Hajnrih Hajne

Hajnrih Hajne (Christian Johann Heinrich Heine) je bio veliki njemački pjesnik u periodu prelaza romantizma ka realizmu. Rođen je 13. decembra 1797. godine u Dizeldorfu, u bogatoj porodici jevrejskog bankara i trgovca. Pokušao je da se posveti običnoj građanskoj karijeri, ali ne uspjeva. U Dizeldorfu je u to vrijeme bio snažan uticaj francuza, pa je to u pjesniku probudilo izrazitu antipatiju prema Pruskoj. Godine 1817. piše prve ljubavne pjesme, koje su objavljene u jednom njemačkom časopisu. U Bonu započinje studije prava, filozofije i književnosti, a 1821. godine se prebacuje na Univerzitet u Berlinu, gdje ima priliku da sluša Hegela i mnoge druge ugledne profesore.

Zbog krize u svojoj zemlji, Hajne odlučuje da se preseli u mnogo slobodniju Francusku. Tamo je počeo da posjećuje njemačke emigrante (Humbolt, Vagner), kao i mnoge francuske intelektualce (Balzak, Viktor Igo). Godine 1835. objavljuje važnu studiju o historiji filozofije i religije u Njemačkoj, koja iste te godine biva zabranjena. U tim godinama, u kojima je boravio u Francuskoj, sarađivao je s različitim njemačkim časopisima, a istovremeno je pisao na francuskom o situaciji u Njemačkoj. Hajne je objavio i mnoge satirične spise, kao i dvije satirične pjesme Ata Trol 1843. i Njemačka-jedna zimska priča 1844. Ona postaje jedna od najvažnijih knjiga u njemačkoj književnosti. Ima politički karakter i u njoj Hajne otvoreno priznaje uticaj Karla Marksa, s kojim je bio u prijateljskim odnosima. Zbirku poezije Romansero objavljuje 1851. gdje s dubokom filozofskom i etičkom ozbiljnošću opisuje patnje koje je podnosio zbog bolesti (atrofija mišića) i zbog koje je ležao u krevetu osam dugih godina. Djelo Razni spisi iz 1854. sadrži rasprave o jevrejskoj i kršćanskoj vjeri, liberalizmu i komunizmu. Ovo djelo označava kraj njegove političke i književne aktivnosti. Umire u Parizu 17.02 1856.

Kraj tanana šadrvana

gdje žubori voda živa,

šetala se svakog dana

sultanova kćerka mila.

Svakog dana jedno ropče

stajalo kraj šadrvana,

kako vr'jeme prolazilo,

ropče blijeđe, blijeđe bilo.

Jednog dana pitala ga

sultanova kćerka draga:

"Kazuj, robe, odakle si,

iz plemena kojega si?"

Ja se zovem El Muhammed,

iz plemena starih Azra,

što za ljubav život gube

i umiru kada ljube!

Hajnrih Hajne je autor ove prekrasne sevdalinke, čiji je originalni naslov "Der Asra". Prevedena je na bosanski jezik od strane prevodioca i književnika Safvet-beg Bašagića. Melanholična melodija i stihovi o tragičnoj i silnoj ljubavi generacijama su oduševljavali brojne poklonike sevdalinke.Ova pjesma je vjerovatno nastala 1845. ili 1846. godine u Parizu. Kod Hajnea je Orijent predstavljao mjesto sretnih i nesretnih, jednostavnih i rafiniranih osjećaja. U mnogim njegovim pjesmama Orijent ima važnu ulogu.

Kraj tanana šadrvana, gdje žubori voda živa, smještena je radnja o neuzvraćenoj i nemogućoj ljubavi roba El-Muhameda prema sultanovoj kćerki. Ostali smrtnici bi preboljeli tu nemoguću ljubav, ali za El-Muhameda to nije bilo moguće. Ljubav i smrt su za njega bili jedno.

Književnik Dževad Karahasan kaže da je jedna od najljepših ljubavnih legendi na islamskom Orijentu, legenda o narodu i plemenu Uzrita (Azra). Oni vole tako snažno da tu ljubav ne mogu izdržati. Slabo ljudsko tijelo tu ljubav, tako silnu, bitnu i moćnu, ne može podnijeti. To je čudesan motiv koji je Hajnea inspirisao da napiše tu pjesmu.

