Hajnrih Hajne (Christian
Johann Heinrich Heine) je bio veliki njemački
pjesnik u periodu prelaza romantizma ka realizmu. Rođen je 13. decembra
1797. godine u Dizeldorfu, u bogatoj
porodici jevrejskog bankara i trgovca. Pokušao je da se posveti običnoj
građanskoj karijeri, ali ne uspjeva. U Dizeldorfu
je u to vrijeme bio snažan uticaj francuza, pa je to u pjesniku
probudilo izrazitu antipatiju prema Pruskoj. Godine 1817. piše prve ljubavne
pjesme, koje su objavljene u jednom njemačkom časopisu. U Bonu započinje
studije prava, filozofije i književnosti, a 1821. godine se prebacuje na
Univerzitet u Berlinu, gdje ima priliku da sluša Hegela i mnoge druge ugledne
profesore.
Zbog krize u svojoj zemlji, Hajne odlučuje da
se preseli u mnogo slobodniju Francusku. Tamo je počeo da posjećuje njemačke
emigrante (Humbolt, Vagner), kao i mnoge francuske intelektualce (Balzak,
Viktor Igo). Godine 1835. objavljuje važnu studiju o historiji filozofije i
religije u Njemačkoj, koja iste te godine biva zabranjena. U tim godinama,
u kojima je boravio u Francuskoj, sarađivao je s različitim njemačkim
časopisima, a istovremeno je pisao na francuskom o situaciji u
Njemačkoj. Hajne je objavio i mnoge satirične spise, kao i dvije
satirične pjesme Ata Trol 1843. i Njemačka-jedna zimska priča 1844. Ona postaje jedna od najvažnijih
knjiga u njemačkoj književnosti. Ima politički karakter i u njoj Hajne otvoreno
priznaje uticaj Karla Marksa, s kojim je bio u prijateljskim
odnosima. Zbirku poezije Romansero objavljuje 1851. gdje
s dubokom filozofskom i etičkom ozbiljnošću opisuje patnje koje je podnosio
zbog bolesti (atrofija mišića) i zbog koje je ležao u krevetu osam dugih
godina. Djelo Razni spisi iz 1854. sadrži rasprave o
jevrejskoj i kršćanskoj vjeri, liberalizmu i komunizmu. Ovo djelo označava kraj
njegove političke i književne aktivnosti. Umire u Parizu 17.02 1856.
Kraj tanana šadrvana
gdje žubori voda živa,
šetala se svakog dana
sultanova kćerka mila.
Svakog dana jedno ropče
stajalo kraj šadrvana,
kako vr'jeme prolazilo,
ropče blijeđe, blijeđe bilo.
Jednog dana pitala ga
sultanova kćerka draga:
"Kazuj, robe, odakle si,
iz plemena kojega si?"
Ja se zovem El Muhammed,
iz plemena starih Azra,
što za ljubav život gube
i umiru kada ljube!
Hajnrih Hajne je autor ove prekrasne
sevdalinke, čiji je originalni naslov "Der Asra". Prevedena je
na bosanski jezik od strane prevodioca i književnika Safvet-beg
Bašagića. Melanholična melodija i stihovi o tragičnoj i silnoj ljubavi
generacijama su oduševljavali brojne poklonike sevdalinke.Ova pjesma je
vjerovatno nastala 1845. ili 1846. godine u Parizu. Kod Heinea je
Orijent predstavljao mjesto sretnih i nesretnih, jednostavnih i rafiniranih
osjećaja. U mnogim njegovim pjesmama Orijent ima važnu ulogu.
Kraj tanana šadrvana, gdje žubori voda živa, smještena je radnja o neuzvraćenoj
i nemogućoj ljubavi roba El-Muhameda prema sultanovoj kćerki. Ostali smrtnici
bi preboljeli tu nemoguću ljubav, ali za El-Muhameda to nije bilo moguće.
Ljubav i smrt su za njega bili jedno.
Književnik Dževad Karahasan kaže da je jedna od najljepših ljubavnih legendi na
islamskom Orijentu, legenda o narodu i plemenu Uzrita (Azra). Oni vole tako
snažno da tu ljubav ne mogu izdržati. Slabo ljudsko tijelo tu ljubav, tako
silnu, bitnu i moćnu, ne može podnijeti. To je čudesan motiv koji je Heine-a
inspirisao da napiše tu pjesmu.
Ovu pjesmu su izvodili Himzo Polovina i Zaim Imamović. Azra
(grupa), Zvonko Bogdan, Amira Medunjanin i drugi. Hanka Paldum
ju je otpjevala na njenom izvornom njemačkom jeziku. Branimir Štulić je po ovoj pjesmi dao ime svojoj muzičkoj grupi
"Azra". Posljednja dva stiha posljednje strofe bili su
inspiracija u pjesmi Crvene jabuke "Sa tvojih usana".
MISLI
- Gdje se knjige spaljuju, spaljivat
će se i ljudi.
- Ko nezgrapnom rukom posegne za ružom, neka
se ne žali što ga bode trnje.
- Muzika svadbene povorke uvijek me
podsjeća na muziku vojnika koji ide u rat.
- Pariz je zapravo Francuska, Francuska je
samo periferija Pariza.
- Samo nam
srodna bol izmami suzu, i svako zapravo i plače zbog sebe.
- Sućut je posljednja posveta ljubavi,
možda i ljubav sama.
-U mladosti je ljubav burnija,
ali ne tako jaka, tako svemoćna kao kasnije.
- Zločinci nose često u srcu
više čovječnosti nego oni hladni, besprijekorni građani vrline, u
čijim se bijednim srcima ugasila snaga zla, ali i snaga dobra.
- Moramo
oprostiti svojim neprijateljima, ali ne prije nego što budu obješeni.
- Pametan čovjek
primjećuje sve. Glupi ima za sve poneku primjedbu.
- Ljepota
svijeta uvijek je adekvatna duhu koji ga posmatra. Dobar čovjek nalazi ovdje
svoj raj, dok zao već ovdje uživa svoj pakao.
- Ne
dopustite mi da postanem staro gunđalo koje iz zavisti sikće na mlađe duhove,
ili plačljivi kukavac koji neprestano roni suze nad dobrim starim vremenima.