Osho

Ošo (Osho) je rođen u Kučuadi, Madija Pradeš, Indija, 11. decembra 1931. Od najranijeg detinjstva bio je buntovni i nezavisni duh, koji je nastojao da sam doživi istinu, umjesto da stiče znanja i vjeruje u ono što su mu drugi naložili. Nakon prosvjetljenja u dvadeset i prvoj godini, Ošo je dovršio svoje akademske studije da bi proveo izvjestan broj godina predavajući filozofiju na univerzitetu u Đabalpuru. U međuvremenu, putovao je kroz cijelu Indiju držeći govore, izazivajući pravovjerne religijske vođe na javne rasprave, dovodeći u pitanje tradicionalna vjerovanja i upoznavajući ljude iz različitih sredina. Mnogo je čitao, sve što je mogao da pronađe kako bi proširio svoje razumjevanje sistema verovanja i psihologije savremenog čovjeka. 

Kasnih šezdesetih Ošo je razvijao svoj jedinstveni sistem tehnika dinamične meditacije. Savremeni čovjek, govorio je, toliko je opterećen prevaziđenim tradicijama iz prošlosti i brigama koje donosi savremeni život da mora da prođe kroz jedan dubok pročišćavajući proces prije nego što bude u stanju da otkrije bez-misaonost, opušteno stanje meditacije.

Ranih sedamdesetih su prvi put ljudi sa Zapada čuli za Oša. Do 1974. formirana je Njegova komuna u Puni, Indija, koja je ubrzo počela da privlači posjetioce u velikom broju. U toku Njegovog rada, Ošo je doslovno prešao svaki aspekt razvoja ljudske svijesti. On je destilovao esenciju svega što je bitno u duhovnom pohodu savremenog čovjeka, i to ne putem intelektualnog razumjevanja, već putem sopstvenog životnog iskustva.

“Ja sam početak jednog totalno novog religijskog iskustva”, tvrdio je on. “Molim vas ne povezujete me sa prošlošću - ona jedva da vrijedi da bude upamćena.” Njegovi razgovori sa učenicima i tragaocima sa svih strana svijeta objavljeni su u više od 600 knjiga i prevedeni na preko trideset jezika.

Ošo je umro 19. januara 1990, od posljedi­ca trovanja od strane američkih vladinih agenata, u vrijeme kada su ga u tajnosti držali zatvorenog zbog formalne povrede zakona o emigraciji. Njegova ogromna komuna u Indiji, kao najveći centar duhovnog razvoja u svijetu, nastavlja da privlači hiljade posjetilaca sa svih strana svijeta koji dolaze da učestvuju u meditacijama, terapijama, tjelesnim vježbama i kreativnim programima, ili samo da dožive blizinu jednog bude.


MISLI

- Ljubav je sretna kad je mogućnosti dati nešto, ego je sretan kad je u prilici dobiti nešto.

- Niko ne može da vas uništi osim vi sami sebe, i niko ne može da vas spasi osim vi sami sebe.

- Onaj ko vas voli, voli vas upravo takvog kakvi jeste. Ako vas neko želi mijenjati, to znači da vi niste osoba koju on želi.

- Ako ti se sviđa cvijet, nemoj ga ubrati. Ako ga ubereš on umire i prestaje da bude ono što voliš. Zato ako voliš cvijet, pusti ga da živi. Ljubav nije u posjedovanju, ljubav je u uvažavanju.

- Što je čovjek mudriji, postaje svjesniji koliko malo zna. Što je čovjek gluplji, sve je sigurniji u svoje znanje.

Možete prosuđivati glupost uz pomoć te sigurnosti. Glupani su vrlo fanatični ljudi, jer su došli do „vrhunskih“ zaključaka, ne samo za sebe nego i za sve druge ljude. Oni žele da nametnu svoje zaključke svakome, cijelom svijetu. Uz to misle da suosjećaju s ljudima.

Sokrat je zadnjeg dana svog života rekao: “Znam samo da ništa ne znam.” Tog dana je postao najveći mudrac koga je Zapad ikada imao. Pridružio se velikom društvu Budha. Prestao je da bude filozof, postao je probuđen i prosvjetljen.

