Zvjezdana noć - Vinsent van Gog

Zvjezdana noć, ulje na platnu, Vincent van Gogh, 1889. godine, 73×93 cm. Muzej moderne umjetnosti, New York, slavno remek-djelo postimpresionizma.

Van Gogh je ovu sliku naslikao tokom boravka u umobolnici u Saint Rémyju. Datirana je juna 1889. godine, mjesec dana nakon njegova dolaska i 13 mjeseci prije samoubistva. Umjetnik je svom bratu Theu o tom razdoblju napisao:

“Moja me kukavna bolest tjera da radim s nijemim bijesom, veoma polako, ali bez prekida od jutra do mraka . Vjerujem da će mi to pomoći da ozdravim.”

 „Vječno je pitanje, je li nam dano da prije smrti spoznamo samo jednu hemisferu. Što se mene tiče, odgovora nema, ali zvijezde me uvijek podstiču na razmišljanje.”

Slika prikazuje seoski pejzaž noću, s plošnim brežuljcima u pozadini. To nije tiha, mirna noć, već prizor uznemirenog treperenja elemenata prirode i ljudskog svijeta, dok se selo pruža prema nebu uz spiralne i zapletene pokrete.

Jednostavna otvorena kompozicija, u kojoj tamnoplavo nebo zauzima dvije trećine slike, usredotočena je na odnos između vertikalnih linija čempresa i zvonika i snažnih izvijenih poteza kistom (kratki, debeli i naočigled neprekinuti) koji, pojačavajući ritam slijeva nadesno i vodeći posmatračevo oko nanose snažan i dinamičan udarac liniji horizonta. U sredini neba se nalazi kružni vrtlog boje koji svojim položajem i veličinom postaje središnjim motivom kompozicije.

Oblik vrtloga podsjeća na taoistički krug (Yin-Yang) koji je sastavljen od dva suzolika dijela, pozitivnog i svijetlog yanga i negativnog i tamnijeg yina, koji utiču na sudbinu. Prava izražajna snaga kompozicije proizilazi iz boje - čiste i snažne, s neočekivanom svjetložutom koja naglašava hladnoću plave. Poetski sjaj zvijezda, određen svjetlijim bojama, razvija se u mahnito i neprekidno pulsiranje (poput treptanja pravih zvijezda). Može se reći da je ovo najuspješniji rani pokušaj da se slikarstvu doda još jedna dimenzija - vrijeme.

Van Goghov originalni način slikanja ogleda se u slikarskom jeziku, u odvažnosti nanošenja boje, prožimanju površine pokretom i stvaranju kompozicije s dinamičnim kontrastima. Tako su na slici tamno zeleni čempresi naslikani širokim potezima,  prošarani i posvijetljeni odsjajima crvenih i žutih linija, a svijetlo nebo je određeno tamnim obrisom brda.

Krik - Edvard Munk

Ostavite me na miru

Odavno ni od koga ništa ne tražim. Ni da me se razumije. Ni da mi se nešto da. Ne tražim ni to da neki shvate da sam u pravu što o nekim stvarima mislim kako mislim. Ni sama često nisam sigurna da li sam u pravu. I, sigurno je da ni nisam. Tko je uvijek u pravu? Ne tražim ni da mi se pomogne. Ni da mi se vjeruje. Ni da me se voli misleći da sam toga zaista uvijek vrijedna.

Stvar je u tome da sam umorna od traženja bilo čega, osim smisla da budem, da jednostavno budem u ostatku vremena koje mi se polako prosipa kroz prste.

Od svog sam doma napravila otok s malim mostićem za one koji ne traže da budu više u pravu od mene. Ni manje. Za one koji poštuju tuđe mišljenje o nečemu i ostave mu da sam o tome premišlja kao što i on, barem se nadam da to radi, premišlja cijeli život.
Koji ne traže da im se prizna da su pravedniji, bolji ili razumniji.
Mostić je za one koji kao ni ja nisu uvijek sposobni biti pravedniji, bolji i razumniji jer ga sapliću svakakvi dani i iznenadne nove borbe.
Za one koje je život dovoljno ispretumbao da ne traže ništa osim da im bude sporazumno, bez previše popovanja, dozvoljeno da budu to što jesu, za što jedino još imaju snage biti.

