Meša Selimović

Mehmed Meša Selimović je jedan od najvećih BiH pisaca. Rođen je u Tuzli 26. aprila 1910. godine. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Univerzitetu u Beogradu. Nakon što je diplomirao 1935. godine počinje raditi kao profesor u Tuzlanskim školama. Nakon drugog svjetskog rata obavlja raznovrsne političke i kulturne funkcije. Uređivao je list Brazde. Predavao je na Višoj pedagoškoj školi, bio docent na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na kojem je predavao romantizam. Zatim se okušao u djelovanju kao slobodni umjetnik. Nakon toga bio je umjetnički direktor Bosna filma. Od 1957. godine je direktor Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. 1961. godine je objavio svoj prvi roman "Tišine" za koji je dobio Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Zatim je postao glavni urednik izdavačke kuće Svjetlost, te predsjednik Udruženja književnika BiH. Bio je i glavni i odgovorni urednik časopisa za književost Život. 1966. godine mu je objavljen roman "Derviš i smrt", koji književna kritika smatra za prvorazredni događaj i književni domet BiH. Za roman je dobio veliki broj priznanja. Od 1968. godine je redovni član ANU BiH, te poslije i dopisni član SANU. 1971. godine je dobio počasni doktorat Univerziteta u Sarajevu. 1973. godine je preselio u Beograd, gdje je umro 11. jula 1982. godine. Pokopan je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu

Prvi roman "Derviš i smrt", je pisan živim stilom u kojemu se miješaju introspekcija, mudrosni sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha Nurudina. Ovo ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo pažnju čitalačke publike, dijelom i zbog magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojom zrači islamsko-orijentalni milje. Roman nije realistički prikaz derviša ili sufizma, islamskog misticizma, jer Nurudinove dileme postaju besmislene promatramo li ih u kontekstu čvrsto ukorijenjene religijske svijesti. Ovo djelo je uspjelo općeljudske dileme i muke postaviti u bosansko-islamski kontekst i smjestiti univerzalno u lokalno.

Sljedeći veliki roman "Tvrđava", prikaz je Sarajeva uoči Hoćimske bitke i odlikuje se širom paletom likova i većim brojem lirskih dijelova od "Derviša". Oba su djela bogata prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti te referencijama na historijski usud Bošnjaka muslimana. Glavni Selimovićevi romani velika su djela zreloga autora koji je harmonično spojio modernistički diskurs, narativne tradicije "pripovjedačke Bosne" i orijentalno-islamski senzibilitet.

MISLI

- Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.

- Život ovog naroda je glad, krv, muka, bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuđoj.

- Ono što nije zapisano, i ne postoji, bilo pa umrlo.

- Uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.

- Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.

- Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta.

- Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.

- San je ono što se želi, a život je buđenje.

- Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina.

- Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je čovjek uvijek na gubitku.

- Čovjek je nepopravljiv i najčešće laže sam sebi.

- Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.

- Ostaje tako da živi želja i vjera da će jednom doći sanjani raj, a s tom željom lakše se živi.

- Zlo se samo snagom dokazuje, sve ostalo pameću.

- Nezadovoljstvo je kao zvijer: nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.

- Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo ni jedno živo biće.

- Najmanje se govori kad te se najviše tiče.

- Vrijeme uporno glođe čovjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog sadržaja.

- Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja.

- Mlade djevojke zamišljaju život i vjeruju riječima. Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju.

- Žena više voli nježnu riječ, makar bila i glupa, nego pametnu ako je gruba.

- Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.

- Dvije su stvari beskrajne: svemir i ljudska glupost, mada za ovo prvo nisam siguran.

- Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast, a može postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro.

- Ljudi preziru sve one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih. Navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu.

- Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.

- Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tuđom glavom.

- Hodat ćemo bez razloga, radovat ćemo se, bez razloga, smijat ćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.

- Riječi možeš prosipati pred svima. Nije bitno. Riječi su jeftine. Tišine... 

E, tišine ne možeš poklanjati svima. 

U tišine stanu neki pogledi, neki uzdasi, neki otkucaji. Tišine ne lažu. 

lli ih osjetiš ili progovoriš. Tišinom srca pričaju. 

Ko ne razume tvoje tišine, ni riječi neće nikada.

- Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Čovjeka na vlasti potiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razboritost, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz Boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.

- Ulizice to su za mene najgoru ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.

- Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grješne misli su kao vjetar, tko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio. Sad o tome mislim drukčije. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.

- Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života.

- Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvaća sve uvjete, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, netko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji započinjati. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je promijeniti mjesto i nametne uvjete.

- Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo biti jer što nije bilo, nije ni moglo biti, a uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo.

- Ne osvajamo zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu već sliku u svome oku, ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj njegove površine. Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju.

- Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha nego zbog grijeha. Onda da živimo u grijehu? Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjerje i duhovne bogalje.

- Ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi naprijed, u stalnost, u mir i dostojanstvo, svi se krećemo u krugu, uvijek istim putem, koji vara, a samo se smjenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani.

- Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.

- Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao, kao konac, i zabraniti sebi razmičljanje o posljedicama, ne želeći da zna za njih? Eto, izgleda da može. Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od mučenja zbog odgovornosti.

- Četrdeset mi je godina ružno doba: čovjek je još mlad kako bi imao želja, a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

-Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas ili dan, zašto se borimo kako bi ga produžili dan ili sat. Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja.

- Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada.

- Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.

- Opet sam sam. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje. Sam. Učinit ću sve što mogu, ne uzdajući se u podršku koje nema, i onda je moje sve što postignem, i zlo i dobro.

- Nikad ne žalite što ste upoznali neku osobu u svom životu. Jer dobre ti osobe daruju sreću, loše ti daju iskustvo, a zle ti daju lekciju. U svakom slučaju, dobijaš nešto i ne možeš nikako biti gubitnik, jer u životu, koliko si naučio, toliko si pobjedio.

- Jesen i oktobar, to nekakvo sjetno doba, to vrijeme kad vjetar čupa uspomene, trga dušu i vraća te tamo odakle misliš da si zauvijek pobjegao. A nisi i ne možeš.

- Rekao sam Hasanu da su ljudi, kao što je on, prava blagodat, poklon koji nam sam Bog šalje, i zaista mislim tako. On nekim nepoznatim čulom osjeti kome je pomoć potrebna i pruža je kao lijek. Čarobnjak, jer je čovjek. I nikad ne napušta onoga kome je pomogao, vjerniji nego brat. Najljepše je što njegovu ljubav ne treba ni zaslužiti. Da je trebalo da je zaslužim, ne bih je ni imao, ili bih je davno izgubio. On je čuva sam, on je poklanja, ne tražeći drugi razlog osim potrebe koju sam osjeća, ni druge naknade osim svog zadovoljstva, i tuđe sreće. Prihvatio sam nauk koji mi je dao, da „Čovjek dobija kad daje". (Derviš i smrt)

- Možda bi trebalo da ih mrzim ali ne mogu. Ja nemam dva srca jedno za mržnju drugo za ljubav. Ovo što imam sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora moj život i moja smrt sve to pripada Bogu stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni. (Derviš i snrt)

Jovan Dučić

Orao koji je htio letjeti

Jednoga dana je farmer pronašao jaje u obližnjem šumarku. Pošto nije znao šta bi sa jednim jajetom, odlućio ga je stavit u gnijezdo svoje kokoši zajedno sa njenim jajima. Nakon nekog vremena izlegli su pilići, a sa njima se izlegao i mali orao. Odrastao je zajedno s njima. Radio je isto što i kokoši u dvorištu, misleći da je jedna od njih. Kljucao je naokolo u potrazi za crvima i glistama, kokodakao je i lepršao krilima, uzdižući se koji pedalj iznad tla. Tako su prolazile godine a orao je rastao.

Jednog dana ugledao je u visini, na vedrom nebu, čudesnu pticu moćnih raširenih krila, kako lebdi na vjetru.

Zapanjeno je gledao uvis. “Šta je to?“ pitao je.

„To je orao, kralj ptica”, reče mu jedna kokoš.

„Zar ne bi bilo divno kada bismo svi mogli tako visoko letjeti i kružiti nebom?“ pitao je.

„Da bilo bi divno, ali on pripada nebu, dok mi, kokoši, pripadamo zemlji. Prema tome zaboravi ono što si vidio. ”

Nakon što je vidio tu čudesnu pticu u visinama, nešto se u tom trenutku u njemu prelomilo. Osjetio je u sebi neku snagu koja ga je tjerala da proba i sam da leti. Narednih dana je pokušavao i sam da leti. U početku je letio po nekoliko koraka, kasnije sve više, da bi nakon nekoliko dana napravio jedan veliki krug oko dvorišta. Sve vrijeme kokoši su mu se smijale, smatrale ga luckastim i čudile se njegovoj želji da leti.

Kada je već usavršio letenje, jednoga dana se obratio kokošima.

