Ivo Andrić

Ivo Andrić rođen je 9. oktobra 1892. godine u Travniku. Andrićevi roditelji su živjeli u Sarajevu. Ivo se rodio prilikom majčine posjete rodbini. Kad su Andriću bile dvije godine, otac mu umire od tuberkuloze, te ga majka odvodi kod muževe sestre u Višegrad. U Višegradu završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gdje 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju u Sarajevu. Tada počinje pisati poeziju, a 1911. godine u časopisu Bosanska vila objavljuje svoju prvu pjesmu "U sumrak".

Ivo Andrić je jedan od najboljih književnika našeg govornog područja. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. godine za ukupno književno djelo, s romanom "Na Drini ćuprija" kao vrhuncem tog djela. Ostavio je veliki književni opus za svog života s ličnim osvrtom na stvarnost koju je pisao u svojim romanima. Umro je 13. marta 1975. godine u Beogradu.

Djela su mu prevedena na više od 30 jezika, dok se roman "Na Drini ćuprija" smatra najprevođenijim i najviše puta objavljivanim romanom sa prostora Balkana.

MISLI

- U kamenu ništa ljudsko, u ljudima sve kameno.

- Nikad nas nisu dostojni oni za koje se previše borimo, a oni sami ništa ne daju.

- Dobrota je u ovom svijetu golo siroče.

- Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna.

- Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga posmatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno.

- Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!

- Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabe.

- Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle.

- Imati veliku snagu, fizičku ili moralnu, a ne zloupotrijebiti je bar ponekad, teško je, gotovo nemoguće.

- Ko čini dobro, od njega se jos više dobra očekuje.

- Ko je duga vijeka, taj nadživi sve, pa i svoje zasluge.

- Ljubav, kad je iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja.

- Ljudi gotovo cijelog života za sobom vuku obzire, kao lance, i tek na kraju vide koliko su oni bili nepotrebni.

- Ljudi koji sami ne rade i ne poduzimaju ništa u životu, lako gube strpljenje i padaju u pogreške kad sude o tuđem radu.

- Ljudi male pameti rijetko se boje da ne budu dosadni.

- Mladost je sretno doba u kome čovjek počinje da vjeruje u sebe, a još nije prestao da vjeruje drugima.

- Mnogi postignu ono što su htjeli, a izgube sebe.

- Nisu svi ljudi tako hrđavi kao što to hrđav čovjek misli.

- Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i sretno proživljena nesreća.

- Od svog porijekla i djetinjstva ne može se lahko pobjeći.

- Oko ljepote su uvijek ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi.

- Rana koja se krije, sporo i teško zarasta.

- Slabe i plašljive ljude strah nagoni da rade upravo ono čega se najviše boje.

- Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo.

- Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas.

- Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti.

- U zemlji mržnje najviše mrze onoga ko ne umije da mrzi.

- Zarazna je i razorna moć laži.

- Zašto je od svih stvorova samo čovjeku dano da može da zamrzi svoj život?

- Ljudi su mi teški, njihova surovost i podlost. Vjetrovi su moji prijatelji, oluje moje radosti, sunčeva žega moja naslada, mukla studena jutra moji najsvečaniji časovi .

- Šta vredi imati mnogo i biti nešto, kad čovjek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u riječima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva bijeda prati čovjeka u stopu, a taj ljepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje.

- Ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi naprijed, u stalnost, u mir i dostojanstvo, svi se krećemo u krugu, uvijek istim putem, koji vara, a samo se smjenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani.

- Ko uspije da pronikne tišinu i dozove je njenim pravim imenom, taj je postigao najviše što smrtan čovjek može postići. Ona nije više za njega ni hladna ni nijema, ni pusta ni strašna, nego mu služi i nalazi mu se u svakoj nevolji, kao onom junaku iz narodne pjesme vila, koju on uhvati za kose i posestrimi i obaveže zauvijek. Ko uspije da zagrije i oživi samoću, taj je osvojio svet.

- U ovom društvu podjednako patimo svi, i žene i muškarci, samo su uloge podijeljene, i to otprilike ovako: Kad mi patimo zbog žena, to je gotovo redovno zbog toga što žene nisu onakve kakve bismo mi željeli da su. Kad žene pate zbog nas, to je uvijek stoga što smo ovakvi kakvi jesmo. Ali, što je glavno, patimo svi i mučimo se često, dugo, svirepo i besmisleno.

- Dođe vrijeme kad se čovjek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvjesno, sam sebi kopao. Napred ne može, natrag nema kud. Riječi nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove? Ne sjeća se pravo ni svoga imena. Tada vidi čovjek da na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje, to je: muka nemirne savjesti.

