Nura Bazdulj-Hubijar

Nura Bazdulj-Hubijar je BiH književnica. Rođena je 20. augusta 1951. godine u Mrđenovićima kod Foče. Od 1954. godine živjela je u Sarajevu, gdje se i školovala. Nakon završenog studija medicine 1975. godine seli u Travnik gdje i danas živi. Do sada je objavila niz romana, pjesama i drama. Njena djela prevođena su na njemački, holandski i norveški. Neka od njenih najpoznatijih djela su: Ruža, Ljubav je sihirbaz babo, Amanet, Kad je bio juli, Doba nevinosti.

MISLI

- Najlakše se prihvaća opravdanje kakvo nam odgovara, kakvo želimo.

- Ljudi valjda imaju šesto čulo. Osjete tugu i odu.

- Čovjek je gospodar samo neizgovorene riječi. Izgovorenoj ili napisanoj postaje rob.

- Nučila sam da je ponos u poređenju sa srećom zapravo glupost.

- Radost se može dijeliti, bol je uvijek samo naša.

- Živjeti, znači boriti se s vragovima u srcu i umu.

- Ne teče to rijeka, nego voda. Ne prolazi vrijeme, prolazimo mi.

- I cvijeće se na vjetru miješa sa cvijećem, samo je čovjek uvijek sam.

- Sami birajte svoj put. Njime sa Vama i drugi mogu ići, pored Vas, ispred ili iza Vas, ali niko umjesto vas neće koračati. Upamtite - jedino Vi sebe možete spasiti.

- Tako lako zamjeramo, tako teško priznajemo vlastitu grešku, još teže opraštamo.

- Izgleda da nije važno valjaju li djeca svojim roditeljima, nego valjaju li svijetu.

- Sudbina  se zlobno šali sa svima nama.

- Niko me ne iznenadi grubošću, ali nježnost i dobrota me redovito ganu.

- Za srećom tragamo, tražimo je, lutamo, čekamo, a tuga dolazi sama, nezvana.

- Zaplakala, tiho i bezglasno, kao što plaču djeca od samoće i nesvaćenosti.

- Dijete moje, srce ti je jedna velika soba podijeljena tankom pregradom na dva dijela. U jednoj polovini je radost, u drugoj žalost. Ako si radosna, pa se preglasno smiješ, probudiš žalost. Ako si žalosna, pa preglasno jecaš, ubit ćeš radost. Zato, nit se preglasno smij, nit preglasno jadikuj. Nego nako.

- Nema ništa što ljudsko biće s vremenom neće prihvatiti. Ništa ranjivije, a žilavije od čovjeka. Jači je od ikakve životinje. 

- Svaki čovjek je misterija. Možemo biti uvjereni kako nekoga znamo u dušu, a zapravo znamo samo onoliko koliko je on želio, koliko dopustio da znamo. 

- Otac je imao običaj reći da je apsolutna sreća nešto imaginirano, nestvarno, te da sreća ne bi ni bila sreća ako bismo je dosegnuli.

- Zahvaljujući njemu, ja zapravo ne znam šta je samoća. Zato što samoća nije stanje kad uz tebe nema nikoga, nego kad u tebi nema čežnje. 

- Neoprostiva je glupost zbog ponosa izgubiti ljubav, jednako kao što je lijepo u ime ljubavi zgaziti ponos.

- Sjećanja ne bismo trebali održavati u životu. Treba ih izbrisati, ugušiti, udaviti, iščupati. Ona bole. I lijepa i nelijepa. Lijepa - zato što je samo sjećanje ostalo. Kad ljepota prođe, ne ostane ništa. Nelijepa - jer je boljelo i dok je trajalo, prije nego je ostalo tek sjećanje koje samo s vremena na vrijeme zaboli kao reumatično koljeno na promjenu vremena. 

- Ljudi vrijedni uvažavanja i istinskog poštovanja, jako mudri, samosvjesni ljudi, nastoje nekakvom naglašenom jednostavnošću ublažiti bljesak kojim sjaje.

- Mislim da svaki čovjek mora imati neke neprikosnovene principe, preko kojih jednostavno ne smije prijeći. Nema cilja koji vrijedi toliko da su zbog njegovog ostvarenja sva sredstva dopuštena, prvenstveno pred vlastitom savješću.

