Musa Ćazim Ćatić

Musa Ćazim Ćatić je BiH pjesnik, začetnik moderne bošnjačke poezije. Rođen je u Odžaku kod Modriče 12. marta 1878. godine. U rodnom mjestu pohađao je osnovnu školu. Međutim, 1892. godine umire mu otac i Ćazim sa majkom, koja se ponovo udala, prelazi u Tešanj. Tu uči brijački zanat u očuhovoj radnji i upisuje se u medresu. U tešanjskoj medresi stekao je dobre temelje iz arapskog, turskog i perzijskog jezika. Dva puta boravio je u Carigradu gdje je upotpunio znanje, osobito, turskog jezika i neposrednije se upoznao sa turskom književnošću.

Uprkos boemskom načinu života uspijeva da završi Šerijatsku sudačku školu i da se upiše na Pravni fakultet u Zagrebu. Tu se upoznaje sa Tinom Ujevićem i drugim pjesnicima okupljenim oko Antuna Gustava Matoša. Ipak, zbog materijalnih neprilika mora da napusti studije i vrati se u Bosnu sa plodnim iskustvom koje je nastalo u dodiru sa djelima hrvatskih modernista.

Od toga vremena često mijenja boravište u potrazi za nekim sigurnijim zaposlenjem. Zadržao se u Mostaru kao urednik i saradnik časopisa Biser koji je 1912. pokrenuo Muhamed Bekir Kalajdžić. Ćatić se ovdje osjećao sretnim i zadovoljnim jer se posvetio književnom radu. Pored plodnog pjesničkog stvaranja Ćatić je intenzivno prevodio sa turskog i arapskog jezika. U Mostaru 1914. godine štampana je prva i jedina zbirka pjesama za Ćatićeva života -Pjesme.

Prvi svjetski rat prekinuo je stvaralačke napore Muse Ćazima Ćatića. Nakon Sarajevskog atentata mobilisan je i odveden u Mađarsku. Njegovo već načeto zdravlje naglo se pogoršava. Liječio se u vojnoj bolnici u Budimpešti, ali je krajem marta 1915. otpušten i vratio se u Tešanj. Izmučen bolešću tu je ubrzo i umro 6. aprila 1915.

JA NIJESAM SANJAR

Ja nijesam sanjar što u tihoj noći

Po moru blijede mjesečine pliva,

Hrleći carstvu svjetlosti i moći,

Na svilenom mehkom oblačju da sniva

Ružične sanke pramaljetne sreće,

Kad slavuj pjeva i kad cvate cv’jeće.

Ja nijesam sanjar, na sunčanom traku

Što zida sebi dvore od biljura;

Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku

Na lednom krilu silna vitla bura

Ko svehli listak sa tanahne grane,

U mutnu jesen kad na zemlju pane.

O davno, davno otrova mi grudi

Cinična zbilja zemaljskog života,

Davno me udes rastavio hudi

Od mojih milih; ah, ja sam sirota!

Gle, moje lice - to je mrtva knjiga,

A slova su joj - nevolja i briga!

MOJA ISPOVIJEST

Kako je gadno ulizica biti

I drugom smradne cjelivati stope!

Kako je gadno, proseć suze liti,

Da tuđi skutovi u njima se tope -

Kako je gadno ulizica biti!...

Kako je nisko nemat' samosvijesti

I u svom srcu ponosa i žara,

Pa tuđim znojem kruh natopljen jesti

Kraj snažnih ruku i umnoga dara -

Kako je nisko nemat' samosvijesti!...

Ja mrzim one, što pred drugim puze

I mrzim liske, što ništa ne rade

I svakog, ko se okiva u uze

Od predrasuda i ko laskat znade

I sve alčake, što pred drugim puze.

I nikad nikom "Pardon" neću reći,
Jer svojim carstvom svojevoljno vladam;
Ja sam otvaram vrata svojoj sreći,
Pa kad uživam, ili kada stradam,
Ja opet nikom "Pardon" neću reći.

Ta za me pero i budak je isto,
Žulj i znoj meni koru hljeba sladi;
Tek nek je čelo otvoreno, čisto
I nek se svjesno i pošteno radi,
Pa za me pero i budak je isto.

Ja samo slavim samosvijest i snagu
Gigantske volje, što brdine ruši;
Vjerujem u se. A slobodu dragu
Nosim k'o svetost u srcu i duši -
I slavim samo samosvijest i snagu...

Razume ljudski, ti si boštvo moje,
Pred kojim klečim i molitvu zborim.
Ja tebi palim tamjan krvi svoje
I tebi samo pred mihrabom dvorim,
Razume ljudski, ti si boštvo moje!...
 
 
U SEVDAHU
U sevdahu moja duša
Oko tvoga dvora l'jeta,
Tebe traži, Šemso mila,
Kao leptir majskog cv'jeta.

