Semjuel Beket

Semjuel Beket (Samuel Beckett) Dablin 1906. - Pariz 1989. dramatičar i romanopisac irskog porijekla. Od 1938. godine živi u Parizu, a nakon rata počinje i pisati na francuskom. Družio se s Džejms Džojsom, kojem je bio i lični sekretar. 1969. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Jedan je od glavnih predstavnika teatra apsurda.

Zaokupljen problemom ljudske egzistencije i otuđenosti modernog života, Beket u svim svojim djelima daje krajnje pesimističnu viziju svijeta i prikazuje život kao igru viših sila u kojoj je čovjek sveden na fiziološko i duhovno vegetiranje, na besmisleno "trajanje" ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjem spasa. Da bi prikazao apsurdnost takva života i čovjekovu bespomoćnost, Beket napušta tradicionalnu romanesknu fabulu i uobičajeni dramski zaplet te ih zamjenjuje nizom scena koje se ponavljaju s malim varijantama, a likove svodi na groteskne i stravične marionete (kljasti, nijemi, slijepi, gluhi, itd.), koje se pomiču po nekom besmislenom ritmu unutar svog ograničenog životnog kruga (ulica, raskršće, soba) ili su čak i u tom kretanju onemogućene (smještene u kante za smeće ili zatrpane u pijesku). Izraz je prilagođen tim apsurdnim situacijama i sugerira ih besmislenim ponavljanjem više-manje istih dijelova ili dugim unutarnjim monolozima, u kojima je jezik oslobođen uobičajene gramatičke strukture. S druge strane, iako su Beketova djela - kako romani, tako i drame - u osnovi pesimistična, uvijek su prožeta blagim humorom i simpatijama prema likovima.

Čekajući  Godoa

Beket je najslavniji po drami Čekajući Godoa, koju je kritičar Vivian Mercier opisao riječima: "drama u kojoj se dvaput ništa ne događa". Dramatičar pomoću smiješnih i izgubljenih likova prikazuje temeljni besmisao i besciljnost života, što se lijepo poklopilo s tadašnjim usponom filozofske škole egzistencijalizma.

Vladimir i Estragon, dvojica glavnih likova, „čekaju“ nekakvog Godoa. Međutim, taj Godo se nikako ne pojavljuje. Tada se dešava da oni počinju da lupetaju i samo da lupetaju. Govore jedan drugom nepovezane rečenice i njihov razgovor pretvara se u apsurd. Njihovo čekanje prelazi u dosađivanje, a ipak i dalje uspijevaju da čavrljaju među sobom. Zapravo, o čemu je riječ?

Ova drama predstavlja apsurd, presipanje iz šupljeg u prazno, veliku prazninu i rupu u samim likovima. Međutim, drama je napisana izuzetno vješto tako da je ona, u suštini, sjajna. Vladimir i Estragon čekaju Godoa, ali ne znaju zašto. Oni u podsvijesti znaju da Godo treba da se pojavi i da ih spase. Ubijaju vrijeme nizom besmislenih razgovora i poteza. Oni čekaju da se pojavi Godo, koji će ih spasiti, izvući na sigurno. Oni se nadaju da će u njemu pronaći spasitelja koji će ih izvući iz besmisla koji vlada svuda oko njih. Tada drama dobiva savršen oblik i predstavlja izuzetno remek delo XX vijeka. Njih dvojica razgovaraju među sobom ali rečenice su nepovezane, besmislene i smiješne. Sve se odvija veoma čudno.

Beket je pisac koji je nagovijestio dolazak „besmisla u svijetu“. Danas sve više i više živimo u svijetu besmisla, bespomoćnosti i iznemoglosti. Uvijek nam treba neko da učini nešto za nas. Počinjemo da se ponašamo kao Vladimir i Estragon koji ne znaju da rade ništa drugo, osim da se dosađuju i Jedan drugom govore čudne stvari. Ako budemo nezainteresovani, završit ćemo kao likovi Beketove drame. Pametni ljudi bi rekli da takav život nema smisla. Međutim, Vladimir i Estragon to ne znaju pa zato uživaju u „harmoniji besmislenog života“.

--------------

Estragon i Vladimir, njihov rat je njihov mir.

Dosada, kao i do sada, je ono što nad njima vlada.

Kao magnet dvije suprotne strane, silom života povezane.

Kao bumerang se vraćaju sati, u novo sutra, jučer se vrati.

