Gabrijel Jurkić

Gabrijel Jurkić (1886. Livno - 1974 Livno), je BiH likovni umjetnik i jedan od najznačajnijih impresionista u BiH. Učio je slikarstvo u privatnoj školi Čikoša i Crnčića (1906/07) i Privremenoj višoj školi za umjetnosti (1907-08) u Zagrebu, a zatim na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču kod Aloisa Deluga (1908-09). Akademiju likovnih umjetnosti završava u Sarajevu, gdje ima niz velikih i uspješnih izložbi. Uz njegovu veliku izložbu u Sarajevu (1911)., koja je nešto kasnije bila prenesena i u Zagreb, veže se i svojevrstan rekord domaće likovne kritike - 50 napisa objavljenih u sarajevskoj i zagrebačkoj štampi.

Gabrijel Jurkić je dugo vremena važio kao miljenik likovne kritike svog vremena, posebno između dva svjetska rata. Njegov impresionistički izraz je svjedočio o ljepoti livanjskih krajeva, koji su na njegovim slikama uvijek imali nešto svečarsko, posebno i božansko. Najčešće teme Jurkićevih radova bili su motivi iz livanjskog kraja, kao i portreti žena iz najužeg kruga njegove porodice: njegove majke i supruge Štefice. Istaknuti je majstor pejzaža. Vrlo rano došao je do svojevrsne pointilističke manire, tehnike pomoću koje je naslikao jedno od svojih najpoznatijih djela Vila naroda moga. Posljednjih 20-ak godina života sa suprugom se povlači u Livno, gdje stvara u okrilju Franjevačkog samostana Gorica.

Ženska torba

Pojam "torba" izvorno se odnosio na vrećice za novac koju su uglavnom zakačenu za pojas nosili muškarci. Te vrećice su obično pravljene od mekane kože ili od kakvog jačeg platna i pri vrhu su se vezivale vrpcom. Nosile su se u vrijeme kad muška populacija još uvijek nije imala džepove na pantolonama.

Moderna torba ili tašna nastaje u Engleskoj u doba Industrijske Revolucije, u vrijeme kada je pojačano putovanje željeznicom. 1841. godine poslastičarski industrijalac i biznismen Samuel Parkinson iz Doncastera prvi je naručio izradu seta prtljage za putovanje koja je podrazumijevala izradu torba od tvrdog materijala i nekoliko kovčega za garderobu i stvari koje je nosio sa sobom. Pošto je primjetio da torba, koju njegova supruga nosi pri takvim putovanjima, nije odgovarajuće veličine za njene potrepštine, a uz to je i pravljena od vrlog tankog materijala, specijalno je naručio set ručnih torbi raznih veličina za nju. Uslov je bio da se njene torbe prave od iste čvrste kože kao njegovi putni kovčezi.

Tako je H.J.Cave & Sinovi, Londonska kompanija osnovana 1839. godine ušla u istoriju kao prva kompanija koja je dizajnirala modernu žensku torbu. Neke od poznatijih H.J.Cave mušterija bili su i Ruth Vincent engleska operna pjevačica i glumica, Thomas Edward Lawrence, arheolog i oficir Britanske Vojske svijetu poznat kao Lawrence od Arabije i Sir Winston Churchill Britanski premijer. H.J.Cave je 1857 inspirisao čuvenog dizajnera torbi Louisa Vuittona, a bio je i uzor mladom Guccio Gucciu 1910. godine. Iako su zvanično prestali da reklamiraju i proizvode isključivo ženske torbe još 1865 godine, H.J.Cave & Sinovi nastavili su izrađivati torbe po narudžbi za kraljevsku porodicu, raznorazne poznate ličnosti ili za obilježavanja specijalnih prigoda.

Interesantno je da su se drugi slavni kreatori proslavili dizajnirajući prvo muške a tek potom ženske torbe, kao što je slučaj sa dizajnerskom kućom Miuccia Prada i Bottega Veneta. Proizvodnja velikih muških torbi i druge kožne galanterije namijenjene muškoj populaciji danas je industrija koja godišnje donosi zaradu od 5 milijardi dolara.

Kažu da su torbe modne kuće Louis Vuitton, torbe koje se najviše falsifikuju na svijetu, a priča se i to da se sve njihove neprodate torbe na kraju godine spaljuju i uništavaju da ne bi došlo do masovnih rasprodaja i time sačuvao ekskluzivitet na tržištu. Te informacije nisu nikada zvanično potvrđene niti opovrgnute.

Istraživanje tvrdi da se muškarci odlučuju za dizajniranu torbu, više nego žene. Isto istraživanje tvrdi da žene u prosjeku posjeduju 6 tašni u isto vrijeme. Da je prosječna težina tašne koju svakodnevno nosimo sa sobom 3.3 kg i to da je žena spremna radije potrošiti novac na dizajnersku tašnu nego na dizajnerske cipele .

Sem ključeva, novčanika i telefona, evo šta se još može pronaći u ženskoj torbi:

Sredstvo za dezinfekciju ruku

Igla, konac i rezervni dugmići

Baterijska lampa

Gumice i šnale za kosu

Aspirini i putno pakovanje tableta protiv bolova

Papir i olovka, neplaćeni računi

Šibice ili upaljač

Ogledalce i šminka

Rezervni ulošci i tamponi

Pepermint bombone ili žvake

Čokoladica ili neka vrsta grickalice

Osvježavajuće maramice

Mala tuba kreme za ruke i paket hanzaplasta

Papirne maramice i mini dezodorans

Slušalice

I još mnogo drugih stvari...