- Budite nepovjerljivi prema sebi, svojim osjećanjima i raspoloženjima. Budite nepovjerljivi prema sebi pa nećete imati potrebe da budete pretjerano nepovjerljivi prema cijelom ostalom svijetu. A time ćete biti bolji, pravedniji, svima prijatniji, i sami sebi lakši. Čim osjetite opštu zlovolju prema svijetu i nepovjerenje prema ljudima, više nego što je to razumno opravdano i potrebno, odmah budite na oprezu, ali prema samom sebi, i obratite pažnju na svoju unutrašnjost, jer to je najbolji znak da nešto u vama nije u redu.

- Ne smrt, zaborav rješava sve. Zaborav, i to ne samo pojmova, riječi i lica, nego svega što postoji i živi. Zaborav tijela i zaborav vremena. Zaborav, da bi se moglo predahnuti i živjeti dalje u tijelu bez sjećanja, s duhom bez imena. Zaborav, smrt s pravom na nadu.

- Tražeći ono što mi treba, a što ni sam ne znam tačno šta je, išao sam od čovjeka do čovjeka, i vidio sam da svi zajedno imaju manje nego što imam ja koji ništa nemam, i da sam kod svakoga ostavio ponešto od onoga što nemam i što tražim.

- U prvoj polovini života čovjek želi i radi ono čega će se u drugoj polovini stidjeti i odricati, a druga polovina mu prođe u uzaludnim pokušajima da se popravi ili bar zataška ono što se radilo u prvoj. Tako se na kraju sve potire i svodi na nulu. Ostaju samo kajanje i stid.

- Ima ljudi čiji je život trag u vodi. Nevidljivi su, nečujni, nestvarni, bez otisaka u pješčanoj pustinji čovječnosti. Ne znamo odakle su među nas došli, a kad odu, zašto su i kuda otišli. Dok su bogovi zemljom hodali, tako smo ih prepoznavali. Kad nas napustiše, od njihove moći ljudi naslijediše jedino sposobnost da žive, ali ne da budu.

- Toliko mjesta i vremena treba da se čovjek začne, rodi i odraste, a samo jedan trenutak i nekoliko pedalja zemlje dovoljni su da taj isti čovjek mine kao da nikad nije niti postojao.

- Teško onom koji mora nekog drugog (ma ko taj bio) da unizi, da bi sebe uzdigao, bolje rečeno da bi imao iluziju da se uzdigao.

- Čim vidiš da neko, u razgovoru, bez potrebe tumači tuđe postupke, ili riječi, ili čak samo namjere i izvodi samovoljne zaključke i donosi stroge sudove koji su u stvari presude znaj da nije dobar čovjek ni na dobrom putu! I kloni ga se kad god možeš!

- Ne postoje žene koje su ružne, ni smiješne, ni odvratne po onome što im priroda oduzima, ni po onome što  vremenom gube od svoje ljepote, nego po onome što one same žele da joj dodaju.

- Takozvani praktični ljudi bili bi vrlo korisni i zasluživali bi svaku pohvalu i poštovanje kad od te svoje praktičnosti ne bi željeli napraviti smisao života i razlog svog opstanka, opravdanje za podjarmljivanje i teroriziranje svih onih koji su lišeni toga praktičnoga smisla, ali zato sposobni za druge, možda više i bolje podvige.

- Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još poneku šetnju između očekivanog i neplaniranog.

- Kad bih bio siguran da me neće čuti i odmah poslušati ona gomila prosječnih i nedarovitih ljudi koji su i inače uvijek spremni da sebe i sve svoje uzdižu i precjenjuju, ja bih mladim i darovitim našim ljudima dao jedan savjet.

- Radite, rekao bih im, svoj posao ne gledajući ni lijevo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od svijeta oko sebe (što manje to bolje), ali mnogo od sebe i svoga djela.

- Uvjeren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizu cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je željela da uradi i postigne.

- Želite mnogo, težite smjelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama.

- Težite smjelo ka savršenstvu velikih djela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jeftinog samozadovoljstva i tašte veličine.

- Ciljevima svojim živite, a trošite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata.

- Često pomišljajte da je život jači i svijet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage.

- Htjeti daleko i željeti mnogo, kad je riječ o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije grijeh, nije opasno.

- Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači iznevjeriti i sebe i druge, ostati dužan životu.

- Budite nepovjerljivi i stvarni, strogi prema sebi pri izvođenju svake pojedinosti, skromni pri njihovoj ocjeni, ali kod postavljanja ciljeva budite hrabri i velikodušni, mislite smjelo i gledajte daleko.

Safvet-beg Bašagić

Salvador Dali

Salvador Dalí, (Figueras,1904. - Torre Galaeta, 1989.), španjolski slikar, pisac, dizajner i autor filmova. Dalí je u historiji zapamćen po svojim snažnim i bizarnim slikama, te kao jedan od najpoznatijih predstavnika nadrealizmau slikarstvu. No, unatoč njegovom jedinstvenom načinu slikanja, mnogi stručnjaci upravo taj način atributiraju uticaju renesansnih majstora. Među njegovim enormnim opusom ipak je najpoznatija njegova slika Postojanost pamćenja (Mekani satovi) dovršena 1931. godine, koja je, osim po svojoj iznimnoj umjetničkoj vrijednosti, poznata po tome što je korištena u mnogim igranim i animiranim filmovima. Svoje umjetničke ambicije, Dalí je usmjerio i na fotografiju, dizajn, književnost i snimanje filmova. 

