Ibn Sina

Abu Ali al-Husein ibn Sina (lat. Avicena 980. - 1037.) je bio vodeći persijski islamski filozof i neoplatonista. Rođen je u blizini Buhare, koja je u to vrijeme bila prijestolnica perzijske dinastije Samanida. Njegov otac Abdulah je bio uvaženi Ismailitski učenjak. Sticao je obrazovanje iz raznih nauka i metafizike. Kao čudo od djeteta, do svoje šesnaeste godine je već važio za ljekara od ugleda. Do svoje osamnaeste godine je ovladao svim tada poznatim naukama.

Kao polimat, smatra se jednim od najvažnijih ljekara, astronoma, mislilaca i pisaca islamskog zlatnog doba. Od oko 450 radova za koje se zna da ih je napisao, sačuvano je njih oko 240, uključujući 150 djela iz oblasti filozofije i 40 iz medicine.

Najpoznatija djela su mu: (Kitab Al-Shifa) filozofska i naučna enciklopedija, i (Canon Medicinae) medicinska enciklopedija koja je postala standardni medicinski izvor znanja na mnogim srednjovjekovnim univerzitetima, a koristila se do 1650. 

Pored filozofije i medicine, Ibn Sinin naučni opus obuhvata i djela o astronomiji, alhemiji, geografiji i geologiji, psihologiji, islamskoj teologiji, logici, matematici, fizici i poeziji.

Avicenizam je filozofija koja prdstavlja neoplatonističku verziju aristotelizma, izvršila je ogroman uticaj na skolastiku 13. vijeka. Između ostalog, Ibn Sina je uveo razliku između egzistencije i esencije, što su široko prihvatili srednjovjekovni evropski filozofi.

Iako je četrdeset puta pročitao Aristotelovu Metafiziku, tvrdio je da je tek nakon što je pročitao Al-Farabijevo djelo „O metafizičkim objektima“, uspio da je konačno shvati.

Ibn Sina je zastupao metafizičko učenje (dahrija) prema kojem proces svjetskog zbivanja nema početka ni kraja u vremenu, već je neka vrsta emanacije. Svijet je za Avicenu vječan i ni od koga stvoren, ali je uslovljen vječnim Bogom koji postoji izvan vremena. Prema Aviceni dahr je neprolazni trenutak u kojem se rasprostire Božja prisutnost, tj. ono što je pohranjeno u unutrašnjosti vremena i što u sebi sadrži neprekidno trajanje. Korijen dahr označava trajnost za razliku od prolaznosti vremena zaman. U tom smislu se u neoplatonističkoj filozofiji ova dva termina razrađuju kao dijalektička suprotnost.

Po pitanju problema univerzalija, Ibn Sina je umjereni realista: za njega opći pojmovi postoje prije stvari, u stvarima i iza stvari. Tako božanski um prethodi stvarima, dok ljudski um dolazi poslije njih. On tvrdi da je princip pojedinačnosti materija, a princip opštosti um. Stoga smatra da je istinska spoznaja nemoguća bez kosmičkog uma, koji je jedinstven kod svih ljudi. Čovjekova je duša besmrtna, ali ne u fizičkom, već samo u duhovnom smislu.

Jedan od Aviceninih argumenata koji govori o prirodi duše postulira odraslog čovjeka koji iznenada stupa u postojanje, lebdeći u praznom prostoru, prekrivenih očiju i razdvojenih udova. Ovaj „lebdeći čovjek“ ne bi raspolagao nikakvim čulima, ali bi svejedno bio svijestan svog postojanja. Smatra se da ovaj argument anticipira Dekratov cogito ergo sum. Avicena je vjerovao da biće predstavlja akcident esencije i da kontingentna bića zahtevaju nužne uzroke koji će podržati njihovo postojanje. Ovu verziju kozmološkog argumenta je prihvatio Toma Akvinski.

Kraj dinastije Samanida za njega je označio početak brojnih lutanja i priklanjanja raznim dvorovima. Pred kraj života se bavio astronomskim istraživanjima. Zadnje godine života proveo je u Isfahanu kao dvorski ljekar, a umro je u Hamadanu.