Nada - traćiš vrijeme zbog nje, jer mogućnost sve je dalja. 

Da se cilj krajnji osvoji ona postoji, za onog tko se boji.

Pa samo sjedi i uzaludno čeka, da će ga s obale povući rijeka.

Umjesto da sam u njoj zaplovi, spavanjem se ne ostvaruju snovi.

Ovdje se nalaze dvije rase, jedna da se spase a jedne da se otarase.

Da bi jedni mogli da se hrane, drugi trpe žive rane. 

Na svu sramotu i grehotu, tako je i u životu. 

Sirotinja skuplja s poda, ostatke hrane što jede gospoda.

Razlika nema niti promjena, isto je mjesto samo druga tema.

Estragon je svoj život proveo u blatu, puzeći s crvima umjesto u zlatu.

To je njegov jutarnji pogled na svijet, da je cio život bio u đubretu zauzet.

Napadom panike i bijesom obuzet, da u njegovoj pustinji ne postoji cvijet.

Mire se i svađaju grde i ugađaju, osjećanja njihova se umiru i rađaju. 

Htjeli su se ugledati na druge, njima poznate normalne ljude. 

Radili su vježbe da im prođe vrijeme, da se malo zabave i promjenu teme. 

Na sam početak su se vratili na kraju, da se mrze, vole, mire i svađaju.

MISLI

- Ne pitaj me ništa. Ne govori ništa. Ostani sa mnom.

- Da li mislimo ‘ljubav’ kada kažemo ‘ljubav’?

- Svi smo mi rođeni ludi; neki čak i ostanu takvi.

- Moje greške su moj život.

- Pronaći formu koja odgovara masama, e to je zadatak umjetnika.

- Najveći posao čovjeka sastoji se u tome da zna šta sve mora uraditi kako bi bio čovjek.

- Pjesnici su osjećanje, a filozofi razum čovječanstva.

- Mi smo na zemlji i nema lijeka za to.

- Čini mi se kako je svaka riječ nepotrebna mrlja na tišini ništavila.

- Lud je samo onaj čija se ludost ne poklapa sa ludošću većine.

- Ako me ti ne voliš - ja neću biti voljen; ali ako ja tebe ne volim - ja ne znam kako se voli.

- Svi mi imamo dovoljno snage da podnosimo tuđe nesreće.

- Ali, što je Bog radio prije stvaranja svijeta?

- Eto šta ti je čovjek: uvjek krivi svoje čizme za mane svojih stopala.

- Kada ste u govnima do guše, jedino što preostaje je pjesma.

Elif Šafak

Jednog dana reći ću svojoj djeci

Jednoga dana kad mi djeca budu dovoljno velika da shvate logiku koja vodi roditelje, reći ću im:

- Voljela sam te dovoljno da bih te pitala kamo ideš, s kim si i kada ćeš se vratiti.

- Voljela sam te dovoljno da bih inzistirala da štediš i sama si kupiš bicikl, iako smo imali dovoljno novca da bismo ti to mi mogli priuštiti

- Voljela sam te dovoljno da šutim i dopustim da sama shvatiš kako te tvoj najbolji prijatelj iskorištava.

- Voljela sam te dovoljno da te natjeram da u dućan odneseš napola pojedenu čokoladu i kažeš:"Ovo sam jučer ukrao i sad sam donio novac".

- Voljela sam te dovoljno da ti dva sata budem za vratom dok ne pospremiš svoju sobu - posao za koji ti je trebalo 15 minuta.

- Voljela sam te dovoljno da ti dopustim vidjeti ljutnju, razočaranje i suze u mojim očima (djeca moraju naučiti da im roditelji nisu savršeni).

- Voljela sam te dovoljno da ti dopustim iskusiti posljedice onoga što radiš, čak i kad su one toliko bolne da meni slamaju srce.

Ali najviše od svega, voljela sam te dovoljno da kažem NE i kad sam znala da ćeš me mrziti zbog toga. Bile su to najteže bitke. Drago mi je što sam ih izvojevala jer na kraju, to su i tvoje pobjede.

Roditeljstvo je prekrasna i vrlo zahtjevna uloga u životu čovjeka. Ne postoje propisani i prokušani "recepti" odgoja mladog čovjeka - djeteta. Svako dijete traži svoj individualni pristup i to nas čini istraživačima djetetovog čarobnog i nepredvidljivog svijeta kako bismo mu pomogli da se razvije kao potpuno, sretno i zadovoljno biće.