Mozak je pun zaključaka, a srce je uvijek spremno nešto da upozna. Srce je uvijek dijete, a razum je uvijek starac. Razum nikada nije mlad, a srce nikada nije staro – ovo ne smijemo zaboraviti.

Prvo moraš biti svoj, pa tek onda u odnosu.

Prekinite s odnosima. Mnogo života ste proveli u odnosima, čas ovim, čas onim. Dovoljno ste patili. Patili ste više nego što zaslužujete. A sva patnja je bila centrirana oko pogrešne koncepcije odnosa.

Život nije problem - nego tajna.

Ne postoji dobra filozofija. Zato što je osnovni korak u filozofiranju sljedeći: život je problem.

Ne gurajte rijeku, plovite s njom.

Prihvatite - zašto da se borite. U trenutku prihvaćanja problemi nestaju. Što god da se dešava prihvati, ne osuđuj.

Što će vam tu "zašto".

Pitanje "Zašto" je uvijek neodgovorivo. Naš um misli da kada god mi upitamo "zašto", odgovor mora doći. Drveće jeste - ne možete pitati zašto. Život - živi. Rijeka - plovi. Oblaci putuju nebom.

Nezadovoljstvo ljudi doživljavaju zbog toga što neprestano žele nešto što je nemoguće.

Kroz želju postajete crni oblak - veoma težak. Bez namjera, bez želja, postajete bijeli oblak - oblak bez težine.

Samo budite radosni i sve će se dogoditi.

Radost je najveća revolucija. Ako su ljudi radosni, neće ih biti briga za vođenje ratova, ni za sakupljanje novca, ni za traženje nemogućeg.

-  Antoni de Melo 

Mirisna polja lavande

Stara latinska izreka kaže: "Kao što je ruža miris srca, tako je lavanda miris duše".

Lavanda (Lavandula - lat. Lavanda angustifolija) je prelijepa, korisna, ukrasna, aromatična, začinska i ljekovita biljka. Koristi se više od 2000 godina. Naziv biljke potiče od rimske riječi "lavare", što znači "prati", odnosno "kupati", jer su Stari Rimljani zbog ugodne arome cvjetove lavande dodavali u mirisne kupke ili vodu kod pranja odjeće. Kao ljekovita biljka, lavanda je prepoznata tek u srednjem vijeku.

Smatra se pravom mediteranskom biljkom, iako je njeno prirodno stanište u Provansi u Francuskoj, uspijeva na području čitavog Mediterana, južno do tropske Afrike i jugoistočno sve do Indije. Danas se uzgaja u cijelom svijetu i u raznim klimatskim uslovima. Višegodišnja je biljka čiji životni vijek može dostići i do 30 godina.

Lavanda se koristi za zdravlje i za ljepotu. Njeno ulje se koristi kao antiseptik i u aromaterapiji. Koristi se kao sredstvo za pranje lica i tijela, kupke, toaletne vodice, za tjeranje moljaca, za aromu, te u liječenju mnogih bolesti. Njen ugodan miris otklanja umor i nemir  te povećava mentalnu aktivnost. Kao sredstvo za smirenje i opuštanje, osim ulja, pomaže i čaj od cvjetova lavande te kupka. Koristi se i kao začin jelima, a zbog svojega neodoljivog mirisa i izgleda, lavanda može poslužiti i za različite kreativne poklone, bukete i ukrase.

Često se uzgaja na velikim poljima koja u vrijeme njenog cvjetanja izgledaju očaravajuće.