„Hvala vam na druženju i vremenu koje smo proveli skupa, ali mene zovu visine i plavo nebo i ja ovog trenutka odlazim, a vama želim svako dobro.“

Kokoši su slušale šta govori i dalje ne vjerujući u njegove riječi. Nakon što im je rekao ono što je mislio, raširio je krila i poletio u nebeske visine. Nikada se više nije vratio. Kokoši su nastavile svoj svakodnevni život rovanja po zemlji, traženja crva i glista.

Ne dozvolite da vas ograničavaju, vaše misli, roditelji, rodbina, prijatelji ili sredina u kojoj živite. Uvijek nastojte poletit u visine poput orla, a dole će vas uvijek čekati kokoši.

Vidio sam

Čarls Bukovski

Čarls Bukovski (Charles Bukowski) 1920. - 1994. je američki književnik njemačkih korijena. Smatra se jednim od najuticajnijih pisaca socijalne tematike. Njegov stil pisanja je bio pod velikim uticajem socijalnog, kulturalnog i ekonomskog ozračja njegovog grada Los Angelesa. U svojim radovima je opisivao živote siromašnog čovjeka, alkohol, odnose sa ženama. Ostavio je neizbrisiv trag svojim načinom pisanja, koji je svojim eksplicitnim, sirovim, ponekad čak vulgarnim izrazom ugradio u priče o simpatičnim gubitnicima s margina američkog društva.Napisao je mnoštvo pjesama, kratkih priča, kao i šest romana.

Rođen je kao Heinrich Karl Bukowski u Njemačkoj, a njegov djed se doselio iz Njemačke u SAD 1880. godine. Tokom svoje rane mladosti bio je sramežljiv i povučen što je bio rezultat zlostavljanja od strane njegovih vršnjaka i njegovog oca koji ga je tukao. U ranim mladalačkim godinama prvi put dolazi u doticaj s alkoholom, koji će ga kasnije tokom života definisati kao osobu i pisca. Nakon što je maturirao u Los Angeles High School, pohađa Los Angeles City College dvije godine, tokom kojih uzima satove umjetnosti, novinarstva i književnosti. U 21. godini počinje pisati, ali ozbiljnije oko 35. godine života.

Proživio je jedan izuzetno buran i težak život, često na samom dnu. Pisao je iz egistencijalne nužnosti da bi preživio, a neiscrpan tematski izvor pronašao je u vlastitom životnom iskustvu, proživljenim dramama iz djetinjstva i mladosti, kao i vremenu kad je lutao Amerikom. Klošario je, opijao se, radio razne poslove da bi preživio, u društvu mnogih žena koje je upoznao na svom putu. Sebe je doživljavao kao stidljivog i povučenog čovjeka, kome je alkohol neophodan da bi živio s ljudima i da bi stvarao. Uprkos tome on je gotovo do kosti otkrio i najsitnije detalje svoje intime i tako stekao epitet jednog od najbestidnijih umjetnika u historiji književnosti. Ma koliko njegov svijet bio čudan i šokantan, on je u njemu uspijevao vidjeti elemente komičnosti i duhovitosti i najjednostavnijim jezikom je pričao ponekad banalne, a ponekad nevjerovatne i dramatične događaje. Sve što je napisao prožeo je humorom, koji je često bio distanca od užasa. Umro je 9 marta.1994 godine, u San Pedru od leukemije u 73. godini života.

MISLI

- Čovjek se rodi kao genije, a umire kao idiot.

- Kad nema boli, to je kraj osjećaja. Svako naše zadovoljstvo je trgovina s đavolom.

- Kad ljubav postane zapovijed, mržnja može postati užitak.

- Smrt je ništa, brate, život je ono što je teško.

- Ako se ne kockaš, nikad nećeš uspjeti.

- Ljubav je bajka za budale.

- Što čojvek postaje jači to biva sve usamljeniji, to je čista matematika.

- Kad zašutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobjedio, to znači da više nisi vrijedan mog vremena.

- Naravno da je moguće da se voli ljudsko biće, ali samo pod uslovom da ga ne znaš dovoljno dobro.

- Svijet se počinje spašavati spašavajući jednog čovjeka; sve ostalo je ili grandiozna romantika ili politika.

- Ako želite nešto da uradite idite do kraja. U suprotnom ni ne počinjite.

- Biti sam se nikada nije činilo ispravnim. Činilo se dobro, ali nikad ispravno.

- Ono što je zlo i ono što su nas učili da je zlo, mogu biti dvije sasvim različite stvari. Društvo nas uči da su određene stvari zle da bi nas držalo u pokornosti.

- Prestao sam tražiti djevojku iz snova, samo sam htio jednu koja nije noćna mora.