Sarađivao je i s Waltom Disneyjem na nikad dovršenom, za Oskara nominiranom animiranom filmu pod nazivom Destino, koji je dovršen i izdan tek 2003. godine. Na području igranog filma sarađivao je sa slavnim Alfredom Hitchcockom na filmu „Začarana“ iz 1945. za koji je napravio slavnu scenu sna, a sa svojim prijateljem, redateljem Luisom Buñuelom sarađivao je (scenarij i gluma) na avangardnim filmovima „Andaluzijski pas“ i „Zlatno doba“.

Dalí je tokom cijelog svog života insistirao na svom "arapskom porijeklu" tvrdeći da je potomak Maura koji su od 711. do 1492. (skoro 800 godina) živjeli na jugu Španije. Iako su ga mnogi smatrali izrazito maštovitim, Dalí je imao potrebu da čini mnoge bizarne i čudne stvari kako bi privukao pažnju na sebe. To je nekad ljutilo pobornike njegove umjetnosti jednako kao što je ljutilo i njegove kritičare, jer su neke od tih stvari privlačile više pozornosti nego njegova umjetnost.

MISLI

- Trgovanje bez reklame je isto što i namigivanje djevojci u mraku. Ti znaš što radiš, ali niko drugi to ne zna.

- Postoji samo jedna razlika između mene i luđaka. Luđak misli da je normalan, a ja znam da sam lud.

- Kad neka žena kupuje mušku košulju, onda je zaljubljena.

- Ja se ne drogiram. Ja sam droga.

- Crtanje je iskrenost umjetnosti jer nema mogućnosti varanja. Ili je dobro ili je loše.

- Inteligencija bez ambicije je ptica bez krila.

- Nemoj se bojati perfekcije, nikada je nećeš dostići.

- Muzika uz večeru uvreda je i kuharu i violinisti.

- Raj nije gore, već u srcu čovjeka.

- U šestoj godini sam želio postati kuhar. U sedmoj godini Napoleon. Moja ambicija je tako rasla iz godine u godinu sve do sada.

- Svako jutro nakon što se probudim iskusim najveće zadovoljstvo, a to je da sam to ja.

- Razlika između lažnih i pravih sjećanja je poput razlike u draguljima, uvijek se oni lažni čine da su stvarniji i sjajniji.

- Nemoj se mučiti biti moderan. Na žalost, to je stvar koju, ma šta činio, ne možeš izbjeći.

- Postoje dani kada pomislim da ću umrijeti od predoziranja zadovoljstvom.

- Tajna moga uticaja je uvijek bila u tome da je ostajala tajnom.

- Ratovi nisu nikada nikoga povrijedili osim ljudi koji su izginuli.

- Prvi čovjek koji je ikada uporedio obraz mlade djevojke sa ružom je pjesnik, prvi koji je to ponovio je vjerovatno idiot.

Poznatija djela:

Postojanost pamčenja

Slonovi

 Prvi dan proljeća

Pol Gogen

Glumica - predstava

Premijere ove predstave je izvedena 27.08.2026. godine u Maloj sali KSC Bugojno. 

Radi se o predstavi koja je nastala po tekstu “Glumica”, koja je dobitnik regionalne nagrade “InBox” za najbolji tekst monodrame 2024.

Autor teksta i reditelj predstave, Vahid Duraković je na pres konferenciji pred premijeru kazao sljedeće:

- Bilo mi je zadovoljstvo raditi protekla dva mjeseca s Vanesom, zajedno smo istraživali tekstualni predložak i, vjerujem, kreirali ozbiljnu predstavu koja istražuje bolnu temu našeg savremenog društva, a to je seksualno nasilja. Kroz predstavu propitujemo odnos naše kulture, običaja i odgoja prema takvim događajima kao i odnos samih umjetnika prema takvim temama.

Vanesa Glođo, jedina glumica u predstavi, izrazila je zadovoljstvo na saradnji s Vahidom u postavci predstave.

- Rad na ovakvoj vrsti predstave mi je bio veliki izazov i zaista jedno posebno iskustvo. Malo glumaca se upusti u ovakav izazov, ali tekst Vahida Durakovića je zaista toliko dobar i tako dobro komunicira s nama na ovim prostorima. I za nas je strahovito bitno da imamo našeg, domaćeg pisca, zbog našeg jezika, naših tema i našeg mentaliteta, jer je to jedini način i jedini put da dobijemo to ogledalo koje nam je izuzetno potrebno.

Za svjetlo i ton zadužen je Edin Ćatić Bato.