- Smiješne poslovice

Meša Selimović

Mehmed Meša Selimović je jedan od najvećih BiH pisaca. Rođen je u Tuzli 26. aprila 1910. godine. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Univerzitetu u Beogradu. Nakon što je diplomirao 1935. godine počinje raditi kao profesor u Tuzlanskim školama. Nakon drugog svjetskog rata obavlja raznovrsne političke i kulturne funkcije. Uređivao je list Brazde. Predavao je na Višoj pedagoškoj školi, bio docent na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na kojem je predavao romantizam. Zatim se okušao u djelovanju kao slobodni umjetnik. Nakon toga bio je umjetnički direktor Bosna filma. Od 1957. godine je direktor Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. 1961. godine je objavio svoj prvi roman "Tišine" za koji je dobio Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Zatim je postao glavni urednik izdavačke kuće Svjetlost, te predsjednik Udruženja književnika BiH. Bio je i glavni i odgovorni urednik časopisa za književost Život. 1966. godine mu je objavljen roman "Derviš i smrt", koji književna kritika smatra za prvorazredni događaj i književni domet BiH. Za roman je dobio veliki broj priznanja. Od 1968. godine je redovni član ANU BiH, te poslije i dopisni član SANU. 1971. godine je dobio počasni doktorat Univerziteta u Sarajevu. 1973. godine je preselio u Beograd, gdje je umro 11. jula 1982. godine. Pokopan je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu

Prvi roman "Derviš i smrt", je pisan živim stilom u kojemu se miješaju introspekcija, mudrosni sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha Nurudina. Ovo ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo pažnju čitalačke publike, dijelom i zbog magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojom zrači islamsko-orijentalni milje. Roman nije realistički prikaz derviša ili sufizma, islamskog misticizma, jer Nurudinove dileme postaju besmislene promatramo li ih u kontekstu čvrsto ukorijenjene religijske svijesti. Ovo djelo je uspjelo općeljudske dileme i muke postaviti u bosansko-islamski kontekst i smjestiti univerzalno u lokalno.

Sljedeći veliki roman "Tvrđava", prikaz je Sarajeva uoči Hoćimske bitke i odlikuje se širom paletom likova i većim brojem lirskih dijelova od "Derviša". Oba su djela bogata prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti te referencijama na historijski usud Bošnjaka muslimana. Glavni Selimovićevi romani velika su djela zreloga autora koji je harmonično spojio modernistički diskurs, narativne tradicije "pripovjedačke Bosne" i orijentalno-islamski senzibilitet.

MISLI

- Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.

- Život ovog naroda je glad, krv, muka, bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuđoj.

- Ono što nije zapisano, i ne postoji, bilo pa umrlo.

- Uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.

- Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.

- Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta.

- Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.

- San je ono što se želi, a život je buđenje.

- Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina.

- Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je čovjek uvijek na gubitku.

- Čovjek je nepopravljiv i najčešće laže sam sebi.

- Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.

- Ostaje tako da živi želja i vjera da će jednom doći sanjani raj, a s tom željom lakše se živi.

- Zlo se samo snagom dokazuje, sve ostalo pameću.

- Nezadovoljstvo je kao zvijer: nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.

- Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo ni jedno živo biće.

- Najmanje se govori kad te se najviše tiče.

- Vrijeme uporno glođe čovjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog sadržaja.

- Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja.

- Mlade djevojke zamišljaju život i vjeruju riječima. Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju.

- Žena više voli nježnu riječ, makar bila i glupa, nego pametnu ako je gruba.

- Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.

- Dvije su stvari beskrajne: svemir i ljudska glupost, mada za ovo prvo nisam siguran.

- Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast, a može postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro.

- Ljudi preziru sve one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih. Navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu.

- Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.

- Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tuđom glavom.

- Hodat ćemo bez razloga, radovat ćemo se, bez razloga, smijat ćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.

- Riječi možeš prosipati pred svima. Nije bitno. Riječi su jeftine. Tišine... 

E, tišine ne možeš poklanjati svima. 

U tišine stanu neki pogledi, neki uzdasi, neki otkucaji. Tišine ne lažu. 

lli ih osjetiš ili progovoriš. Tišinom srca pričaju. 

Ko ne razume tvoje tišine, ni riječi neće nikada.

- Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Čovjeka na vlasti potiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razboritost, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz Boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.

- Ulizice to su za mene najgoru ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.

- Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grješne misli su kao vjetar, tko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio. Sad o tome mislim drukčije. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.

- Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života.

- Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvaća sve uvjete, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, netko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji započinjati. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je promijeniti mjesto i nametne uvjete.

- Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo biti jer što nije bilo, nije ni moglo biti, a uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo.