Nemam više živaca za one koji sve znaju o tome kako bi trebalo ustrojiti svijet da svugdje bude mir a svom djetetu već u trećoj godini kupe pušku za rođendan.
Ni za one koji mi opisuju susjedove mane, a sami su ih, kao i taj susjed, kao i ja, prepuni.

Ne mogu više trošiti svoje dragocijeno slobodno vrijeme na one koji žele samo da se njih sluša, uvjereni da su njihovi problemi veći od bilo čijeg problema na svijetu.
Ni na one koji psuju televizor dok gledaju političare a sami ni na jedan prosvjed nikad nisu otišli i na izborima uvijek zaokružuju “manje zlo” od dva zla, mada imaju više opcija.

Ni za one koji kupuju djetetu markirane stvari da bi bilo sretno. Ja to ne mogu jer ja kupujem lijekove da bi mi dijete bilo. Jednostavno bilo na ovom svijetu, pa sam nesposobna to razumijeti a mislim da se tu ni nema što razumijeti, ali svatko neka svoje dijete odgaja najbolje kako zna.

Nemam strpljenja ni za one koji misle da se sve treba podrediti njima jer inače ne valjaš, koji ne razumiju da si opterećen do te mjere da nikad sebi ne možeš jednostavno dozvoliti da sjedneš i filozofiraš satima o svemu kad o tebi ovisi netko da ne bude ni gladan ni žedan, da ne bude boli u njegovom krhkom životu, da ne bude osamljeno kraj filozofiranja o smislu o svemu.

A najmanje za one koji ljude dijele u bilo kakve kalupe, uvjereni da je slika čovjeka njegov kalup a ne dobrota ili zloća kojom se obraća drugima.

Molim vas, samo me pustite na miru. Pustite me da budem, baš da budem još to malo ili malo duže, kako mi Bog da.

Priznajem. Nisam uvijek u pravu. Nisam ni uvijek dobra. Ne razumijem sve. O puno toga ne mogu pričati, kao što ne mogu razgovarati o nuklearnoj fizici jer ju ne razumijem, jer me ne zanima.

Ja samo još imam snage za biti, za jednostavno biti. Ovo malo, ili malo duže. Još samo imam snage:
Da pišem jer se tako odmičem od bola, od nesavršenog svijeta, od nesavršene sebe.
Da vjerujem na način na koji vjerujem.
Da volim na jedini način na koji znam, na način na koje me hrvanje sa prevrtljivim svijetom naučilo, jer jedino tako sve ovo dobiva smisao.
Da brinem jer ne znam ne brinuti, makar i previše i nepotrebno. Makar pri tom bila autodestruktivna.
Da budem preosjetljiva jer ne znam biti manje od toga, mada sam svjesna koliko me to troši.
Da svoj otok sa petero stanovnika, troje ljudi i dva ljubimca učinim sigurnom oazom u kojem ne trebam biti najbolja, nego samo ja. Otok na kojem će drugi koji dođu poštovati njegov mir, njegove vrline i mane ako već nikom ne želi zlo, potrebu za prihvaćanjem svatkoga tko je došao da spoznaje da je najvažnije na svijetu samo biti, zaista biti ono što jesi, kao i prihvatiti svačiju bit koja njegov život čini smislenim, ako je taj netko u duši dobar.

Ja zaista više od nikoga ne tražim apsolutno ništa.
Osim da me se pusti na miru da budem to što jesam. Ako nekom to smeta, mostić uvijek vodi u dva smjera. Ako nekom previše smeta, ja ću ga sama prevesti da na drugoj strani uči pameti one malo manje bolje od sebe. Ako im je čudno, neka se čude. Ako im je smiješno, neka se smiju. Ali neka onda to rade ne prelazeći most da bi se uvjerili da imaju razlog za čuđenje i smijeh.

Mene pustite da budem, da jednostavno budem i da još malo pokušam naučiti kako. Kako zaista biti i kako zaista voljeti.

