Ovako je govorila Koko Šanel

Francuska modna kreatorka i pionirka u svijetu mode Gabrielle Bonheure Chanel rodila se 19.08.1883. godine u malom mjestu Saumuru u južnoj Francuskoj. Majka joj je umrla kad je imala samo šest godina, a kako se otac, siromašan trgovački putnik, nije mogao sam brinuti o njoj i njezinih petero braće i sestara, neke od njih preuzeli su rođaci, dok je Gabrielle završila u sirotištu koje su vodile časne sestre. U sirotištu je ostala pet godina i u njemu je izučila krojački zanat.

Život joj je podjednako servirao i sreću i tugu. Imala je veoma teško djetinjstvo, usljed rane smrti majke poslana je u sirotište, nakon čega se okušala u nekoliko zanimanja, uključujući i pjevanje po noćnim klubovima. U jednom od njih je dobila nadimak Coco.

1909. godine otvara prvi dućan za prodaju ženskih šešira, te postaje toliko uspješna da se u roku od jedne godine preseljava u Rue Cambon, vrlo prestižnu lokaciju u Parizu. Iako je bila genijalka, najviše je se pamti po dva izuma: parfemu Chanel No.5 koji je lansiran 1923. godine, i Chanel odijela koje se sastoji od suknje do koljena i sakoa. Njen izum je i mala crna haljina koju je posebno popularnom učinila velika glumica Audrey Hepburn.

Prije početka Drugog svjetskog rata 1939. Chanel je zatvorila vrata svog butika i apartmana u Rue Cambon, povukla se s modne scene i otišla u Švicarsku. Za vrijeme rata povezivali su je s njemačkim oficirom, 13 godina mlađim od nje. Po završetku rata, bila je proglašena izdajnikom i takva reputacija se odrazila i na biznis.

Oslanjajući se samo na prihode koji pristižu od prodaje parfema “Chanel No.5”, Coco je sa svojih 56 godina bila već umorna i na korak od potpunog odustajanja. Povukla se s javne scene i punih 15 godina svijet je bio bez nje.

Ipak, 1954. godine odlučila je vratiti se na scenu, a glavni motiv bilo je uspon Christian Diora, koji je ženu vraćao u doba korzeta i opterećujuće garderobe, od koje ju je ona, tad već odavno, oslobodila. Tad, u sedamdesetim godinama, Chanel se vratila na početak i opet radila mnogo, dokazujući još jednom da samo veliki rad i posvećenost dovode do velikih rezultata.

Posljednje godine života provela je u švicarskom gradu Lausanni, u čijem hotelu Ritz i umire 1971. godine. Imala je 88 godina. Tamo je i pokopana, a grob joj okružuje pet kamenih lavova.

MISLI

- Svaka djevojka uvijek mora znati dvije stvari: Što i koga želi.

- Što je djevojka lošije, to treba bolje da izgleda.

- Htjeli mi to ili ne, u životu muškarca postoji samo jedna žena. Sve ostale su njena sjenka.

- Ne volim duge sakoe - tokom razgovora s muškarcem ne vidim kako me on tretira.

- Parfem o ženi kaže više nego njen potpis.

- Nemojte se udavati za čovjeka s novčanikom za sitan novac.

- Nije me briga što mislite o meni. Ja o vama uopće ne razmišljam.

- Ako želite ono što nikada niste imali, morate raditi to što nikad niste radili.

- Ne postoje ružne žene, postoje samo one lijene.

- Žena se brine o budućnosti dok se ne uda. Muškarac se ne brine o budućnosti sve dok se ne oženi…

- Brinući se o ljepoti, treba početi od srca i duše. U suprotnom nikakva kozmetika ne pomaže.

- Žena koja ne koristi kozmetiku ima previsoko mišljenje o sebi.

- Suzdržati se kad smo uvrijeđeni i ne praviti scene kada nas boli.

- Nitko nije mlad poslije 40. godine, ali neodoljivi možemo biti bilo kada.

- Sve je u našim rukama, zato ih ne smijemo dići.

