Voljeti, a ne isprljati dušu

Prema mnogim filozofskim i religijskim tradicijama duša je nematerijalna komponenta čovjekovog života i obuhvata sva naša osjećanja, svijest i karakterne osobine. Po mnogima, duša je jedina konstanta. Ona je besmrtna i čini nas jedinstvenim osobama.

Francuski  matematičar, naučnik i otac moderne filozofije René Descartes tvrdio je da su najveće duše jednako sposobne i za najveće poroke i za najveće vrline. Ako je to istina, da li onda uopće postoji nešto što se može nazvati „duša čista kao suza“? Strasti i emocije koje nosimo u sebi neminovno boje našu dušu spektrom boja. Od kristalno čiste bijele do vatreno griješne crvene. I svim onim između njih.

Da li je moguće strastveno voljeti do posljednje kapi krvi a pri tome bar malo ne isprljati dušu? Ako je duša bojno polje gdje um ratuje protiv strasti onda je Maksim Gorki bio u pravu kad je rekao da je ravnodušnost smrtonosna za našu dušu. Mrziti do ludila. Voljeti do bola. Čeznuti do besvijesti. Patiti do smrti. Sve je to emocija, strast i energija. Ravnodušnost je pustinja u kojoj ništa ne preživljava. To je odsustvo života.

Kolika je uopšte duša kad toliko toga može stati u nju? Kad se ponekad osjećamo kao da u njoj nosimo teret cijelog svijeta? Doktor Duncan MacDougall, biolog iz Massachusettsa je 1901. godine sproveo veoma interesantan eksperiment u kome je pokušao izmjeriti i točno izvagati težinu ljudske duše. Sa obzirom na opremu koju je posjedovao i na sve druge poteškoće koje su pratile ovaj pokus, o vjerodostojnosti njegovog zaključka nećemo raspravljati.

10. marta 1907. godine New York Times je objavio članak u kome doktor „Om“, kako su ga zvale njegove kolege, objelodanjuje da težina čovjekove duše iznosi 21 gram. Kuđen i osporavan ili hvaljen kao pionir u svom polju, za ovu priču nije važno, 21 gram u koji stane čitava vječnost ljubavi, strasti, mržnje, suza, bola i nevjera. I sve boje ovoga svijeta.

Ivo Andrić kaže „onaj koji ne iznosi nježni cvijet svoje duše na vjetrove iskušenja, pa makar ga i cijela spasio i prenio do kraja, tome je kao da ga nikad nije ni imao“. Dušu treba koristiti, hraniti, poklanjati. Treba njome naučiti voljeti, praštati. Dušu treba znati i darovati. Po Andriću „ljepša duša dublje jeca“, dušom treba i plakati. Znati i umirati.

U doba vitezova Okruglog Stola i Kralja Artura ljubilo se dušom. Lancelot je zbog jednog uvojka Guineverine kose, vjetrom iščupanom iz njene duge pletenice, gubio glavu. Ljubio je njene perfektne usne svime što na svijetu posjeduje. Srcem, dušom, tijelom. To su bila vremena kad su muškarci bili spremni i život svoj za ženu dati. I njen život zbog ljubavi uzeti. Doba veličanstvenih vitezova i đavoljih djeva. Doba u kojima prosječne duše kao da nisu ni postojale.

Po staroj legendi prekrasna Guinevere (Bijeli duh) tijelom je pripadala Kralju Arthuru ali dušom i srcem bila je Lancelotova djeva. Takva je i ostala do kraja svoga života. Dok joj duša, nevjerom uprljana, nije tijelo napustila. Plutarh je o takvim ljubavima rekao „duša zaljubljenog čovjeka živi u tuđem tijelu“. Njena je bila zauvijek Lancelotova. Guinevere je, nakon smrti Kralja Arthura, svoje grijehe ispaštala kao opatica, sakrivena od očiju javnosti i od svoga voljenoga, sve dok nije izdahnula. Lancelot, kao i njegova voljena, odoru viteza zamjenjuje za mantiju monaha, povlači se u samoću i umire 6 nedjelja nakon Guinevere. Njihove duše su se zauvijek dodirivale na njegovim usnama i u njegovim mislima.

Kada razmislim o svim tim ljubavima, čežnjama i čekanjima, o ratovima, nevjerama, suzama i izdajama, bolima i tugama…ne mogu vjerovati da  ljudska duša teži samo 21 gram. A toliko toga stane u nju.