- Prečesto se ljudi žale da nisu učinili ništa sa svojim životima, a onda čekaju da im neko kaže da to nije tako.

- Razlika između diktature i demokratije je ta što u demokratiji prvo glasate pa tek onda primate naređenja, dok u diktaturi ne morate gubiti vrijeme na glasanje.

- Moraš umrijeti nekoliko puta pre nego što zaista počneš živjeti.

- Feminizam postoji samo radi toga da bi se ružne žene integrisale u društvo.

- Što si manje vjerovao u život, to si manje mogao izgubiti.

- Ako se dogodi nešto loše, piješ kako bi zaboravio; ako se dogodi nešto lijepo, piješ kako bi proslavio; a ako se ništa ne događa, piješ kako bi se nešto događalo.

- Cijeli svijet je izgrađen na strahu.

- Decenije su mi trebale dok sam najzad naučio kako da kažem „ne“.

 - Slobodna duša je rijetkost, ali prepoznaćete je uglavnom jer se osjećate dobro, veoma dobro kada ste blizu nje ili s njom.

- Na svijetu postoji samoća, toliko velika da se vidi u sporim pokretima kazaljke na satu.

- Život je onoliko lijep koliko mu vi dozvolite da bude.

- Nikada nisam upoznao čovjeka u čijoj bih se koži radije našao. Ako je to zabluda, sretna je.

- Pisci su očajni ljudi, i kada prestanu da budu očajni, prestanu da budu pisci.

- Ljudi su čudni. Stalno su uznemireni trivijalnostima, ali veliku stvar, kao što je činjenica da traće svoje živote, uopšte ne primjećuju.

 

- Ima i gorih stvari od usamljenosti, ali često su potrebne decenije da bi se to shvatilo, a najčešće kad to shvatiš prekasno je, a prekasno je najgore.

- U ovim godinama sam očekivao da me uhvati išijas,

skoči holesterol, oslabi vid…

Čak je i moždani bio opcija.

Ali da me emocije sjebu, e to nisam očekivao.

 - Kako dovraga čovjek može uživati u tome da ga u 6:30 probudi alarm, da skoči iz kreveta, obuče se, silom nešto pojede, obavi nuždu, opere zube i kosu, bori se sa saobračajem, samo da bi došao na mjesto gdje zarađuje mnogo novca za nekog drugog i biti zahvalan što mu je pružena mogučnost za posao koji radi?

- Niko te ne može spasiti osim tebe. Naći ćeš se ponovo i ponovo u gotovo nemogućim situacijama. Oni će pokušati ponovo i ponovo pod izgovorima, pod maskama i silom da te natjeraju da podlegneš, odustaneš, ili tiho umreš iznutra.

Niko te ne može spasiti osim tebe, i bit će dovoljno lako da ne uspiješ tako lako ali nemoj, nemoj, nemoj.

Samo ih promatraj. Slušaj ih. Zar želiš to da budeš? Bezličan, bezdušan, bezosjećajan stvor? Zar hoćeš da doživiš smrt prije smrti?

Niko te ne može spasiti osim tebe, ti si biće vrijedno spasa. To je rat koji nije lako dobiti ali ako je išta vrijedno pobjede onda je to ovo.

Razmisli o tome. Razmisli o spašavanju sebe. Tvog duhovnog sebe. Tvog hrabrog sebe. Tvog pjevajućeg magičnog sebe i tvog prelijepog sebe. Spasi ga. Ne priključuj se mrtvima u duši.

Održavaj sebe humorom i skladom, i na kraju ako je neophodno uloži i cijelog sebe u tu borbu, bez obzira na izglede, bez obzira na cijenu.

Samo ti možeš da spasiš sebe. Učini to! Učini!

I tada ćeš tačno znati o čemu govorim.

- Ja sam nju pustio.

A onda sam je godinama skupljao po svijetu u nekim drugim ženama.

Neke su se smijale kao ona, neke su govorile kao ona, neke su imale njene crte lica.

Pronašao sam njene dlanove, otkrio njene usne, dotaknuo njenu kožu, ljubio njene obraze. Sve na drugim ženama.

Sve su joj po nečemu bile nalik, čak i kad sam tražio drugačiju.

Neke su tugovale kao ona, neke su grlile kao ona, neke su imale njenu toplinu.

Pronašao sam njeno lice, udisao njen miris, primicao njeno tijelo, zaplitao prste u njenoj kosi.

Sve na drugim ženama.

Neke su voljele kao ona, neke su maštale kao ona, neke su koračale kao ona.