- Starost nas ne štiti od ljubavi, ali ljubav nas štiti od starosti.

- Svojim stilom odijevanja izazivala sam podsmjehe okoline, ali u tome se i sastojala tajna mog uspjeha. Nisam izgledala tako kako izgledaju svi.

- Prava sreća je jeftina. Ako za nju morate da platite visoku cijenu, znači da je riječ o prevari.

- Ako ste rođeni bez krila, nemojte ih sprječavati da rastu.

- Moda prolazi, stil ostaje.

Mona Liza - Leonardo da Vinči

Mona Lisa ( 76,8 x 53 cm ), ulje na drvetu, (proljeće 1503 - ljeto 1505), muzej Louvre, Pariz, Leonardo da Vinci.

Mona Lisa je Leonardova najpoznatija slika, koja je poznata po svom misterioznom osmjehu. Ovo djelo je jedinstven primjer sjedinjavanja dvije slikarske tehnike (sfumato i chiaroscuro) koje je Leonardo doveo do savršenstva. Leonardo je Mona Lisu slikao skoro  tri godine od 1503. do 1505. Mona Lisa je jedna od rijetkih Leonardovih slika koje su i do dan danas očuvane. Ovaj portret predstavlja kombinaciju firentinskog i flamanskog stila.

Mona Lisa je bila žena trgovca Frančeska del Džakonda kojom se on oženio 1495. godine. To mu je bio treći brak. U braku su stekli jednu kćerku koja je 1499. godine umrla, nakon toga u njihovom životu je zavladala tuga i očaj. Pravo ime Mona Lise  je bilo Lisa Gerardini. Leonardo se ponudio da naslika divno lice ove mlade žene, koja je tada imala između 28. i 30. godina. Pošto je Mona Lisa bila tako lijepa, za vrijeme portretiranja Leonardo je dovodio nekog ko je svirao i pjevao, kao i lakrdijaše, da bi je razveselio i razbio njenu tugu. Leonardo nije želio da samo napravi portret, već je htio da naslika "jednu živu stvar". Niko prije njega nije sebi postavljao tako visok cilj, izazvati samu prirodu, podražavati je da bi je prevazišao, jer je htio da "sačuva predstavu o božanstvenoj ljepoti koju će vrijeme ili smrt uskoro uništiti".

Mona Lisin portret predstavlja i izraz Leonardovog tehničkog znanja. Vasari ga opisuje vrlo rječito : "Oći su imale takav sjaj i vlažnost kao da su žive". Trepavice pošto ih je naslikao kao da rastu iz kože, negdje gušće, negdje rjeđe, nisu mogle biti prirodnije. Mona Lisa Džakonda, stvarna žena, portret ili samo povod za poniranje u dubinu, ali ne u dubinu ogledala, već samoga sebe; ili je to lik savršenstva? To je odgovor genija upućen novim slikarima koji su sve površnije posmatrali predmet slike.

Leonardo je prodao sliku kratko pred svoju smrt kralju Franji I., koji je zatim čuva u dvorcu Amboise. U sljedećem razdoblju slika dolazi u Fontainebleau, Pariz, Versailles i konačno u kolekciju Luja XIV. Nakon francuske revolucije slika dobiva nov dom u Louvreu. Napoleon je uzima odatle i vješa je u svojoj spavaćoj sobi. Po njegovom silasku s vlasti Mona Lisa se vraća natrag u muzej Louvre.

Dana 21. avgusta 1911. godine slika je ukradena iz Louvrea, od strane talijanskog lopova imenom Vincenzo Peruggia. On je želio Mona Lisu dovesti nazad "kući" u Italiju. Tek dvije godine kasnije ponovno se slika pojavljuje u Firenci.

1956. godine u atentatu kiselinom teško je oštećena donja polovica slike. 30. decembra 1956. jedan posjetitelj je bacio kamen na sliku Mona Lise. Taj čovjek je zbog tog čina morao napustiti svoju domovinu Boliviju.

U 60-tim i 70-tim godinama Mona Lisa je bila izložena i u New Yorku, Tokiju i Moskvi. 

