Virdžinija Vulf

Virdžinija Vulf (Virgina Woolf) je rođena u Londonu 25. januara 1882. godine. Ubraja se u najznačajnije engleske romanopisce 20. vijeka. Često se ubraja u ključne ličnosti modernizma. Autorica je poznatih romana „Gospođa Dalloway“ (1925), „Ka svjetioniku“ (1927) i „Valovi“ (1931). Napisala je značajne eseje iz područja teorije umjetnosti, historije književnosti, ženskog pisma i politike moći. Eksperimentirala je s formama biografije i kratke priče. Ostavila je opsežnu i bogatu korespondenciju. Smatraju je začetnicom feminističke esejistike.

Rođena je u uglednoj viktorijanskoj porodici intelektualaca kao Adelaida Virginia Stephen. Stekla je široko privatno obrazovanje. Sa 13 godina ostaje bez majke, a nakon smrti oca Leslieja Stephena, poznatog književnoga kritičara, izdavača i filozofa, seli se sa sestrom Vanessom u Bloomsbury. To je područje srednjeg Londona u kojem je vremenom postala središnja figura uticajne intelektualne grupe koja je na tragu filozofije G. E. Moorea razmatrala estetska i filozofska pitanja u duhu agnosticizma, te bitno uticala na modernizaciju britanske književnosti i kulture.              

Godine 1912. udaje se za izdavača, pisca i društvenog aktivistu Leonarda Woolfa.

U prvom romanu "Putovanje" postavlja svoje glavne književne teme i izričaj, lirski pristup stvarnosti u analizi fluktuirajućih stanja ljudske psihe i ženskog senzibiliteta. Sa suprugom 1917. godine osniva izdavačku kuću Hogarth Press, koja je bila jedno od žarišta promocije modernizma.

Njeni su romani visoko eksperimentalni, na više mjesta svakodnevna radnja se rastače u svijesti (ženskih) protagonista; snažan lirizam i jezička virtuoznost stvaraju dojam svijeta prebogatoga vizualnim i drugim asocijacijama, kao i senzibilne likove uronjene u preispitivanje smisla vlastite opstojnosti. Woolf je u romanima tematizirala svijet intelektualne engleske više srednje klase. Ipak, taj se svijet pažljivom čitaocu otkriva kao univerzalan. Sama je radnja često obična, vezana uz svakodnevnicu, gospođa Dalloway sprema zabavu i sijelo, izlet gđe Ramsay s brojnom porodicom,, kao i stvaralački napor slikarice Lily Briscoe.

U programatskom eseju "Vlastita soba" (1929) se zauzima za nezavisnost žene. U njegovom nastavku "Tri gvineje" (1938) piše o povezanosti porodične i društvene tiranije u patrijarhalnom društvu. Tim je radovima stekla status začetnice feminističke esejistike. U ogledima donosi činjenično zasnovane uvide o zapostavljenosti žena i njihovoj onemogućenosti u umjetničko-stvaralačkim procesima. S druge strane, insistira da je "ženska", kao i "muška" umjetnost zapravo androgina, pa je sloboda izražaja ženskoga iskustva i percepcije svijeta marginalna, pravi umjetnik nadrasta spol. Raščlanila je i ilustrirala historijsku datost "ženske sudbine" koja je mnoge potencijalne kreativne osobnosti osudila na skučenu i samo djelomice ostvarenu egzistenciju.

Njen kasniji rad uključuje konvencionalniji roman "Godine" (1937), te posljednje veliko ostvarenje, roman "Među činovima" (1941). godine. Snažnu eksperimentalnu prozu u kojoj su sažete njene glavne teme i postupci: rekreacija svijeta kroz visoko metaforizirani jezik; seksualna ambivalencija i, najvažnije - meditacija o protoku vremena i života, utjelovljena u fikcionaliziranom i estetiziranom prikazu skoro cijele engleske historije.

Mučena napadima depresije, pojačanim izbijanjem drugog svjetskoga rata, ona je 28. marta 1941. godine počinila samoubistvo utapanjem u rijeci Ouse, kraj imanja u Rodmellu u Sussexu.

MISLI

- Žena mora imati novac, i vlastitu sobu, ako želi da piše fikciju.