Ovu pjesmu su izvodili Himzo Polovina i Zaim Imamović. Azra (grupa), Zvonko Bogdan, Amira Medunjanin i drugi. Hanka Paldum ju je otpjevala na njenom izvornom njemačkom jeziku. Branimir Štulić je po ovoj pjesmi dao ime svojoj muzičkoj grupi "Azra". Posljednja dva stiha posljednje strofe bili su inspiracija u pjesmi Crvene jabuke "Sa tvojih usana".

MISLI

- Gdje se knjige spaljuju, spaljivat će se i ljudi.

- Ko nezgrapnom rukom posegne za ružom, neka se ne žali što ga bode trnje.

- Muzika svadbene povorke uvijek me podsjeća na muziku vojnika koji ide u rat.

- Pariz je zapravo Francuska, Francuska je samo periferija Pariza.

- Samo nam srodna bol izmami suzu, i svako zapravo i plače zbog sebe.

- Sućut je posljednja posveta ljubavi, možda i ljubav sama.

- U mladosti je ljubav burnija, ali ne tako jaka, tako svemoćna kao kasnije.

- Zločinci nose često u srcu više čovječnosti nego oni hladni, besprijekorni građani vrline, u čijim se bijednim srcima ugasila snaga zla, ali i snaga dobra.

- Moramo oprostiti svojim neprijateljima, ali ne prije nego što budu obješeni.

- Pametan čovjek primjećuje sve. Glupi ima za sve poneku primjedbu.

- Ljepota svijeta uvijek je adekvatna duhu koji ga posmatra. Dobar čovjek nalazi ovdje svoj raj, dok zao već ovdje uživa svoj pakao.

- Ne dopustite mi da postanem staro gunđalo koje iz zavisti sikće na mlađe duhove, ili plačljivi kukavac koji neprestano roni suze nad dobrim starim vremenima.

Emil Zola

Johan Volfgang Gete

Johan Volfgang Gete (Johann Wolfgang von Goethe) 1749. - 1832. je največi i najsvestraniji njemački književnik, filozof i naučnik. U svojoj mladosti se priključio književnom Sturm und Drang pokretu i sa svojim romanom Jadi mladog Vertera te dramom Faust pomogao njemačkoj i evropskoj književnosti da iz neo-klasicizma prijeđe u romantizam. Njegovo djelo obuhvata gotovo sve književne rodove. Poznat je i po svojim dostignućima na polju fizike i biologije koja će poslije poslužiti kao inspiracija za Darwinovu teoriju evolucije. Još za života postao je spomenik njemačkog klasičnog humanizma. Po Goetheu je 1932. Frankfurtski univerzitet preimenovan u Johann Wolfgang Goethe Univerzitet.

MISLI

- Najveći čovjek uvijek ostaje dijete.

- Naše strasti su prave ptice feniksi: kad stara izgori, iz njenog pepela se odmah diže nova.

- Ne moramo posjećivati umobolnicu da bi pronašli poremećene umove; naša planeta je umobolnica svemira.

- Nesreća oblikuje čovjeka i prisiljava ga da upozna samoga sebe.

- Nezahvalnost je ipak oznaka slabih. Ja još nikad nisam vidio da je pravi čovjek nezahvalan.

- Nikad nije zaista ljubio onaj koji misli da je ljubav prolazna.

- Ništa tako moćno, tako snažno ne otkriva čovjekovu narav kao smijeh.

- Pakost ne traži razlog, već samo uzroke.

- Pametnom čovjeku je gotovo sve smiješno, mudrome gotovo ništa.

- Plemenit čovjek privlači plemenite ljude i zna kako će da ih zadrži.

- Podcjenjivati neprijatelja prije smrti je glupost, poslije pobjede podlost.

- Podijeljena radost je udvostručena radost.

- Reci mi s kim se družiš pa ću ti reći ko si. Znam li čime se baviš, tad znam šta možeš postati.

- Sa znanjem raste i sumnja.

- Samo nas nedaće života uče da cijenimo dobar život.

- Samo se nikad ne daj navesti na prepirku! Mudri upadaju u neznanje kad se prepiru sa neznalicom.

- Slobodni ste ako vam je savjest čista.