Kostimograf je Vedrana Veca Marinović.

Glas Tate je od Almira Mujagića.

Dizajn plakata je radila Merjem Duraković.

Fotograf predstave je Amar Ćatić.

Generalni pokrovitelj je Općina Bugojno.

Partner JU Kulturno sportski centar Bugojno.

Pred njom je život - predstava

Erih Marija Remark

Erih Marija Remark (Erich Maria Remarque) 1898. - 1970. je njemački književnik. Sa osamnaest godina je mobilisan i poslat na front (Prvi svjetski rat), na strani Austrougarske i Turske vojske. Kada je zadobio povrede od eksplozije granate sklonjen je s ratišta dok se nije potpuno oporavio. Bio je u jednoj Nemačkoj bolnici i tu napisao svoju prvu novelu "Soba Snova“. Poslije rata je radio različite poslove, između ostalog bio je bibliotekar, učitelj, poduzetnik, novinar i izdavač.

1929. godine objavljuje svoje najpoznatije djelo "Na zapadu ništa novo". Roman  objavljuje pod imenom Erih Marija Remark (mijenjajući srednje ime u čast svoje majke). To djelo je prikaz okrutnosti rata iz ugla devetnaestogodišnjeg vojnika. Roman je postao bestseler, prodat u više od milion kopija. Činilo se da ljudi uče lekciju, ali nije bilo tako. Njegov pacifizam je došao u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjesto.

Nacistička partija je jačala velikom brzinom, a njihovi ideali su se kosili sa razmišljanjem  trezvenih ljudi među kojima je bio i sam Remark. Pod velikim pritiskom javnosti i propagande koja je bila aktuelna, nacisti javno spaljuju sve Remarkove radove. To je bio početak javnog linča i još jedne borbe koju je morao da vodi protiv svoje volje. Razlika je u tome što je ovo bila njegova lična borba protiv mašine koja je rasla na temeljima i zemlji za koju se on borio. U javnost je pušten dokument koji je pokazivao da Remark u stvari nije ni učestvovao u Prvom svjetskom ratu i da je sve njegova izmišljotina. Optužbe su uslijedile i zbog njegovog prezimena, za koje su nacisti smatrali da vodi porijeklo od francuskih Jevreja.

Zahvaljujući svojoj propagandi nacisti su uspjeli da natjeraju Remarka da napusti Njemačku i emigrira u Švicarsku, a zatim u SAD. Tamo je stekao ogromnu reputaciju i renome kakav zaslužuje. Nastavio je da piše djela koja jednostavnim i emotivnim  jezikom daju sliku ratnog i poratnog vremena u Njemačkoj. Kao antimilitarist i antifašist, pisao je djela u kojima prikazuje okrutnost nacista, osuđuje rat, rasizam i neljudske metode Trećeg Rajha.


MISLI

- I znam: sve što sada, dok smo u ratu, kao kamen tone u nas, poslije rata će uskrsnuti; i tek onda će početi obračunavanje na život i smrt.

- Karakter čovjeka najbolje ćeš upoznati kad ti postane pretpostavljeni.

- Mi u porodici nikad nismo bili naročito nježni; to nije uobičajeno kod siromašnog svijeta koji mora mnogo raditi i s brigama se boriti.

- Pao je u oktobru 1918.. jednog dana kad je na cijelom ratištu bilo tako mirno i tiho da se izvještaj Vrhovne komande ograničio samo na rečenicu: Na zapadu ništa novo.

- Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt miliona je statistika.

- Ko ništa ne očekuje, nikad nije razočaran.

- Velike stvari nikad ne tješe, nego uvijek samo male, beznačajne.

- Čovjek je jači od sudbine sve dotle dok se ne preda.

- Baš zato što se u nju ne može vjerovati, sreća je stalno nova i pobjedonosna.

- Niko ti ne može biti stran kao osoba koju si nekad volio.

- Samo onaj, koji zna šta usamljenost znači, zna pravu vrijednost susreta sa svojom dragom.

- Ljubav ne trpi objašnjenja. Zahtjeva samo rad.

- Ljubav želi da bude vječna. To je glavni uzrok mučenja koje nam zadaje.

- Žena postaje pametnija kada je zaljubljena, dok muškarac jednostavno gubi razum.

- Samo kada napustite voljenu osobu postajete kompletno fascinirani svim onim što je vezano za nju. To je paradoks ljubavi.

- Greška je misliti da svi ljudi imaju jednaku sposobnost da osjećaju.

- Ponekad treba da prekršiš pravila. U suprotnom nećeš osjetiti radost.

- Što je čovjek primitivniji, to je bučniji.

- Šta god da ti se dešava, nikad to ne shvataj lično. Ništa na ovom svijetu nije toliko važno.