Farah Krvavac

Haled Hoseini

Haled Hoseini (Khaled Hosseini) je rođen u Kabulu - Afganistan, 4. marta 1965. godine. On je američko-afganistanski pisac i ljekar. Živi u SAD od svoje 15. godine. Jedan je od najprodavanijih američkih pisaca u 21. stoljeću. Hosseini odrasta u Kabulu, glavnom gradu Afganistana. Otac mu je radio kao diplomat. U dobi od 11 godina zajedno sa porodicom seli u Francusku, a četiri godine kasnije zatražili su azil u SAD. Preselili su u Kaliforniju 1980. godine. Studirao je na univerzitetu Santa Clara u San Diegu. Poslije završenog studija počinje raditi kao ljekar u Kaliforniji 1996. godine. Oženjen je i otac dvoje djece.

Svoj prvi roman „Gonič zmajeva"  je započeo pisati kada je čuo da je talibanski režim zabranio igre sa zmajevima. Roman govori o životu djece Afganistana u vrijeme kada talibanski režim dolazi na vlast. Sadrži dosta autobiografskih podataka, a objavljen je 2003. godine. Postao je bestseller, preveden je na 48 jezika, a Marc Forester je po njemu snimio film  2008. godine.

Njegov drugi roman „Hiljadu sjajnih sunaca“  je objavljen 2007. godine, a govori o životu žena Afganistana u vrijeme talibanskog režima. Prema ocjeni Publishers Weekly te godine je bio najprodavanija knjiga u SAD.

2013. godine je objavio treći roman koji nosi naslov „A planine su odjekivale“. Sastoji se od više priča, a svaka od njh je manje ili više bolna. Prepun je velikih životnih lekcija o životu, prijateljstvu, porodici, izdajama i žrtvama koje nikada ne prestaju. 


MISLI

- Volio sam zimu u Kabulu. Volio sam je zbog tihog udaranja snijega u moj prozor noću, zbog toga kako je snijeg cijelac škripao pod mojim crnim gumenim čizmama, zbog toplote furune dok vjetar zavija dvorištem, ulicama. Ali najviše zato što bi se, kada se drveće zamrzne a led okuje puteve, hladnoća između Babe i mene malo otapala. Zbog zmajeva. Baba i ja smo živjeli pod istim krovom, ali u različitim svjetovima. Zmajevi su bili jedino, tanušno mesto gdje su se ti svjetovi ukrštali.To možda nije pošteno, ali ono što se desi za nekoliko dana, ponekad i u jednom jedinom danu, umije da promjeni tok čitavog života.

- Ljudi griješe kada misle da se prošlost može pokopati, jer ona često zna da se probije na površinu.

- Postoji samo jedan grijeh, jedan jedini. A to je krađa. Svaki drugi grijeh neka je vrsta krađe. Kada ubiješ čovjeka, kradeš život. Kradeš pravo njegove žene na muža, otimaš njegovoj djeci oca. Kada slažeš, kradeš nečije pravo na istinu. Kada varaš, kradeš pravo na pravdu.

- Djeca nisu bojanke. Ne možeš ih ispuniti svojim omiljenim bojama.

- Ljudi koji ozbiljno misle ono što kažu, vjeruju da to važi i za sve druge.

- Na kraju, svijet uvijek pobjeđuje. Naprosto, tako stoje stvari.

- Bolje je kada boli istina nego kada utjehu pruža laž.

- Uvijek mnogo više boli imati pa izgubiti, nego uopšte nemati.

- Ljudi misle da žive onako kako žele, ali ono što ih stvarno vodi kroz život su stvari kojih se najviše boje.

- Vrijeme je kao šarm. Nikad ga nemaš onoliko koliko misliš.

Rembrandt van Rijn

Rembrandt van Rijn je holandski barokni slikar. Najsnažnija je i najsvestranija ličnost u holandskoj umjetnosti 17. vijeka.

Ostvarivši uspjeh još kao mladi slikar, kasnije godine njegova života obilježila je tragedija finansijskih poteškoća. Unatoč tome, njegove slike i grafike bile su popularne cijeloga njegova života, i njegova reputacija kao slikara ostala je neukaljana te je dvadesetak godina ućio gotovo sve važnije holandske slikare. Rembrandtova najveća inovativnost se ispoljila u njegovim portretima savremenika, autoportretima i ilustracijama biblijskih motiva. Njegovi autoportreti tvore jedinstvenu intimnu biografiju u kojoj je umjetnik promatrao sebe bez taštine i potpuno iskreno.

U slikarstvu, kao i u grafici, pokazao je iznimno poznavanje klasične ikonografije koju je preoblikovao kako bi se uklopila u njegovo iskustvo. Tako su njegovi prikazi biblijskih scena sadržavali njegovo poznavanje teksta, asimilaciju klasičnih kompozicija i njegova istraživanja židovske populacije u Amsterdamu. Zbog svog dubokog suosjećanja s ljudskom prirodom često je zvan i „jednim od velikih proroka civilizacije“

Poznatija djela:

Noćna straža

Povratak razuzdanog sina

Galilejsko more