Jednom
davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli se na jednom
skrivenom mjestu na Zemlji. Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek
tako luda, predložila: “Hajmo se igrati skrivača! Ko se najbolje sakrije, pobjednik
je među osjećajima.”
Intriga je
podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala: ”Skrivača?
Kakva je to igra?”
“To je
jedna igra”, započela je objašnjavati Ludost, “u kojoj ja pokrijem oči i brojim
do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u
potragu, i koga ne pronađem, taj je pobjednik.”
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju, koju nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati.
“Jedan, dva, tri…” počela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost, koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta. Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njezinih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno. Kada je Ludost izbrojala 999.999 Ljubav još nije bola pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.
“Milion”, zavikala je Ludost i započela svoju potragu. Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su, od straha, iskočile iz kratera. Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost nije ni trebalo tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta, pčelinje košnice. Od tolikog traženja Ludost je ožednila i u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu. Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.
Tako je Ludost, malo-pomalo, pronašla gotovo sve. Talenat u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana), a Zaborav je zaboravio da su se uopće ičega igrali. Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik.Trnje sa grane je grebalo Ljubavi oči.
Ludost nije znala šta učiniti. Pronašla je pobjednika među osjećajima. Pobjednik je bila Ljubav, ali je ona od trnja postala slijepa. Ludost je plakala i molila Ljubav da joj oprosti, a na kraju je odlučila zauvijek ostati uz nju i pomagati joj. Tako je Ljubav postala pobjednik nad osjećajima, ali je ostala slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.