Pronašao sam njene oči, lice postavljao uz njen vrat, smirivao se na njenim ramenima, drhtao na njenim grudima.

Sve na drugim ženama.

Niti jedna nije bila dovoljno drugačija, niti jedna nije bila dovoljno ista.

Tako je to...

Kad ti netko nedostaje, čitav svijet se uroti da na njega liči...

MASE

Svi ti ogorčeni, bijedni, usamljeni ljudi

što se osjećaju uskraćeno,

iznevjereno od svijeta,

oni okrivljuju život,

okrivljuju okolnosti,

okrivljuju druge…

dok su ustvari

oni

totalno odbojni,

pokorno neoriginalni,

kukavni i nepokretni,

utonuli u samosažaljenje,

ništa ne rade kako treba,

i dalje se osjećaju jalovo,

šireći zemljom svoje jadikovke,

svoje mržnje …

beživotnih očiju

u središtu ničega,

ti milioni ljudskih grešaka,

idući iz dana u dan

iz noći u noć,

kroz svoje kastrirane nagone,

što vrijeđa samu zemlju,

vrijeđa sve živo,

ta pustoš,

užas sve te

pustoši,

mase.

Gabrijel Garsija Markes

Fojnica

Fojnica se nalazi u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine, administrativno pripada Srednjobosanskom kantonu. Povoljni klimatski uslovi, idealna nadmorska visina, djelotvornost termalne vode, te tradicionalna gostoljubivost domaćina samo su neki od elemenata, koji su Fojnicu promovisali na vodeće mjesto u oblasti zdravstvenog turizma u BiH. Veliki dio površine općine zauzimaju visoravni, pašnjaci i polja. Šetnja planinskim prstenom Šćita, Zahora, Bitovnje i Vranice, kao i odlazak na Prokoško jezero na planini Vranici koje je na 1636 metara nadmorske visine, predstavljaju pravo osvježenje za ljubitelje prirode. Tu su i slapovi Kozice i  rekreacioni centar “Brusnica”.

Fojnica je prepoznatljiva i po svojoj banji, čija je radioaktivnost i ljekovitost ispitivana još krajem 19 stoljeća. Tokom godina gajeći tradiciju eksploatacije radioaktivne mineralne vode, fojnički kraj je perpoznat kao važno mjesto zdravstvenog turizma, u okviru kojeg djeluje, moderno opremljen rehabilitacijski i rekreacijski centri  Reumal i Aquareumal.

Među najznačajnijim kulturno-historijskim spomenicima bitno je spomenuti prvu džamiju Atik, koja je izgrađena 1551. godine. U kulturno-historijskom naslijeđu značajno mjesto zauzimaju i tri tekije nakšibendijskog reda. Franjevački samostan poznat je po svojoj biblioteci i muzeju, u kojima se čuva oko 40 000 kjiga iz svih oblasti svjetske i religiozne literature, a posebno vrijedne su incunabule, njih trinaest, te fojnički grbovnik.

U danima turskog osvajanja Bosne, bosanski franjevci u Fojnici odigrali su vrlo značajnu ulogu, kada je sultan Mehmed II Fatih, kao garanciju za miran život i slobodu potpisao „Ahdnamu“, najznačajniji dokument iz tog perioda, kojim garantuj slobode, lična imovinska prava domaćem stanovništvu, što predstavlja jedan od najstarijih dokumenata o pravima na evropskim prostorima. O postojanju i djelovanju bosanske crkve svjedoči veliki broj nekropola sa stećcima.

Sarajevo

Karl Jung

Karl Jung (Carl Gustav Jung) je rođen 26. jula 1875. godine u malom Švicarskom selu Kessewilu. Pohađao je internat u Baselu, potom je upisao studij medicine na Univerzitetu u Baselu, iako mu je prvi izbor bila arheologija. Studirajući pod mentorstvom poznatog neurologa Krafft-Ebinga, odlučio je slijediti svoju karijeru u psihijatriji. Diplomiravši, zaposlio se u klinici za mentalne bolesti Burghoeltzli u Zurichu, kojom je upravljao Eugene Bleuler, stručnjak za šizofreniju, koji je i prvi imenovao tu bolest. 

Godine 1903. oženio se Emmom Rauschenbach. Jung je predavao na Univerzitetu u Zurichu, te vodio privatnu psihijatrijsku praksu. Freuda, kojega je posebno poštovao, upoznao je 1907. godine u Beču. Premda su neko vrijeme bili bliski prijatelji, Jung nikada nije posve prihvatio Freudovu teoriju. Njihov je odnos narušen 1909. godine tokom boravka u Sjedinjenim Američkim Državama, kada je Freud izrazio bojazan od narušavanja vlastitog ugleda, zbog Jungove intelektualne nadmoći i dubine uvida. 

