Sokrat

Sokrat, (Atena, 469. - 399. p.n.e.), grčki filozof, Platonov učitelj. Bavi se moralom (razlikovanje dobra i zla), a u svojim istraživanjima se služi metodom pitanja i odgovora. Sokrat za osnovu svog poštivanja zakona uzima činjenicu da poštuje sporazum društva u kojem živi. Njegov najveći doprinos zapadnjačkoj misli su njegovi dijalozi, koje je puno koristio u istraživanju moralnih koncepta i prvi put su opisani u Platonovim dijalozima. Radi toga, Sokrat se smatra ocem i osnivačem etike ili moralne filozofije, i filozofije uopće.

Sokratu je suđeno zbog njegovih filozofskih uvjerenja od kojih on nije bio spreman odustati. Pa je tako, po vlastitom uvjerenju, postao žrtva onoga protiv čega se borio cijeloga života: povodljivosti mase za netačnim činjenicama. Sokrat je svoj kraj dočekao u potpunosti mirno i staloženo, svjestan nepravde koja mu je učinjena od strane vlastitih sugrađana koji su ga optužili i osudili za nešto što je indirektno potjecalo od njega. Nedugo nakon njegove smrti, Atenjani su uvidjeli učinjenu nepravdu, te su mnoge stvari za koje se on zauzimao bile prihvaćene, a on je bio slavljen.

MISLI

- Brak je nešto zbog čega se čovjek uvijek kaje, bilo da ga sklopi ili ne sklopi.

- Iskustvo je najbolja škola, samo je školarina vrlo skupa.

- Istina je ono što se kao zajedničko nalazi u mnoštvu pojedinačnih mišljenja.

- Jedina prava mudrost je u saznanju da ništa ne znaš.

- Knjige su hladni ali pouzdani prijatelji.

- Ljenjivci nisu samo oni koji ne rade, već i oni koji mogu da rade bolje.

- Ljudi nisu namjerno zli, nego iz neznanja. Trebaju znati šta je dobro da bi dobro činili.

- Najveća je sreća - ne roditi se.

- Ne traži razgovor s mrtvacom, a ni dobročinstvo od škrtaca.

- Ne živi se da se jede, već se jede da se živi.

- Neistražen život nije vrijedan življenja.

- Nije teško znati kako se nešto radi. Teško je samo to raditi.

- Samo dobar čovjek može biti trajno sretan, dok hrđav mora biti nesretan.

- Treba više strahovati od ljubavi žene nego od mržnje muškarca.

- Veliki umovi diskutuju o idejama.

Srednji umovi o događajima. Mali umovi o drugim ljudima.

- Ako slijediš bilo koji duhovni put na kraju ćeš ipak dosegnuti ciljeve koji su unaprijed zacrtani od njihovih osnivača. Ali, to još ne znači da si dosegnuo sebe. Da bi dosegnuo sebe moraš slijediti sebe.

Zuko Džumhur

Zulfikar Zuko Džumhur je BiH pisac, slikar, karikaturista, likovni kritičar, kostimograf, televizijski i filmski scenarist. Rođen je u Konjicu 24. septembra 1920. godine. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu gdje mu je otac radio kao imam, a višu gimnaziju u Sarajevu 1939. godine

Počeo je studirati pravo, ali je prešao na likovnu akademiju i završio je u klasi Petra Dobrovića. Slikarstvo mu je bila trajna životna strast, a naročito karikatura. Oblikovanje šaljivih likovnih minijatura s vremenom je doveo do savršenstva. Prve crteže objavio je u "Narodnoj armiji" 1947. a od tada sarađuje kao karikaturista i ilustrator sa mnogim časopisima u BiH i regionu. Objavio je više od 10.000 karikatura. Imao je mnogo talenata i bio je jako obrazovan. Mnogo je putovao i posjećivao razne zemlje.

Objavio je sljedeća djela: Nekrolog jednoj čaršiji, Pisma iz Azije, Hodoljublja, Putovanje bijelom lađom, Pisma iz Afrike i Europe, Stogodišnje priče, Adakale...

