Moje boje - Rade Šerbedžija

Jednom davno kad mlad sam bio
volio sam žute boje
žute rijeke polja žuta
i žute kose drage svoje
a ja sam tada žut sav bio
žuti žuti žutokljunac

Godine davne ko vjetar nose
moje drage žute kose..
godine davne ko vjetar nose
moje drage žute kose

Jednom poslije 68.
volio sam crvene boje
crvena polja crvena žita
crvene kose drage svoje
crveni mjesec nad glavom bdio
i ja sam tada sav crven bio

Godine mlade kuda to nose
moje drage crvene kose
godine lude ko vjetar nose
moje drage crvene kose


A sad se eto oblačim u crno
crna košulja i šešir crni
sve što sam snio ko prah se briše
i kruh što ga jedem sad crno miriše
ništa od boja nije ostalo
plavo mi oko crno postalo

Godine ove kuda to nose
moje drage crne kose
godine ove kuda to nose
moje drage crne kose

Sad su mi snovi nekako bijeli
bijele ptice ko mračni sudi
ruke slabe prazne grudi
svud oko mene bijeli ljudi
sve što sam svojim životom bivao
kao da sam boje snivao

Godine nove sto mi to nose
moje drage sijede kose
godine nove sto mi to nose
moje drage sijede kose

Ruke - izlog duše

Miš i hrabrost

Bila je hladna zimska noć kad je jedan čarobnjak na pragu svog dvorca pronašao promrzlog miša. Pokupio ga je, okrijepio i ponudio mu da ostane u njegovom društvu. Miš je prihvatio ponudu i od tog časa je njegov život postao siguran i udoban. Jednoga dana miš je u čarobnjakovoj kući ugledao mačka i strašno se prepao.

- Šta ti je, mali prijatelju? Upita ga čarobnjak.
- Ti si jako dobar sa mnom i sve je ovdje jako lijepo, ali tu je s nama i mačak. Odgovori miš.

Čarobnjak se nasmiješio. Nije se sjetio da se miš iskonski boji mačke.

- Ne moraš se bojati, on je dobričina i ne bi nikome nažao učinio. Reče čarobnjak.
- Nema razloga da ti ne vjerujem, ali ja se bojim te životinje. Odgovori miš. Pretvori me u mačka. Tako ga se više neću bojati.

Nedugo nakon toga miš koji je sada postao mačak je šetajući po dvorištu ugledao psa, te brže bolje pobjegao u dvorac čarobnjaku.

- Šta je sad, mali prijatelju? Ne bojiš se valjda mog dobroga psa? Upita ga čarobnjak.
- Znaš, ipak ti me pretvori u velikog psa, od kojeg će se plašiti ostale životinje. Reče miš-mačak pomalo zastiđeno.

Čarobnjak se nasmiješio. Neka ti bude, kad već tako želiš. Narednih dana je miš pretvoren u velikog psa često šetao po obližnjem šumarku sve dok jedan dan nije ugledao tigra kako odmara u jednom grmu. Odmah je otrčao u dvorac kod čarobnjaka.

- Što se opet dogodilo? Da nisi susreo kojega drugog psa? Upita čarobnjak.
Miš-pas se još više zasrami, ali se ipak usudi zamoliti čarobnjaka.
- Znaš, molim te, pretvori ti mene u tigra, u velikog tigra kojega će se svi bojati.

Čarobnjak mu ponovo udovolji i pretvori ga u tigra. Miš-tigar je sada zadovoljno šetao svugdje. Jedan dan je tako šetajući ugledao lava i činilo mu se da lav vreba da baš njega ščepa, a on ti brzinom kojom su ga noge nosile otrča u dvorac kod čarobnjaka.

- Što se dogodilo? Upita čarobnjak.
- Maloprije dok sam šetao ugledao sam lava koji je vrebao da me ščepa, pa sam požuri da te zamolim da me odmah pretvoriš u lava. Reče miš-tigar.

Čarobnjak mu udovolji i pretvori ga u lava. Miš-lav je ponovo postao bezbrižan i šetao je kud je htio. Sada se više nije bojao ničega i živio je u miru sve dok jednog dana nije sreo lovca koji je kako mu se činilo nišanio pravo prema njemu. On je ugledavši lovca svom brzinom pobjegao u dvorac kod čarobnjaka.