Jedna mama

Odbacite izvore stresa

Fjodor Mihajlovč Dostojevski

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821 Moskva -1881 Sankt Peterburg) je ruski književnik ukrajinskog porijekla, romanopisac, novelist i publicist, jedan od najznačajnijih književnika u historiji. Bio je sin školovanog ljekara Mihaila rođenog u Ukrajini, inače pripadnika nižeg plemstva, za kojeg se pretpostavlja da su ga ubili vlastiti kmetovi zbog okrutnog postupanja i ponižavanja. Dostojevski je bio vrlo blizak svome ocu što se vidi u njihovim pismima, a nakon njegove smrti je doživio i prvi napad epilepsije. Njegova majka Ruskinja Marija Fedorovna bila je temperamentna žena veselog karaktera, voljela je poeziju, ali je nažalost preminula od sušice 1837. godine.

Dostojevski pohađa i završava vojno-inžinjerski studij u Sankt Peterburgu, ali se odlučuje
posvetiti pisanju. Prevodi Balzacovu “Eugeniju Grandet” i pod uticajem Gogolja piše svoje prvo djelo, “Bijedni ljudi” (1846.) koje je ga lansirala u sferu ruskih književnih krugova. U tom periodu se približava i ulazi u kružok utopijskih socijalista koje je predvodio Butaševič-Petraševski, čija se revolucionarna djelatnost sastojala uglavnom od privatnih rasprava o budućnosti Rusije. Na književnom planu piše kratki roman “Dvojnik” (1846.) u kojem je prikazan raspad ličnosti činovnika Goljatkina koji tone u shizofreniju u nizu halucinacija u kojima se miješaju stvarnost i mentalne projekcije.

Prelom u životu Dostojevskog dolazi 1849 godine, nakon zabrane kluba “petraševaca”, hapšenja i sadističke farse koju je izvela carska policija. On i njegovi drugovi u zoru su izvedeni na inscenirano strijeljanje, i dok su očekivali egzekuciju pred strjeljačkim strojem, došlo je “carsko pomilovanje” kojim su "pomilovani" i osuđeni na progonstvo i sibirsku robiju. U stvari, carske vođe nisu ni mislili strijeljati zbunjene petraševce, nego se radilo o iživljavanju nad nemoćnim ljudima. On je četiri godine robijao, a nakon toga morao je četiri godine služiti kao običan vojnik u surovim uvjetima zabačenih krajeva azijske Rusije. Ovo robijanje je prekinulo njegovo stvaranje, ali mi je zato bilo izvor inspiracije za budući rad.

Nakon povratka u Sankt Peterburg Dostojevski objavljuje “Zapise iz mrtvoga doma” (1860.-1862.), fikcionalizirani opis vlastitog robovanja. Ta knjiga ostvaruje velik uspjeh i donosi autoru djelomičnu carevu rehabilitaciju. No, nesređene porodične prilike (prvi brak s histeričnom udovicom koja je bolovala i umrla od tuberkuloze, pojačavanje simptoma epilepsije, kockarska strast koja ubrzo prelazi u opsesiju, smrt brata Mihajla s kojim je zajednički uređivao novine, kojemu je nakon toga morao uzdržavati porodicu), dovode Dostojevskog u tešku situaciju koja je djelomično usporila njegovo stvaralaštvo. Primjer toga je roman “Poniženi i uvrijeđeni” (1861.) koji zaostaje za većinom njegovih prethodnih, a kamoli budućih djela.

Da bi pobjegao pred povjeriocima i dugovima on odlazi na putovanje u Evropu (1862.) i boravi u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Engleskoj. Tokom 1860-ih u još je nekoliko navrata posjetio Evropu, ovaj puta s drugom ženom, Anom Snjitkinom, koja mu je donijela porodični mir i sreću, postala majkom njegove djece i odvikla ga od kockarske ovisnosti. Godine 1864. objelodanjuje briljantne “Zapise iz podzemlja”, jedan od najintenzivnijih ispovjednih kratkih romana.

