Činkve Tere - Pet zemalja

Činkve Tere (Cinque Terre) - Pet zemalja je naziv za pet naselja u ligurijskom priobalju Italije. U to područje spada pet srednjovjekovnih malih gradića, koji su jedno od najslikovitijih mediteranskih priobalnih područja. Obala i okolna brda su dio Nacionalnog parka Cinque Terre, koji je od 1997. godine UNESCO-va svjetska baština.

Monterosso al Mare, najveći i najstariji gradić podijeljen u dva dijela, stari i novi dio. U njemu se nalaze i dvije najveće plaže u nacionalnom parku, prva u Monterosso Fegina (novi dio) i ujedno je i jedina pješčana plaža, dok se druga nalazi u starom dijelu gradića.

Vernazza, koju mnogi smatraju najljepšim gradićem u nacionalnom parku zbog njegovog prekrasnog krajolika. Tu se nalazi i srednjovjekovna kula Belforte, s koje se pruža panoramski pogled na gradić i obalu.

Corniglia, najmanji od pet gradića i jedini koji nema vlastitu luku. S obzirom na to da je smješten na vrhu brežuljka, do njega se može doći jedno ako se uspne uz 365 stepenica od željezničke stanice.

Manarola, gradić poznat je po svojim špiljama i podvodnim stijenama. U njemu se nalazi manja površina gdje se može kupati i lučica s koje se može uskočiti u kristalno plavo more.

Riomaggiore, gradić smješten u južnom dijelu nacionalnog parka, poznat po svojim zvonicima. Krasi ga antički kameni dvorac. Glavna ulica je prototip tipičnog talijanskog stila života, prepuna kafića, barova, restorana, trgovina i drugog.

Snažno more i vjetar su vremenom izdubili mnoštvo malih zaljeva u liticama ovih predjela. Na skučenom prostoru, na stijenama iznad mora nastali su ovi bajkoviti gradići, danas čuveni po proizvodnji vina i turizmu. Kuće su stiješnjene jedna uz drugu, a gdje je postojalo malo prostora napravljene su terase na kojima stanovnici gaje masline i vinovu lozu.

Veoma nepristupačan teren koji je otežavao poljoprivredne poslove, tjerao je stanovnike ovog područja na masovno iseljavanje krajem 19-og vijeka, ostavljajući ovaj raj na Zemlji gotovo pustim. Srećom, državni organi uviđaju značaj i potencijal ovog kraja, te pružaju finansijsku pomoć stanovništvu koje se postepeno vraća na imanja, obnavlja ih i ponovo pokreće tradicionalnu poljoprivrednu proizvodnju. 

Tiranija sata - Džordž Vudkok

Nijedna karakteristika zapadnog društva ne diferencira čovjeka jasnije od ranijih društava, nego li njegovo poimanje vremena. Antički Grk ili Kinez, arapski pastir ili meksički težak su vrijeme predočavali pomoću cikličkih prirodnih procesa, izmjena dana i noći, tijeka godišnjih doba. Nomadi i poljodjelci mjerili su i mjere svoj dan od izlaska do zalaska sunca, a godinu prema sjetvi i žetvi, padanju lišća i topljenju leda u jezerima i rijekama. Poljodjelac je radio ovisno o uvjetima okoliša, a zanatlija onoliko koliko misli da je potrebno da dovrši svoj proizvod. Vrijeme je percipirano kroz prirodne promjene i ljudi se nisu trudili precizno ga mjeriti

No, moderni, zapadni čovjek živi u svijetu organiziranom prema mehaničkim i matematičkim simbolima satom definiranog vremena. Sat upravlja njegovim kretanjima i diktira mu aktivnosti. Sat vrijeme iz prirodnog procesa pretvara u robu koja se može mjeriti, kupiti i prodavati poput sapuna ili grožđica. Budući da se bez nekog načina preciznog računanja vremena industrijski kapitalizam nikad ne bi mogao razviti i ne bi mogao nastavljati izrabljivati radnike, sat je simbol tiranije mehaničkog nad životom modernog čovjeka, snažnije od svakog pojedinog izrabljivača i ostalih strojeva

Često se u povijesti događa da kultura ili civilizacija razvije sredstvo koje će kasnije biti upotrijebljeno za njeno uništenje. Stara Kina je primjerice izumila barut, koji su unaprijedili vojni stručnjaci Zapada, a kasnije su samu kinesku civilizaciju uništili snažni eksplozivi korišteni u modernom ratovanju. Slično tome, najveće postignuće vještine zanatlija srednjovjekovnih europskih gradova bio je izum mehaničkog sata, koji je, zahvaljujući revolucionarnoj promjeni u poimanju vremena, materijalno pomogao usponu izrabljujućeg kapitalizma i uništenju srednjovjekovne kulture.