- Što se dogodilo? Upita čarobnjak.
- Ja… ja… ja se jako bojim. Maloprije dok sam šetao ugledao sam lovca koji je kako mi se činilo nišanio pravo prema meni. Reče miš-lav.

Čarobnjak je prasnuo u smijeh.

- Shvataš li mali prijatelju da ja ne mogu da ti pomognem, jer u što god da te pretvorim ti se uvijek nekoga ili nečega bojiš. Izgled nam ne govori ništa, jer izvana možeš izgledati strašno, a sam se bojati svega. Čak i ako uspijemo promijeniti izgled, a srce nam ostane isto, ništa nismo postigli. Ti si bio i ostao mali miš.

Nakon što to reče čarobnjak istog časa pretvori miša-lava u prvobitnog miša.

- Ostavite me na miru

Miroslav Krleža

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. juli 1893 - Zagreb, 29. decembar 1981), bio je književnik i enciklopedista. Jedan je od najvećih hrvatskih i evropskih pisaca 20. vijeka. Rođen je u Zagrebu u građanskoj porodici niže-srednjeg socijalnog statusa, od majke Josipe i nepoznatog oca. Brigu nad njim preuzima učitelj  Miroslav Krleža, rođak njegove majke. S ocem nije pronašao zajednički jezik, za njega kaže da je hladan i okrutan. Problematiku porijekla kasnije je opisao u romanu „Povratak Filipa Latinovicza“. U želji da se odmakne od svog nezakonitog oca, obrazovanje dovršava u Budimpešti. Odrastajući, sve se više zanima za društvena i politička pitanja koja su ga za života dizala u visine i bacala na dno. Ta ista politička pitanja su ga vodila u zatvor, na ratište, zabranjivala su i cenzurirala njegova djela, ali ih i glorificirala. 

Nakon Prvog svjetskog rata bio je najistaknutija figura intelektualne scene. Bio je aktivan član Partije i njezino zvučno ime sve dok od njega nisu tražili da napusti Zagreb i preseli u Beograd. Nakon što je odbio poziv, veza s Partijom je raskinuta. Moguće je da mu je taj potez kasnije, u NDH-u, spasio život. Približavanjem Drugog svjetskog rata, Krležina vjera u komunizam slabi zbog sve učestalijih čistki u kojima je nastradala većina njegovih prijatelja. Za vrijeme ustaškog režima nije objavio niti jedno djelo, a čitav rat proveo je u Zagrebu pišući dnevnik.

U 88. godina života i nakon 66 godina književnog stvaranja iza sebe je ostavio pedesetak zbirki pjesama, pripovijedaka, romana, drama, eseja, polemika, putopisa i dnevnika. Bio je najplodniji i najsvestraniji pisac ovih područja, tri puta nominiran za Nobelovu nagradu. Krležini tekstovi su teški i mračni, on piše o smrti, bijedi, samoći, o iluzijama i o stvarnosti. Najopsesivnije teme njegovih djela su rat i politika. Te su teme u pozadini svih njegovih djela.

Njegova književna vrijednost često se gledala kroz političku prizmu. Tek se u novije vrijeme politička sjena makla s njegovog opusa. Prema mnogim kriterijima Krležin je opus na razini većoj od nacionalne. Balade Petrice Kerempuha, Na rubu pameti, Gospoda Glembajevi i druga djela svrstavaju ga među najveće europske pisce.

MISLI

- Čovječe, sjeti se da si ravan onome pred kim se ponizuješ, i ne ponizuj se! Hodaj uspravno, ne plači pred tuđim vratima, jer iza tih vrata za tebe nema nikoga, pljusni i pljuni, ali se ne ponizuj.

- Svi smo mi maske i svi smo mi zamaskirani i svaki čovjek ima s vremena na vrijeme potrebu da skine svoju masku na jedan tren, da se odmaskira, da progovori po liniji svog intimnog raspoloženja.

- Sami lopovi vrve svijetom, kao crvi u crvljivom mesu: sumnja velika i nepovjerenje na sve strane, a i dobro da je tako, jer je čovjek rođen kao lopov!