Hotjela bi amber-miris
S vilinske ti kose piti;
Ah, pusti je, ona će se
U tom milju utopiti!...

U sevdahu pjesma moja
S lahke harfe tebi hrli
I tvoj svaki korak prati,
Jer je željna da te grli;

Ah, željna je da na tvoje
Ružičaste usne pane;
Pa pusti je, zlato moje,
Ljubeći te nek izdahne...

U sevdahu srce moje
Tvoga toplog žara žudi,
Hotjelo bi da s' ogrije
Sred mlađanih tvojih grudi.

Daj pusti ga, na toj vatri
U pepeo nek se stvori
Smrt će njemu slatka biti,
U sevdahu kad izgori.

Jaka osoba

Svijet danas u mnogim stvarima izgleda kao borilište.

Nastoj dobiti utakmicu ili otiđi sa igrališta što prije da se drugi ne hrane tvojim porazom, važi nepisano pravilo. No ponekad nas svi ti udarci života očvrsnu tako da postanemo jaka osoba. No što to znači?

Jaka osoba je ona osoba koja ne mora svoje stavove prilagođavati stavovima drugih jer je svijesna da joj to neće promijeniti život na bolje, niti će joj donijeti išta pozitivnoga osim neprestanoga prilagođavanja drugome.

Jaka osoba je ona osoba koja neće kompromitirati svoju osobnost samo da bude prihvaćena od onih kojima to ništa ne znači već će se svakoga dana truditi biti što prepoznatljivija u onome što je čini originalom. Jaka osoba je ona osoba koja, iako su je okolnosti i drugi ljudi razbili na stotine komadića imati snage skupiti sve to i opet otići uzdignute glave, znajući da će se ponovno vratiti u formu i na koncu dobiti bitku koju je ovaj put izgubila.

Jaka osoba je ona osoba koja se ne vraća u svoju prošlost, niti biježi u neku imaginarnu budućnost već se suočava ne samo problemima izvan sebe već i sa problemima u sebi. Jaka osoba nikada neće biti nečija igračka, već će sama voditi igru svoga života, shvaćajući da ukoliko život bude uzimala previše ozbiljno počet će se ubijati od te ozbiljnosti, no ukoliko ga bude doživljavala mnogo ležernije takav će i postati.

Zato ne dopustite da drugi ljudi odlučuju što ćete biti i postati. Njihove negativne riječi, sumnje, strahove, nesigurnosti držite na distanci. Jaki ćete postati kada shvatite da vam nitko ne može niti dati, niti oduzeti vrijednost koju nosite u sebi, to je ono što ste vi od sebe napravili tijekom svoga života, tijekom svih izazova i problema koje ste prošli i iz kojih ste izašli iako okrnjeni i ranjeni, na koncu jači i svijesniji svega.

Mario Žuvela

Čekaj me - Konstantin Simonov

"Čekaj me" je jedna od najljepših ljubavnih poema ikada napisanih. Ona je hronika jedne emocije, veće od života, i jednog neočekivanog čuda. Tako dirljiva i veličanstvena u svojoj jednostavnosti i dubini. Poemu potpisuje veliki ruski pisac Konstantin Simonov, koji je stihove zabilježio u jeku rata, siguran da se neće vratiti kući. Posvećena je čuvenoj ruskoj glumici Valentini Serovoj, koju je bezuslovno volio i o kojoj je godinama maštao. Uvjeren da se neće vratiti živ s fronta u njen zagrljaj, Konstantin je svojoj izabranici skovao stihove, kazivajući joj da njegova ljubav ne poznaje vrijeme i da je veća čak i od smrti. Priča je imala sretan kraj, pjesnik je preživio ratni front, i sa svojom dragom se vjenčao 1943. godine. A pjesma o ljubavi koja nadjačava smrt obišla je cijeli svijet.

ČEKAJ ME

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,

samo me čekaj dugo.

Čekaj me i kada žute kiše

noći ispune tugom.

Čekaj i kada vrućine zapeku,

i kada mećava briše,

čekaj i kada druge niko

ne bude čekao više.

Čekaj i kada pisma prestanu

stizati izdaleka,

čekaj i kada čekanje dojadi

svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.

Ne slušaj kad ti kažu

kako je vrijeme da zaboraviš da te nade lažu.

Nek povjeruju i sin i mati

da više ne postojim,

neka se tako umore čekati

i svi drugovi moji,

i gorko vino za moju dušu

nek piju kod ognjišta.

Čekaj. I nemoj sjesti s njima,

i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,

sve smrti me ubiti neće.

Nek kaže ko me čekao nije:

Taj je imao sreće!

Ko čekati ne zna, taj neće shvatiti

niti će znati drugi

da si me spasila ti jedina

čekanjem svojim dugim.

Nas dvoje samo znaćemo kako

preživjeh vatru kletu, 

naprosto, ti si čekati znala

kao niko na svijetu.