Razdoblje Prvog svjetskog rata bilo je za Junga bolno razdoblje preispitivanja vlastite duše. Međutim, u to je doba začeta jedna od najzanimljivijih teorija ličnosti, koja je označila prekretnicu u promišljanjima o ljudskoj psihi. Nakon rata Jung je mnogo putovao, istražujući predaje historiju, običaje i obrede afričkih, američkih i indijskih plemena. Povukao se 1946. godine, a 1955. godine nakon smrti njegove supruge Emme, prekinuo je sve javne nastupe. Umro je u Zurichu, 6. juna 1961. Godine.

Osnove Jungove psihologije

Jung je svoju tezu psihoanalize razvijao nakon raskida s Freudom, praktično do kraja života. Jungov model psihe uključuje nekoliko glavnih sastavnica:

Lično nesvjesno ili skladište poriva, frustracija, strepnji i želja pojedinca.

Kolektivno nesvjesno ili rezervoar nesvjesnih sadržaja nastao tokom ljudske evolucije.

Teorija psiholoških tipova

Najveći Jungov doprinos psihologiji svjesnog uma je ostvaren u njegovom radu o psihološkim tipovima ljudi. Pokušaj klasifikacije ljudskih bića prema tipovima ima svoju dugu historiju. Prošlo je skoro dvije hiljade godina otkako je grčki ljekar Galen pokušao da prepozna četiri osnovne urođene razlike u čovjekovom temparamentu i da ih opiše kroz psihološku prirodu kao: 

- sangvinik ili pun nade

- flegmatik ili ravnodušan

- kolerik ili žustar, vatreni

- melanholik ili potišten, turoban

Jungova podjela na ekstrovertne i introvertne je široko prihvaćena. Ona razlikuje dva različita stava prema životu, dva modela ponašanja.

Introvertan tip ličnosti koji je preokupiran vlastitim subjektivnim svijetom, povlači se iz vanjskog svijeta, nije komunikativan ni druželjubiv, preosjetljiv je, vrlo emotivan. Svoja osjećanja skriva i kontroliše, u odnosu s ljudima je uzdržan, zatvoren, ima dobru samokontrolu. U zavisnosti od toga koja je psihička funkcija kod konkretne ličnosti razvijena, neko može biti misaoni, intuitivni, čulni i opažajni introvertan tip.

Ekstrovertan tip ličnosti karakteriše interesovanje za ljude i stvari oko sebe. Ovaj tip je motivisan vanjskim faktorima i mnogo utiče na okolinu, društven je i sigurno se osjeća u svakom okruženju. Ekstrovertna zrela osoba je društvena, upoznaje druge i interesuje se za nešto ili za svašta. Voli da organizuje skupove, grupe, zabave i obično je aktivna na opšte zadovoljstvo. To je tip osobe koji čuva posao i društveni život. Najbolje rezultate daju radeći s drugima.

MISLI

- Ništa po čovjeka nije gore nego da bude potpuno shvaćen.

- Zdrav čovjek ne muči druge. Oni koji su mučeni po principu se pretvaraju u mučitelje.

- Sve što nas iritira kod drugih može nas dovesti do shvaćanja nas samih.

- Tvoja vizija će postati jasna tek kada pogledaš u svoje srce. Ko gleda izvan svog srca -sanja. Ko gleda unutar svog srca - budi se.

- Osuda ne oslobađa, već guši.

- Ako čovjek ne razumije drugu osobu, on će težiti da je smatra budalom.

- Ako postoji bilo što što bismo željeli da promijenimo u našem djetetu, prvo bismo trebali ispitati i vidjeti, da to nije nešto što trebamo promijeniti u nama samima.

- Žalosna je istina da se čovjekov život istinski sastoji od sklopa nepomirljivih suprotnosti: dana i noći, rođenja i smrti, sreće i nesreće, dobra i zla. Mi čak nismo ni sigurni da će jedna prevagnuti nad drugom, da će dobro nadvladati zlo, a radost suzbiti patnju.

- Život, takozvani je kratka epizoda između dvije velike misterije koje su u biti jedna.

- Psihoterapeutu, stari čovjek koji ne može reći zbogom životu, izgleda nemoćan i boležljiv kao i mladi čovjek koji se boji prigrliti život.

- Ne vjerujem u Boga. Znam da Bog postoji.