Prema predaji sat se pojavio u jedanaestom stoljeću, kao naprava za zvonjenje u pravilnim intervalima u samostanima koji su, zbog discipline kojoj su podvrgavani redovnici, u srednjem vijeku najviše sličili današnjoj tvornici. Međutim, prvi autentičan sat pojavio se u trinaestom stoljeću, a tek u četrnaestom stoljeću satovi su postali rašireni dodaci na javnim zgradama njemačkih gradova.

Sat je na društvo utjecao radikalnije nego ijedan drugi stroj, kao sredstvo kojim se može najuspješnije postići regularizacija i kontrola života nužna za sustav izrabljivanja. Sat je omogućio da se vrijeme - kategorija koju još nijedna filozofija nije uspjela objasniti - može mjeriti preciznije, jasnijim intervalima na brojčaniku sata. Umjesto o vremenu kao kontinuumu, počelo se govoriti i razmišljati o „dužini” vremena, baš kao što se govori o dužini tkanine. A kako se vrijeme sada moglo matematički mjeriti, postalo je roba koja se može kupiti i prodati baš ka i svaka druga. Novi kapitalisti postali su osobito fanatični u vezi vremena. Oni su vrijeme, kao simbol za rad radnika, gledali gotovo kao glavnu sirovinu industrije. „Vrijeme je novac” postao je jedan od temeljnih slogana kapitalističke ideologije, a kontrolor radnog vremena najistaknutije novo zanimanje koje je uveo kapitalizam.

U prvim tvornicama poslodavci su čak podešavali satove ili uključivali tvorničke sirene u krivo vrijeme kako bi od radnika ukrali nešto te vrijedne robe. Kasnije se to smanjilo, ali sat je u živote većine ljudi uveo reguliranost kakva je ranije postojala jedino u samostanima. Ljudi su zapravo postali poput satova, a repetitivna pravilnost njihova ponašanja nije imala nikakve sličnosti s ritmičkim životom prirode. Kao što viktorijanska fraza kaže, postali su „točni kao urica”. Samo na selu, gdje su životom nastavili upravljati prirodni ritmovi životinja i biljaka te uvjeti okoliša, većina populacije nije podlegla smrtnim otkucajima monotonije.

U početku su taj novi pogled na vrijeme, novu reguliranost života, vlasnici satova nametali siromašnima protiv njihove volje. Tvornički rob reagirao je provodeći svoje slobodno vrijeme u kaotičnoj neumjerenosti, karakterističnoj za džinom okupane slamove ranog industrijalističkog devetnaestog stoljeća. Ljudi su se sklanjali u bezvremenski svijet pića ili metodizma. No, ideja reguliranosti postupno se raširila među radnicima. Religija i moralnost devetnaestog stoljeća pridonijeli su proglašavajući „traćenje vremena” grijehom. Masovno proizvedeni satovi predstavljeni 1850-ih proširili su brigu o vremenu među onima koji su prije samo odgovarali na zov budničara ili tvorničke sirene. U crkvi i školi, u uredu i radioni, točnost je postala najveća vrlina. Iz te ropske ovisnosti o mehaničkom vremenu koja se tijekom 19. stoljeća tiho proširila svim klasama nastala je demoralizirajuća disciplinizacija života karakteristična za današnje tvornice. Onaj koji se ne konformira suočit će se s društvenim neodobravanjem i ekonomskom propašću. Radnik će, ako zakasni u tvornicu, izgubiti posao ili čak, u trenutnoj situaciji [1944. - u vrijeme izvanrednog ratnog stanja], završiti u zatvoru. Brzi obroci, uobičajeno jutarnje i večernje guranje na vlak ili autobus, napetost zbog nužnosti pridržavanja rasporeda dovode do probavnih i psihičkih poremećaja, uništavaju zdravlje i skraćuju život.

Ni financijska prisila na reguliranost dugoročno ne vodi do veće učinkovitosti. Kvaliteta proizvoda zapravo je obično mnogo lošija jer poslodavac, tretirajući vrijeme kao robu koju mora platiti, radnika prisiljava na brzi tempo zbog kojega mora sniziti kvalitetu rada. Kriterij postaje kvantiteta a ne kvaliteta, u radu više nema užitka, a radnik postaje „čuvar vremena”, kojeg zanima jedino kad će moći pobjeći u oskudnu i monotonu dokolicu industrijskog društva, gdje „ubija vrijeme” zatrpavajući se vremenom diktiranim i mehaniziranim užicima koje pružaju kino, radio i novine, koliko mu njegova plaća i premorenost dopuštaju. Robovanje satu osoba bez novca može izbjeći jedino ako je spremna prihvatiti rizike života u skladu sa svojim uvjerenjima ili snalaziti se bez zaposlenja.