Vesna Ferluga - Antić

Recite ljudima ono što im pripada

Gabrijel Garsija Markes

Gabrijel Garsija Markes (Gabriel José García Márquez)  Kolumbija 1927. - Meksiko 2014. je kolumbijski pisac, novinar, izdavač i politički aktivista. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1982. Doprinio je tome da latinoamerička literatura dođe u središte pažnje svjetske kulturne javnosti šezdesetih godina 20. vijeka. Smatra se najpoznatijim autorom magičnog realizma, žanra u kome se prepliću mitovi i magija sa stvarnošću svakodnevnog postojanja, te najpopularnijim piscem na španskom jeziku još od Servantesa. Uvijek se poistovjećivao sa kulturnim mješavinama španskih, crnačkih i domorodačkih tradicija koje su cvjetale u Kolumbiji. Iako je kasnije živio u Parizu, Meksiku i drugdje, u njegovim knjigama stalno se vraćao na žarka obalna područja, gdje su moć prirode i legendi i dalje dominirali nad uzdržanošću hladnog razuma. Njegova knjiga Sto godina samoće iz 1967. godine prodata je u više desetina miliona primjeraka i prevedena na više od 25 jezika. 

MISLI

- Za nekoga si još samo jedna osoba na svijetu, a za nekoga si čitav svijet.

- Kad tek rođeno dijete stegne svojom malom šakom, po prvi put, prst svoga oca, znači da ga je uhvatio zauvijek.

- Čovjek ima pravo da gleda drugog odozgo, jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.

- Najgori način da ti neko nedostaje je da sjediš pored njega, a znaš da ga nikad nećeš imati.

- Ne gubite vrijeme s nekim kome nije stalo da ga provodi s vama.

- Ne plačite zato što je došlo do kraja. Radujte se zato što se desilo.

- Ne volim te zbog onoga što si ti, već zbog onoga što sam ja kad sam pored tebe.

- Nemojte se boriti previše, najbolje stvari se dese kad se ne nadate.

- Nije se patilo od svakodnevnih problema jer su u mašti bili riješeni.

- Nijedna osoba ne zaslužuje tvoje suze, a ona koja ih zaslužuje nikada te neće

rasplakati.

- Nikada se nemojte prestati osmjehivati, čak i kad ste tužni, jer se neko može zaljubiti u vaš osmijeh.

- Uvijek će biti ljudi koji će htjeti da vas povrijede, ali trebate nastaviti vjerovati, samo budite oprezni.

- Život je poput priče, nije važno koliko je dug, već koliko je dobar. Ono što je prošlo, više ne postoji, ono što će biti, još nije došlo. Postoji samo jedna tačka u kojoj se sastaju i prošlo i buduće. U toj tački je cijeli tvoj život. Iskoristi je.

- Život je kraći nego što čovjek misli.

Džejms Džojs

Vinsent van Gog

Vinsent van Gog (Vincent Willem van Gogh) je holandski slikar, grafičar i crtač. On je prethodnik čitavog evropskog ekspresionizma. On je jedan od prvih umjetnika koji je deformisao prirodni oblik da bi postigao što jaču i intezivniju izraženost. Svaki njegov autoportret je dio njegove autobiografije i u njimu se odslikava njegova životna drama. Njegov je uticaj ogroman u čitavom svjetskom slikarstvu. Ostavio je veliki opus (850 slika i više od 900 crteža i akvarela) rasut po mnogim galerijama Evrope i Amerike.

Jedan od najslavnijih umjetnika svih vremena. Rodio se 30. marta 1853. godine, u Zundertu, gradiću na jugu Holandije. Majka mu je bila ispunjena strahom i sumnjama hoće li preživjeti jer je godinu dana prije, na isti dan, izgubila sina. Ta energija brige, sumnje i straha obilježile su cijeli Vinsentov život. Kao dijete je bio svadljiv i samovoljan dječak koji je volio životinje i cvijeće. Već kao dječak je privlaćio pažnju roditelja praveći glinene igračke ili crteže, ali ćim bi osjetio da pokazuju interes, on bi odmah sve uništio. Bio je snažno vezan za svog mlađeg brata Tea, a kasnije i ovisan o njemu. Odrasli su zajedno među žitnim poljima i mirisnim šumama pinija u ozračju ljepote, boja i zvukova Brabanta. S dvanaest godina morao je napustiti idilično mjestašce i uputiti se u novi život. Prvo je radio u Hagu kao trgovac umjetnina uvjeravajući sebe da je zadovoljan, zatim u Londonu gdje je doživio prvo ljubavno razočaranje. Nakon tog iskustva ništa više nije bilo isto, kao da je njegovo biće podsvjesno željelo neuspjeh kako bi potvrdilo kasnije ponašanje.