Danas se nalazi iza pancirnog stakla u muzeju Louvre, u Parizu.

Fridrih Niče

Fridrih Niče (Friedrich Wilhelm Nietzsche) je njemački filozof, pjesnik, kompozitor i klasični filozof. Jedan je od najprovokativniji i najuticajnijih mislilaca 19. vijeka. Rođen je 15. oktobra 1844. godine, u mjestu Röcken u Pruskoj. Imao je mlađu sestru i brata. Njegov otac (luteranski sveštenik) je umro kada je mladom Nietzscheu bilo pet godina, a i brat mu također umre ubrzo iza oca. Odgojila ga je majka u porodici u kojoj su zajedno živjeli njegova baka, dvije tetke i sestra. Nietzsche je gledao godinu dana oca kako umire u užasnim mukama, što je bio odlučan trenutak za njegove sumnje u kršćanstvo, jer nije mogao sebi objasniti zašto je njegov otac kažnjen, a služio je Bogu. Stoga će kasnije Charles Darwin postati njegov uzor. Nakon bratove smrti porodica se seli u Naumburg, a Nietzschea šalju u internat u mjestu Pforti (poznat po strogom vjerskom odgoju), udaljenom osam kilometara od Naumburga.

Nakon završenog školovanja u internatu upisao je studij teologije u Bonnu želeći postat sveštenik, kao i njegov otac. Međutim odustaje od svešteničkog zvanja i posvećuje se studiju klasične filozofije. Na studiju prve uzore nalazi u životu i filozofiji starih Grka prije pojave Sokrata. Zahvaljujući svome znanju imenovan je profesorom klasične filozofije na univerzitetu u Baselu s 24 godine.

Godine 1870. učestvuje u njemačko-francuskom ratu kao bolničar dobrovoljac. Nakon rata putuje po Švicarskoj i Italiji te sklapa nova prijateljstva. Njegov ga misaoni razvoj i poniranje u svijet vlastitih vizija osamljuje, i on napušta mnoge prijašnje filozofske uzore, kao što je Schopenhauer i drugi. Jedno se vrijeme bavio muzikom i družio s Richardom Wagnerom, ali razočaran Wagnerovom kršćanskom orijentacijom i sklonosti ka starogermanskom kultu, prekida s njim sve odnose. Niz godina bavio se i prirodno-naučnim problemima, a uz eminentna filozofska djela piše i pjesme. Vidno bolestan (cijeli život imao je loš vid i migrenozne glavobolje) prisiljen je povući se u penziju 1879. godine. Preseljava se u švicarske Alpe, a zimi s Alpa silazi na talijansku ili francusku rivijeru.

Godine 1888. Nietzsche silazi s Alpa u Torino, a u januaru 1889. na torinskim ulicama se sažalio nad konjem i doživio nervni slom. Uskoro je smješten u duševnu bolnicu u Torinu, a potom u majčinu kuću u Njemačkoj. Tada je proglašen umobolnim. Posljednje je godine života bio na brizi svoje sestre Elisabeth u Weimaru. Umire pomračena uma od kapi u Weimaru 25. avgusta 1900. godine. Nakon smrti, njegova djela štampa i djelomično falsifikuje njegova rasistički nastrojena sestra Elisabeth. Ona je mnogo pridonijela tome što se Nietzscheova filozofija široko propagirala i zloupotrebljava u Trećem Reichu. Vilu u kojoj je umro Elisabeth pretvara u Nietzscheovo svetište za kult njegove osobe i filozofije. Tu su zalazili mnogi nacistički intelektualci, a jednom čak i Hitler. Ona pobrinula da Nietzsche postane službeni mislilac Trećeg Reicha.

Bio je strastveni kritičar vladajućeg morala i vjerovanja. Smatrao je kako su religija i moral osigurani na nemoralnim sredstvima, te da služe nečemu što izvan konkretnog ovozemaljskog egzistiranja želi propisivati vječne zakone. Nietzsche je smatrao da ovaj život nije nemoralan, nego je to bjesomučna borba u kojoj pobjeđuju jači, sposobniji i smjeliji, a u kojoj je umro Bog. Stoga je on smatrao kako se umjesto tradicionalnih, trebaju stvoriti nove vrijednosti.