Problem sa satom sličan je općem problemu sa strojem. Mehaničko vrijeme korisno je kao sredstvo za koordinaciju aktivnosti u visoko razvijenom društvu, kao što je i stroj koristan kao sredstvo za minimalizaciju nepotrebnog rada. Oboje se cijene zbog doprinosa neometanom funkcioniranju društva, i treba ih koristiti u mjeri u kojoj pomažu uspješnoj suradnji i uklanjaju monotonih zadataka i društvenih nesuglasica, ali nijedno od njih ne bi trebalo dominirati čovjekovim životom kao što je to danas slučaj. Danas pokreti sata diktiraju čovjekov tempo života – on je postao sluga konstrukta vremena kojeg je sam stvorio, i živi u stahu, kao i Frankenstein od svog čudovišta. U zdravom i slobodnom društvu takva arbitrarna dominacija sata ili stroja nad čovjekom očito ne bi bila moguća. 

Vladavina čovjekom od strane nečega što je sam stvorio još je apsurdnija od vladavine čovjeka nad čovjekom. Mehaničko vrijeme treba svesti na njegovu pravu funkciju, sredstva za orijentaciju i koordinaciju, a čovjeka vratiti uravnoteženom pogledu na život kojim više ne dominira štovanje sata. Potpuna sloboda znači oslobođenje od tiranije konstrukata, a ne samo vladara.

George Woodcock

Rodna kuća Ive Andrića

Ivo Andrić je jedan od najboljih književnika našeg govornog podrućja. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. godine za ukupno književno dijelo, s romanom "Na Drini Čuprija" kao vrhuncem tog djela. Ostavio je veliki književni opus za svog života sa lićnim osvrtom na stvarnost koju je pisao u svojim romanima. 

Ivo Andrić rođen je 9. oktobra 1892. godine u Travniku. Andrićevi roditelji su živjeli u Sarajevu. Ivo se rodio prilikom majčine posjete rodbini. Kad su Andriću bile dvije godine, otac mu umire od tuberkuloze, te ga majka odvodi kod muževe sestre u Višegrad. U Višegradu završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gdje 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju u Sarajevu. Tada počinje pisati poeziju, a 1911. godine u časopisu Bosanska vila objavljuje svoju prvu pjesmu "U sumrak".

Rodna kuća Ive Adrića sačuvana je do danas i služi kao spomen-kuća, muzej. Kuća je bila srušena 1970-tih godina, pa je ponovno sagrađena. Namještaj koji se nalazi u kući prikupljen je u Travniku i okolini za potrebe muzeja. Rodnu kuću Andrića krasi tipični namještaj sličan onome korištenom za vrijeme osmanske vladavine. Posjetioci mogu vidjeti raznolike stvari korištene u tom periodu, kao i veliki broj Andrićevih knjiga na raznim jezicima.

Leonardo da Vinči

Leonardo da Vinči (Leonardo da Vinci) 1452 - 1519, je italijanski slikar, arhitekt, pronalazač, muzičar, kipar, izumitelj, matematičar i inženjer. Najveći genij renesanse, čovjek koji utjelovljuje renesansni ideal svestrana čovjeka, neutažive znatiželje i žudnje za novim spoznajama. Nabrajanje njegovih neumjetničkih interesa graniči s neshvatljivim: anatomija, botanika, kartografija, geologija, matematika, aeronautika, optika, mehanika, astronomija, hidraulika, akustika, niskogradnja, tehnika proizvodnje oružja, planiranje gradova. 

Njegove slike Posljednja večera (1495-97) i Mona Lisa (1503-06) spadaju među najpopularnije i najuticajnije slike renesanse, dok njegovi spisi odražavaju duh naučnog istraživanja i mehaničke inventivnosti koja je bila vjekovima ispred svoga vremena. Leonardo da Vinci je bio prvi umjetnik koji je afirmisao tehniku slikanja sfumato, a posebno je vidljiva na njegovim remek djelima.

U vrijeme humanizma i renesanse, svestranost je bila visoko postavljena kvaliteta, no nije bez razloga bila rijetka. Leonardova svestranost bila je njegova duhovna snaga, koja je u njemu generirala neograničenu žudnju za znanjem i koja je vodila njegova razmišljanja i ponašanje. Umjetnik po dispoziciji, otkrio je da su njegove oči bile njegov glavni put do znanja. Za njega je vid bio čovjekovo najvažnije osjetilo, zato što vid sam pretvara činjenice u iskustva, odmah, korektno, i sa sigurnošću. To znači da svaki posmatrani fenomen postaje predmet znanja. 