Mika Antić

Miroslav Mika Antić (Mokrin, 14. mart 1932. - Novi Sad, 24. juni 1986.), je bio veliki pjesnik i svestran umjetnik. U rodnom Mokrinu pohađao je Osnovnu školu, gimnaziju je završio u Kikindi i Pančevu, a studije je upisao u Beogradu. Živio je u Novom Sadu. Prije nego što je postao poznat bavio se raznim poslovima - bio je mornar, radio je u lutkarskom pozorištu. Osim pisanja bavio se i slikarstvom, novinarstvom i filmom. Bio je i urednik lista „Ritam“ i „Dnevnik“ u Beogradu i „Mlado pokoljenje“ u Novom Sadu

Pjesnik Mika Antić, u jednom razgovoru je rekao da je čitao mnoge pisce i da su na njega svi utjecali, ali je malo onih koji su mi ostali dobri i vječni prijatelji. U obraćanju djeci on kaže: „Moje pjesme nisu pjesme, nego pisma svakome od vas. One nisu u ovim riječima, već u vama, a riječi se upotrebljavaju samo kao ključevi, da se otključaju vrata iza kojih poezija čeka zatvorena da je neko oslobodi“.

U svome relativno kratkom životu dosegao je zvjezdano nebo popularnosti, kod djece i kod odraslih. Bio je svestrani umjetnik, pjesnik, slikar, sanjar i boem, osobenog životnog i stvaralačkog stila. Za svoja djela dobio je mnogobrojna priznanja.

NEPOVRATNA PJESMA

Nikad nemoj da se vraćaš,

kad već jednom u svijet kreneš.

Nemoj da mi nešto petljaš.

Nemoj da mi hoćeš-nećeš.

I ja bježim bez povratka.

Nikad neću unatrag.

Šta ti znači staro sunce,

stare staze,

stari prag?

Tu je ono za čim može da se pati.

Tu je ono čemu možeš srce dati.

Al’ ako se ikad vratiš,

moraš znati,

tu ćeš stati

i ostati.

Očima se u svijet trči.

Glavom rije mlako veče.

Od rijeke se dijete uči,

ka morima da poteče.

Od zvijezda se dijete uči

da zapara nebo sjajem.

I od druma da se muči

i vijuga za beskrajem.

Opasno je kao zmija.

Opasno je kao metak,

da u tebi vječno klija

i ćarlija tvoj početak.

Ti za korijen

nisi stvoren.

Cijeli svijet ti je otvoren.

Ako ti se nekud žuri,

stisni srce i zažmuri.

Al’ kad pođeš, nemoj stati.

Mahni rukom.

I odjuri.

Ko zna kud ćeš.

Ko zna zašto.

Ko zna šta te tamo čeka.

Ove su želje uvijek bjelje

kad namignu iz daleka.

Opasno je kao munja.

Opasno je kao metak,

da u tebi vječno kunja

i muči se tvoj početak.

Ti si uvijek krilat bio,

samo si zaboravio.

Zato leti.

Sanjaj.

Trči.

Stvaraj zoru kad je veče.

Nek od tebe život uči,

da se pjeni i da teče.

Budi takvo neko čudo,

što ne umije ništa malo,

pa kad kreneš, kreni ludo,

ustreptalo,

radoznalo.

Ko zna šta te tamo čeka,

u maglama iz daleka.

Al’ ako se i pozlatiš,

il’ sve teško,

gorko platiš,

uvijek idi samo naprijed.

Nemoj nikad da se vratiš.

MISLI

- Ako neko postane svjestan da je kroćen, kad-tad mora podivljati.

- Čemu na svijetu narodi, ako postoje ljudi?

- Da bi nadmudrio mudrost, odnjeguj vještinu slušanja.

- Evo, silazi sumrak, i svijet postaje hladniji. Ti si moj način toplog.

- I najdalja budućnost ima svoju budućnost, koja u sebi čuje svoje budućnosti glas.

- I zato, sve što ti je strano posmatraj blagonaklono. Jer i tvoje je rasuđivanje, jer i tvoj je rad za nekog nasilje i bol.

- Ne bojim se ja zuba, zubi su mekši od usana. Zubi ujedaju za trenutak, usne za cijeli život.

- Ne sanjamo svi jednako i to nikome ne smeta. A zašto svima smetamo kad smo drugačije budni?

- Ne vjerovati ni u šta, to mora da je takođe nekakva vrsta vjere, zatucane i opake.

- Ne vjeruj ako ti kažu da svaki tvoj trenutak nije ni čudesan, ni pravi. Svaki je trenutak istina, samo što poneki ima lažnog čovjeka.

- Nigdje toliko ljudi kao u jednom čovjeku, nigdje toliko drukčijeg kao u istim stvarima.

- O meni najljepše brinu oni koji me ostavljaju na miru.

- Orao nikad nije imao potrebu da se upozna s nekim drugim orlom. Mravi su izmislili narode.

- Pa ako se i oklizneš, nekada, u životu, ne gledaj to kao pad u sunovrat, nego kao pad uvis!

- Postoje dva svijeta. Jedan smo izmislili, a na drugi nas tjeraju. Od koje ste vi vrste?

- Preleti beskonačnost i pobjedi vrijeme i maštu, ali nikad ne zaboravi kako se korača po zemlji.

- Samo onda kad i mi tražimo moći će neko i nas da sretne.

- Stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog.

- Svoju snagu prepoznaćeš po tome koliko si u stanju da izdržiš samoću.

- U svakom septembru ima nečega nalik na tihe rastanke.

- Uopće nije važno imaš li neuredne džepove, neurednu frizuru i domaće zadatke. Najveća nevolja na svijetu je sine moj, imati neuredan um.

- Sve je samo toliko veliko, koliko smo mi mali u sebi. I sve je toliko malo, koliko smo mi u sebi veliki.