MISLI 

Pravi odmor je tišina misli, a ne samo mirovanje tijela.

Dan bez hodanja je dan ukraden zdravlju.

Čovjek ne gubi snagu kada moć, već kada izgubi svrhu.

Ne hrani svaka slatkoća, niti svaka gorčina šteti, mudrost je u mjeri.

Smijeh donosi lakoću ako ne izgobi dostojanstvo.

Vrijeme otkriva karakter ne godine.

Najdublji san dolazi srcu koje je u miru.

Oni koji previše govore umaraju ne samo druge, već i sebe.

Misli utiču na tijelo koliko i hrana na krv.

Čistoća je poštovanje prema samom sebi.

Dugotrajna tuga mijenja čovjekovu prirodu.

Nezadovoljstvo sobom polako slabi duh.

Um je vođa, a strsti su sluge koje mu često preuzmu vlast.

Onaj ko traži istinu mora biti spreman da ostane sam.

Onaj ko ne pita, ostaje rob onoga što misli da zna.

Pretjerane brige iscrpljuju tijelo višenegotežak rad.

Tuđe brige postaju tvoje ako ih previšeslušaš.

Duša se lijeći tišinom kao što se tijelo liječi čistočom.

Agata Kristi

Agata Kristi (Agatha Christie) je britanska književnica, autorica brojnih kriminalističkih romana i najpoznatiji svjetski pisac misterija, nazivaju je i „kraljicom zločina”. Rođena je 15. septembra 1890. godine u Torquayu u engleskoj pokrajini Devon. Bila je najmlađe od troje djece. S jedanaest godina ostaje bez oca, i dok su njen brat i sestra pohađali školu, Agathu je majka školovala kod kuće i ohrabrivala je da piše. Kao dijete Agatha je voljela igre fantazije i stvaranje likova. Kada je imala 16 godina preselila se u Pariz kako bi studirala pjevanje i klavir. Tamo je provela dvije godine i iako je bila vrlo uspješna u muzici, nije nastavila karijeru u tom pravcu jer je bila veoma stidljiva. 1914. godine se udaje za pukovnika Archibalda Christie koji je bio pilot u Kraljevskom letećem korpusu. S Archibaldom je dobila kćerku Rosalind. Tokom Prvog svjetskog rata je radila kao medicinska sestra, a kasnije i u apoteci. Tu se upoznala s djelovanjem lijekova, što kasnije trovanje otrovom često postaje motiv u njenim kriminalističkim romanima.

Svoju prvu knjigu „Tajanstveni događaj u Stajlsu“ koju je objavila 1920. godine bazirala je na ubistvu bogate nasljednice. Tada je čitaocima predstavljen jedan od Agathinih omiljenih likova - belgijski detektiv Hercule Poirot. Za svoj prvi roman Agatha je godinama tražila izdavača. 1926. godine je objavila knjigu „Ubistvo Rodžera Akrojda“. Riječ je o bestseleru koji je kasnije okarakterisan kao klasik žanra i jedan je od omiljenih Agathinih romana. Iste godine se suočava s velikim problemima jer joj umire majka, a muž joj saopćava da je u vezi s drugom ženom. Traumatizirana tim otkrićem Agatha nestaje, a pronalaze je poslije 11 dana u hotelu Harrogate, prijavljenu pod imenom ljubavnice njenog muža. Kasnije su bile razne spekulacije da li je to uradila zbog marketinga ili je zaista doživjela, kako je rekla, amneziju zbog šoka. Kada se oporavila razvela je se od Archibalda 1928. godine. Dvije godine kasnije udaje se za profesora arheologije Maxa Mallowana koji je bio 14 godina mlađi od nje. S njim je putovala na nekoliko ekspedicija kojih se prisjeća u memoarima pod nazivom „Hajde, reci mi kako živiš“. Ova putovanja na Bliski istok poslužila su joj kao inspiracija i u njenim drugim romanima. Agatha je s Maxom živjela skladno. Imali su mnogo zajedničkih interesovanja. Oboje su u svojim profesijama dobili najveća priznanja zahvaljujući ličnim zaslugama, što je vrlo rijetko za supružnike. Nisu imali djece, a fokusirali su se na svoje karijere. Poslije vjenčanja sa Maxom objavila je u knjigu „Ubistvo u Vikarijatu“, koja je postala još jedan klasik i čitaocima predstavila gospođicu Jane Marple.