Brižni roditelji osjetili su da mu se nešto teško dogodilo. Počeo se povlačiti, bivao usamljen, tih, potišten i okretao se vjeri tražeći u njoj spas. Potpuno klonuće dogodilo se kad je ostao bez posla, bez nade i duboko razočaran. Strastven i teške naravi, jedino se otvarao svom bratu Teu u dugim pismima koje su razmjenjivali od 1872. godine pa sve do smrti. Pisma su bila puna ljubavi, podrške i razumijevanja, jer ga je brat najbolje poznavao. Vinsenta je nosila ljubav prema bijednima i poniženima, pa je podučavao djecu i posjećivao bolesne i ranjene, mada je i njemu samom bila je potrebna pomoć. 

Od 1880. godine otkrio je u sebi impuls koji ga je vodio ka slikanju i otada više nije gubio vjeru u slikanje i crtanje. I druga njegova ljubavna priča nesretno je završila, tako da je potpuno izgubio želju za druženjem. Iz sažaljenja i samokažnjavanja prigrlio je prostitutku s dvoje djece, neuglednu ženu koja mu je pozirala za sliku „Tuga“ (1882.). Time je potpuno zatvorio vrata vanjskom svijetu. Ostao je jedino Teo.

Početkom 1886. godine boravi u Parizu, na Montmartreu, gdje postaje Cormonov učenik, a nakon toga živi s bratom i doživljava potpuni iskorak u svom slikarskom izrazu. Sljedeće godine započinje prijateljstvo s avangardnim slikarom Polom Gogenom koje će završiti kobno za Vinsenta. U nastupu ludila i očaja pokušao ga je ubiti, a sebi je odrezao uho. Njihov odnos se tu naglo prekinuo ali ne i ugasio. Dvije godine nakon tog neobičnog ispada krenuo je na liječenje kod dr. Paula Gačeta, za kojeg je rekao da je bolesniji od njega.

Mahnito je crtao i silovito stvarao bez predaha. Pripadao je onoj vrsti koja rađa velike umjetnike. Za Vincenta se govori kako je prethodnik europskog ekspresionizma, jer je u
svojim slikama dao izraz  sirovog i grubog svijeta u kakvom je živio, a ipak je u njemu pronalazio najsvjetlije i najiskričavije detalje. Prve slike su mu tamne, malog formata i gotovo sve su obrubljene crnom bojom, s motivima rudara i njihovog teškog života.

Skoro sve njegove najbolje slike su nastale u posljednje tri godine života na francuskom jugu, u Arlesu. To su Portret dr. Gačeta, Žitno polje s čempresima, Zvjezdano nebo, Irisi, Kukuruzi, Suncokreti,  Autoportret. Slikao je gotovo jednu sliku dnevno. Sve u intenzivnim bojama, pojednostavljenim oblicima i valovitim crtama koje ostavljaju dojam duboke senzibilnosti. U tim nesavršenim, a opet u potpunosti savršenim oblicima suncokreta, očituju se i život i smrt istovremeno. Sve podliježe starenju i truljenju, ali ono što ostaje je sjaj ulovljenog trenutka, izraz ljepote duše. Vincent u svemu nalazi simboliku, tako da suncokrete vidi kao duše koje se okreću svjetlu. Boju nanosi gustim i nemirnim potezima kista tako zaneseno, da je na nekim mjestima debeli namaz, dok se na nekim mjestima vidi platno. Posebno su privlačne sitne sjemenke i ustreptali drhtaj čaški.

Istina je, da je slavni slikar za vrijeme svog iznimno kratkog života, odavao dojam nesređene i neurotične osobe,  koja je činila možda nama nerazumljive poteze, ali je neosporno da je bio genije, usamljenik i neshvaćeni slikar, koji je živio svoju umjetnost. Stvaralačka energija koju je Vinsent u trenucima nadahnuća kanalizirao, očito je bila tako jaka, potresna i zbunjujuća da joj je podlegao. U ljetnu večer, usred polja, u Auversu (Francuska) pucao je u sebe, a ranama je podlegao 29. jula 1890. godine. Imao je misiju prikazati ljudsku dramu i neshvaćenost u svom najtežem obliku. 