- Za potpuno osvješćenje je neophodan bol.

- Susret dvije ličnosti je kao kontakt dvije hemijske supstance: ukoliko postoji ikakva reakcija, obje se mjenjaju.

- Ja nisam ono što mi se dogodilo, ja sam ono što izaberem da postanem.

- Poznavanje sopstvene mračne strane najbolji je metod razumijevanja mračnih strana drugih ljudi.

- Usamljenost ne znači nemati druge ljude oko sebe, nego ne biti u stanju da sa njima komuniciramo o stvarima koje se nama čine važnim, ili vjerovati u nešto što drugi ljudi smatraju nedopustivim.

- Dok ne osvjestite podsvjesno, ono će upravljati vašim životom, a vi ćete ga zvati sudbinom.

- Privilegija života je da postanete ono što ste zaista.

- Najstrašnije iskustvo je prihvatiti sebe u potpunosti.

- Ne postaje se prosvijetljen zamišljanjem svjetla, već osvjetljavanjem mraka.

- Ne možemo ništa promijeniti, dok ga ne prihvatimo.

- Niko ne može da padne tako nisko ukoliko nema veliku dubinu.

- Gdje vlada ljubav, nema volje za vladanjem, a gdje vlada moć, nedostaje ljubavi. 

- Cipela koja odgovara jednom stopalu, žulja drugo. Nema recepta za život koji bi svima podjednako odgovarao.

- Misliti je teško; zbog toga većina ljudi sudi.

- Ono čemu se opireš, opstaje.

Osho

Vidio sam

Vidio sam, je članak koji govori o tome što se može vidjeti u današnjem svijetu paradoksa, tako da često ono što vidimo na površini nije ni nalik onome što to ustvari jeste. Broj trideset i tri je ukupan broj pojava koje su nabrojane.

1. Vidio sam da i najgori stvor i najružniji nasilnik zavrjeđuju ljubav i poštovanje, iako ih ne mogu primiti.

2. Vidio sam da su ljutnja i bijes izrazi velike nemoći, tuge i straha koji se očituju kao izraz određene snage.

3. Vidio sam, ako malo bolje pogledam, kako su čak i najmekši, najliberalniji ljudi zapravo tvrdi ispod površine, tvrdoglavi i zadrti na nekom području. Najčešće području koje bi ih moglo unaprijediti kada bi doista bili fleksibilni.

4. Vidio sam da je lijenost slična tvrdoglavosti, slična sveraširenoj entropiji čovjeka. Neminovna poput sile trenja. Lijenost doista jeste oblik kukavičluka.

.
5. Vidio sam da životinjama nije mjesto s nama, već uz nas. Kućne životinje čovjek ima jer želi posjedovati nešto što će ga voljeti onako kako bi ga ljudi trebali voljeti.

.
6. Vidio sam i to da malo tko želi čuti istinu o sebi i borit će se potpiren ljutnjom da obrani to najslabije mjesto koje skriva od svih.

.
7. Vidio sam da i velika čuda koja čovjek od vjere ima privilegij doživjeti mogu ostati previđena i zaboravljena kada mu najviše trebaju

.
8. Vidio sam da se čovjekov ego opire duhu i ljubavi na načine koji su gotovo nenadmašivi po kreativnost, upornosti, domišljatosti i konstruktivnosti

.
9. Vidio sam da je učenje po primjeru jedini način da se nauči ono što je bitno. Bez opipljivog uzora za najveću većinu nema napretka.

.
10. Vidio sam da je raditi za bilo koga u današnjem svijetu mjesto na kojem ćeš moći svjedočiti budalaštinama te neizbježnom izboru: da ih barem donekle podržiš i toleriraš ili da tražiš drugi posao. Pitanje je koje budalaštine možeš izdržati i podržati, ali radna mjesta su upravo mjesta gdje si dužan podržavati budalaštine i ljudske nedostatke. U današnje vrijeme jedna od glavnih svrha radnih mjesta je upravo ta.

.
11. Vidio sam da ljudi nemaju tendenciju da razumiju druge ljude, ali da je volja da to učine presudna po bilo kakav značajan odnos s drugim ljudskim bićem.

.
12. Vidio sam da je volja veća od svih drugih ljudskih sposobnosti i kvaliteta, vidio sam volju kao ljubav i ljubav kao volju. Volju da se čini. Volju da se ljubi. Volju da se prijeđe preko vlastitosti u svemir drugoga i drugih.