Dostojevski je razvio tehniku struje svijesti davno prije nego što je postala popularna u angloameričkom romanu 20. vijeka. Radnje romana sažima u svega nekoliko dana ili sati, dajući vremenski presjek u svijesti naratora, U velike romane Dostojevskoga obično se broje sljedeća djela: “Zločin i kazna” (1866.), “Idiot” (1868.), ”Demoni” (1872), “Mladić” (1875.), “Braća Karamazovi” (1881.). Umro 1881 godine, iznenada, nakon krvarenja uzrokovanoga epileptičnim napadom. Život mu je u posljednjim godinama bio sređen, i može se reći da se oslobodio materijalne oskudice i nevolja koje su ga pratile veći dio života. Kanio je napisati ostatak “Braće Karamazova” (koji su zamišljeni kao dio trilogije ili čak tetralogije), no sudbina ga je omela u naumu. Priređen mu je veličanstveni pogreb u kojem je sudjelovalo 100.000 ljudi, mahom studentske omladine, a sam se pogreb pretvorio u demonstracije protiv carizma.


MISLI

- Ako si se uputio prema cilju i putem počeo zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji laje na tebe, nikad nećeš stići do cilja.

- Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah misliš na zahvalnost, onda nisi darovao već prodao.

- Apstraktno čovjek nekako i može voljeti bližnjeg, ili čak neki put iz daleka, ali iz bliza skoro nikad.

- Da bi se postupalo razumno - malo je imati samo razum.

- Jedna je pamet dobra, dvije su još bolje.

- Jednoga se bojim: ne biti dostojan svojih patnji.

- Koliko je ljudi koji ne misle sami, nego žive od misli koje su izmislili drugi.

- Ljubiti nekog čovjeka znači vidjeti ga tako kako ga je Bog zamislio.

- Mladost je čista već samim tim što je mladost.

- Nastojim voljeti život više od njegova smisla.

- Nekoga je bolje imati među neprijateljima nego među prijateljima.

- Ništa na svjetu nije teže od iskrenosti i nema ništa lakše od laskanja.

- Oni koji znaju da govore, govore kratko.

- Podla duša, oslobodivši se jarma, sama ugnjetava.

- Pohvala je uvijek čedna, laskanje zaudara na lakejstvo.

- Prije nego što kažeš ljudima kako treba da žive, pokaži to na svom primjeru.

- Rad je zadovoljstvo razuma a nerad je naslada mašte.

- Razum i postoji zato da bi čovjek postigao ono što želi.

- Svaka ljubav prolazi, a neslaganje ostaje zauvijek.

- Svemu ima granica, koju je opasno prekoračiti, jer kad je prekoračiš, ne možeš više nazad.

- Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta.

- Što god je korisno čovječanstvu, to je i plemenito.

- Što je vlast veća, to je strašnija njena upotreba.

- Tajna čovječjeg života nije u tome da samo živi, već u tome zašto živi.

- Uništite moje želje, izbrišite moje ideale, pokažite mi nešto bolje i ja cu poći za vama.

- Ako raj nije u samom tebi, nikad nećeš ući u njega.

- Prosto je strašno kako ovdje ima malo časnih ljudi, tako da nemaš koga da poštuješ. Htio ne htio, sve ih sa žaljenjem gledaš, a oni svi zahtijevaju da ih poštuješ.

- Postoje tri stvari kojih se većina ljudi boji:

Ljudi se boje vjerovati ljudima.

Ljudi se boje govoriti istinu.

Ljudi se boje biti svoji.

- Za smijeh je, prije svega, potrebna iskrenost, a zar ima iskrenosti kod ljudi?

Za smijeh je potrebna nezlobnost, a ljudi se najčešće smiju pakosno.

Iskren i nezloban smijeh znači veselost, a zar ima kod ljudi u današnje vrijeme veselosti i znaju li ljudi biti veseli?

Veselost čovjeka je najvidnija njegova crta, koja ga najviše odaje.

Potrebno je dugo vremena da upoznate nečiji karakter, ali čim se čovjek bar jedanput nasmije sasvim iskreno, pokazati će vam se njegov cijeli karakter, odmah kao da je na dlanu.

Samo vrlo uzvišen i sretan čovjek može biti veseo i zaraziti druge, tj. biti neodoljivo i dobrodušno veseo.

Ne govorim o njegovom umnom razvitku, nego o karakteru, o cijelom čovjeku.

Na taj način, ako želite prozrijeti čovjeka i upoznati njegovu dušu, ne promatrajte ga dok šuti ili dok govori ili kad plače ili čak kako se uzbuđuje plemenitim idejama, nego bolje ga pogledajte kako se smije.