Saper vedere (znati kako vidjeti) postaje glavna tema njegovih proučavanja čovjekovih djela i kreacija prirode. Njegova kreativnost sezala je u svako područje u kojem se koristilo grafičko predstavljanje: bio je slikar, kipar, arhitekt, ali i inžinjer. Njegov veličanstveni intelekt, neuobičajena snaga opservacije, te majstorstvo crtanja vodili su ga u posmatranje same prirode, koju je proučavao metodično i konzistentno, pri čemu su umjetnost i nauka bile jednako zastupljene.

Leonardovo je djelo sažetak tog izvanrednog perioda ljudske historije koji je poznat kao talijanska renesansa, perioda velikog kulturnog napretka i velikih projekata. Njegova djela su odraz čovjeka toga doba, onoga što je osjećao i činio, mašina koje je gradio kako bi mogao podizati crkve, palače, zamkove; mašine za vođenje rata, za rad, za proizvodnju i trgovinu svih onih roba čija je dostupnost bila od vrlo velike važnosti za vladare i njihove dvorove. Leonardovi izumi svjedoče o njemu kao čovjeku kojeg je oblikovao najomiljeniji i najstimulativniji grad toga doba, Firenca.

Poznatija djela:

Mona Lisa

Glava žene

Stvaranje Adama

Vitruvijev čovjek

Plaža školjki

Plaža Školjki (Shell Beach) se nalazi u zapadnom dijelu Australije. Čini se kao obična plaža ali kada pogledamo iz blizine uočavamo da je umjesto pijeskom ili kamenjem prekrivena školjkama. Plaža je duga 110 kilometara, i jedna je od dvije plaže na cijelom svijetu koje su u potpunosti prekrivene školjkama.

Sloj školjki na ovoj plaži dubok je 10 metara, a one su se nekada koristile kao materijal za gradnju okolnih objekata. Plaža je sada dio UNESCO-ve Svjetske baštine, i zaštićena je od bilo kakve štete.

Zaljev je popularno turističko odredište, a kristalno čisto more i neobična mliječno bijela plaža od školjki su često domaćini za razne svečane ceremonije, od kojih su najčešće vjenčanja.

Smiješne poslovice

- Dobar grah daleko se čuje.

- Hodaj uvijek uspravno, jer ćeš vječno ležati.

- Infarkt, ma kakav je, od srca je.

- Ja nikad ne pijem, osim kad sam sam ili u društvu.

- Kada bi izbori mogli nešto promijeniti, oni bi ih ukinuli.

- Ko rano rani, nije se naspavao.

- Bolje voditi ljubav nego psa.

- Ko drugom jamu kopa, fizički je radnik.

- Ljubav nema granica, reče slon i baci se piletu u naručje.

- Ne bojte se letenja, bojte se padanja.

- Ne trčite za ženama, da se ne sudarite s onima koji od njih bježe.

- Nekad sam bio neodlučan, a možda i nisam.

- Neki piju od radosti, neki od tuge, a neki od jutra.

- Neprijatelj nikada ne spava, prepoznat ćeš ga po podočnjacima.

- Nije majmun kriv što je od njega postao čovjek.

- Oko za oko, pasta za zube.

- Optimizam je nedostatak informacija.

- Prije sam bio umišljen, sad sam savršen.

- Parni stroj je pronađen, pošto se nije mogao pronaći neparni.

- Rad je stvorio čovjeka, a nerad gospodina.

- Stalno padam na ispitima. Proklete stolice.

- Sve bi cure htjele sa mnom spavati, ali ja nisam nikad pospan.

- Ti si moje blago. Najradije bih te zakopao.

- U raju je lijepo ali je u paklu ekipa.

- Zašto ulazim u život, kad odatle niko živ nije izašao.

- Zar ti moram sto puta ponavljati - reče centimetar metru.

- Žena ti kaže “Idi k vragu”. Ti odeš, a ona te tamo čeka.

- Žene su raj za oči, pakao za dušu i čistilište za novčanik.

- Živi svaki dan života kao da ti je zadnji, jednom ćeš biti u pravu.

- Da bi ti potkovica donijela sreću, moraš raditi kao konj.

- Bolje ispasti glup nego iz vlaka.

- Žene imaju problem za svako rješenje.

- Griješiti je ljudski, ali je osjećaj božanski.

- Ljudska pamet je ograničena. Glupost nije.

- Što je peh? Kad u pustinji umireš od žeđi, a imaš vodu u koljenu.

- Ko umre na jesen, za njega nema zime. 

- Čovjek i magarac pametniji su nego čovjek sam.

- Stara kineska: Pas koji laje, nije dovoljno skuhan.

- Ko se zadnji smije, nije skužio vic.

- Alkohol je čovjekov najveći neprijatelj. A samo kukavica bježi od neprijatelja.

- Nisam primjetio da mi se žena davi. Vrištala je uobičajeno.

- Ako ne ide po planu, ide po sudbini. Ako ne ide po sudbini, ide po živcima.