Poirot i Marplova su najpoznatiji detektivi Agathe Christie koji se pojavljuju u desetinama njenih romana i kratkih priča. Iako je napisala ljubavne romane kao što su „Nezavršeni portret“ i „Kćerka je kćerka“ pod pseudonimom Mary West Macott, uspjeh kao autora su joj donijeli detektivski romani. Godine 1970. odlikovana je redom Britanskog Imperija i mogla je nositi titulu Dame (ženski ekvivalent Sira). Posljednji put se pojavljuje u javnosti 1974. godine na premijeri predstave „Ubistvo u Orijent expressu“. Inače, smatra se da je ovo djelo nastalo jer je Agatha uvijek koristila prijevoz u Orijent expressu, pa je odlučila da upravo ovog prijevoznika iskoristi kao inspiraciju za jedno svoje djelo. Umrla je prirodnim smrću 12. januara 1976. u 85. godini života, u svom domu u Winterbrook House. Svi obožavaoci Agathe Christie danas mogu iznajmiti njen dom kako bi mogli da vide kako je nekada živjela njihova omiljena književnica. Tu su još uvijek sve stare stvari, namještaj, pa čak i klavir koji je Agatha svirala. Svu svoju imovinu, kao i pravo na autorski rad, Agatha je ostavili svojoj jedinoj kćerki Rosalindi koja je umrla 2004. godine. Danas sva prava ima Agathin unuk Mathew Pritchard.

Tokom svoje književne karijere, koja je trajala više od pola vijeka, napisala je 79 knjiga (od čega 66 kriminalističkih romana) i više zbirki kratkih priča i drugih dijela, koja su prodata u više od dvije milijarde primjeraka širom svijeta i prevedena na više od 50 jezika. Prema Guinnessovoj knjizi rekorda, najprodavaniji je autor svih vremena. Njena drama „Mišolovka“ je premijerno izvedena u Londonu 25. novembra 1952. godine, i do sada je najduže neprestano igran komad u historiji pozorišta koje je imalo više od 25.000 izvođenja. Proglašena je 2013. godine za najboljeg pisca detektivskih priča, a njen roman Ubistvo Rodžera Akrojda za najbolji krimi roman svih vremena.

Agatha Christie je napisala i autobiografiju koja je obavljena tek poslije njene smrti. Iako je pred kraj života izjavila: „Deset godina poslije moje smrti niko me se neće sjećati", njen opus i dalje izaziva veliku čitalačku pažnju.

MISLI

- Tajna uspjeha je u tome da se pokreneš.

- Kajanje. To je gubljenje vremena.

- Kada iz vlastitog iskustva saznate šta znači užas, naoružani ste protiv svega u životu.

- Nikad ne radi sam one stvari koje neko drugi može uraditi za tebe.

- Za sve što volite morate da platite neku cijenu.

- Mladi misle da su stari budale, a stari znaju da su mladi budale.

- Nikad nisam voljela novinare. U svim svojim knjigama sam ih ubila.

- Malo nas je onakvih kakvi izgledamo.

- Jedna od najsretnijih stvari koja može da vam se dogodi u životu jeste sretno djetinjstvo.

- Svaki ubica je vjerovatno nečiji stari prijatelj.

- Dobar savjet se gotovo uvijek ignoriše, ali to nije razlog da ga ne udijelimo.

- Idealan muž je arheolog, jer što je žena starija to ga više zanima.

- Ne priznajemo važne trenutke u životu dok ne bude prekasno.

- Svi grijehovi bacaju duge sjenke.

- Žena zaboravlja lakše nego muškarac, ali se ona i lakše sjeća onog što je zaboravila.

- Kada su u pitanju velike sume novca, preporučljivo je da nikome ne vjerujete.