Za sobom ostavio 850 slika i više od 900 crteža i akvarela. U muzejima širom svijeta, kao i u privatnim kolekcijama, njegove slike natprirodno sjaje, dišu, čak i mijenjaju boju i prenose kosmičke poruke onima koji „čuju“, a ima ih sve više.

 MISLI

- Sanjam svoju sliku i slikam svoj san.

- Ja ne znam ništa sa sigurnošću, ali pogled na zvijezde me tjera da sanjam.

- Budite svjesni zvijezda i beskonačnosti. Tada se život čini gotovo očaravajućim.

- Uložio sam svoje srce i dušu u svoj posao i izgubio sam razum u tom poslu.

- Ribari znaju da je more opasno a oluja strašna, ali nikada u ovim opasnostima nisu pronašli dovoljan razlog da ostanu na kopnu.

- Srce čovjeka je vrlo slično moru, ima oluje, plime i oseke, a u dubinama ima i svoje bisere.

- Što više razmišljam o sebi, to više shvatam da nema veće umjetnosti nego voljeti druge.

- Ja ne pokušavam naslikati ono što mi je pred očima, već se služim bojom da njome silovito izrazim sebe.

- Šta sam ja u očima većine ljudi; ništavnost, ekscentrik ili neugodna osoba, neko ko nema položaj u društvu i nikad ga neće imati; ukratko najniži od najnižih. U redu, čak i ako je to apsolutno istina, onda bih jednog dana htio svojim radom pokazati šta takav ekscentrik, ima u svom srcu. To je moja ambicija, koja se zasniva manje na ogorčenosti, nego na ljubavi, više na osjećaju spokojstva nego na strasti. Iako sam često u dubini jada, unutar mene još uvijek vlada smirenost, čista harmonija i muzika. Slike ili crteže vidim u najsiromašnijim kućicama, u najprljavijim uglovima i moj um je neodoljivo snažan za tim stvarima.

Poznatija djela:

Zvjezdana noć

Irisi

Suncokreti

Portret Dr. Gačeta

Žitno polje s čempresima

Pjer Ogist Renoar

Žan Pol Sartr

Žan Pol Sartr (Jean Paul Sartre) je rođen u Parizu, 21. juna 1905. godine. Sartr je bio filozof, romanopisac, scenarist, kritičar i dramaturg. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1964. godine, ali ju je odbio preuzeti jer se to kosilo s njegovim moralnim načelima. Nije se ni na koji način htio pridruživati institucijama.

Školovao se u Parizu te se u vrijeme studentskih dana počeo zanimati za zapadnjačku filozofiju. Njegova razmišljanja bila su pod uticajem filozofa kao što su Kant, Hegel i Hajdeger. Od 1939. do 1941. godine je učestovo u II. svjetskom ratu, nakon čega je pušten iz vojske jer je imao problema s vidom. Nakon toga radio je kao profesor. Neko vrijeme bavio se aktivnim otporom ratu, ali zatim se više posvetio književnosti, pa tada nastaju njegova djela "Bitak i ništavilo", "Muhe" i "Iza zatvorenih vrata". Nakon što je rat završio, Sartr je osnovao časopis "Moderna vremena" i postao punovremeni pisac. Godine 1964. napisao je autobiografsko djelo "Riječi" u kojem na vrlo duhovit i ironičan način opisuje svojih prvih šest godina života, što je trebalo predstavljati protunapad na Masela Prusta. Nakon toga povukao se iz književnosti. Umro 15. aprila 1980. godine.

Poznata je njegova veza sa Simon de Bovoar koju je upoznao 1925. na Ecole Normale, institutu višeg školstva kojega je pohađao. De Beauvoir je poznata književnica, intelektualka i feministica.

Ono što prevladava u Sartrovim djelima je propitivanje uobičajenog socijalnog i kulturnog odgoja te konflikt koji se javlja između konformizma i autentičnog bivanja. Jedna od njegovih najpoznatijih knjiga je "Mučnina" koja je svojevrstan manifest same egzistencijalističke filozofije.