- Jedino je važno da pišete ono što želite da pišete, a hoće li to vredIti vjekovima, ili samo satima, to niko ne može da kaže.

- Što si stariji, to ti je draža nepristojnost.

- Nikada se ne pretvaraj da stvari koje nemaš nije vrijedno imati.

- Oni mogu, zato što misle da mogu.

- Istorija muškog opiranja emancipaciji žena zanimljivija je, možda, od priče o samoj emancipaciji.

- Ako ne pričaš istinu o sebi, ne možeš je pričati ni o drugim ljudima.

- Namjeravala sam da pišem o smrti, ali je, kao i obično, odnekud banuo život.

- Tokom velikog dijela historije „Anonimni autor“ je bila žena.

- Ne možete pronaći mir ukoliko izbjegavate život.

- Svjetlo ovdje zahtjeva sjenku ondje.

- Kao žena, ja nemam zemlju. Kao žena, moja zemlja je cijeli svijet.

- Tokom svih ovih vjekova, žene su služile kao ogledalo koje posjeduje magičnu i privlačnu moć da reflektuje dva puta uvećanu figuru muškarca.

- Imam duboko skrivenu i neartikulisanu želju za nečim većim od svakodnevnog života.

- Zaključajte svoje biblioteke ako želite, ali ne postoje ni jedna vrata, ni jedna brava, ni jedna hereza kojom možete zarobiti slobodu u mom umu.

- Nema potrebe da žurite. Nema potrebe da blistate. Nema potrebe da budete bilo ko osim sebe.

- Jedan od znakova prolaska mladosti je rađanje osjećaja zajedništva sa drugim ljudskim bićima dok zauzimamo svoje mjesto među njima.

- Tamo gdje je um najveći, Srce, osjećaji, dobročinstvo, tolerancija, srdačnost i ostalo jedva imaju prostora za disanje.

- Svako je u sebi zatvorio svoju prošlost poput listova knjige koji su poznati samo srcu, a njegovi prijatelji mogu pročitati samo naslov.

- Franc Kafka

Sarajevo

Sarajevo je takav grad da se u njemu i stranci osjećaju kao da su kod kuće. Čak ni širenje grada i izgradnja visokih nebodera nisu oduzeli njegov šarm.

Iako je arheološki dokazano da Sarajevo vuče korijene još iz prethistorije, djelovanje Isa-bega Ishakovića predstavlja najvažniju epizodu u dugoj historiji formiranja Sarajeva kao prepoznatljive urbane cjeline. Sredinom 15. stoljeća Isa-beg Ishaković udario je temelje jednog sasvim novog grada, čiji razvoj u kontinuitetu teče do danas, pa se zbog toga Isa-beg Ishaković s pravom smatra njegovim osnivačem. Isa-beg je osnovao Sarajevo kao zasebnu urbanu i graditeljsku cjelinu početkom marta 1462. godine.

Zanimljivo je da je Isa-beg Ishaković prvi objekat na području Sarajeva podigao nekoliko godina prije nego što je napisana vakufnama, koja se smatra dokumentom osnivanja grada. Isa-beg je 1457. godine, po naređenju sultana Mehmeda Fatiha II, podigao džamiju danas poznatu kao Careva, a nedaleko od džamije izgradio je dvor (Saraj) po kojem grad i dobija ime.

Ako postoji grad u svijetu koji bez imalo muke spaja istok i zapad onda je to Sarajevo.Samo nekoliko mjesta na zemlji se može pohvaliti različitim vjerskim objektima smještemim jednih pored drugih.Ovdje su Bizantinsko i Otomansko carstvo istoka te Rimsko, Venecijansko i Austrougarsko sa zapada, ostavili neizbrisive tragove na kulturu, tradiciju i religiju. Šetnja Sarajevom predstavlja ustvari šetnju kroz njegovu historiju. Od orijentalne otomanske četvrti gdje su smještene brojne slastičarnice, kafanice i radnje sa rukotvorinama, pa do administrativnog i kulturnog centra nastalog u vrijeme Austrougarskog perioda. Sarajevo je zadržalo najbolje od oba svijeta.