- Čudnovato kako čovjek misli da su svuda na njega upereni reflektori i da ljudi ni na šta drugo ne misle nego da njega traže. Volim tebe, i ovaj trenutak, i ljeto koje neće ostati, i ovaj predio, i rastanak, i prvi put u životu sebe samog, jer sam ogledalo u kome se ti ogledaš, i stoga te dvaput imam. Daj mi samo vremena. Moram se privići. To mora čak i leptir kad poslije života u tami izađe na svjetlost i otkrije da ima krila. Da, jedno ljeto je kratko, i jedan život je kratak, ali šta ga čini kratkim? To što znamo da je kratak. Znaju li one mačke napolju da je život kratak? Znaju li ptice? Njima je vječit. Niko im nije rekao. Zašto je nama rečeno? Zašto? Odgovora nema. Odgovora nema osim onog koji sami sebi date.

Haruki Murakami

Meša Selimović

Mehmed Meša Selimović je jedan od najvećih BiH pisaca. Rođen je u Tuzli 26. aprila 1910. godine. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Univerzitetu u Beogradu. Nakon što je diplomirao 1935. godine počinje raditi kao profesor u Tuzlanskim školama. Nakon drugog svjetskog rata obavlja raznovrsne političke i kulturne funkcije. Uređivao je list Brazde. Predavao je na Višoj pedagoškoj školi, bio docent na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na kojem je predavao romantizam. Zatim se okušao u djelovanju kao slobodni umjetnik. Nakon toga bio je umjetnički direktor Bosna filma. Od 1957. godine je direktor Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. 1961. godine je objavio svoj prvi roman "Tišine" za koji je dobio Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Zatim je postao glavni urednik izdavačke kuće Svjetlost, te predsjednik Udruženja književnika BiH. Bio je i glavni i odgovorni urednik časopisa za književost Život. 1966. godine mu je objavljen roman "Derviš i smrt", koji književna kritika smatra za prvorazredni događaj i književni domet BiH. Za roman je dobio veliki broj priznanja. Od 1968. godine je redovni član ANU BiH, te poslije i dopisni član SANU. 1971. godine je dobio počasni doktorat Univerziteta u Sarajevu. 1973. godine je preselio u Beograd, gdje je umro 11. jula 1982. godine. Pokopan je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu

Prvi roman "Derviš i smrt", je pisan živim stilom u kojemu se miješaju introspekcija, mudrosni sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha Nurudina. Ovo ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo pažnju čitalačke publike, dijelom i zbog magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojom zrači islamsko-orijentalni milje. Roman nije realistički prikaz derviša ili sufizma, islamskog misticizma, jer Nurudinove dileme postaju besmislene promatramo li ih u kontekstu čvrsto ukorijenjene religijske svijesti. Ovo djelo je uspjelo općeljudske dileme i muke postaviti u bosansko-islamski kontekst i smjestiti univerzalno u lokalno.

Sljedeći veliki roman "Tvrđava", prikaz je Sarajeva uoči Hoćimske bitke i odlikuje se širom paletom likova i većim brojem lirskih dijelova od "Derviša". Oba su djela bogata prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti te referencijama na historijski usud Bošnjaka muslimana. Glavni Selimovićevi romani velika su djela zreloga autora koji je harmonično spojio modernistički diskurs, narativne tradicije "pripovjedačke Bosne" i orijentalno-islamski senzibilitet.

MISLI

- Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.

- Život ovog naroda je glad, krv, muka, bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuđoj.

- Ono što nije zapisano, i ne postoji, bilo pa umrlo.

- Uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.

- Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.

- Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta.

- Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.

- San je ono što se želi, a život je buđenje.

- Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina.

- Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je čovjek uvijek na gubitku.

- Čovjek je nepopravljiv i najčešće laže sam sebi.

- Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.

- Ostaje tako da živi želja i vjera da će jednom doći sanjani raj, a s tom željom lakše se živi.

- Zlo se samo snagom dokazuje, sve ostalo pameću.

- Nezadovoljstvo je kao zvijer: nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.

- Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo ni jedno živo biće.

- Najmanje se govori kad te se najviše tiče.

- Vrijeme uporno glođe čovjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog sadržaja.

- Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja.

- Mlade djevojke zamišljaju život i vjeruju riječima. Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju.

- Žena više voli nježnu riječ, makar bila i glupa, nego pametnu ako je gruba.

- Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.

- Dvije su stvari beskrajne: svemir i ljudska glupost, mada za ovo prvo nisam siguran.

- Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast, a može postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro.

- Ljudi preziru sve one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih. Navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu.

- Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.

- Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tuđom glavom.

- Hodat ćemo bez razloga, radovat ćemo se, bez razloga, smijat ćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.

- Riječi možeš prosipati pred svima. Nije bitno. Riječi su jeftine. Tišine... 

E, tišine ne možeš poklanjati svima. 

U tišine stanu neki pogledi, neki uzdasi, neki otkucaji. Tišine ne lažu. 

lli ih osjetiš ili progovoriš. Tišinom srca pričaju. 

