Petar Iljič Čajkovski

Petar Iljič Čajkovski (Пётр Ильич Чайковский) je rođen 7. maja 1840. u uralskom mjestašcu Votkinsku, gdje se od djetinjstva nadahnjivao izvorima lijepe ruske narodne muzike. 

Nezainteresiran za činovnički poziv, koji su mu namijenili roditelji, u dvadeset drugoj godini postaje učenik Antona Rubinsteina na petrogradskom konzervatoriju, a zatim predavač u Moskvi. Čajkovski nije bio sretan čovjek. Bio je rastrzan između intimnih razočaranja i bolesne osjetljivosti. 

U operama Pikova dama i Evgenij Onjegin nastojao je ocrtati psihološke sukobe i opisati tragedije koje u intimnom životu pojedinca uzrokuje nesmiljenost sudbine. I upravo su zbog toga i današnjem gledatelju bliske. 

Baleti Labuđe jezero, Trnoružica i Ščelkunčik puni su ljupkosti i draži, lagane melodike, gibljiva ritma i savršene instrumentacije. Pružaju mogućnost izvanredno velike plesačke virtuoznosti pa je vjerojatno i to razlog što ne silaze s pozornice. 

Narušena zdravlja, iscrpljen od naporna rada, Čajkovski je odlazio na putovanja po Evropi, gdje se upoznao s novim muzičkim dostignućima. U svakoj od njegovih simfonija izražena je tragična čovjekova borba sa sudbinom pred kojom nema spasa. 

Motivi neminovnog usuda ogledaju se u četvrtoj i petoj simfoniji, dok je u šestoj, patetičnoj, ocrtao tragiku svoga nesretnog života: neodoljivu čežnju za smirenjem i srećom, dramski sukob sa životnom stvarnošču, topao lirski osjećaj i neispunjene nade. 

Umro je 6. novembra 1893. pod nikad do kraja razjašnjenim okolnostima, a pokopan je u samostanu Aleksandra Nevskog.

Anton Pavlovič Čehov

Anton Pavlovič Čehov (1860. - 1904.), ruski je književnik, rođen je u Taganrogu u trgovačkoj porodici. Godine 1869. upisao se u taganrošku gimnaziju koja je nosila pečat provincijalne prizemnosti duha. Kada je 1875. godine očeva radnja propala, Čehov se s porodicom preselio u Moskvu, gdje je dobio stipendiju i upisao se na medicinski fakultet.

Godine 1886. izašla je njegova prva zbirka priča Šarene priče. Organizovao je pomoć gladnim seljacima, osuđuje zloupotrebu vlasti i korupciju. Čehov je majstor ruske novele. Kroz svoje mnogobrojne pripovijetke on piše o ruskoj stvarnosti 19. vijeka. Kroz njih opisuje karijerizam, malograđanstvo, primitivizam ruskog seljaštva kao i događaje koji su se zbili raznim ljudima.

Čehovljeve drame se grade na unutrašnjoj dramatičnosti, obilnom tekstu i lirskim elementima. To nisu drame zbivanja već raspoloženja, a po tome Čehov postaje jedan od začetnika moderne dramaturgije. Neke njegove pripovijetke su zapravo komedije a druge tragedije. Pisao je o ruskom egoizmu i hvalisanju pojedinih lica. U svojim pričama i dramama on stvara jedinstvenu atmosferu. Čehov ne opisuje uzroke društvenog ponašanja i ne ocjenjuje postupke likova već ih opisuje, ismijava ako treba i također opisuje njihove živote. Mnoge Čehovljeve drame se igraju danas u pozorištima. Stvorio je jedinstvenu sliku ruskog realizma koji se može doživjeti kroz smijeh ili kroz suze.

U književnoj kritici je dosta često mišljenje da Čehov nije imao snage da napiše roman. I sam Čehov je rekao: "Ne umijem da pišem veće stvari". Većina njegovih pripovijetki je komična pa je zato on od smijeha stvorio vlastito oružje protiv ružnih pojava života: eksplozijom smijeha je ismijavao laži, korumpirane ljude i one na vlasti.

Pola vijeka poslije svoje smrti, Čehov je ostao u sjenci ruskih romansijera. Tek kasnije ljudi su shvatili njegov značaj i u njemu otkrili genijalnog umjetnika.


MISLI

- Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština je očima nevidljiva. Ono što je bitno, ne vidi se.

- Drugi dio života kod pametnog čovjeka se sastoji u oslobađanju od ludosti, predrasuda i pogrešnih mišljenja koja je stekao tokom prvog dijela života.

- Čast se ne može oduzeti, ona se može samo izgubiti.

- Čovjek cijeli život živi i uči, ali ga tek nesreća nauči.

- Nema, niti može biti pravednog bogatstva.

- I za hiljadu godina čovjek će isto ovako uzdisati: Ah, teško je živjeti, i u isti mah bojače se i neće htjeti da umre.