MISLI

- Sve je već izmišljeno, osim kako treba živjeti.

- Ukoliko si usamljen kada si sam, onda si u lošem društvu.

- Kada bogati vode rat, siromašni umiru.

- Jedino osoba koja ne vesla ima vremena da ljulja čamac.

- Odlučnost je djelo, a ne riječ.

- Pakao, to su drugi ljudi.

- Samo je još jedan dan ostao i on uvijek počinje ispočetka; daje nam se ujutro, a oduzima se od nas svake večeri.

- Mrzim žrtve koje poštuju svoje krvnike.

- Tri sata ujutro je uvijek ili prerano ili prekasno da se učini bilo šta.

- Riječi su napunjeni pištolji.

- Izgubljena bitka je ona o kojoj čovjek misli da je izgubljena.

- Ne trebam nikakve dobre duše. Meni treba onaj ko počne i završi posao.

- Politika je nauka gdje možete pokazati da ste vi u pravu, a da drugi to nisu.

- Siromašni ne znaju da je njihov smisao života da na njima treniramo svoju velikodušnost.

- Jednom kada čuješ detalje pobjede, jako je teško razlikovati je od poraza.

- Nasilje je od koristi samo onima koji nemaju što izgubiti.

- Nekima se može pomoći samo ako im se ne pomaže.

- Uvijek za kukavicu postoji mogućnost da više ne bude kukavica, a za heroja da prestane biti heroj.

- Nema tog dostojanstva koje se ne bi otopilo u boli.

Bertrand Rasel

Vinogradi Šampanje

Regija Šampanja je historijska oblast koja se nalazi na oko 160 km. sjeveroistočno od Pariza. Po njoj je dobilo ime poznato pjenušavo vino, koje se proizvodi upravo u ovoj oblasti. Šampanja je oblast bogata kulturno - historijskim i mnogim drugim znamenitostima. Ovo je oblast duge historije, jednog od najljepših vina i veoma popularna turistička destinacija.

Reims je najznačajniji grad ove regije. U njegovoj je predivnoj katedrali Notre Dame de Reims između 816. i 1825. krunisano čak 37 francuskih kraljeva. Nalazi na listi UNESCO-a. Još u srednjem vijeku ovdje su pravljena vina, koja su se nalazila na vojvodskim i carskim trpezama. U vrijeme Napoleona šampanjsko vino je postalo simbol moći i bogatstva, od Pariza pa sve do Sankt Petersburga. Danas je Šampanjac prepoznat kao svjetski brand čije je ime rezervisano isključivo za pjenušava bijela vina iz pokrajine Šampanje.

- Atlantska cesta

Albert Kami

Albert Kami (Albert Camus) Mondovi, Alžir, 1913. - Villeblevin, Francuska, 1960. je francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Poznat je po svom karakterističnom stilu pisanja i tematikama svojih djela. Čitav njegov opus temelji se na ideji apsurda ljudske egzistencije. Modernog čovjeka naziva bludnim, ciničnim monstrumom, a kao suprotnost svijetu današnjice evocira antičku Grčku, koja je "u svemu znala nači pravu mjeru". 

Rođen je u siromašnoj i gotovo nepismenoj porodici. Godinu dana nakon njegova rođenja poginuo mu je otac, a on je ostao živjeti s polugluhom majkom. Odrastao je u vrlo lošim uslovima, u siromaštvu. 1923. dobio je državnu stipendiju i upisao gimnaziju, nakon koje upisuje Univerzitet u Alžiru. Kao mladić bio je golman u nogometnoj ekipi na univerzitetu, ali je nedugo nakon toga dobio tuberkulozu, zbog čega je morao napustiti nogomet, ali i privremeno obustaviti studij. Kako bi se prehranio, obavljao je mnoge poslove, od privatnog učitelja do prodavača automobilskih dijelova.

1936. diplomirao je filozofiju na svom Univerzitetu. Te godine osnovao je i svoju pozorišnu družinu, za koju je pisao komade, režirao predstave i povremeno glumio. Počeo je baviti se i novinarstvom, te objavljuje svoju prvu zbirku eseja "Lice i naličje".