Svoju filozofiju Nietzsche zasniva na odnosu prema antičkoj grčkoj kulturi. Smatra da je kultura bila u usponu do pojave Sokrata, a nakon toga dolazi do dekadencije kulture. Tada nastupa "moral stada", moral slabih ljudi koji propovijeda odricanje od života i nadu u drugi svijet. Osnova svega je volja za moći. Ovakvu volju ima svaki čovjek, a to najbolje objašnjava citatom: U volji sluge našao sam volju da bude gospodar. U ovom razmišljanju moć i snaga su najviše vrijednosti. U umjetnosti vidi najpotpunije prihvatanje života, jer u umjetnosti svijet dobiva svoj smisao, i zahvaljujući umjetnosti možemo podnijeti egzistenciju. Smatraju ga jednim od začetnika egzistencijalizma. Njegova najpoznatija djela su: Tako je govorio Zaratustra, S one strane Dobra i Zla, Geneologija morala i Sumrak idola. Smatra se filozofom koji je najviše uticao na filozofiju, teologiju i umetnost 20. vijeka.

MISLI

- Tko ima "zašto" zbog kojeg živi, može se nositi gotovo s bilo kojim "kako".

- Pazi koga biraš za neprijatelja, jer ćeš postati njemu najsličniji.

- Došao sam vam pomoći, a vi se tužite da ne želim s vama plakati.

- Istina je ružna. Umjetnost imamo zato, da ne bismo propali zbog istine.

- Ako čovječanstvu nedostaje cilj - da li nedostaje i samo čovječanstvo?

- Muškarca treba odgajati za borbu, a ženu za odmor ratniku, sve ostalo je glupost.

- Jesi li svom prijatelju čisti zrak, samoća, hljeb i lijek?

- Ako si rob, ne možeš biti prijatelj. Ako si tiranin, ne možeš imati prijatelje.

- Nesretne brakove ne stvara nedostatak ljubavi, nego nedostatak prijateljstva.

- Kad dugo gledaš u ponor, jednoga dana će i ponor pogledati u tebe.

- Ništa nije skuplje od početka.

- Ukoliko želiš smirenost i sreću onda - vjeruj; ukoliko želiš istinu onda - tragaj.

- Živjeti znači patiti; preživljavati znači pronaći smisao u patnji.

- Misli su sjenke naših osjećanja - uvijek mračnije, praznije i jednostavnije.

- Čovjek je kao drvo. Što jače želi u visinu i svjetlost, to mu jače korenje teži ka Zemlji naniže, u dubinu, u tamu!

- Srce puno hrabrosti i dobrote treba s vremena na vrijemena nešto opasnosti, inače mu svijet postaje nesnosan.

- Budite od onih koji unaprjeđuju svijet i čine ga boljim.

- Čekati, biti strpljiv, to znači misliti.

- Demokratske ustanove su karantin za čežnju ka tiraniji.

- Lakše se neke strasti sasvim odreći, nego u njoj biti umjeren.

- Mudar ne kažnjava zato što je neko loše postupao, nego da loše ne bi postupio.

- Najtiše riječi donose buru. Misli koje dolaze nečujna koraka upravljaju svijetom.

- Naše mane su naš najbolji učitelj.

- Ne vjeruj onima koji mnogo govore o svojoj pravednosti.

- Ne volimo mi druge ljude već lijepa osjećanja koja oni prouzrokuju u nama.

- Prava ljubav razmišlja o trenutku i o vječnosti, a nikada o trajanju.

- U ljubaznosti je mnogo prezira prema ljudima.

- U mržnji je strah.

- Zapovijeda se onome koji sam sebe ne zna slušati.

- Često ljudi ne žele da čuju istinu, jer se tada njihove zablude ruše.

- Ko god nema dvije trećine svoga dana za sebe, taj je rob, bez obzira bio on državnik, biznismen, službenik ili naučnik.

- Ako me niste razumjeli…VISOKO SAM!