- Znamo mi vrlo dobro kako izgleda pod tuđim repom, ali bez toga njuškanja ne možemo živjeti.

- Ljudi su tople, tvrdoglave, sebeljubive životinje! Ljudi uglavnom žive u vonju svog vlastitog isparivanja, i dok uživaju u svom vlastitom gnjiležu, sve, što je od bližnjega gnjilo, to im smrdi.

- Što bi čovjek gluhima tumačio muziku?

- Govoriti o starim sramotama uvijek je poučno…

- Riječi…spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme između čovjeka i čovjeka nepromostivosti vrlo često dublje od najmračnijega ponora.

- Ljudska glupost je neizmjerna.

- Ljudi su više glupi i nesretni nego što su krivi.

-Postoje dva stabla ljudske spoznaje: čulnost i razum.

- Ljudi čitaju kako hoće da čitaju, a ne kako je napisano.

- Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu.

- Mrak i najružniju ženu pretvara u zagonetnu lutku.

- Svi mi nosimo zastave, ali su najteže borbe u sumrak kad se osjećaju skriveni zakoni života kao olovo i kada je teža teška kao grob.

- Bijeda se vuče blatom, krvavi bagoš pljuje, ugriz je bijede bijesan ko ugriz krvave kuje.

- Bio sam prilično sam, ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo.

- Ljubav prema Jednome ostavlja dovoljno prostora za mržnju prema mnogim drugima.

- Majka u sinu obično ljubi više samu sebe, nego sina.

- Pravi muškarac želi dvoje: opasnost i igru. Zato želi ženu kao najopasniju igračku.

- Nema ničeg komičnijeg od oženjenog filozofa.

- Mi poštujemo i štitimo sva nagomilavanja moći, jer se nadamo jednom ih naslijediti. I zločin je nad njima.

ČEŽNJA

Događa se to u jesenjoj noći kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim tko bi bio dobar, naš, blizak, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.­

Danilo Kiš

Gradačac

Grad Gradačac je naselje i središte istoimene općine u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Nalazi se na obroncima Majevice, na nadmorskoj visini od 129 metara. Gradom dominira kula Husein-bega Gradaščevića, koja je zaštitni znak i prepoznatljivi simbol grada.

Ovaj gradić je od velike historijske važnosti za Bosance i Hercegovce. Husein Kapetan Gradaščević bio je vladajući beg u vrijeme turske vladavine. On je bio ratnik i vođa, veoma cijenjen i poštovan u ovome regionu i predstavljao je takvu prijetnju turskim vlastima da je bio u poziciji da pregovara o više autonomije, samouprave i prava na zemlju. 

Kada se osjetio ugroženim od strane Turaka, buntovni se Zmaj od Bosne odlučio suprotstaviti Turcima. Odmarširao je 1831. godine sa svojom vojskom na Kosovo gdje je porazio Turke, što je vodilo daljoj destabilizaciji Turske vladavine nad Bosnom. Ovaj buntovnički duh se proširio među lokalnim pašama i vladajućim familijama, te je uzrokovao niz novih pobuna. Gradaščevića su kasnije izdali i on je pobjegao preko Save u Austriju. Odatle pregovara sa sultanom da se vrati u Osmanlijsko Carstvo, koji njegovu želju odobrava, ali se nije mogao vratiti u Bosnu. Seli u Beograd, a zatim u Istambul, gdje i umire 1834.godine.

Pored historijske uloge Gradačac ima prekrasne parkove, kao i poznato banjsko liječilište Banja Ilidža.Terapeutska vrijednost gradačačke banje "Ilidža" poznata je više od 150 godina. Prvi banjski objekt sagrađen je 1882. godine, a danas se tu nalazi savremeni Centar za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i banjsko liječenje "Ilidža".

Konjic

Oktoberfest

Oktoberfest je najveći narodni festival na svijetu. Održava se svake godine u bavarskoj prijestonici Münchenu. U 16 dana trajanja posjeti ga gotovo sedam miliona ljudi iz cijeloga svijeta.

Istorija Oktoberfesta datira od 12. oktobra 1810. godine, kada je održana velika svetkovina u čast vjenčanja prestolonasljednika, princa Ludviga s princezom Therese von Sachsen-Hildburghausen. Bila je upriličena i velika trka konja, koja je i narednih godina počela tradicionalno da se organizuje, da bi na kraju prerasla u festival.