1939. izdao je drugu zbirku eseja "Pirovanje", a kada je započeo drugi svjetski rat, prijavio se u vojsku u koju nije primljen zbog tuberkuloze koja mu je narušila zdravlje. Uskoro je Camus počeo pisati za časopis Paris-Soir, te 1941. godine završava svoj prvi roman "Stranac", istovremeno štampajući i esej "Mit o Sizifu" koji predstavlja egzistencijalizam i roman apsurda. 1947. izdaje roman "Kuga", svoj drugi najpoznatiji roman. Napisao je i mnoga druga filozofska djela, eseje, romane i novele. Za svoj književni rad Camus je 1957. godine dobio Nobelovu nagradu. Umro je u automobilskoj nesreći u okolici Sensa, 1960. godine.

MISLI

- Čovjek je jedino stvorenje koje odbija da bude ono što jest.

- Čovjek je uvijek slobodan na nečiji tuđi račun.

- Čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže.

- Jedan savjet, prijatelju: ne čekaj Sudnji dan - svaki je dan sudnji.

- Jedna od karakteristika osrednjeg duha jeste vječito preračunavanje.

- Ljepota bez draži isto je što i udica bez mamca.

- Ljudsko srce ima nezgodnu naviku da sudbinom naziva samo ono sto ga satire.

- Naučio sam živjeti s mišlju da nikada neću naći mir i sreću. Ali još uvijek ću sve od sebe dati između ta dva trenutka.

- Novac možda ipak nije zlo, inače ga se zacijelo ne bismo mogli tako lako osloboditi.

- Onaj koji očajava zbog događaja je kukavica, ali onaj koji se uzda u ljudsku sudbinu je budala.

- Protiv neugodnih istina ima samo jedan lijek - treba se s njima pomiriti.

- Tražiti ono sto je istinito ne znaci tražiti ono sto je poželjno.

- U svijetu bez iluzija čovjek je stranac.

Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti.

Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi.

Hodaj pored mene i budi mi prijatelj.

Ibn Sina

Recite ljudima ono što im pripada

Ponekad ljudima treba reći tačno ono što im pripada, jer ukoliko prešutiš, ugušit ćeš se u vlastitoj šutnji.

Treba ponekad ljudima reći tačno ono što im pripada, ne radi njih, već radi samoga sebe da ono što znaš i čega si svjestan čuješ naglas iz svojih usta. Treba im jednom to reći, jer tako ćeš se najbolje osjećati, najbolje postaviti granice dokle tko može ići i gdje su granice gdje se trebaju zaustaviti. Kada im to kažeš ne samo da će ti biti lakše, osjećat ćeš da živiš novi život, slobodniji i mirniji.

Ponekad ljudima treba reći da ostanu tamo gdje jesu, jer zaslužuješ živjeti pristojan i kvalitetan život, a ne možeš ako je pokraj tebe netko tko neprestano kvoca, ruje, širi valove negativnosti i sve truje.

Ponekad im trebaš reći ono što im pripada, da bi mogao umiriti svoju savjest, jer istina je važnija od lažnoga smješkanja. A kada im kažeš istinu, vidjet ćeš kako se lista ljudi iz tvoje blizine smanjuje, bilo prijatelja, bilo onih koji se pretvaraju da su prijatelji.

Ponekad ljudima treba reći riječ zahvale ako su bili uz tebe u teškim trenucima, pokazati im da se na tebe mogu osloniti ako im zatreba, jer to su ljudi kojima trebaš osigurati pristup svojoj lićnosti, jer su dokazali da im možeš vjerovati i koji bezuvjetno tebi vjeruju. 

Ponekad ljudima treba reći tačno ono što im pripada da kasnije ne žališ što nisi.

Kada kažeš ljudima ono što im pripada znat ćeš tačno na čemu si. Tek kada im to kažeš shvatit ćeš da šutnja nije uvijek zlato. Tek kada to kažeš bit će jasno do kojih granica drugi mogu ići i preko kojih granica ni ti nećeš prelaziti.

Treba imati hrabrosti i petlje da bi se reklo, a to je najteže. Ali nemoj se bojati reći, jer nakon toga se stvari neće pogoršati, već će se samo pokazati istina kakva već postoji.

Mario Žuvela

Odlazite na vrijeme