- Ja obično ne pravim greške. Ali, kad napravim, napravim remek djelo.

- Da je pas čovjekov prijatelj, mišljenje je čovjeka, a ne psa.

- Došli smo na rub ponora; zato moramo poduzeti odlučan korak naprijed!

- Ne brinite se oko toga što ljudi misle, oni to rijetko rade.

- Postoje ljudi koji ostanu praznih šaka, čak i kada se uhvate za glavu.

- Svekrva je kao Vegeta, u sve se miješa.

- Budalu ne treba tražiti, sama se javi.

- Nisi beskoristan ako možeš koristiti kao loš primjer.

- Teško poslu koji mene čeka.

- Izdržite još malo, nećete još dugo.

- Ko hrče spava, ko ne spava čuje hrkanje.

- Bolje izdati knjigu nego prijatelja.

- Što si veće govno manje su šanse da te nagaze.

- Ko s višeg padne, više se i udari.

- Živi pošteno i pazi da te ne uhvate.

- Ako vam je ostalo išta od plaće, znaći niste nešto platili.

- Dole oni živio ja.

- Bolje živjeti 100 kao milioner, nego 7 dana u bijedi.

- Nikada se ne predaji, osim kad moraš.

- Nije lako biti muškarac, mnogi su odustali.

- Imam 50 godina. Velikim odricanjem i treningom izgledam kao da mi je 49.

- Djeca su naše najveće bogatstvo. I ove godine se očekuje dobar izvoz.

- Što ne mogu dohvatiti dok ležim, i ne treba mi.

- Ko nema para bez njega se može.

- Svako zlo se vraća, zato činite dobro ono se ne vraća.

- Jedna lasta ne čini proljeće, a kamo li dvije.

- Sretoh nepismenog. Izgleda kao pismen, samo što vozi džip.

- Kad god odvojim nešto za crne dane, ti dani dođu za 10 minuta.

- Ko uči znaće, ko mulja imaće.

- Bilo je i većih problema pa ih nismo riješili.

- Pametan ući dok je živ. Glup zna sve od rođenja.

- Imam 50 godina. Velikim odricanjem i treningom izgledam kao da mi je 49.

- U životu kao i na suncu. Ko nije "namazan" izgori.

- Razmišljanje do sada nije nikoga ubilo, ali zašto riskirati.

Johan Volfgang Gete

Johan Volfgang Gete (Johann Wolfgang von Goethe) 1749. - 1832. je največi i najsvestraniji njemački književnik, filozof i naučnik. U svojoj mladosti se priključio književnom Sturm und Drang pokretu i sa svojim romanom Jadi mladog Vertera te dramom Faust pomogao njemačkoj i evropskoj književnosti da iz neo-klasicizma prijeđe u romantizam. Njegovo djelo obuhvata gotovo sve književne rodove. Poznat je i po svojim dostignućima na polju fizike i biologije koja će poslije poslužiti kao inspiracija za Darwinovu teoriju evolucije. Još za života postao je spomenik njemačkog klasičnog humanizma. Po Goetheu je 1932. Frankfurtski univerzitet preimenovan u Johann Wolfgang Goethe Univerzitet.

MISLI

- Najveći čovjek uvijek ostaje dijete.

- Naše strasti su prave ptice feniksi: kad stara izgori, iz njenog pepela se odmah diže nova.

- Ne moramo posjećivati umobolnicu da bi pronašli poremećene umove; naša planeta je umobolnica svemira.

- Nesreća oblikuje čovjeka i prisiljava ga da upozna samoga sebe.

- Nezahvalnost je ipak oznaka slabih. Ja još nikad nisam vidio da je pravi čovjek nezahvalan.

- Nikad nije zaista ljubio onaj koji misli da je ljubav prolazna.

- Ništa tako moćno, tako snažno ne otkriva čovjekovu narav kao smijeh.

- Pakost ne traži razlog, već samo uzroke.

- Pametnom čovjeku je gotovo sve smiješno, mudrome gotovo ništa.

- Plemenit čovjek privlači plemenite ljude i zna kako će da ih zadrži.

- Podcjenjivati neprijatelja prije smrti je glupost, poslije pobjede podlost.

- Podijeljena radost je udvostručena radost.

- Reci mi s kim se družiš pa ću ti reći ko si. Znam li čime se baviš, tad znam šta možeš postati.

- Sa znanjem raste i sumnja.

- Samo nas nedaće života uče da cijenimo dobar život.

- Samo se nikad ne daj navesti na prepirku! Mudri upadaju u neznanje kad se prepiru sa neznalicom.

- Slobodni ste ako vam je savjest čista.

- Sretan je i velik zaista samo onaj koji ne mora ni vladati ni pokoravati se da bi mogao nešto biti.

