Dževad
Karahasan, rođen u Duvnu 1953. godine. On je BiH književnik,
dramatičar, esejist, romanopisac. Cijenjen i uspješan dramski autor, prije
svega u zemljama njemačkog govornog područja. Ovaj pisac, po mišljenju mnogih,
dijeli u tom aspektu sudbinu jednoga od svojih uzora, Miroslava Krleže.
Fasciniran je pozorištem za koje je napisao veći broj priznatih drama, no
njegova najsnažnija djela su romani.
Roman
"Istočni divan", je djelo o sufijskom mučeniku i
svecu Al-Halladžu, kompleksna studija u kojoj se preklapaju vjerno
rekonstruirani ambijent Bagdada u 8. vijeku i
egzistencijalno-spiritualna drama legendarnog pjesnika i mislioca.
"Dnevnik selidbe" je
upečatljiva memoarska proza, prikaz opsade Sarajeva i funkcioniranja ljudske
zajednice u neljudskim okolnostima, dok je kratki roman "Sara i
Serafina", o dvostrukom identitetu, stalnoj prisutnosti smrti i apsurdnoj
pogibiji u opkoljenom gradu virtuozno
djelo ispričano u jednom dahu. Tu su i mnoga druga djela sa izvanrednim
književnim izražajem.
Dževad
Karahasan pripada kategoriji BiH i evropskih pisaca kojima je strana jeftina
politizacija, književno-politički marketing i podilaženje izvanliterarnim trendovima.
MISLI
-
Ima dana koji nisu trebali svanuti. A ako su morali, ako je nužno da svane baš
svaki dan, morala bi postojati neka mogućnost da čovjek izbjegne dan koji mu
sigurno ne treba, recimo da se tog dana ne probudi ili da nekako drugačije
ostane izvan njega. Bez te mogućnosti čovjek nije slobodan, nema i ne može
biti slobodne volje u biću koje ne može odlučiti makar o onome što neće.
-
Možda se bezizlaz čovjeka iz ovih krajeva, njegova jadna nemogućnost
da dosegne ljudsku potpunost i pojedinačnost, da se dovrši kao ljudsko biće i,
zahvaljujući tome, odluči i učini nešto u svoje ime... možda se ta uronjenost
ovdašnjeg čovjeka u ovdašnje magle i kolektivitete... tako bolno očigledno
pokazuje u njegovoj omiljenoj zabavi koja je, naravno, mnogo više od zabave...
Ta porazna slika ovdašnjeg ljudskog bezizlaza je takozvano narodno kolo.
-
Možda će se jednom ljudski svijet i uređivati prema nalozima razuma, ali
će to biti dosadan i suh svijet, bez ičega od onog zbog čega vrijedi živjeti i
na šta se život i ljudi sa radošću troše.
-Sjeti
se kako lijepo kažeš da je čovjeku strašno na ovome svijetu baš zato što mu je
dragi Bog naložio da zna, a ograničio mu znanje da se ne bi uzdigao preko
svojih granica.
- Postupajući dobro, čovjek se neće ogriješiti ni o predaju
ni o običaje, ni o vjeru ni o svoju prirodu.
- Život čestitog čovjeka i prolazi u tome da
riješi jedan problem i tako napravi dva nova. Što se tu može.
- Sve dotle dok u duhu možeš obnoviti sjećanje
na svijetlu kuhinju po kojoj se kreće i u kojoj govori jedna dobra žena ti nisi
potpuno izgubljen, sve dotle dok znaš da negdje postoji takva kuhinja i da u
njoj ima jedno mjesto za tebe ti nisi potpuno sam. I sve dok su takve kuhinje
moguće tvoj svijet je stvaran i ispunjen smislom.
- Čovjekov
razum vrijedi donekle, vrijedi onoliko koliko čovjek zna i samo do te granice
on može nešto uređivati I nešto se dogovarati. Sve što je izvan te granice neka
ostane onako kako je, jer je sigurno uređeno mnogo bolje nego što bi čovjek
uredio, ma koliko znao i ma kako razuman bio.
- Pitam se šta bi bilo s ljudima da nije
rada. Čime bi tada odgađali strah i odmicali vlagu od sebe. Čini mi se da
jedemo i spavamo, stoku tjeramo i borimo se, pišemo i vjerujemo, samo radi toga
da odgodimo strah i da što dalje od sebe odmaknemo ono konačno osjećanje da ništa
na svijetu nije radi nas i da svojom voljom ne možemo pokrenuti ni prašinu sa
svog ogrtača.
- Biti oprezan znači znati ono što se oko
tebe događa, ono što ljudi u tvojoj blizini misle i rade, znati ko je s kim i
ko protiv koga, znati šta kome manjka i šta ko želi.
-Tada sam tu osobinu kod sebe zapazio prvi
put i iskreno se začudio: što mi je čovjek odvratniji, više se trudim oko
njega, što neko jasnije pokazuje da me neće, ja mu se više namećem i osjećam
jaču želju da me prihvati.
- Najbolji
primjer temeljne barbarizacije koja se nad nama provodi je uvjerenje da jednom
SMS porukom možemo izraziti svoja duhovna osjećanja.
- Nama je prividno znanje potpuno pojelo
život. Svi hoće da budu bogati, moćni i lijepi. Svi hoće da se podvrgnu
estetskoj operaciji. Svi hoćemo da izgledamo, niko neće da bude. Ako mi date lijep, pravilan nos, pune usne, blago zatamnjen ten, možda
ću ja izgledati bolje, ali hoću li to i dalje biti ja? Jer, pazite, ja bih
rekao da mi živimo u religiji konzumerizma, potrošnje. Ta religija nam stalno
proizvodi čežnje, stalno nam nudi iluzije, predodžbe i tako nas stalno odvodi
iz nas. I svi danas izgledamo, niko nije. Nama se danas pokušava prodati priča
kojom bi mnogo novca, još više novca moglo kupiti sreću, ljubav, radost i
uporno nas se pokušava navesti da zaboravimo da nije bogat onaj koji ima mnogo,
nego onaj kome ništa ne treba. Zašto naša današnja kultura nama ne da da živimo
i budemo ono što jesmo? Zato što današnjoj zapadnoj kulturi ne trebaju živi
ljudi nego potrošači, a da biste bili potrošač, vi morate stalno željeti da
više imate i biti spremni da stalno više kupujete i trošite. A da biste to
stalno željeli, ne smijemo vam dozvoliti da se počnete baviti sobom i svojim
životom. Zato, evo vam jeftini, ako treba besplatni mobiteli da bez prestanka
pišete i primate SMS-ove u kojima nema ničega osim informacije. Evo vam 79 TV
programa na kojima će se vrtiti strašno atraktivne, kobajagi, uzbudljive
emisije koje vam ne daju da se sastanete sa sobom. Ljudi zapravo kao da bježe od sebe uvođenjem svih tih pomagala i
„olakšica“.To je to. Bježe od sebe, jer su izgubili sposobnost da se raduju, da
budu osjećajni, da budu ono što jesu.
- Ako nekoga volite, volite ga zbog njegovih nedostataka. I razlika između
čovjeka kojeg volimo i čovjeka koji nam ide na živce je u tome što su nam
nedostaci čovjeka kojeg volimo simpatični.
- Jer ljubav je čudo, ne možemo znati zašto nekoga volimo. Naša epoha lažnog, prividnog znanja, naša
bolesna ambicija da znamo sve i to pouzdano ne dozvoljava nam da priznamo kako
temeljne stvari ne znamo i ne možemo znati.