-  Zdrav čovjek ima hiljadu želja. Bolestan samo jednu.

- Stotine milja prazne, jednolike, izgorjele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovjek kada sjedi, priča, i ne zna se kada će otići.

- Ni ljubav, ni prijateljstvo, ni poštovanje ne mogu toliko da zbliže ljude koliko zajednička mržnja.

- Dobro vaspitanje nije u tome da ne prospeš sos na stolnjak, nego u tome da ne primijetiš ako to uradi neko drugi.

- Kad sunce sja i na groblju je veselo.

- Ne možete tražiti od blata da ono ne bude blato.

- Da osjećate sreću bez prestanka, čak i u trenucima tuge i žalosti, treba znati biti zadovoljan sadašnjošću i uživati u saznanju da može biti i gore.

- Divan je danas dan. Da li popiti čaj, ili se objesiti.

- Cinik je grčka riječ, u prijevodu na tvoj jezik znaći svinja koja želi da cijeli svijet zna da je ona svinja.

- Dobar čovjek se zastidi čak i pred psom.

- Jedan bol uvijek umanjuje drugi. Stanete mački koju boli zub na rep, i odmah će joj biti lakše.

Izabel Aljende

Izabel Aljende (Isabel Allende) je rođena je 2. avgusta 1942. godine u Peruu. Djetinjstvo i mladost provela je u Čileu. Između 1953. i1958. živjela je u Boliviji i Bejrutu s majkom i očuhom koji je bio diplomata kao i njen otac. Godine 1958. vraća se u Čile, gdje je od 1967. počela da gradi sjajnu karijeru kao novinar u poznatim časopisima i na televiziji. Tih godina objavljuje i svoju prvu knjigu. Političke neprilike joj i ovaj put određuju život. Kao nećaka svrgnutog predsjednika Salvadora Aljendea morala je u mladosti da napusti Čile, a sad ga poslije Pinočeovog prevrata 1973. ponovo napušta i seli u Venecuelu. Od 1988. godine živi u Kaliforniji.

Romani: Kći sreće, Portret u sepiji, Kuća duhova su romani kojima je potvrdila status najčitanije latinoameričke književnice. Kći sreće je avanturističko djelo o mladoj Čileanki koja se, idući tragom prve ljubavi, zatiče u Kaliforniji u vrijeme zlatne groznice. Izabel ispisuje historiju rađanja obećane zemlje, šarolike svjetove i kulturološke razlike indijanskih, kineskih, evropskih i latinoameričkih doseljenika koji su je stvarali. Portret u sepiji opisuje porodičnu sagu, smještenu na sam kraj 19. vijeka. Prateći glavnu junakinju Auroru del Valje i njenu potragu za svojim precima, pratimo i politička zbivanja u tom djelu svijeta, socijalne promjene i tehnološka dostignuća koja nas uvode u novi vijek. Završno djelo trilogije Kuću duhova izdala je 1988. godine. Pored ovih romana napisala je i romane Eva Luna, O ljubavi i sjeni, Beskonačan plan i druge kniževne uradke.

MISLI

- Rođena sam u davna vremena, na kraju svijeta, u patrijarhalnoj katoličkoj i konzervativnoj porodici. Nije ni čudo da sam do pete godine bila bijesna feministkinja - premda termin još nije ni stigao u Čile, tako da niko nije znao šta to do vraga nije u redu sa mnom. 

- Nikada nisam rekla da želim sretan život, već zanimljiv. Od razdvajanja i gubitka naučila sam mnogo. Postala sam jaka i otporna, kao što je slučaj s gotovo svakim ljudskim bićem izloženim životu i svijetu. Čak ni ne znamo koliko smo jaki sve dok nismo prisiljeni dovesti tu skrivenu snagu naprijed.

- Dati ženama obrazovanje, rad, sposobnost kontrole vlastitih prihoda, nasljeđivanje i posjedovanje imovine, koristi društvu. Ako je žena osnažena, njezinoj djeci i njezinoj porodici bit će bolje. Ako porodice uspijevaju, selo prosperira, a na kraju i cijela zemlja.

-Želim svijet u kojem je život sačuvan, a kvaliteta života obogaćena za sve, ne samo za privilegovane.

-Ono čega što se najviše bojim su nekažnjene moći. Bojim se zloupotrebe moći. 

-Osnaživanje žena znači povjerenje u njih.

- Besposlica izaziva melankoliju.

- Bijesna psa se niko ne usudi dirati, a dobrog svi tuku.

- Fotografije varaju vrijeme.

- Kad se rodiš kao cvrčak umreš pjevajući.

- Lakše je druge usrećiti nego sam biti sretan.

- Muškarac plače samo zbog ljubavi.

- Ništa nije zauvijek, osim smrti.

- Smrt ne postoji. Ljudi umiru tek kad ih svi zaborave.