- Sretan je onaj kome je majka priroda dala ljepotu, jer ga ona svugdje preporučuje i on nigdje nije stranac.

- Svaka smjela ideja u početku izgleda kao ludost.

- Svako želi biti neko. Niko se ne želi potruditi oko toga.

- Svi ljudi bivaju u svojim nadama razočarani, u svojim iščekivanjima prevareni.

- Teškoće rastu što se više približujemo cilju.

- Uvijek imamo dovoljno vremena ako ga koristimo pravilno.

- Vedrom se i svijet čini vedrim.

- Za stado, svakako, nije dobro ako mu je pastir – ovca.

- Zlato kupuje glas gomile, ali ti neće pribaviti ni jedno jedino srce.

- Život je najljepši pronalazak prirode, a smrt njena vještina, da što bolje iskoristimo život.

- Naime, tek ako suosjećamo, imamo čast o tomu govoriti.

- Jeste, ja sam samo bludeći putnik, gost i došljak na ovoj zemlji! A zar ste vi nešto više?

Ibn Haldun

Ibn Haldun je jedan od najvećih arapsko-islamskih mislilaca. Njegova misao iako nastala u evropskom srednjem vijeku i značajna je ne samo u povijesti islamske kulture i civilizacije nego i ljudske misli uopšte. Veličina Ibn Haldunovih djela je u njihovoj nepobitnoj originalnosti i njihovoj začudnoj aktuelnosti. Zivio je u 14 i 15 stoljecu. Njegovo najznacajnije dijelo je  Mukadima (El-Mukaddimah). U tom djelu je iznio brojne briljantne ideje o ekonomiji, politici, sociologiji, edukaciji i historiografiji. U njemu je iznio i određene gotove i generalne zakone kultura i društava. Također je utvrdio pravila za kritičku obradu historijskih izvora kako bi se njima dobili tačni podaci i precizna rekonstrukcija historije. El-Mukaddimah je dugo vremena slovila za najznačajniju i najbolju filozofiju historije ikada napisanu. Ibn Haldun se smatra jednim od utemeljitelja sociologije.

MISLI

                                                              

- Čovjek pripada grupi sa najvišim nivoem svijesti i omogućava mu da se najviše duhovno uzdigne od svih živih bića. Svi se rađamo sa istim potencijalom ali neko ostane na tome a neko dobaci na visoki stepen. 

- Svaka ljudska zajednica ovisi o osjećaju pripadnosti pojedinaca toj grupi. Kada je u pitanju mala zajednica onda se obićno osjećaj pripadnosti konstruiše oko krvne pripadnosti. Članovi jedne porodice imaju snažnu potrebu da pomažu drugim članovima svoje porodice. Kod većih grupa, mora se pronaći neki drugih kohezivni faktor.

- Arapi su se kroz historiju veoma malo mješali sa ostalim narodima tako da je njihov osjećaj za pripadnost porodici bio na najvišem nivou od svih ljudi .

- Svaka grupa ima svog lidera. To je osoba koja je najbolja u onome šta se smatra kao vrijedno unutar iste. Vrijednosti ovise o prošlim generacijama i onome što je ostalo poznato iza njih.

- Plemstvo je živa kategorija samo je promijenila oblik. Prirodno plemstvo ima onaj član grupe koji je najbolji u onome šta grupa promoviše kao vrijednost. Što je grupa izloženija iskušenjima tih vrijednosti, to je plemićki autoritet prirodniji. 

- Kada se čovjek odvoji od prirode onda počne usvajati druge vrijednosti i one postaju sve više i više virtuelne i plemićki status se počinje u konačnici bazirati na lažnim vrijednostima.

- Kada u selo dođe medvjed onda tu nema šta mnogo filozofirati. Onaj ko je u stanju otjerati medvjeda i zaštititi selo on po automatizmu ostvaruje vrijednosti koje seljani vrednuju. On je pokazao hrabrost i kada god u budućnosti dođe sličan problem, od njega će se očekivati da prvi reaguje. Njegov plemićki autoritet (očekivanje sela da prvi reaguje ispravno) se bazira na nečemu stvarnom. Ili si izašao pred medvjeda ili si se sakrio. Tu ne možeš folirati. 

- Kada grupa postane veća i kada se uloge unutar grupe podijele onda će se plemićki autoritet sve više bazirati na imaginarnim vrijednostima. 

-U primitivnim grupama plemićki autoritet bazira na stvarnim vrijednostima a u razvijenim grupama se bazira na imaginarnim vrijednostima.