Ko ne razume tvoje tišine, ni riječi neće nikada.

- Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Čovjeka na vlasti potiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razboritost, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz Boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.

- Ulizice to su za mene najgoru ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.

- Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grješne misli su kao vjetar, tko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio. Sad o tome mislim drukčije. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.

- Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života.

- Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvaća sve uvjete, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, netko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji započinjati. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je promijeniti mjesto i nametne uvjete.

- Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo biti jer što nije bilo, nije ni moglo biti, a uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo.

- Ne osvajamo zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu već sliku u svome oku, ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj njegove površine. Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju.

- Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha nego zbog grijeha. Onda da živimo u grijehu? Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjerje i duhovne bogalje.

- Ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi naprijed, u stalnost, u mir i dostojanstvo, svi se krećemo u krugu, uvijek istim putem, koji vara, a samo se smjenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani.

- Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.

- Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao, kao konac, i zabraniti sebi razmičljanje o posljedicama, ne želeći da zna za njih? Eto, izgleda da može. Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od mučenja zbog odgovornosti.

- Četrdeset mi je godina ružno doba: čovjek je još mlad kako bi imao želja, a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

-Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas ili dan, zašto se borimo kako bi ga produžili dan ili sat. Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja.

- Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada.

- Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.

- Opet sam sam. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje. Sam. Učinit ću sve što mogu, ne uzdajući se u podršku koje nema, i onda je moje sve što postignem, i zlo i dobro.

- Nikad ne žalite što ste upoznali neku osobu u svom životu. Jer dobre ti osobe daruju sreću, loše ti daju iskustvo, a zle ti daju lekciju. U svakom slučaju, dobijaš nešto i ne možeš nikako biti gubitnik, jer u životu, koliko si naučio, toliko si pobjedio.

- Jesen i oktobar, to nekakvo sjetno doba, to vrijeme kad vjetar čupa uspomene, trga dušu i vraća te tamo odakle misliš da si zauvijek pobjegao. A nisi i ne možeš.

- Rekao sam Hasanu da su ljudi, kao što je on, prava blagodat, poklon koji nam sam Bog šalje, i zaista mislim tako. On nekim nepoznatim čulom osjeti kome je pomoć potrebna i pruža je kao lijek. Čarobnjak, jer je čovjek. I nikad ne napušta onoga kome je pomogao, vjerniji nego brat. Najljepše je što njegovu ljubav ne treba ni zaslužiti. Da je trebalo da je zaslužim, ne bih je ni imao, ili bih je davno izgubio. On je čuva sam, on je poklanja, ne tražeći drugi razlog osim potrebe koju sam osjeća, ni druge naknade osim svog zadovoljstva, i tuđe sreće. Prihvatio sam nauk koji mi je dao, da „Čovjek dobija kad daje". (Derviš i smrt)

- Možda bi trebalo da ih mrzim ali ne mogu. Ja nemam dva srca jedno za mržnju drugo za ljubav. Ovo što imam sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora moj život i moja smrt sve to pripada Bogu stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni. (Derviš i snrt)

Jovan Dučić

Zahvalnost

Svi mi smo učenici. 

Možemo se naći u centru raja, ne izlazeći iz svog sopstvenog stana, ali ako je u našim željama prisutna zavist, pohlepa, gordost i požuda, svijet se lako može pretvoriti u naš lični pakao. Mi sami stvaramo atmosferu oko sebe, zato su mudraci uvijek počinjali sa mijenjanjem svog sopstvenog karaktera, shvatajući da je problem u samom našem srcu, a ne u okruženju, ne u komšijama, ne u kolegama, ne u supružnicima.

Zašto je to tako?

Jer ovaj svijet je izgrađen na principu učenja. Mi smo učenici ovog svijeta, koji treba da razvijaju u sebi kvalitete učenika. Cijelo okruženje to su naši učitelji. Njih je specijalno poslala sudbina da nam predaju lekcije života koje treba da nas nauče nečemu. Pravi učenik je sposoban da uči od svih, sa kojima ga sudbina sastavlja. On može da nauči čak i od kamena. Kamen leži na plus 50 stepeni nekoliko mjeseci, a zatim cijelu zimu leži na strašnoj hladnoći, kao rezultat takvih preopterećenja on se razlomi na dva dijela, ali i dalje ostaje da leži na istom mjestu. A mi smo pri prvoj nevolji spremni da pobjegnemo iz porodice, napustimo posao, preselimo se u drugu zemlju. Neprijateljski stav prema svijetu je najopasniji, jer uzrokuje neprijateljski stav svijeta prema nama samima. Tako počinje najneprijatniji dio naše obuke. To je slično tome kao kad učenik bira listicu sa pitanjima na ispitu, listica mu se ne sviđa, jer ne zna tačan odgovor, i on počinje da vrijeđa predavača i optužuju ga za pristrasnost.