- Sretan je i velik zaista samo onaj koji ne mora ni vladati ni pokoravati se da bi mogao nešto biti.

- Sretan je onaj kome je majka priroda dala ljepotu, jer ga ona svugdje preporučuje i on nigdje nije stranac.

- Svaka smjela ideja u početku izgleda kao ludost.

- Svako želi biti neko. Niko se ne želi potruditi oko toga.

- Svi ljudi bivaju u svojim nadama razočarani, u svojim iščekivanjima prevareni.

- Teškoće rastu što se više približujemo cilju.

- Uvijek imamo dovoljno vremena ako ga koristimo pravilno.

- Vedrom se i svijet čini vedrim.

- Za stado, svakako, nije dobro ako mu je pastir – ovca.

- Zlato kupuje glas gomile, ali ti neće pribaviti ni jedno jedino srce.

- Život je najljepši pronalazak prirode, a smrt njena vještina, da što bolje iskoristimo život.

- Naime, tek ako suosjećamo, imamo čast o tomu govoriti.

- Jeste, ja sam samo bludeći putnik, gost i došljak na ovoj zemlji! A zar ste vi nešto više

Lav Nikolajevič Tolstoj

Safet Zec

Safet Zec je BiH akademski slikar i grafičar. Rođen je 1943. u Rogatici. Školu primjenjenih umjetnosti je završio u Sarajevu 1964. Diplomirao je na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu 1969. te 1972. u istom gradu završio postdiplomski studij. Sedamdesetih godina za likovnu kritiku postaje jedan od glavnih eksponata poetskog realizma. Početkom devedesetih godina jedan je od najznačajnijih umjetničkih stvaralaca u zemlji. Do 1989. živi i radi, sa porodicom, u Beogradu. Narednih godina je ponovo u Sarajevu. Tu ga 1992. zatiče rat, zbog kojeg napušta grad i zemlju. Iste godine dolazi u Italiju, u Udine.

Priredio je preko 70 samostalnih izložbi u domovini i velikim metropolama širom svijeta. Član je svih značajnih umjetničkih asocijacija u Evropi, također je član ULUBiH-a. Za svoj rad je dobio preko 20 stručnih nagrada i priznanja. Godine 2007. dodijeljen mu je Orden za umjetnost i književnost Republike Francuske, proglašen je vitezom umjetnosti. Njegova djela su u značajnim evropskim i svjetskim galerijama i privatnim kolekcijama.

Živio i radio u Beogradu do 1989. godine, a potom u Sarajevu do 1992. godine. Danas živi i radi u Veneciji, Sarajevu, Parizu i Počitelju.

Mersad Berber

Nismo mi umorni od života

Nismo mi umorni od života, umorni smo od razočarenja, povreda i izdaja drugih, umorni smo od neljudskog ponašanja na koje su ljudi navikli rješavati stvari. Umorni smo od samosažaljenja u kojem sebe gledamo samo kao žrtve okolnosti i drugih ljudi bez ikakve mogućnosti da sami nešto promijenimo. Umorni smo od neprestanih strahova da ćemo pasti, izgubiti, biti  izmanipulirani, ostavljani, a na koncu vidimo da smo samo zaglibili u nekoj slijepoj ulici bez mogućnosti da vidimo bolje sutra.

Nismo mi umorni od života, umorni smo od okretanja natrag, neprestanog gledanja u prošlost, traženja u njoj zlatnih vremena i sjećanja na bolje dane koji se više neće ponoviti. Umorni smo od osjećaja da nam uvijek nešto nedostaje da bismo bili potpuni, sretni i snažni. Umorni smo od riječi koje smo izgovorili a shvatili da nam ništa dobro nisu donijele, umorni smo od očekivanja da će sutra život biti bolji a sve je nastavilo istim tokom.

Nismo mi umorni od života, umorni smo od dokazivanja drugima da smo u pravu, dokazivanja svojih ideja, snova, vjerskih uvjerenja. Umorni smo od osjećaja manje vrijednosti, manjka vjernosti sebi, neautentičnosti u kojima se pojavila tjeskoba, briga i ostali osjećaji koji su učinili da potonemo i pitamo se ćemu život i isplati li se živjeti. Umorni smo da neprestano ponavljamo iste pogreške a ništa od njih ne učimo.