.
13. Vidio sam da okolina na nas utječe više od bilo čega urođenoga, ali sam vidio i da je moguće čudo nadrastanja i onog urođenog pa i okoline, iako uz teški trud i vrijeme.

.
14. Vidio sam da je obična livada, stablo i zvijezde na nebu odraz rajskog stvaranja, neobično bogatog, neobično predivnog, neobično previđenog.

.
15. Vidio sam da ljudska otuđenost može natkriliti svu ljepotu koja se ne skriva u svojoj očitosti.

.
16. Vidio sam da je ljudsko prosuđivanje sebe i drugih najveća zamka, velika poput Grand Canyona i jednako teška za preskočiti, ali mislim da bez tog skoka nitko neće pronaći pravi smisao koji traži.

.
17. Vidio sam da ljudi šepure svoje stavove i misli, iznose svoja mišljenja i uvjerenja iz svakojakih razloga koji nemaju veze s bogatstvom misli, već nedostatkom njihovog unutarnjeg stanja.

.
18. Vidio sam da samouvjereni ljudi griješe koliko i oni drugi, samo što oni griješe samouvjereno.

.
19. Vidio sam da je ljudski ego namijenjen za tri stvari: preživljavanje, vezivanje i patnja. Ovdje je isključivo radi toga. Nije problem u samome egu, već našem odnosu spram ega.

.
20. Vidio sam da je moja osobna glad spram novih spoznaja, putovanja, učenja i iskustava možda posve slična istoj gladi koja nagoni dušu da čini upravo isto to iz života u život; po raznim sustavima i svjetovima. Voljni smo riskirati velike patnje radi novih iskustava, učenja i uzbuđenja spoznaje, jer niti jedna patnja ne može nas trajno uništiti.

.
21. Vidio sam da intelekt nije isto što i pamet, jer kada bi intelekt bio pamet svijet ne bi bio ovako problematičan. Ne fali nam inteligencije, već moralnog kompasa koji je istinski zaživljen. Vidio sam da je moral jedini istinski oblik inteligencije u kozmosu, spram kojega je ono što zovemo inteligencija samo ljepuškasti cvijet na beskrajnoj livadi.

.
22. Vidio sam da je sreća jednostavna pojava koja nema uzročnu povezanost s kvantitetom znanja ili imanja, već odsustvom velikog viška koji imamo u umu i srcu. Poslovica ide: ”Kad je oko neometano rezultat je vid. Kad je srce neometeno rezultat je sreća”.

.
23. Vidio sam da i vrlo inteligentni ljudi, načitani i razumni mogu lako biti posve nerazumni ako se osjete ugroženima.

.
24. Vidio sam da se ljudi danas najviše osjete ugroženima kada je u pitanju moralna veličina. To je zato što na jednoj ili drugoj razini, znaju istinu o sebi. Istinu koju preziru.

.
25. Vidio sam da ljudi koji često nešto zazivaju uistinu bivaju nesretni jer su od toga udaljeni, ovo najčešće vidim po pitanju vjere i duhovnosti.

.
26. Vidim da je uspoređivanje i natjecanje među ljudima duboko ukorijenjena navika, nastala iz straha, obitelji i društva, vidim da nije jedina stvar koja može poticati napredak na nekom polju. Ima puno boljih.

.
27. Vidio sam da ljudska nesvjesnost i podsvjesni mehanizmi sačinjavaju ogroman dio problema upravo jer su gotovo posve nevidljivi.

.
28. Vidio sam da je ljepota žene zapravo ljepota samoga Boga. Muškarac nesvjesno želi posjedovati tu ljepotu i u konačnici biti ta ljepota, ali to nikada ne može uspjeti. Može jedino služiti toj ljepoti i biti na njoj zahvalan. Sve ostalo propada i uvijek će propadati. Sve ostalo je silovanje i neuspjeli pokušaj da progutamo i prožderemo svjetlost.

.
29. Vidio sam postojanje ogromne ljudske nesvjesnosti i nesvjesnoga otpora prema promjenama.

.
30. Vidio sam da velik dio samopoštovanja dolazi iz samodiscipline.

.
31. Vidio sam da je istina veliki neprijatelj prosječnoga čovjeka i da je nema pravo dijeliti samo zato što je istina.

.
32. Vidio sam da je tragičan svaki čovjek koji posjeduje znanje, a ne zna ga prenijeti drugima.

.
33. Vidio sam da svaka istina ima slojeve, poput luka, i da u istini mogu vrijediti posve različite tvrdnje koje su dio iste glavice luka. Razina do koje dopireš svojom sviješću je sloj luka koji zoveš istinom.

Nikome se ne dokazujte