Kako spoznati u sebi znake neprijateljstva prema svijetu?

Po tome da li osjećamo zavist. Zavist je neslaganje sa tim, što se naše želje ne ostvaruju kod nas već kod drugih. Obično se misli, da je urok – to kad nas neko pogleda loše, ali u stvarnosti pravi urok je kada gledamo na uspjeh drugog čovjeka sa zavišću. Ovo odmah izaziva u našim životima reakcije, koje dovode do samouništenja, i prije svega čovjeka napušta sreća.

Sreća je plod zahvalnosti. Što smo više zahvalni ljudima, što smo više zahvalni sudbini i Bogu to više plodova sreće cvjeta na drvetu naše svijesti. Ne čine jabuke naš imuni sistem otpornim, ni hladno kupanje, ni čijavanapraš već jednostavna riječ, kojoj su nas učili od djetinjstva – riječ “blagodarim – zahvaljujem”! Svako iskreno “blagodarim – zahvaljujem” nas spasava od neke bolesti od koje smo se mogli razboljeti u životu, a svako neizrečena “zahvalnost” može da prouzrokuje bolest. To i jeste naše predodređenje, koje je skriveno u riječi: blago darivati svima!

Čudo zahvalnosti.

Zahvalnost je jedan od glavnih znakova razvitka naše svijesti, ali najzanimljivija stvar je da zahvalnost zaustavlja negativ. Ako, smo na primjer zahvalni bolesti kao svom učitelju, koji nas kažnjava za pogrešno ponašanje, bolest se pretvara u dio duhovnog razvoja. Jednom riječju, zahvalnost preokreće neprijatnost u aspekt duhovne sreće.

Kad sve krene niz brdo

Bertrand Rasel

Bertrand Rasel (Bertrand Russell) 1872.-1970. je engleski filozof, matematičar, logičar, historičar i društveni reformator. Jedan od osnivača analitičke škole filozofije, svrstava se među najveće umove 20. vijeka. U toku svoje karijere, ovaj izuzetno plodan i svestran stvaralac ostavio je mnoštvo djela koja se bave problemima logike, matematike, nauke, kao i društvene kritike. U Raselovom opusu se, kao najznačajnija, ističu djela „Istorija zapadne filozofije“, „Principia mathematica“ i „O označavanju“. Za svoj književni rad 1950. godine je nagrađen i Nobelovom nagradom. Kao ubjeđenom pacifisti, Raselu je, zajedno sa francuskim filozofom Žanom-Polom Sartrom, povjereno da predvodi prijeki sud za ratne zločine počinjene u Vijetnamu, koji će dobiti naziv „Raselov sud“, ili „Rasel-Sartrov sud“.

Bio je neumorni kritičar svoga doba, ali i reformator koji je ukazivao na moguće puteve rekonstrukcije savremenog svijeta. Bertrand Rasel je bio vrlo kontroverzna ličnost, predmet vrlo različitih pa i posve suprotnih ocjena. Od djetinjstva do duboke starosti njegovo zanimanje je bilo usmjereno u dva pravca: jedan čine matematika i filozofija, a dugi  historija i politika, područje koje ih spaja je etika. Rasel je čitavoga života preispitivao principe i granice ljudske spoznaje i ljudskih vrijednosti, a svojim držanjem u svim ključnim društveno-političkim događajima XX vijeka skretao je na sebe pažnju svjetske javnosti. Bio je i filozof i javna ličnost u životu svoje zajednice, poput Sokrata. I kao što je bilo suđeno Sokratu zbog huljenja na bogove, kršenja važećeg morala te kvarenja omladine, i Rasel je bio dva puta osuđen od engleske demokratije - prvi put (na šest mjeseci) zbog pacifizma u I. svjetskom ratu, a drugi put kad je u dubokoj starosti podsticao građane da sjedeći na ulicama štrajkaju te se drugim miroljubivim sredstvima suprotstave nuklearnoj politici.

Rasel je bio čovjek koji je svoje etičke principe živio. Pored „Komiteta stotine“ osnovao je i Fondaciju za istraživanje mogućnosti očuvanja mira. Zajedno s Ajnštajnom bio je osnivač "Pagvaškog pokreta", u kojem se okupljaju najistaknutiji naučnici i humanisti svijeta da kao ljudi od nauke i mislioci, odgovorni pred historijom, upozore na opasnosti koje nastaju prihvatanjem utrke u naoružanju, te da predlože mjere za otklanjanje ratne opasnosti.

Iz predgovora autobiografije: Za šta sam živio.

Tri strasti, jednostavne ali neodoljive, su me nosile kroz život; čežnja za ljubavlju, traganje za znanjem, i nepodnošljivo žaljenje zbog patnje čovječanstva. Ove strasti, kao snažni vjetrovi, su me nosile tamo i vamo po vlastitom kursu, iznad velikog okeana patnje, dosežući same ivice očaja.