Nismo mi umorni od života, mi smo željni života, željni smo onih lijepih osjećaja, željni pažnje, nježnosti, lijepih riječi, željni da netko kaže da nas voli i da uzvratimo ljubav. Željni smo nasloniti se na nečije rame, slušati nečiji glas i čuti otkucaje nečijeg srca.

Želimo to, nismo umorni od toga!

Mario Žuvela

Neodlučna žaba je skuhana žaba

Mersad Berber

Mersad Berber je BiH akademski slikar. Rođen je 01.01.1940. godine u Bosanskom Petrovcu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani 1963., u klasi Maksima Sedeja. Postdiplomski  studij grafike je zavšio na istoj Akademiji kod Rike Debeljaka. Od 1978. do 1982. godine predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.

Kolektivno izlaže od 1961. godine, a prvu je samostalnu izložbu imao već 1965. godine u Gradskoj galeriji, Ljubljana. Od tada započinje umjetnikovo višestrano predstavljanje javnosti, koje je ubrzo zadobilo interkontinentalne razmjere. Bavio se slikanjem, grafikom, tapiserijom,  ilustracijom te je radio scenografiju i kostimografiju, a 1985. završio je svoj crtani film Tempo Secondo. Održao je gotovo stotinu samostalnih i sudjelovao u nizu skupnih izložbi u Europi,  SAD-u i Aziji. Godine 1984. Galerija Tate u Londonu uvrštava Berberove slike u svoj stalni postav. Vrsnost crtača i ilustratora predstavio je ilustriranjem brojnih značajnih knjiga, za koje je dobio najviše međunarodne nagrade. Njegova su scenografska rješenja prezentirana na pozornicama u Washingtonu, Sarajevu i Zagrebu.

Dobio je pedesetak umjetničkih nagrada, među kojima su i nagrade gradova Banja Luke i Sarajeva, više nagrada u Zagrebu, Beogradu i Rijeci, te značajne nagrade u Dubrovniku, Trstu, nagrade sarajevskog lista Oslobođenje te nagrada ZAVNOBIH-a. Među svjetske važne nagrade nezaobilazno treba izdvojiti one u Sao Paolu, Alessandriji, Firenzi, Tokiju, New Delhiju, Monte Carlu, Madridu, Lejpzigu, Varni i Krakovu.

Tokom 1990-ih godina se seli u Zagreb. Do kraja života živi i radi u Zagrebu i Dubrovniku. Umro je u Zagrebu, 07.10. 2012. godine.

Roman Petrović

Tuzla

Smještena na jugoistočnim padinama planine Majevice na 239 metara nadmorske visine, Tuzla zauzima centralni dio sjeveroistočne Bosne sa površinom od otprilike 15km2. Tuzla je ekonomsko, naučno, kulturno, obrazovno, zdravstveno i turističko središte sjeveroistočne Bosne.

Tuzla je poznata kao “Grad soli” a simbol grada je koza.

Naseljavanje na području Tuzle uvijek je bilo u bliskoj vezi sa nalazištima i zalihama soli. Najstariji pisani dokument, koji potiče od drevnih Grka, pokazuje da su oni bili upoznati sa postojanjem bogatih zaliha soli na ovom području.  Tuzla je dobila svoje ime mnogo kasnije. Današnje ime vodi porijeklo od turske riječi Tuz što znači sol. Prvi osmanlijski dokument koji spominje eksploataciju tuzlanskih slanih izvora datira iz 1548. godine. 

Sa dolaskom Osmanlija 1460. godine, proizvodnja soli se upeterostručila, te je grad počeo dobivati na važnosti. Nakon velikih ekonomskih reformi iz 17-tog stoljeća, u gradu se počela razvijati slobodna trgovina. Sa razvitkom novih zanata, Tuzla se razvila u administrativno središte Zvorničkog sandžaka i postala važan komunikacijski, vojni, trgovački i kulturni centar sjeveroistočne Bosne. Pred kraj Osmanlijske vladavine Tuzla je imala približno oko 5000 stanovnika i bila je jedan od najvećih gradova u Bosni i Hercegovini.