Danas je Oktoberfest najveća atrakcija Münchena, i najveći svjetski narodni festival koji traje 16 dana i održava se svake godine. Manifestacija se održava u samom centru Münchena na 42 hektara prostora, koji se zove Theresienwiese - Terezijine livade u čijem krugu se nalaze ogromne pivarske šatre podignute u tu svrhu, te otvoreni prostori sa stolovima i klupama za goste.

Subotom u tačno 12:00 sati gradonačelnik Münchena otvara prvu bačvu piva uz povik "O'zapft is" -  Otvoreno je. Od tada se Oktoberfest smatra otvorenim. Prvi koji je to učinio bio je Thomas Wimmer 1950. godine. Kasnije festival počinje dobijati svjetski značaj i publicitet, a muškarci u lederhosenima (tradicionalne kožne kratke hlače) i djevojke u dirndlu (tradicionalna ženska haljina s pregačom) postaju prepoznatljiva slika ovog događaja.

Pored izobilja bavarske hrane i pića koje je gostima dostupno na svakom koraku, prisutno je i dosta sadržaja vašarskog tipa (parade narodnih nošnji, ringišpili, streljane, igre na sreću i dr.). Osim piva, serviraju se i vina te bezalkoholna pića, a poslužuje se i tradicionalna hrana, poput kobasica, piletine, njoki, pa do štrudli od jabuka i pereca.

U toku trajanja Oktoberfesta svake se godine popije oko 6 milijuna litara piva, 40 000 litara vina, 30 000 boca šampanjca, 200 000 šoljica kafe i čaja te 700 000 boca vode i limunade. Pojede se oko 200 000 pari kobasica, 500 000 pilića, 60 000 kilograma ribe i 100 pečenih volova. 

Najljepše ulice svijeta

Elif Šafak

Elif Šafak (tur. Elif Şafak) je rođena 1971. u Strasbourgu, turska je književnica koja se bavi pisanjem pripovjedaka na engleskom i turskom jeziku. Doktorirala je pravo. Kao tinejdžer živjela je u Madridu, Ammanu, Bostonu, Michiganu, u Arizoni, Istanbulu i Londonu. Radi kao novinar za mnogobrojne turske, britanske, američke i rduge novinske kuće. Živi s mužem i njihovih dvoje djece u Londonu i Istanbulu.

Objavila je dvadeset knjiga, od kojih su trinaest romani. To su bestselleri: Čast, Istambulsko kopile, Četrdeset pravila ljubavi, Neimarov šegrt, Crno Mlijeko i drugi. Piše i na turskom i na engleskom jeziku, stapajući zapadnjačku i istočnjačku tradiciju pripovijedanja iznoseći nebrojene priče o ženama, manjinama, imigrantima, supkulturama, mladima i globalnim temama.

Njezin rad se oslanja na različite kulture i književne tradicije, odražava i duboko zanimanje za historiju, filozofiju, sufizam, usmenu kulturu i kulturnu politiku. Svojim pisanjem ruši kategorije, klišeje i kulturalne ograde, a uz sve to posjeduje izoštren smisao za crni humor. Njene knjige su prevedena na više od 30 jezika. Kritičari su je proglasili "jednim od najosebujnijih glasova savremene turske i svjetske književnosti".


MISLI

- Potragu za Istinom vodi srce a ne um. Koristite vaše srce kao vodič, a ne glavu na vašim ramenima, budite jedan od onih koji poznaju svog demona, a ne onaj koji ga ubija.

- Najviše konflikata i napetosti nastaje zbog jezika. Ne pridajite mnogo važnosti riječima. U zemlji ljubavi nema mjesta za govor. Ljubav je nema.

- Mi ne možemo naći Istinu slušajući samo jeku vlastitog glasa. Možemo pronaći sebe jedino u nečijem ogledalu.

- Babica zna da je rođenje bolno, beba žuri na svijet. Morate biti spremni na bol i teškoće ako želite ponovo roditi.

- Ljubav je putovanje. Htjeli to ili ne, svi putnici se mjenjaju. Niko se ne može kretati prema ljubavi a ostati isti.

