Ferit
Orhan Pamuk je turski pisac, rođen u Istanbulu 1952. godine,
dobitnik Nobelove
nagrade za književnost 2006. godine. Školovao
se na istanbulskom Robert Collegeu, nakon čega na tehničkom univerzitetu upisuje
studij arhitekture kako bi udovoljio želji svojih roditelja da
postane građevinar ili arhitekt. Ipak, nakon tri godine odustaje od
arhitekture, te se odlučuje u potpunosti posvetiti pisanju. Godine 1976.
završava studij novinarstva, a 1985. godine odlazi u New York, gdje na Univerzitetu Columbia, kao gostujući naučnik boravi sljedeće tri godine.
Pamuk aktivno počinje
pisati 1974. godine. Već za prvi roman "Dževdet-beg i njegovi sinovi" osvaja prestižnu nagradu Milliyet Press. Njegov historijski roman "'Bijeli
zamak" također osvaja mnoge nagrade, a mjesto u pop kulturi osigurava mu roman "Crna knjiga" iz 1990. godine, jedno od najkontroverznijih i
najčitanijih djela u historiji turske književnosti. Njegov četvrti
roman "Novi život" po objavljivanju 1995. godine postaje senzacija i najbrže
rasprodan roman u historiji Turske.
Vrhunac Pamukove
međunarodne slave označio je izlazak romana "Zovem se Crvena" 2000. godine.
Misterij, romansa, filozofska razmišljanja, te radnja smještena u 16. vijek Istanbula, elementi su koji krase ovo djelo svjetskog postmodernog
stvaralaštva, koje je prevedeno na mnoge jezike. Roman "Snijeg" iz 2002. godine preispituje konflikt islamizma i zapadnjaštva u
savremenoj Turskoj. Ljudska izgubljenost uzrokovana
gubitkom identiteta uslijed sukoba islamskih i europskih vrijednosti motiv je
koji prožima skoro cjelokupno Pamukovo stvaralaštvo. Riječ o teškim i uznemirujućim
djelima, kompleksne i intrigantne fabule, te duboke razrade likova.
MISLI
Jednog dana pročitah jednu knjigu i cio život mi se promijenio. Još na prvim stranicama osjetih moć knjige toliko da mi se učini kako mi se tijelo od stolice i stola za kojim sam sjedio odvojilo. No, uprkos osjećaju da mi se tijelo odvaja od mene samog, kao da je moje biće potpuno i kao nikad do tada nije bilo na toj stolici za stolom, i ne samo u mojoj duši, knjiga je svoj uticaj pokazivala u svemu što me sačinjavalo. Toliko moćan uticaj da sa stranica koje sam čitao, osjetih kako mi u lice šikljaju svjetlosni zraci: Svjetlost koja je istovremeno i pročišćavala i pomućivala svu moju svijest. Pomislih kako ću sa tom svjetlošću iznova stvoriti sebe, osjetih da ću sa ovom svjetlošću skrenuti sa puta, u toj svjetlosti zapazih sjenu života koji ću kasnije upoznati i kojem ću se kasnije približiti.
- Trenuci koje zovemo sada, mogu ponekad da nam pruže sreću dovoljnu za čitav jedan vijek.
- Čeznem za sobom kakav sam nekad bio, kao da čeznem za dragim prijateljem, voljenim likom i žudim da se vratim svojoj staroj ličnosti. Kao da su me na silu obukli u odjeću koju ne želim i napravili od mene drugog čovjeka.
- Samoća je stvar ponosa: osamljenik se na veoma
nadmen način utapa u vlastitom mirisu...
- Dat će Bog da naučimo kako da jednoga dana svoje
živote bez straha prepričavamo kao svoje.
- Svaki pametan čovijek zna da je život lijep i da je
njegov cilj biti sretan... No ipak su na kraju samo glupi sretni. Kako to
objasniti?
- Velika načela i vjerovanja nisu za nas: ona su za ljude iz bogatih
zemalja.
- Nadgrobni spomenici, kako stare, sve više tonu u zemlju i nestaju
baš kao i uspomene na mrtve, koje za našega života polako odlaze u zaborav.
- Svaka kukavica čitav život sanjari kako će se jednog dana
preobraziti u junaka.
- Za dobro prijateljstvo zajednička tajna je najbolji početak.
- Prvo što sam naučio u školi bilo je to da su neki ljudi glupi:
drugo, da su neki još gluplji.
- Oni koji traže samo sreću, nikada je ne nađu.
- Bolest je Božja i ako je čovjeku sudbina umrijeti, umrijet će.
- Nada je djetinjasta, ona je svojeglavost maštanja.
- Žene se ubijaju s nadom da će tim postupkom nešto postići, a
muškarci kad izgube nadu da će ikada išta postići.