- Prestiž kojeg ostvari određeni član grupe može maksimalno trajati četiri generacije. Prva generacija je onaj ko ga je ostvario. Druga generacija tj njegova djeca su živi svjedoci borbe ali ipak nisu uložili isti trud, oni su na nižem nivou od prve generacije. Treća generacija tj unuci, nastoje imitirati prvu generaciju jer sve što oni znaju o njenom uspjehu dolazi iz priča. Ako neka generacija uspije prenijeti neki mit o svojim djedovima onda se prestiž iste može prenijeti i na četvrtu generaciju ali tu se priča završava.

- Kada jedna grupa sa plemićkim statusom počne gubiti plemićki autoritet onda se javljaju podgrupe sa novim idejama i novim strujama koje malo po malo proizvode novi osjećaj pripadnosti sve dok ne prestignu vladajuće. Na taj način dolazi do smjene plemićkog autoriteta.

- Kada vladajuća dinastija nema pravog konkurenta i kada su svi "podčinjeni" zadovoljni prestaje pravljenje podgrupa pošto niko nema stvarnu potrebu da mijenja sistem koji je dobar. 

- Čim imaš blagostanje i nedostatak tegobnih iskušenja nestaje potreba sa osjećajem pripadnosti jer je osjećaj pripadnosti primarno vezan za opasnost i prilazak grupi zbog zaštite.  

- Ako je grupa izložena autsajderima te ako živi u blagostanju, njihov osjećaj pripadnosti će sve više blijediti a to će postojećim liderima oduzeti plemićki status.

- Postojanje plemićkog autoriteta u nekoj grupi je znak da je grupa prirodna. Čim grupa izgubi prirodnog lidera ona postaje izložena vanjskim uticajima.

Nepodnošljivi tipovi ljudi

Postoje mnogi izvori negativnosti u našim životima. Ponekad su okolnosti daleko od savršenih i mi postajemo nesretni i depresivni, osjećamo kao da nema izlaza. U takvoj situaciji, važno je imati na umu da stvari ipak postanu bolje, te da vi imate moć preokrenuti vaš život. Možete početi uklanjanjem toksičnih ljudi iz vašeg života.

Ovo su tipovi ljudi koji truju vaš život:

Ljudi koji šire negativnost.

Je li netko tko vam je blizak uvijek ljut, ogorčen i nesretan? Ako je tako, vjerojatno možete osjetiti kako siše život iz vas namećući vam svoju negativnost i pesimizam. Kada ste s ljudima koji se žale 24/7 i uvijek vide život kao polupraznu čašu, ne samo da to nije zabavno, već je i opasno za vas. Ako se prečesto družite s tim ljudima, vjerojatno ćete i vi usvojiti negativno razmišljanje ili čak postati deprimirani. A svi znamo koliko je važno usredotočiti se na pozitivne stvari kako bi iste i privukli u naše živote.

Ljudi koji vas cijelo vrijeme kritiziraju.

Oni mogu početi s malim stvarima, na primjer, mogu istaknuti kako im se ne sviđaju vaše cipele ili vaša frizura, ali uskoro će prijeći na kritiziranje stvari za koje vi osjećate veliku strast. Trebate ljude u vašem životu koji vam mogu reći istinu i upozoriti vas ako radite nešto krivo, ali ne trebate ljude koji će vas neprestano kritizirati i ponižavati. Nikada se nećete osjećati slobodno i ugodno kada ste u društvu takvih ljudi, niti ćete moći biti ono što vi stvarno jeste, a ako ne možete biti ono što uistinu jeste, zašto bi uopće i bili s njima?

Ljudi koji troše vaše vrijeme.

U redu je provoditi mnogo vremena s tim posebnim ljudima u vašem životu. No, ponekad postoje ljudi koji jednostavno stalno žele našu pažnju samo zbog dobivanja pažnje. Oni vam ne pomažu u razvoju i rastu, oni samo troše vaše vrijeme. Nemojte im to dopustiti.

Ljubomorni ljudi.

Naravno, ponekad je lijepo znati kako je netko malo ljubomoran, jer se tada osjećate još bolje zbog svog uspjeha. No, neki ljudi su stalno ljubomorni, nikada nisu sretni s onim što imaju i nikada neće biti sretni kada vam se dobre stvari dogode. Takvi ljudi stalno šalju negativne vibracije iz zavisti, jer iz njihove točke gledišta – dobra stvar koja se dogodila vama - trebala se dogoditi njima. Želite se okružiti s ljudima koji će vas podržati i koji će vam pomoći da krenete naprijed.

Ljudi koji izigravaju žrtvu.

To su ljudi koji uvijek pronalaze krivca za neuspjehe u životu ili njihove pogreške. Oni ne žele preuzeti odgovornost, a prije ili kasnije okriviti će i vas. Takve ljude je ponekad teško prepoznati. Najprije ćete suosjećati s njihovim problemima i pokušat ćete  im pomoći. No, njihova “potrebitost” nikada neće proći. I zbog takvih ljudi ćete zaboraviti vidjeti teška vremena kao priliku za učenje i rast. Uskoro ćete se uhvatiti kako okrivljujete okolnosti i ne činite ništa da ih promijenite, niti mijenjate vaš stav.