Iako je gradsko zaleđe, sačinjeno od mnogobrojnih brda i visokih planina izolovalo grad, on je uvjek ostavljao vrata širom otvorena ostatku svijeta. Bez obzira što je Sarajevo grad, sa svom trkom i dinamikom koju nosi savremeni život, ipak ima jedinstvenu atmosferu koja vam se prosto uvuče u dušu. Ovaj grad djelomično simbolizuje vjekovima staru borbu protiv izrazitih utjecaja sa strane, ali svakako i njihovo prihvatanje, spajajući ih u jednu od najraznolikijih kultura koje se mogu pronaći u svijetu. 

U Sarajevu djeluje 20 muzeja čije postavke pričaju o zanimljivoj historiji Sarajeva i bogatoj kulturi naroda koji ovdje žive. O dugoj naseljenosti ovih prostora svjedoče ostaci neolitske butmirske civilizacije, tragovi Ilira, Romana, Slavena.

- Travnik

Halil Džubran

Halil Džubran (Kahlil Gibran) 1883.-1931. je arapsko - američki pjesnik, filozof i slikar. Rođen je u selu Bsari u kršćanskoj svešteničkoj porodici. Obrazovanje je sticao u Bejrutu, Parizu i Njujorku. Džubran je bio višestruko nadarena ličnost i ostavio je vlastiti trag u svijetu književnosti i kulturne baštine. Pošto je u svom književnom i likovnom stvaralaštvu bio podjednako otvoren i za istočna i za zapadna mišljenja i pjevanja, često je ukrštao i uzajamno oplemenjivao najrazličitije duhovne pravce. Njegovo izuzetno književno djelo obuhvata pjesme, pjesme u prozi, parabole, priče i aforizme.

MISLI

- Ako želiš da vidiš dolinu, popni se na vrh planine;

ako želiš da vidiš vrh planine, podigni se na oblak;

ali ako težiš da razumješ oblak, zatvori oči i razmišljaj.

- Većina od nas lebdi sumnjičavo između ćutljivog bunta i brbljive pokornosti.

- Otkrio sam tajnu mora, razmišljajući o rosi.

- Neki misle da na njih namigujem kad zatvorim oči da ih ne bih vidio.

- Više volim da budem sanjar među najnižim sa vizijama koje treba ostvariti, nego gospodar među najvišim bez snova i želja.

- Ako nekoga voliš pusti ga da ode, jer ako se vrati, on je uvijek bio tvoj, a ako se ne vrati, on nikada i nije bio tvoj.

- Iz patnje su se pojavile najjače duše, najbolji ljudi ispraćeni su u ožiljcima.

- Vaš život nije toliko određen onim što vam život donosi, koliko stavom koji ste zauzeli. Ne toliko zbog onoga što vam se događa, koliko zbog načina na koji vaš um gleda na ono što vam se događa.

- Mudrost prestaje biti mudrost kada postane previše ponosna da plače, previše ozbiljna da se smije i previše sebična da traži drugačije od sebe.

- Većina ljudi koji traže savjet od drugih, već je odlučila da postupi po svojoj volji.

- Kažu da ćutanje obitava u zadovoljstvu, ali ja vam kažem da bunt, opiranje i prezir obitavaju u čutanju.

- Ko danas sluša himnu potoka kad bura govori.

- Najviši stepen duše je poslušati čak i ono čemu se um protivi. a najniži stepen uma je protiviti se onome čemu se duša pokorava.

- Često sam mrzio u samoobrani, ali da sam bio jači, nikad ne bih pribjegao takvom oružju.

- Sačuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djecom.

- Dobro je dati kad neko moli, ali je bolje dati nezamoljen.

- Vaša je bol lomljenje ljuske koja zatvara vaše poimanje.

- Čovjek nije plemenit po porijeklu. Koliko li je plemenitih poteklo od ubojica!

- Nije pokvaren svaki onaj koji je okovan.

- Kako malo znaju ljudi koji misle da se ljubav rađa dugim poznavanjem i stalnim boravkom zajedno! Istinska ljubav je čedo duševnog razumijevanja i ukoliko se to razumijevanje ne postigne u jednom trenu, neće ni za godinu, niti za vijek jednog naraštaja.

