Da
nisam gubila vrijeme, mogla sam prije završiti fakultet. Mogla sam se „stručno
usavršiti“, magistrirati ili bar naučiti još neki strani jezik. Kako sam i za
ovo svoje prosječno obrazovanje izgubila dosta vremena, mogla sam to vrijeme dodatno
ispuniti. Umjesto beskrajnih vožnji gradskim prijevozom od besmislene tačke A
do besmislene tačke B, trebalo je da se potrudim i upoznam sva bitna mjesta po
Beogradu i steknem gomilu zanimljivih prijateljstava i veza.
Da
nisam toliko uživala u zgubidanskim kafama iz plastičnih kuhala po studentskim
budžacima, mogla sam imati viši prosjek i biti pažljiviji posmatrač nekih,
kasnije nikada ponovljenih, fenomena. Da sam u sopstvenoj glavi bila
prisutnija, i da nisam gubila vrijeme svojim isključivo fizičkim prisustvom na
jednom mjestu, mogla sam se u punoći oprisutniti na nekom odličnom sasvim
drugom.
Da
sam bila aktivnija možda bih sada, što ono kažu, bila „iživljena“ i ne bih se
(iako ipak mislim da to ne radim potpuno svjesno) trudila da vrijeme vratim.
Bila bih spremna da prihvatim estetiku koja priliči ženama mojih godina i
pomirena sa svojom, za sva vremena utvrđenom, postporođajnom figurom
Vilendorfske Venere, prestala bih samu sebe ubjeđivati da mi odlično stoje
starke.
Da
nisam gubila vrijeme na hranjenje neizlječive anksioznosti, jurenje zabavnih
ljudi i događaja koje nisam smjela propustiti, i da sam se brže oporavljala od
životnih šokova, ne traćeći sate, dane i nedjelje na nerješive kontemplacije o svakom
stresu, možda bih se do sada u nečemu u
potpunosti pronašla i više ne bih imala ni trenutak vremena za gubljenje.
Da
nisam tako sladostrasno, lagano ispijala nebrojne tople i hladne napitke,
šetala besciljno i razmišljala o mogućim i nemogućim obratima tog istog
vremena, mogla sam da ga ispunim mnoštvom stvari, ljudi i pojava koji bi mi
umirili savjest ili mi bar skrenuli pogled s onoga što vrijeme u stvari jeste.
Možda bi me i utješili pri svakom povremenom flešu u realnost koja mi nemilice
saopštava da kad god sam se upinjala da ga osmislim, ja sam ga u većoj mjeri
obesmišljavala.
Ali
nisam.
U
bespoštednoj borbi protiv gubljenja vremena, ja sam dobrovoljni luzer i uvijek poražena strana.
Kraljica „linije manjeg otpora“ i „propuštenih prilika“, koja u zamjenu za bilo
kakav kratkotrajni zanos, nerealnu radost, trenutni zaborav u obliku
besposlenog ležanja i posmatranja ravnomjernog disanja nekoga koga volim,
odustaje od „praktičnih“ stvari.
Ona
koja, dok potiskuje strahove, stid, bijes i mrak, savjesno ispunjava
opšteprihvaćene i univerzalno važne zadatke, istovremeno željno iščekujući
svaki momenat koji će slobodno i natenane o(be)smisliti.
I
dok sliježem ramenima na sve one uspravne kičme koji ne vide logiku u mojoj
šetnji kroz život žao mi je, zapravo, samo zbog jedne stvari: što moje izgubljeno
vrijeme tako brzo prolazi.
Stojana
Valan