Ljudi koji ne mare za vas.

Ovo se može činiti očigledno, ali na žalost, mnogi od nas se druže s osobama koje uopće nije briga za nas. Možda je to zato što nismo spremni otpustiti ih iz života ili zbog toga što se nadamo kako će se nešto promijeniti, ali zapravo ne postoji razlog da nekoga imamo u svom životu, ako ta osoba nije zainteresirana za to.

Egoistični ljudi.

Tu su i ljudi koji se samo pretvaraju da brinu o vama. No, prije ili kasnije, sve se svede na njih. Dakle, ako provodite mnogo vremena s nekim, samo budite sigurni da ta osoba, osim što „uzima“, vam nešto i „daje“ zauzvrat. Ukoliko to nije slučaj, ne isplati se.

Ljudi koji vas uvijek razočaravaju.

Nitko od nas nije savršen. Svi griješimo i svi možemo ponekad biti negativni, kritični, sebični ili ljubomorni. I to je u redu. Svi smo mi ljudi. Ali bitno je da smo spremni raditi na sebi, rasti i truditi se da postanemo bolji ljudi. Ali ako postoji netko u vašem životu tko nije voljan to učiniti, vrijeme je da se oslobodite te osobe. Morate prestati dopuštati istim ljudima da vas iznova i iznova povrjeđuju i razočaravaju.

Dakle, što još možete učiniti kako bi poboljšali vaš život?

Prvi korak je riješiti se negativne okoline. No, ono što je još važnije, trebali bi ostati pozitivni. Promijenite negativno razmišljanje i oslobodite se ograničavajućih uvjerenja.

Franc Šubert

Franc Šubert (Franz Shubert) je rođen 1797. godine u Lihtenthalu kraj Beča kao sin učitelja, pa je i sam u početku radio kao pomoćni učitelj na očevoj školi. U dobi od 21. godinu napušta učiteljsko zvanje za koje nije imao ni dovoljno volje, ni sposobnosti i otada živi u slobodnom zvanju umjetnika, često vrlo oskudno. Bio je središnja ličnost kruga vjernih prijatelja kojemu su pripadali i mnogi drugi istaknuti umjetnici, književnici, pjesnici, slikari, pjevači i kipari. Umro je sa samo 30 godina, a za to kratko vrijeme stvorio je nevjerojatno mnogo djela koja otmjenom jednostavnošću melodije i dotada nepoznatom harmonijskom pratnjom ukazuju i utiru put ostalim romantičarima 19. vijeka.

Šubertovu slavu pronosi više od 600 solo pjesama uz klavirsku pratnju (Serenada, Ružica u gaju, Ciklus o lijepoj mlinarici, Zimsko putovanje i mnoge druge), klavirske kompozicije, sonate, četveroručna djela, dva klavirska trija, 14 gudačkih kvarteta, poznati Kvintet Pastrva, osam simfonija, mise i zborske pjesme. 

Komponovao je neobičnom brzinom kao u nekoj stvaralačkoj groznici. Pjesme je komponovao obično na tekstove priznatih pjesnika: Goethe, Heine, Müller i drugih. Znao je i do pet pjesama dovršiti preko dana, a navečer bi ih ponio u društvo prijatelja. Kada bi Šubertu prijatelji čestitali i burno pljeskali, znao je samo reći: I sam se nadam da će jednom nešto biti od mene.

Na vrhuncu njegovog kreativnog stvaralaštva teško je obolio, a umire dva mjeseca prije svog 31. rođendana 1828.godine. Njegova muzika nadahnjuje i danas, a njegov senzibilan romantičarski duh progovara kroz njegove solo pjesme. Vjerojatno je najljepša upravo slavna Serenada (Ständchen) koju možemo opisati i kao savršenu sinesteziju ljubavnog pjesničkog teksta i romantične Šubertove muzike nadahnute mladošću.

Serenada

Moja pjesma te tiho zove  

Kroz mjesečinom obasjanu noć;
Dolje u mirni gaj,
Dođi k meni, ljubavi moja!
Vani na mjesečini,
U krošnjama šapuće vjetar.
Pogleda zlih izdajnika,
ne boj se ti, ljubavi moja.
Čuješ li kako slavuji poju?
Ah, ti si ta koju zovu,
Sa slatkim zvukom njihova pjeva,
ljubavi, zovu te za me.
Oni razumiju srca čežnju,
znaju ljubavi bol,
Svako srce umiruju
srebrnim svojim pjevom.
Neka dirnu i tvoje srce,
ljubavi, poslušaj me!
Dršćući od tjeskobe te čekam!
Dođi, usreći me!