Ako se dobro smije, znajte da je dobar čovjek.

Ja zato dobro znam da je smijeh najsigurnija proba duše.

Pogledajte dijete: jedino se djeca znaju smijati do savršenstva i zbog toga i jesu privlačna.

- Svaki čovjek ima sjećanja koja nebi rekao nikome, osim svojim prijateljima. Ima i sjećanja koja nebi otkrio ni prijateljima, nego samo sebi u tajnosti. Konačno, postoje misli koje čovjek ne smije ni sebi reći.

- Glupost je univerzalna pojava i apsolutno stojim iza tvrdnje da je glup čovek ujedno i gramziv, prostački lukav i jedan od najopasnijih neprijatelja. Jer ne postoji u logici inteligentnog bića ta vrsta niskosti kojom bi se borio protiv glupaka. A glupih i gramzivih ima puno. Oni vladaju jako dugo.

Paulo Koeljo

Roman Petrović

Roman Petrović (Donji Vakuf 1896. - Sarajevo 1947.) je bio BiH slikar. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Krakovu (1913-16) i Višoj školi za likovne umjetnost u Budimpešti (1916-17), usavršavao se u Parizu. Bio nastavnik crtanja, a zatim scenograf pozorišta u Sarajevu. Slikao pejsaže i figuralne kompozicije na način koji je približan ekspresionizmu, a zatim ikonostase i karikature. Bavio se i  freskama i ilustracijom knjiga.

Jedna je od najmarkantnijih i najzanimljivih figura novije BiH umjetnosti. Njegov opus, nejednakih vrijednosti, izazivao je i još uvijek izaziva različite, čak proturječne ocjene, a sudeći po svjedočanstvima onih koji su ga poznavali i voljeli, njegova ličnost bila je obdarena tako izuzetnim šarmom da su komentari suvremenika o njegovom djelu bili najčešće opterećeni tim nevjerovatno snažnim ličnim značenjem njegovog tvorca. Roman je bio izuzetno prijemčiv za novo i moderno i odigrao je kapitalnu ulogu u uključivanju BIH umjetnosti u aktuelne likovne tendencije neposredno nakon Prvog svjetskog rata.

Roman Petrović je jedan od osnivača Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine, a 1980. godine otvorena je Galerija "Roman Petrović" u Sarajevu.

Gabrijel Jurkić

Nura Bazdulj-Hubijar

Nura Bazdulj-Hubijar je BiH književnica. Rođena je 20. augusta 1951. godine u Mrđenovićima kod Foče. Od 1954. godine živjela je u Sarajevu, gdje se i školovala. Nakon završenog studija medicine 1975. godine seli u Travnik gdje i danas živi. Do sada je objavila niz romana, pjesama i drama. Njena djela prevođena su na njemački, holandski i norveški. Neka od njenih najpoznatijih djela su: Ruža, Ljubav je sihirbaz babo, Amanet, Kad je bio juli, Doba nevinosti.

MISLI

- Najlakše se prihvaća opravdanje kakvo nam odgovara, kakvo želimo.

- Ljudi valjda imaju šesto čulo. Osjete tugu i odu.

- Čovjek je gospodar samo neizgovorene riječi. Izgovorenoj ili napisanoj postaje rob.

- Nučila sam da je ponos u poređenju sa srećom zapravo glupost.

- Radost se može dijeliti, bol je uvijek samo naša.

- Živjeti, znači boriti se s vragovima u srcu i umu.

- Ne teče to rijeka, nego voda. Ne prolazi vrijeme, prolazimo mi.

- I cvijeće se na vjetru miješa sa cvijećem, samo je čovjek uvijek sam.

- Sami birajte svoj put. Njime sa Vama i drugi mogu ići, pored Vas, ispred ili iza Vas, ali niko umjesto vas neće koračati. Upamtite - jedino Vi sebe možete spasiti.

- Tako lako zamjeramo, tako teško priznajemo vlastitu grešku, još teže opraštamo.

- Izgleda da nije važno valjaju li djeca svojim roditeljima, nego valjaju li svijetu.

- Sudbina  se zlobno šali sa svima nama.

- Niko me ne iznenadi grubošću, ali nježnost i dobrota me redovito ganu.

- Za srećom tragamo, tražimo je, lutamo, čekamo, a tuga dolazi sama, nezvana.