Napisao je scenarije za više kratkih i tri za igrane filmove. Uradio je 35 scenografija za pozorište. Zaslužan je za popularizaciju žanra putopisne reportaže radeći posljednjih deset godina kao pisac scenarija i voditelj serije putopisnih emisija "Hodoljublje", koje je snimio zajedno s režiserom Mirzom Idrizovićem, a njihov zajednički rad dao je doprinos televizijskoj i filmskoj umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Zanimljivo je napomenuti da je Zuko bio jedini pisac kojemu je nobelovac Ivo Andrić napisao predgovor u knjizi, i to upravo za "Nekrologa jednoj čaršiji".

Umro je u Herceg Novom 29. novembra 1989. godine. Sahranjen je u svome rodnom gradu Konjicu, po svojoj želji.

MISLI

- I zapamti

ono što oko vidi, može se i zaboraviti,

a ono što srcem vidiš, pamtiš zauvijek.

I zapamti još jednu bitnu stvar,

ono što se dodirne rukom, možeš i slomiti,

a ono što srcem dodirneš, to i prigrliš.

U tome leži tajna vječnosti.

- Samo se slike dugo pamte, a rijeći već sutradan promijene svoj red.

- Ako ne očekuješ puno od života, dobićeš sve što ti treba, pa i preko toga.

- Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš, a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja.

- Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe. I tu ti je, možda, ključ. Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se osmijeh. Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh.

-  Ja cijeli život bježim, u putovanja, u putopise, u slikarstvo i čitanje. Ja sam ti čuveni bježač. Bježim i slavim bijeg i bježanje. Zato smo i izmislili umjetost, da se imamo gdje skloniti od teška života i još težeg rada.

Postala sam bezbojna, nije to ni loše

Od kada puštam druge da su pobjednici, imam svoj neprocjenjivi vlastiti mir.

Imati svoj mir nije lako, odavno sam se prestala dokazivati drugima. Bitno mi je da znam da sam u pravu, ne zanimaju me tuđa mišljenja, posebno ne ona o kojima ne ovisim, sve je jjednostavnije i nemam nikakvih pitanja, izabrala sam. Ne gradim karijeru, ne zanimaju me pohvale ni pokude, ne dijelim lekcije, ne primam ih. Nisam u strahu za egzistenciju, niti hoću li se nekome svidjeti. Takva sam kakva jesam, bez lova na krpice i glamur, bez nadanja da ću ikome zapeti za oko. Ne biram previše posao, dokazala sam sama sebi da sam spremna puno toga raditi, da nema ograničenja. Svoje granice izdržljivosti sam više puta stavila na kušnju. Prebrodila sam puno I pronašla ravnotežu.

Postala sam bezbojna, nije to ni loše.

Stopila sam se s okolinom, plivam nizvodno. Je li to dobro ili ne, ne znam, samo znam da mi je bolje nego ranije. Nema stresa, bola želuca, trke, ukočenog pogleda, grčenja mišića. Opustila sam neki čep u sebi i sve je otišlo iz mene. Veliko olakšanje nastupilo, gotovo praznina. Možda su pošle i emocije među njima, nema onih koje razaraju. Pa, neka su otišle, ne želim više vatru, bolove, slamanja, ne želim više suze, nespavanje, ne želim više ni minutu boli.

Rekla sam stop!

Stala sam. Krenula drugim putem. Pa, dok ide, dok se bolje osjećam, držim se toga pravca. Nemam razloga mijenjati kurs. Možda što je prijateljica napisala najbolje ocrtava jednu stagnaciju, odnosno životnu fazu do koje se jednostavno samo protekom vremena dođe, a možda isto tako do koje se nikada ne dođe ili se primi k znanju i ne budeš žrtva vlastitih promišljanja i popuštanja. Mir koji spominjem je bitan na nekoliko polja, ne samo rada, već i emocija, koje su dublje i strastvenije kako vrijeme prolazi. Nisu to više mladalački zanosi, svako doba nosi svoje. Što kasnije, više vremena treba za sve, zato je nužno u startu znati prepoznati situaciju u kojoj se nalazimo i krenuti k razrješavanju iste.