- Noseći svoju melanholiju dostojanstveno kao plašt, rijetko sam bila u društvu svojih vršnjaka nošenih talasima mladosti, ludosti i snova. Moja duša je zavičaj nalazila u noći, vjetru, zvijezdama.

Imanuel Kant

Imanuel Kant (Immanuel Kant) 1724. - 1804. je njemački filozof koji se smatra posljednjim velikim misliocem razdoblja Prosvjetiteljstva. Poznat je po filozofskoj doktrini koja se naziva transcendentalni idealizam. Poznat je i po svojim djelima na polju etike, i po tome što je formulirao kategorički imperativ.

Najpoznatije Kantovo djelo je knjiga Kritika čistog uma, objavljeno 1781. Svoj način razmišljanja Kant je nazivao kritikom, a ne filozofijom. Rekao je da je kritika priprema za uspostavu prave filozofije. Za tu uspostavu ljudi bi trebali znati što ljudski razum može i koja su mu ograničenja. U Kritici čistog uma je tvrdio da se naša spoznaja ne prilagođava predmetima već da je obrnuto, predmeti spoznaje moraju se prilagođavati našim mogućnostima spoznaje.

MISLI

- Dužnost prema samome sebi se sastoji u tome da čovjek očuva ljudsko dostojanstvo u vlastitoj ličnosti.

- Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i divljenjem što ih više promišljam -zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.

- Gledajmo na život kao na dječju igru u kojoj ništa nije ozbiljno osim poštenja.

- Htjeti postati djelimično boljim čovjekom uzaludan je pokušaj.

- Imaj hrabrosti da se služiš sopstvenim razumum.

- Jedna od najboljih i najčistijih radosti je odmor poslije rada.

- Kad bi žena mogla birati da li da o njenom prestupu sudi muški ili ženski sud, za svog bi sudiju sigurno izabrala prvi.

- Ko svoju želju zna da zadovolji - pametan je. Ko zna da je obuzda - mudar je.

- Lijepo je ono što nam godi, a da pri tome nemamo nikakav interes.

- Mi ljudi na kraju nemamo nikoga osim nas, dakle učinimo najbolje za sebe.

- Mnogo znati mora onaj koji druge treba da podučava da s malo znanja budu mudriji.

- Nikad i ništa ne izaziva pobunu više od nepravde. Sva druga zla koja trpimo nisu ništa prema ovom.

- Niko me nema pravo učiti kako ću biti sretan.

- Pametni ljudi više nauče od budala, nego budale od pametnih ljudi.

- Smrti se najmanje boje oni čiji život ima najveću vrijednost.

- Svaka politika treba da se pokloni pred moralom, jer samo tako se može nadati da će dostići stepen kad će moći blistati trajnim sjajem.

- Već je dovoljno veliki dokaz razboritosti kad čovjek zna da pita pametno.

Musa Ćazim Ćatić

Musa Ćazim Ćatić je BiH pjesnik, začetnik moderne bošnjačke poezije. Rođen je u Odžaku kod Modriče 12. marta 1878. godine. U rodnom mjestu pohađao je osnovnu školu. Međutim, 1892. godine umire mu otac i Ćazim sa majkom, koja se ponovo udala, prelazi u Tešanj. Tu uči brijački zanat u očuhovoj radnji i upisuje se u medresu. U tešanjskoj medresi stekao je dobre temelje iz arapskog, turskog i perzijskog jezika. Dva puta boravio je u Carigradu gdje je upotpunio znanje, osobito, turskog jezika i neposrednije se upoznao sa turskom književnošću.

Uprkos boemskom načinu života uspijeva da završi Šerijatsku sudačku školu i da se upiše na Pravni fakultet u Zagrebu. Tu se upoznaje sa Tinom Ujevićem i drugim pjesnicima okupljenim oko Antuna Gustava Matoša. Ipak, zbog materijalnih neprilika mora da napusti studije i vrati se u Bosnu sa plodnim iskustvom koje je nastalo u dodiru sa djelima hrvatskih modernista.