- Zaplakala, tiho i bezglasno, kao što plaču djeca od samoće i nesvaćenosti.

- Dijete moje, srce ti je jedna velika soba podijeljena tankom pregradom na dva dijela. U jednoj polovini je radost, u drugoj žalost. Ako si radosna, pa se preglasno smiješ, probudiš žalost. Ako si žalosna, pa preglasno jecaš, ubit ćeš radost. Zato, nit se preglasno smij, nit preglasno jadikuj. Nego nako.

- Nema ništa što ljudsko biće s vremenom neće prihvatiti. Ništa ranjivije, a žilavije od čovjeka. Jači je od ikakve životinje. 

- Svaki čovjek je misterija. Možemo biti uvjereni kako nekoga znamo u dušu, a zapravo znamo samo onoliko koliko je on želio, koliko dopustio da znamo. 

- Otac je imao običaj reći da je apsolutna sreća nešto imaginirano, nestvarno, te da sreća ne bi ni bila sreća ako bismo je dosegnuli.

- Zahvaljujući njemu, ja zapravo ne znam šta je samoća. Zato što samoća nije stanje kad uz tebe nema nikoga, nego kad u tebi nema čežnje. 

- Neoprostiva je glupost zbog ponosa izgubiti ljubav, jednako kao što je lijepo u ime ljubavi zgaziti ponos.

- Sjećanja ne bismo trebali održavati u životu. Treba ih izbrisati, ugušiti, udaviti, iščupati. Ona bole. I lijepa i nelijepa. Lijepa - zato što je samo sjećanje ostalo. Kad ljepota prođe, ne ostane ništa. Nelijepa - jer je boljelo i dok je trajalo, prije nego je ostalo tek sjećanje koje samo s vremena na vrijeme zaboli kao reumatično koljeno na promjenu vremena. 

- Ljudi vrijedni uvažavanja i istinskog poštovanja, jako mudri, samosvjesni ljudi, nastoje nekakvom naglašenom jednostavnošću ublažiti bljesak kojim sjaje.

- Mislim da svaki čovjek mora imati neke neprikosnovene principe, preko kojih jednostavno ne smije prijeći. Nema cilja koji vrijedi toliko da su zbog njegovog ostvarenja sva sredstva dopuštena, prvenstveno pred vlastitom savješću.

- Noseći svoju melanholiju dostojanstveno kao plašt, rijetko sam bila u društvu svojih vršnjaka nošenih talasima mladosti, ludosti i snova. Moja duša je zavičaj nalazila u noći, vjetru, zvijezdama.

Musa Ćazim Ćatić

Odbacite izvore stresa

Ključ borbe protiv stresa nije raditi više na situaciji koja vam donosi nelagodu, već spremnost da se radi manje. Pojedine stvari koje radite u životu, samo otežavaju situaciju, i kada pribjegavate takvom ponašanju, vi zapravo dolijevate ulje na vatru. U stresnim situacijama kada vas pritišću brige, olakšajte sebi tako što ćete promijeniti ovih deset stvari:

1. Riješite se potrebe da udovoljite drugima.

2. Prestanite se pravdati.

3. Nemojte se osjećati kao da na sve morate momentalno reagirati, neke stvari mogu i pričekati.

4. Dopustite sebi da budete nedostupni za druge, kada za tim osjetite potrebu. U redu je da nekada odbijete poziv na druženje.

5. Prestanite vjerovati da vam je potrebna baš ta jedna stvar koju nemate, da biste bili sretni i uspješni. Nije istina da postoji samo jedna stvar čija je moć tolika da ona vlada vašim uspjehom i neuspjehom. Uvijek postoji neka druga prilika.

6. Kontrolirajte svoju želju za hvalisanjem. Postoje ljudi koji će vas vidjeti onakvima kakvi zaista jeste, a da ne morate da im se dokazujete. Ti su jedini pravi!

7. Prestanite pokušavati biti prihvaćeni od strane svih. Nikada vas neće svi prihvatiti i to je u redu. Vaš posao je da prihvatite tu činjenicu.

8. Zapamtite da vi ne morate znati svaki detalj. Život ponekad funkcionira na misteriozan način.

9. Odbacite ideju da morate biti savršeni. Pogreške se događaju svima. U redu je da netko bude svjedok vaše ludosti.

10. Ne izazivajte sebi dodatni stres time što ćete smatrati sebe odgovornim za sve ljude u vašem okruženju. Vjerujte da će im pomoći univerzalna sila ljubavi i pravde koja je ista za sve. Pružanje podrške i pomoći drugima je divno, ali kada to počne izazivati stres, vrijeme je da pustite situaciju da teče vlastitim tokom.