“Zrelu ženu, koja poštuje sebe i prošla je faze iluzije pravog muškarca, može jedino iskrenost da fascinira i impresionira samo čovjek koji iskreno i čisto voli. A to se dokazuje djelima. Dio predstave s glumom i lažima je već vidjela mnogo puta”, izrekla je Aleksandra.

Znam samo da uvijek pronađem rješenje, ali uz pitanja koja dovode do njih. Dobro se zamislim i razne varijante mogućih ishoda sagledavam. Naučila sam se pameti, daleko više slušam, a manje govorim. Nemam u svakom dijalogu ili raspravi zadnju rečenicu mišljenja i zaključak. Puštam sugovornike da budu pobjednici, savršeni mir tada nastupa. Svako ima svoje mišljenje, vatreno ga brani. Ja sam umorna od objašnjavanja, pokazalo se da je vrijeme na mojoj strani, bude baš kako nagovijestim.

Zašto trošiti svoju energiju?

Na poslu sam, kolegama i nadređenima, u više navrata nagovijestila moguće scenarije ishoda. Gledali su me blijedo, samo što mi nisu rekli da sam glupa svojim tupim pogledima, a sada se točno tako sve događa, odustalo se od dijela projekta i mijenja se, jer je suludo nastaviti kako je počelo. Do sada sam u radnom vijeku završila nekoliko velikih projekata, odgovorno i samostalno, bez velike logistike i pomoći. Sve sam pozitivno predala, dovela ih kraju. Primopredaja i naplata u roku i na vrijeme. Procedure se moraju poštivati. One su nezaobilazne. Kad igraš po pravilima, sve je jednostavnije.

Najvažnije je biti usredotočen i baš uvijek nekoliko koraka ispred, predvidjeti koje su moguće stavke zastoja i koji su loši dijelovi projekta i na vrijeme tražiti promjene. Smatrala sam da i sada treba slično postupiti, biti nekoliko koraka ispred i u korist okrenuti sve što se može, pobjeći i izbjeći bezizlazne situacije. Ali kad si u nedorasloj sredini, nema razumijevanja jer takvim zalogajima se mogu samo ugušiti, shvatila sam da je pametnije uzmaknuti i imati svoj mir. Nemam namjeru ljude oko sebe tjerati da misle kao ja, niti govoriti kako govorim. Mogu postići samo prezir i neprijatelje stvoriti, a to nemam namjeru.

Razmišljam, ako sam pustila druge da su pobjednici, ne znači da sam narušila vlastitu inteligenciju. Život mi je mnogo više od nadmetanja. Veliki ljudi nikad nisu imali potrebe se dokazivati, vjerovali su u svoje vrijednosti, imali su osjećaj sigurnosti kojega su pronašli u sebi. Shvatila sam da su nadmetanja gubitak vremena, trebam imati više samopoštovanja, prestala sam se baviti nevažnim stvarima i ulaziti u nepotrebne bitke, gledam, osluškujem svoje srce, instinkt me vodi.

Naišla sam na jednu staru izreku: “Treba jednom početi sebe gledati, razmišljati iz perspektive vlastitoga srca. Tek kada počneš poštovati sebe, moći ćeš i drugoga poštovati.”

Trudim se kontrolirati svoje slabosti, još radim na popisu koji je dug, ali ova je definitivno na njemu. Bolje se osjećam i time sam pobjednik.

Stepenice u nebo su tu, slušam Zeppeline, opet slobodnog duha, neuhvatljivog uz postignuti mir kojega više ne dozvoljavam da bude narušen.

Odlučila sam što trebam od života, sve ostalo sam ostavila po strani, naprosto gurnula i dišem punim plućima.

“Ako ljudi pokušavaju da te obore, to samo znači da si iznad njih”, kaže jedna stara mudra izreka.

Kako je to dobar osjećaj, ma koliko kratkotrajan bio.

Lily Laum