- Sačuvaj me od onoga koji istinu ne može reći a da ne ubode, od onog čovjeka s dobrim izražavanjem ali lošim namjerama i od onog koji samopoštovanje stiče pronalazeći mane drugima.

O DJECI

Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, ona maju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne i njihove duše,
Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snovima.

Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti, i On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.

Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću.
Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje.

UKORIH SVOJE SRCE SEDAM PUTA

Prvi put: kad se pokušah dočepati
visokoga položaja izrabljujući slabije.

Drugi put: kad se pretvarah da sam hrom

pred onima koji bijahu obogaljeni.

Treći put: kad, pošto mi bijaše dano da biram,

radije izabrah lagano nego teško.

Četvrti put: kad sam, pogriješivši,

tješio sam sebe pogreškama drugih.

Peti put: kad bijah poslušan iz straha

tvrdeći da sam jak u strpljenju.

Šesti put: kad odizah halju

da bih izbjegao glib života.

Sedmi put: kad pjevah hvalospjeve Bogu

i mišljah da je pjevanje vrlina.

Haled Hoseini

Hafiz Širazi

Najveći lirski pjesnik na perzijskom jeziku i najviše hvaljen perzijski pjesnik. Rodom je iz Širaza u kojem je proveo skoro čitav svoj zivot. Živio je u 14. vijeku. Nijedan drugi pjesnik na perzijskom jeziku nije uspio dostići to savršenstvo da prenese ono što duša u stvarnosti preživljava. 

Jedan je od velikih pjesnika klasične perzijske poezije u koje spadaju: Firdusi, Enveri, Nizami, Rumi, Sadi, Hajjam, Hafiz i Džami.

Hafizov Divan jedno je od najznačajnijih dijela perzijske književnosti. Hafizove pjesme, po svojom sadržaju, čine sintezu svega što je u proteklih par vijekova opjevano u perzijskoj lirici. On je sjedinio sve osobine ranijih stvaralaca perzijske poezije, dajući toj sintezi čar svog lićnog pjesničkog genija. 

Njegovi se gazeli i dan danas smatraju nenadmašnim primjerima ljubavne lirike u svim orijentalnim književnostima. Takođe su izvršili uticaj na mnoge klasike evropske književnosti, a posebno na velikog Getea, čiji je Zapadno-istočni divan svojevrsni respekt najvećem lirskom pjesniku istoka.

Divan

Pođoh jednog dana brati ruže iz bašče, 

Odjednom poj slavuja moga se uha tače.

Siromašak poput mene u ružu se zaljubi ludo,
usred bašče jecat stade i plakati srce hudo.

Otkada mi srce dirnu tog slavuja pjesma blaga,
preosjetljiv postao sam, izdaje me posve snaga.

I tako, po toj bašči sam povazdan kružim,
o plačnom mislim slavuju i zavodnici ruži.

Udruži se ruža s trnom, a slavuj u ljubav pade,
nit' se otrijezni slavuj, nit' ruža mu nade dade!

U toj bašči dosad mnoga je ruža cvala,
al' se ne desi nikad da cvijet je bez trna dala.

O Hafize, od nebesa ne očekuj sretne dane,

sto mahana nebo ima, a nijedne dobre strane.

- Sadi Širazi

Erih Marija Remark

Erih Marija Remark (Erich Maria Remarque) 1898. - 1970. je njemački književnik. Sa osamnaest godina je mobilisan i poslat na front (Prvi svjetski rat), na strani Austrougarske i Turske vojske. Kada je zadobio povrede od eksplozije granate sklonjen je s ratišta dok se nije potpuno oporavio. Bio je u jednoj Nemačkoj bolnici i tu napisao svoju prvu novelu "Soba Snova“. Poslije rata je radio različite poslove, između ostalog bio je bibliotekar, učitelj, poduzetnik, novinar i izdavač.

1929. godine objavljuje svoje najpoznatije djelo "Na zapadu ništa novo". Roman  objavljuje pod imenom Erih Marija Remark (mijenjajući srednje ime u čast svoje majke). To djelo je prikaz okrutnosti rata iz ugla devetnaestogodišnjeg vojnika. Roman je postao bestseler, prodat u više od milion kopija. Činilo se da ljudi uče lekciju, ali nije bilo tako. Njegov pacifizam je došao u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjesto.