Od toga vremena često mijenja boravište u potrazi za nekim sigurnijim zaposlenjem. Zadržao se u Mostaru kao urednik i saradnik časopisa Biser koji je 1912. pokrenuo Muhamed Bekir Kalajdžić. Ćatić se ovdje osjećao sretnim i zadovoljnim jer se posvetio književnom radu. Pored plodnog pjesničkog stvaranja Ćatić je intenzivno prevodio sa turskog i arapskog jezika. U Mostaru 1914. godine štampana je prva i jedina zbirka pjesama za Ćatićeva života -Pjesme.

Prvi svjetski rat prekinuo je stvaralačke napore Muse Ćazima Ćatića. Nakon Sarajevskog atentata mobilisan je i odveden u Mađarsku. Njegovo već načeto zdravlje naglo se pogoršava. Liječio se u vojnoj bolnici u Budimpešti, ali je krajem marta 1915. otpušten i vratio se u Tešanj. Izmučen bolešću tu je ubrzo i umro 6. aprila 1915.

JA NIJESAM SANJAR

Ja nijesam sanjar što u tihoj noći

Po moru blijede mjesečine pliva,

Hrleći carstvu svjetlosti i moći,

Na svilenom mehkom oblačju da sniva

Ružične sanke pramaljetne sreće,

Kad slavuj pjeva i kad cvate cv’jeće.

Ja nijesam sanjar, na sunčanom traku

Što zida sebi dvore od biljura;

Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku

Na lednom krilu silna vitla bura

Ko svehli listak sa tanahne grane,

U mutnu jesen kad na zemlju pane.

O davno, davno otrova mi grudi

Cinična zbilja zemaljskog života,

Davno me udes rastavio hudi

Od mojih milih; ah, ja sam sirota!

Gle, moje lice - to je mrtva knjiga,

A slova su joj - nevolja i briga!

MOJA ISPOVIJEST

Kako je gadno ulizica biti

I drugom smradne cjelivati stope!

Kako je gadno, proseć suze liti,

Da tuđi skutovi u njima se tope -

Kako je gadno ulizica biti!...

Kako je nisko nemat' samosvijesti

I u svom srcu ponosa i žara,

Pa tuđim znojem kruh natopljen jesti

Kraj snažnih ruku i umnoga dara -

Kako je nisko nemat' samosvijesti!...

Ja mrzim one, što pred drugim puze

I mrzim liske, što ništa ne rade

I svakog, ko se okiva u uze

Od predrasuda i ko laskat znade

I sve alčake, što pred drugim puze.

I nikad nikom "Pardon" neću reći,
Jer svojim carstvom svojevoljno vladam;
Ja sam otvaram vrata svojoj sreći,
Pa kad uživam, ili kada stradam,
Ja opet nikom "Pardon" neću reći.

Ta za me pero i budak je isto,
Žulj i znoj meni koru hljeba sladi;
Tek nek je čelo otvoreno, čisto
I nek se svjesno i pošteno radi,
Pa za me pero i budak je isto.

Ja samo slavim samosvijest i snagu
Gigantske volje, što brdine ruši;
Vjerujem u se. A slobodu dragu
Nosim k'o svetost u srcu i duši -
I slavim samo samosvijest i snagu...

Razume ljudski, ti si boštvo moje,
Pred kojim klečim i molitvu zborim.
Ja tebi palim tamjan krvi svoje
I tebi samo pred mihrabom dvorim,
Razume ljudski, ti si boštvo moje!...
 
 
U SEVDAHU
U sevdahu moja duša
Oko tvoga dvora l'jeta,
Tebe traži, Šemso mila,
Kao leptir majskog cv'jeta.

Hotjela bi amber-miris
S vilinske ti kose piti;
Ah, pusti je, ona će se
U tom milju utopiti!...

U sevdahu pjesma moja
S lahke harfe tebi hrli
I tvoj svaki korak prati,
Jer je željna da te grli;

Ah, željna je da na tvoje
Ružičaste usne pane;
Pa pusti je, zlato moje,
Ljubeći te nek izdahne...

U sevdahu srce moje
Tvoga toplog žara žudi,
Hotjelo bi da s' ogrije
Sred mlađanih tvojih grudi.

Daj pusti ga, na toj vatri
U pepeo nek se stvori
Smrt će njemu slatka biti,
U sevdahu kad izgori.