- Samo ljudi koje voliš, mogu ti učiniti život nepodnošljivim.

Haruki Murakami

Haruki Murakami je popularni savremeni japanski pisac i prevodilac. Rođen je u Kyotu 12. januara 1949 godine, ali je veći dio svog odrastanja proveo u Kobeu. Njegov je otac bio budistički sveštenik, a majka kćer veletrgovca iz Osake. Oboje su predavali japansku književnost. Unatoč toj činjenici, Murakamija više interesuje američka književnost, što ga i izdvaja iz glavne struje japanske književnosti.

Studirao je dramu na Univerzitetu Waseda u Tokiju, gdje se i upoznao sa svojom budućom ženom, Yoko. Njegovo prvo zaposlenje bilo je u trgovini gramofonskih ploča. Nakon završenog studija 1974. godine otvara jazz bar „Peter Cat“ u Tokiju, koji radi sve do 1982. godine. Tema mnogih njegovih romana, kao i sami naslovi povezani su s muzikom, uključujući Pleši pleši pleši, Norveška šuma i Južno od granice, zapadno od Sunca.

Murakami je započeo s pisanjem u svojim ranim tridesetim godinama, a svjetski poznat pisac postaje objavljivanjem Norveške šume, nostalgične priče o gubitku i seksualnosti. Milijun kopija prodano je u Japanu. Među mladim Japancima Murakami je postao superzvijezda. Knjiga je štampana u dva dijela, koja su prodavana zajedno. Jedna je imala zeleni, a druga crveni ovitak. Najzagriženiji obožavatelji izražavali su svoju naklonost jednom od dijelova noseći odjeću zelene, odnosno crvene boje.

Godine 1986. Murakami napušta Japan, putuje Evropom i nastanjuje se u SAD-u. Predaje, između ostalog, na Univerzitetu u Princetonu. Kratke priče su takođe važan dio Murakamijevog opusa.

MISLI

- Svijet bez ljubavi je kao vjetar iza zatvorenog prozora. Niti možeš da ga dodirneš niti da ga udahneš.

- Mislio sam da ljudi odrastaju postepeno, malo po malo... Ispostavilo se da nije tako. Odrastaju "preko noći".

- Ne postoji pogrešno mišljenje. Postoje mišljenja koja se ne slažu s našim. To je sve.

- Sve što je nekad bilo s nama, a potom nestane, zauvijek ostavlja prazninu koju nikada ne možemo da zaliječimo.

- Kada se grlimo, dijelimo svoje strahove.

- Kada bi svaka osoba vjerovala u sretan kraj, svijet ne bi imao čega da se boji.

- Bez obzira koliko se trudio, ne postoji način da pobjegneš od bola koji osjećaš kada si uznemiren.

- Izražavajte svoja osjećanja. Mnogo je gore da ih potiskujete. Nakupljat će se u vama i postače sve teža. Na kraju ćete eksplodirati.

- Iskrenost koju pružamo i primamo, i želja da pomognemo najvažnije su stvari.

- Praznina će uvijek biti popunjena nečim.

- Kada je ljudima data nada, to im pomaže da žive duže. Bez nade ne postoji "duže".

- Naša stvarnost je beskrajna borba između onoga što se desilo i onoga što želimo da zapamtimo.

- Ne postoji tajna koja jednom neće prasnuti iz srca.

- Šta je usamljenost? Slična je osjećaju kada u kišnoj noći stojiš pored velike obale i gledaš kako se moćni talas spaja s morem.

- Sjećanja nas griju iznutra. Ali nas i jako bole.

- Svako i sve izgleda lijepo kada se posmatra s distance.

- Kada nemate nikog s kim biste podijelili vaše usamljene misli, vaše misli počinju da vas dijele između sebe.

- Ako se sve dešava onako kako ste htjeli, život će postati dosadan.

- Jednom kad oluja prođe, nećeš se sjećati kako si je preživio. Nećeš biti siguran ni da li je oluja zaista prošla. Ali jedna će stvar biti sigurna. Kad preživiš oluju, nećeš biti ista osoba kao prije oluje. Upravo zbog toga oluje i postoje.