Tragao sam za ljubavlju, jer prije svega, ona donosi ushićenje; tako snažno ushićenje da bih često žrtvovao ostatak života za nekoliko sati ove radosti. Tragao sam za njom, zatim, jer olakšava samoću, tu užasnu samoću u kojoj prestrašena svijest gleda preko ruba svijeta u hladni, nedokučivi, beživotni bezdan. Tragao sam za njom, naposljetku, jer sam u ljubavnom  sjedinjenju, u čudesnoj minijaturi, vidio naznake vizije neba koje su sveci i pjesnici zamišljali.

Tragao sam za znanjem. Želio sam da razumijem ljudska srca. Želio sam da saznam zašto zvijezde sijaju. Trudio sam se da shvatim  pitagorejsku moć po kojoj brojevi imaju uticaj nad tokom. Nešto od toga, ali ne mnogo, sam i uspio.

Ljubav i znanje su me uzdizali  ka nebesima onoliko koliko su mi bili dostupni, ali me je sažaljenje vuklo nazad ka zemlji. Odjeci bolnog vapaja odzvanjanju u mom srcu. Djeca koja umiru od gladi, žrtve tlačenja i mučenja, bespomoćni stari ljudi koji su teret svojoj djeci, i čitav svijet samoće, siromaštva i zlopaćenja  koji pravi ruglo od onoga što ljudski život treba da bude. Čeznem da ublažim to zlo, ali to ne mogu, zato i sam patim.

To je ono za čim sam tragao, iako to može djelovati previše za jedan ljudski život, to je ono što sam, na kraju, i pronašao.

Pretpostavljao sam do tog vremena da je poprilično uobičajeno da roditelji vole svoju djecu, ali me je rat ubjedio da je to ipak rijedak slučaj. Pretpostavljao sam da mnogi ljudi vole novac  više od bilo čega drugog, ali sam otkrio da razaranje vole još i više. Pretpostavljao sam da su intelektualci odani istini, ali sam otkrio da ni deset posto njih ne cijeni istinu više od popularnosti.

Kao zaljubljeniku istine, nacionalna propaganda svih ratobornih nacija mi se smučila. Kao zaljubljeniku civilizacije, vraćanje u barbarstvo me užasnulo.

Živio sam u potrazi za vizijom kako ličnom, tako i onom  društvenom. Ličnom: da se postaram za ono što je plemenito, za ono što je lijepo, za ono što je pitomo, kako bih omogućio trenucima spoznaje da daju mudrost zemaljskim vremenima. Društvenom : da zamislim društvo koje će tek biti stvoreno, u kom se osobe razvijaju u slobodi, i u kom će mržnja, pohlepa i zloba izumrijeti jer neće biti ničega da ih hrani.

U ovo vjerujem, a svijet sa svim svojim užasima, još nije uspio da me pokoleba.

To je bio moj život. Nalazim da je bio vrijedan življenja, i rado bih ga proživio ponovo da mi se za to ukaže prilika.

MISLI

- Moć je slatka, ona je kao droga, ona je želja koja se povećava navikom. 

- Strah je glavni izvor predrasude i jedan od glavnih izvora okrutnosti

.

- Ljudi teže vjerovanjima koja odgovaraju njihovim strastima

.

- Iskustvo je nemilosrdan učitelj: prvo nam daje „greške“, pa nas tek onda uči kako treba postupiti.

- Svijet bez ljubavi je svijet bez vrijednosti.

- Tragično je što su glupaci toliko sigurni, a mudri puni sumnje.

- Ne budite apsolutno sigurni ni u što.

- Nemojte misliti da je vrijedno skrivati dokaze, jer dokazi će sigurno doći na svjetlo.

- Nikad ne obeshrabrujte razmišljanje, jer je sigurno da ćete uspjeti.

- Kada dođete u susret s opozicijom, čak ako su u pitanju i vaš partner i vaša djeca, nastojte ih pobijediti argumentom, a ne autoritetom. Jer pobjeda koja ovisi o autoritetu je nestvarna iluzija.

- Nemojte poštovati tuđi autoritet, jer uvijek postoje suprotni autoriteti koji tek čekaju biti otkriveni.

- Ne koristite moć da ugušite mišljenja za koja smatrate da su opasna, jer ako to učinite, ta mišljenja će ugušiti vas.

- Ne bojte se biti ekscentrični u svom mišljenju, svako prihvaćeno mišljenje nekada je bilo ekscentrično.

- Pronađite više užitka u inteligentnom neslaganju, nego u pasivnim sporazumima, jer ako cijenimo inteligenciju kao što bismo trebali, prvo podrazumijeva bolji sporazum od drugoga.

- Budite besprijekorno iskreni, čak i kada je istina nezgodna, jer još nezgodnije će biti kada je pokušate sakriti.

- Ne zavidite onima koji žive u „budalinom raju“, jer samo će budala misliti da je to sreća.

Nikolo Makijaveli