Tuzla je jedini grad u Evropi koji ima slana jezera i jedini grad na svijetu čija se slana jezera, kupalište i plaža nalaze u centru grada. Kada se, prije nekoliko miliona godina, Panonsko more povlačilo sa velikog dijela evropskog tla, ispod Tuzle je ostavilo milione tona naslaga kamene soli i slane vode. Zahvaljujući ovom prirodnom bogatstvu, a uz podršku domaćih stručnjaka, slana voda je izvučena na površinu i 2003. godine pretvorena u Panonsko jezero I, a 2008. godine izgrađeno je i Panonski jezero II. To su jezera u kojima se nalazi mineralima bogata slana voda, koja se slanim bunarima crpi ispod zemlje.  Pored užitka u kupanju u vodi, ova voda ima i ljekovita svojstva, pogotovo u liječenju steriliteta, reumatskih i disajnih oboljenja. Salinitet vode odgovara morskoj vodi i iznosi 30-40 gr./l. Unutar kompleksa Panonskih jezera nalaze se Slani slapovi visine 18 metara,  izuzetno pogodni za sunčanje i inhalacije slanim parama.

Unutar Kompleksa Panonskih jezera, 2006.godine otvoren je Arheološki park- neolitsko sojeničko naselje i Geološki muzej. Neolitsko sojeničko naselje predstavlja rekonstrukciju načina života kakav je egzistirao na ovom području prije više od 7.000 godine, bazirano na otkrivenim predmetima iz perioda neolita, i čije je vrijeme nastanka potvrđeno od Arheološkog instituta u Beču upotrebom C4 metode.  Ovaj, jedinstveni prostor ima višestruko značenje, ne samo za turističku ponudu Tuzle i regiona, nego i u pogledu valorizacije kulturno-historijskog naslijeđa.

Na Sonom trgu,u granit su uklesane riječi:“Tuzla je jedno od najstarijih naselja u Evropi. Sedam hiljada godina od neolita do danas, ljudi proizvode so i žive na ovom prostoru. Građani Tuzle obnoviše Soni trg 2004.godine,sa vjerom da je ljubav izvor nastanka i vječitog trajanja svijeta.“ Na Trgu se nalazi i replika neolitske posude za isoljavanje, koja je sastavni dio fontane, ukrašene mozaikom iz Ravenne, svjetske prijestonice mozaične umjetnosti. Na Sonom trgu se može pogledati i muzejska postavka predmeta iz doba neolita i drugih historijskih razdoblja, pronađenih na lokalitetima u i oko Tuzle. Ovo mjesto i danas predstavlja centar historijskog dijela grada, oko kojeg se nižu desetine uskih, granitom popločanih uličica.  

Trg Slobode je najveći trg u Bosni i Hercegovini, na čijem se prostoru nalazi rekonstruisana zgrada Baroka iz austrougarskog perioda. Na Trgu je otkriveno arheološko nalazište sa vrlo značajnim ostacima arheološkog materijala. Prostor je uređen za druženje i različite manifestacije, a krasi ga središnja fontana sa pratećim sadržajem.

Gradačac

Mak Dizdar

Mehmedalija Mak Dizdar jedan je od najvećih i najznačajnijih BiH pjesnika, ne samo 20. stoljeća, nego i općenito. Rođen je 1917. godine u Stocu. Roditelji su mu bili Muharem i Nezira Babović, a imao je i starijeg brata Hamida i sestru Refiju. Dizdar je kao dijete od 6 godina ostao bez oca. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu i nakon toga otišao u Sarajevo.

1936. godine maturirao je u sarajevskoj gimnaziji i tada započeo književno-stvaralačku karijeru svojim prvim književnim dijelom - Vidovopoljska noć. Već ta prva pjesma naišla je na cenzuru i iz nje je izbačeno sve što se nije slagalo s ideologijom tadašnjeg režima. Tada Dizdar počinje pisati za časopis Gajret, čiji urednik je bio njegov brat. Dizdar je tada preuzeo svoj pseudonim Mak i koristio ga cijelo svoje stvaranje, pogotovo za vrijeme Drugog svjetskog rata, a onda i do kraja života. U tom ratu borio se na strani partizana, zbog čega su mu majka i sestra ubijeni u konc-logoru u Jasenovcu 1945. godine. Smatra se da je to bila nacistička osveta za njegovo antifašističko djelovanje.