Kada klonete pod teretom stresa, odbacite nešto od tog tereta i dobit ćete novi polet, svježu energiju, bit ćete otvoreniji i ekspresivniji. S tom novom energijom i možete pomoći većem broju ljudi.

Mario Žuvela

Podaništvo - stvar karaktera

Susret pozorišta/kazališta lutaka BIH

Susret pozorišta/kazališta lutaka BiH je najstariji lutkarski festival u BiH. Prvi Susret je održan u Mostaru 1971. godine. Narednih nekoliko godina Susret je svake godine mijenjao grad domaćin, a od 1977. godine stalni domaćin Susreta je Bugojno. Od 1990. do 2008. godine Susret nije održavan. 

U organizaciji Kulturno sportskog centra Bugojno, Susret se obnavlja 2008. godine i održava svake godine do 2013. Od tada poćinje da se održava svake druge godine naizmjenično sa Bugojanskim lutkarskim bijenalom.

Ovo je jedini festival gdje se susreću svi profesionalni ansambli iz BIH, te razmjenjuju iskustva o svom radu. Pobjednici ovog festivala imaju mogućnost da kao predstavnici BIH sudjeluju na internacionalnim lutkarskim festivalima.

27. Susret pozorišta/kazališta lutaka BiH se održao u periodu od 

19.10. - 23.10. 2026. godine u KSC Bugojno. Pozorišta su publici predstavila svoje radove i pružila priliku strućnoj javnosti da sagleda svijet lutkarstva iz sadašnje perspektive. Program je obuhvatio predstave, radionice, diskusije, izložbe i promocije za sve uzraste i ljubitelje kulture i umjetnosti.

U takmičarskom programu ućestvovale su sljedeće predstave:

Palčica - Pozorište mladih Sarajevo

Kad zavesla Tesla - KSC Bugojno

Gvozden - Pozorište Prijedor

Grad svjetlosti - BNP Zenica

Moj Hakawati - ogledalo, ogledalo..."- Pozorište lutaka Mostar

Sam na svijetu - Pozorište lutaka Mostar

Umišljena bubamara - Lutkarsko kazalište Mostar

Stručni žiri: Dubravka Zrnčić-Kulenović, Mario Ćulum i Maja Martinek.

NAGRADE

Nagrada za najbolju predstavu u cjelini dodjeljuje se Pozorištu lutaka u Mostaru za predstavu „Moj Hakawati – ogledalo, ogledalo...“ autora Tarika Bajramovića, u režiji Meteje Bizjak Petit

Nagrada ansamblu Lutkarskog kazališta Mostar za razigranu i ujednačenu kolektivnu animaciju u predstavi „Umišljena Bubamara“ u režiji Siniše Novkovića

Nagrada Senadu Milanoviću za sugestivnu, maštovitu i interaktivnu glumačku interpretaciju u predstavi „Kad zavesla Tesla“, u režiji Cvetina Aničića i produkciji KSC-a Bugojno

Nagrada ansamblu predstave „Grad svjetlosti“ BNP-a Zenica za scenografsko rješenje i realizaciju vizualnog indentiteta predstave

POHVALE

Studentskom kulturnom centru UNIBL za kolektivnu igru i afirmaciju lutkarstva u predstavi „Rak krojač“ u režiji Aleksandra Vasiljevića

DP Eko Art Bugojno za istraživački proces u kreiranju scenarija i za izvedbu predstave „4“ u režiji Azre Ramić

Marku Vukosavu za istraživanje narodne mitologije i traganje za adekvatnim lutkarsko-scenskim izrazom upredstavi „Gvozden“ Pozorišta Prijedor

Inki Eldan i Lovri Klepi za preciznost i kreativnost u partnerskoj igri u predstavi „Besciljna lutanja bespomoćnog Akakija Akakijeviča po bespućima birokratskog sistema“ Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, pod mentorstvom Tamare Kučinović i Gorana Guskića

DJEČIJI ŽIRI

Nnajbolja predstava 27. Susreta pozorišta/kazališta lutaka BiH “Umišljena bubamara” Lutkarskog kazališta Mostar.

FOTO

 

Bugojansko proljeće