Nacistička partija je jačala velikom brzinom, a njihovi ideali su se kosili sa razmišljanjem  trezvenih ljudi među kojima je bio i sam Remark. Pod velikim pritiskom javnosti i propagande koja je bila aktuelna, nacisti javno spaljuju sve Remarkove radove. To je bio početak javnog linča i još jedne borbe koju je morao da vodi protiv svoje volje. Razlika je u tome što je ovo bila njegova lična borba protiv mašine koja je rasla na temeljima i zemlji za koju se on borio. U javnost je pušten dokument koji je pokazivao da Remark u stvari nije ni učestvovao u Prvom svjetskom ratu i da je sve njegova izmišljotina. Optužbe su uslijedile i zbog njegovog prezimena, za koje su nacisti smatrali da vodi porijeklo od francuskih Jevreja.

Zahvaljujući svojoj propagandi nacisti su uspjeli da natjeraju Remarka da napusti Njemačku i emigrira u Švicarsku, a zatim u SAD. Tamo je stekao ogromnu reputaciju i renome kakav zaslužuje. Nastavio je da piše djela koja jednostavnim i emotivnim  jezikom daju sliku ratnog i poratnog vremena u Njemačkoj. Kao antimilitarist i antifašist, pisao je djela u kojima prikazuje okrutnost nacista, osuđuje rat, rasizam i neljudske metode Trećeg Rajha.


MISLI

- I znam: sve što sada, dok smo u ratu, kao kamen tone u nas, poslije rata će uskrsnuti; i tek onda će početi obračunavanje na život i smrt.

- Karakter čovjeka najbolje ćeš upoznati kad ti postane pretpostavljeni.

- Mi u porodici nikad nismo bili naročito nježni; to nije uobičajeno kod siromašnog svijeta koji mora mnogo raditi i s brigama se boriti.

- Pao je u oktobru 1918.. jednog dana kad je na cijelom ratištu bilo tako mirno i tiho da se izvještaj Vrhovne komande ograničio samo na rečenicu: Na zapadu ništa novo.

- Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt miliona je statistika.

- Ko ništa ne očekuje, nikad nije razočaran.

- Velike stvari nikad ne tješe, nego uvijek samo male, beznačajne.

- Čovjek je jači od sudbine sve dotle dok se ne preda.

- Baš zato što se u nju ne može vjerovati, sreća je stalno nova i pobjedonosna.

- Niko ti ne može biti stran kao osoba koju si nekad volio.

- Samo onaj, koji zna šta usamljenost znači, zna pravu vrijednost susreta sa svojom dragom.

- Ljubav ne trpi objašnjenja. Zahtjeva samo rad.

- Ljubav želi da bude vječna. To je glavni uzrok mučenja koje nam zadaje.

- Žena postaje pametnija kada je zaljubljena, dok muškarac jednostavno gubi razum.

- Samo kada napustite voljenu osobu postajete kompletno fascinirani svim onim što je vezano za nju. To je paradoks ljubavi.

- Greška je misliti da svi ljudi imaju jednaku sposobnost da osjećaju.

- Ponekad treba da prekršiš pravila. U suprotnom nećeš osjetiti radost.

- Što je čovjek primitivniji, to je bučniji.

- Šta god da ti se dešava, nikad to ne shvataj lično. Ništa na ovom svijetu nije toliko važno.

- Čudnovato kako čovjek misli da su svuda na njega upereni reflektori i da ljudi ni na šta drugo ne misle nego da njega traže. Volim tebe, i ovaj trenutak, i ljeto koje neće ostati, i ovaj predio, i rastanak, i prvi put u životu sebe samog, jer sam ogledalo u kome se ti ogledaš, i stoga te dvaput imam. Daj mi samo vremena. Moram se privići. To mora čak i leptir kad poslije života u tami izađe na svjetlost i otkrije da ima krila. Da, jedno ljeto je kratko, i jedan život je kratak, ali šta ga čini kratkim? To što znamo da je kratak. Znaju li one mačke napolju da je život kratak? Znaju li ptice? Njima je vječit. Niko im nije rekao. Zašto je nama rečeno? Zašto? Odgovora nema. Odgovora nema osim onog koji sami sebi date.

- Haruki Murakami