Godine 1941. ženi se Bišćankom Senijom Dedić, s kojom će tokom narednih godina dobiti tri sina - Faruka (Murkela), Envera i Maju.

Nakon rata, Dizdar je nastavio pisati za časopise i novine, ali dijelom se skrivajući u ilegali. Bio je glavni urednik dnevnog lista Oslobođenje do 1951. godine. Nakon toga počeo se baviti izdavaštvom, pa je pokrenuo izdavačku kuću Seljačka zadruga, koja je nedugo nakon osnutka prerasla u Narodnu prosvjetu, jednu od tadašnjih najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Izdavačka kuća opstala je sve dok nije objavila roman Ćamila Sijarića Bihorci, nakon kojeg je optužena za širenje reakcionarnih svjetonazora. Zbog navedenog je pripojena drugoj izdavačkoj kući nakon čega je zaustavljen njen samostalni rad, a Dizdar je izgubio posao.

Uprkos tim okolnostima i tom vremenu u kojem je živio on se vraća pjesničkom i književnom radu, što će se pokazati u djelima koje je napisao i objavio. 1954. godine objavljuje poemu Plivačica, poemu Povratak (1958), zbirku Stari bosanski epitafi (1961), pjesničku zbirku Okrutnosti kruga (1960), pjesničku zbirku Koljena za Madonu (1963), pjesničku zbirku  Minijature (1965) pjesničku zbirku Ostrva (1966), zbirku Stari bosanski tekstovi (1969).

Kao rezultat više od jednog desetljeća dugog kreativnog i istraživačkog procesa, objavljuje Kameni spavač (1966), koji se smatra krunom njegova sveukupnog književnog stvaralaštva i jednim od temeljnih ostvarenja književnosti Bosne i Hercegovine. 

Drugu najznačajniju zbirku, Modra rijeka je objavio 1971. godine.

Bio je glavni urednik časopisa Život i istovremeno djelovao kao predsjednik Društva književnika Bosne i Hercegovine. Umro je u Sarajevu 1971. godine.

ZAPIS O ZEMLJI

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna

MODRA RIJEKA

Niko ne zna gdje je ona

Malo znamo al je znano

Iza gore iza dola

Iza sedam iza osam
I još dalje i još gore
Preko gorkih preko mornih
Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset
I još dublje i još jače
Iza slutnje iza tmače
Gdje pjetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga
I još hude i još lude
Iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je
Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka je
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna
Sto godina široka je
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke

Miroslav Krleža

Neodlučna žaba je skuhana žaba

Kada žabu ubacimo u vruću vodu ona refleksno iskoči van zbog osjećaja topline odnosno ugroženosti. Kada je ubacimo u hladnu vodu koju postepeno zagrijavamo žaba će mirno čekati da je skuhamo. Ovaj prirodni fenomen se događa zbog toga što žaba prilagođava svoju tjelesnu temperaturu temperaturi vode. Čini to sve do trenutka kada voda postane neizdrživo vruća. Tada pokuša iskočiti jer joj je postalo neizdrživo. Ali u tom momentu žaba više ne može iskočiti jer je svu svoju snagu izgubila pokušavajući prilagoditi svoju temperaturu vodi u kojoj se našla. Ubrzo, žaba ugine. 

Šta je ubilo žabu? Žabu je ubila proključala voda. Ali to se ne bi dogodilo da nije trošila energiju na prilagođavanje. To jest žabu je ubila njena nesposobnost da se odluči iskočiti prije nego izgubi snagu.

Ova priča o skuhanoj žabi se može primijeniti i na ljude. Svi smo mi ponekad u situacijama kada se trebamo prilagođavati, ljudima i okolnostima. No, dopustimo li drugim ljudima da nas iskorištavaju fizički, psihički, financijski ili na drugi način, oni će to nastaviti činiti. Zbog toga je veoma bitno na vrijeme prepoznati situaciju u kojoj se osjećamo loše i u kojoj nešto nije u redu. Ne smijemo dopustiti da postanemo fizički, psihički, financijski ili na drugi način iscrpljeni. Treba iskočiti, okrenuti se od takvih ljudi, napustiti takav odnos. Dok još uvijek imamo snage. Odnosno iskočite prije nego što se skuhate.

Nikad ne prestani sanjati