah nije jadniji, ni zima teža, ni glad ljuća, ni razlika uočljivija, ni mržnja poganija ni tamnija nego u Bosni.

- Starost i jeste prokletstvo što umije postavljati pitanja ne nudeći odgovore.

- Ćim Bošnjaka zovu, mora da je negdje u carskom računu prigustilo. Njih ne mame na svetkovine. Za svoju korist oni moraju ili da otmu ili da nametnu ili će ostati ono što su - budale koje daju da bi izgubili.

- Molba čovjeka iz vlasti za obična smrtnika je samo lijepo rečeno naređenje.

- Pamet da ti stane koliko ova Bosna ima slavnih koje drugi hrane.

- Seljak je valjda i stvoren da ore zemlju, znojem da je zalijeva, a povremeno da truplom svojim natovi oranice carskih pobjeda.

- Ali, čovjek, sam, sitna je zvjerčica što se koprca oko teških čizama koje sudbinu kroje. Povremen ponos sobom je zabluda pijanog miša o lavovskoj ulozi svojoj. Trajna i vječita je samo istina o potpunoj nemoći žitelja pred gluhom i nadmenom silom što se ukopala u zakone vremena, prostora, nastanka i opstanka. Ona ne pita želiš li se roditi, ni namjeravaš li umrijeti. Čovjek je samo svirepe igre posljedica kažnjena sviješću o svom položaju.

- Vezir će ostati ubilježen u sve pohvale i pokude svog vremena, a ja ni u popis stanovništva.

- Čist obraz i čvrsta sloga održe ljude i u najtežem nevremenu. Goloruka sloga jača je od naoružanih nesuglasica. A sitan račun i velika pohlepa sebičnih prerezali su grkljane mnogim carstvima, starim, moćnim, golemim.

- Eh, kakva nam je historija dobro je da se ne rađamo sjedih kosa.

- U životu ti je najvažnije biti živ, a ostalo se nekako nakurika.

- I...čuvaj prijatelje! Oni jesu ponekad teret i dosada, ali su uvijek oslonac čvršći od novcem ili silom skupljene vojske.

- Možda ću se pokajati. Ali zar je kajanje zbog učinjenog najteža kazna? Mislim da je tegobnija praznina zbog propuštenog!

- Dok je uprava gore, dronjav žitelj dolje, a vojska grdna zvijer na tankom lancu, bit će buna i pohara…

- Moj život i moja smrt su samo moje stvari. Ravnaj se po tome - ili produži.

- Ljudsko biće nije spremno priznati izuzetnom bratu izuzetnost, osim ako ga radi sebe mora izmisliti, moćnog i silnog, da ima na koga osloniti svoju nemoć.

- Slušaj, nemoj da zamjeriš što ovoliko brbljam! Dugo sam bez društva. Počeo sam razgovarati s konjima, sa stvarima. I lude mi misli ponekad dolaze od razmišljanja. Recimo, šta ako je ljudski rod samo umno ograničeno lišće na koje diše Neko, lika i oblika neshvatljivog za naš siromašni pojmovni hambar? Ili samo zrnje soje kojom se hrani taj Neko dok živimo ili kad se stanemo raspadati!

- Uhoda ima bezbroj vrsta, a najbrojniji su oni nesrećni toliko da im je uhođenje jedina namira za neprirodnu radoznalost. Zatim, svi oni koji za novac, prestiž, slavu ili sigurnost, ne poštujući sebe, uhode druge. I najzad oni koji to čine po dužnosti. Među ove guraju se mnogi koji misle da to jesu. A nisu. Poštovanja dostojni samo su oni koji time brane ciljeve i razloge proizišle iz nade da će doprinijeti da se ljudima olakša ovo trajanje što se život zove.

- Sve je moguće tamo gdje vlada ludost, a razum čuči u predsoblju kao slabo upotrebljiv sluga.

- Želja za imetkom i vlašću ne pita ni za vjeru, ni za kapu, ni za oznaku.

- Kad ljubav kucne na kapije, zidovi će se valjda sami raspasti.

- Pažljiv slušalac danas je rjeđi od poštena sugrađanina. Valjda zato što svi mnogo pričamo iz autoterapeutskih razloga, pa svakom tuđa priča dodijala.

- Bože, čovjek nije proklet sudbinom, nego sviješću o svojoj sudbini. Lakše je podnijeti nesvjesno ropstvo nego svjesnu cijenu slobode.

- Dan je toplinom i svjetlom tjerao planinsku visiju da iz svake biljke i krošnje izažme talase gustih slatkasto-nagorskih mirisa. A meni je mirisalo Sarajevo.

- Najviše muke imao sam sa - samom sebi do sad neobjašnjenim pasjalukom u glavi: nisam se dao osedlati ni individualnom, ni grupnom jahaču. Ali sam zato tovario sebi i svojih i tuđih briga više nego što bi mazga mogla ponijeti snagom, a mudrost mjerom...

- Slova i znakove nisu izmislili mudri sebi za zabavu. Pismo ubrzava poznanstva, širi krug prijatelja, brani od lukavog i od zaborava i hrani onog ko je gladan blizine drugih.

- Sine Tale, magare moje malo, život je česma suza i sviralo jauka. Nemoj da te bol učini zlim. Boljet će još više.