- Umjesto da se opirete promjenama, predajte se. Dozvolite da život bude uz vas, a ne protiv vas. Ako mislite: „Moj život će biti pun uspona i padova“, ne brinite. Kako znate da padovi nisu bolji od uspona?

- Prava prljavština ne nalazi se napolju, već unutra, u našim srcima. Sve fleke možemo oprati vodom. Jedine koje ne možemo ukloniti su zloba i loše namjere koje prijanjaju za naše srce.

Milan Kundera

Najljepše ulice svijeta

Uske, široke, zelene ili sive, ove ulice oduševiće vas svojim izgledom. Neke su jedinstvene zbog svog položaja, neke zbog bogate flore, neke zbog same arhitekture.

Lesbos, Grčka

Valencia, Španija

Grafton, Australija

Porto Alegre, Brazil

Dark Hedges, Irska

Florida, SAD

Brizbejn, Australija

Jerez, Španija

Positano, Italija

Kulinan, Južnoafrička republika

Spello, Italija

 Stokholm, Švedska

Bon, Njemačka

Buhara - grad muzeja

Danilo Kiš

Danilo Kiš je rođen u Subotici 22. februara 1935. godine, od oca Eduarda Kiša, mađarskog Jevrejina i majke Milice Dragičević. Do 1942. godine živi s roditeljima u Novom Sadu, gdje pohađa prvi razred osnovne škole. Zatim prelazi u Mađarsku, u očev rodni kraj, gdje završava osnovnu školu i dva razreda gimnazije. Nakon odvođenja njegovog oca u Aušvic 1944. godine, s ostatkom porodice je repatriran u Cetinje posredstvom Crvenog Križa.

U Cetinju živi do kraja svog školovanja. Na Filozofski fakultet u Beogradu se upisuje 1954. godine, a u septembru 1958. godine kao prvi student diplomira na katedri za Opću književnost. Bio je vjenčan s Mirjanom Miočinović od 1962. do 1981. godine. Nakon razvoda braka živio je s Paskal Delpeš sve do svoje smrti. Umro je u Parizu, 15. oktobra 1989, gdje se jedno vrijeme i liječio. Sahranjen je u Beogradu na Novom groblju.

U književnosti je poznat po svojim kratkim pričama i romanima. Zbirke priča su mu često tematski objedinjene pa se čini kao da su roman sastavljen od naslovljenih poglavlja. Najveći uspjeh među čitateljima je doživio njegov roman "Bašta, pepeo". Kiš je jedan od najprevođenijih pisaca, dobitnik niza književnih nagrada.

MISLI

- Ljubav je strašna stvar. Na iskustvu drugih se ne može učiti.

- Čitanje mnogih knjiga dovodi do mudrosti, a čitanje samo jedne do neznanja naoružanog mahnitošću i mržnjom. 

- Mislio sam, kao što ljudi u teškim nevoljama misle, da će mi promjena mjesta pomoći da zaboravim svoju bol, kao da svoju nesreću ne nosimo u sebi.

- Teško je podići svoju nesreću u visinu. Biti promatrač i promatran istovremeno. Onaj koji je gore i onaj koji je dole.

- Ne volim ljude koji se izvlače iz svega kao kišne gliste. Bez ožiljka i bez ogrebotine. Komedijaši.

- Nacionalizam je, prije svega paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja.

- Istoriju pišu pobjednici. Predanja ispreda narod. Književnici fantaziraju. Izvjesna je samo smrt.

- Kad se jedna laž ponavlja dugo, narod počinje da vjeruje.

- Opasno je naginjati se nad tuđom prazninom, a u pustoj želji da se u njoj, kao na dnu bunara ogleda svoje vlastito lice, jer i to je taština. Taština nad taštinama.

- Za nesmetan rad duha potrebna je savršena samoća, inače će duh pasti pod pogubni uticaj tuđeg duha, a da toga možda i neće biti svjestan.

- Pisac treba da nas uvjeri da zna više od ostalih, a da uprkos tome, sumnja više od svih.

- Kad budu svi roktali svojim svinjskim srcima, posljednji koji će još gledati ljudskim očima i osjećati ljudskim srcem biće oni kojima ne bijaše strano iskustvo umjetnosti.

Dževad Karahasan