- Ne osvajamo zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu već sliku u svome oku, ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj njegove površine. Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju.

- Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha nego zbog grijeha. Onda da živimo u grijehu? Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjerje i duhovne bogalje.

- Ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi naprijed, u stalnost, u mir i dostojanstvo, svi se krećemo u krugu, uvijek istim putem, koji vara, a samo se smjenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani.

- Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.

- Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao, kao konac, i zabraniti sebi razmičljanje o posljedicama, ne želeći da zna za njih? Eto, izgleda da može. Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od mučenja zbog odgovornosti.

- Četrdeset mi je godina ružno doba: čovjek je još mlad kako bi imao želja, a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

-Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas ili dan, zašto se borimo kako bi ga produžili dan ili sat. Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja.

- Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada.

- Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.

- Opet sam sam. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje. Sam. Učinit ću sve što mogu, ne uzdajući se u podršku koje nema, i onda je moje sve što postignem, i zlo i dobro.

- Nikad ne žalite što ste upoznali neku osobu u svom životu. Jer dobre ti osobe daruju sreću, loše ti daju iskustvo, a zle ti daju lekciju. U svakom slučaju, dobijaš nešto i ne možeš nikako biti gubitnik, jer u životu, koliko si naučio, toliko si pobjedio.

- Jesen i oktobar, to nekakvo sjetno doba, to vrijeme kad vjetar čupa uspomene, trga dušu i vraća te tamo odakle misliš da si zauvijek pobjegao. A nisi i ne možeš.

- Rekao sam Hasanu da su ljudi, kao što je on, prava blagodat, poklon koji nam sam Bog šalje, i zaista mislim tako. On nekim nepoznatim čulom osjeti kome je pomoć potrebna i pruža je kao lijek. Čarobnjak, jer je čovjek. I nikad ne napušta onoga kome je pomogao, vjerniji nego brat. Najljepše je što njegovu ljubav ne treba ni zaslužiti. Da je trebalo da je zaslužim, ne bih je ni imao, ili bih je davno izgubio. On je čuva sam, on je poklanja, ne tražeći drugi razlog osim potrebe koju sam osjeća, ni druge naknade osim svog zadovoljstva, i tuđe sreće. Prihvatio sam nauk koji mi je dao, da „Čovjek dobija kad daje". (Derviš i smrt)

- Možda bi trebalo da ih mrzim ali ne mogu. Ja nemam dva srca jedno za mržnju drugo za ljubav. Ovo što imam sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora moj život i moja smrt sve to pripada Bogu stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni. (Derviš i snrt)

- Jovan Dučić

Smiješne poslovice

- Dobar grah daleko se čuje.

- Hodaj uvijek uspravno, jer ćeš vječno ležati.

- Infarkt, ma kakav je, od srca je.

- Ja nikad ne pijem, osim kad sam sam ili u društvu.

- Kada bi izbori mogli nešto promijeniti, oni bi ih ukinuli.

- Ko rano rani, nije se naspavao.

- Bolje voditi ljubav nego psa.

- Ko drugom jamu kopa, fizički je radnik.

- Ljubav nema granica, reče slon i baci se piletu u naručje.

- Ne bojte se letenja, bojte se padanja.

- Ne trčite za ženama, da se ne sudarite s onima koji od njih bježe.

- Nekad sam bio neodlučan, a možda i nisam.

- Neki piju od radosti, neki od tuge, a neki od jutra.

- Neprijatelj nikada ne spava, prepoznat ćeš ga po podočnjacima.

- Nije majmun kriv što je od njega postao čovjek.

- Oko za oko, pasta za zube.

- Optimizam je nedostatak informacija.

- Prije sam bio umišljen, sad sam savršen.

- Parni stroj je pronađen, pošto se nije mogao pronaći neparni.

- Rad je stvorio čovjeka, a nerad gospodina.

- Stalno padam na ispitima. Proklete stolice.

- Sve bi cure htjele sa mnom spavati, ali ja nisam nikad pospan.

- Ti si moje blago. Najradije bih te zakopao.

- U raju je lijepo ali je u paklu ekipa.

- Zašto ulazim u život, kad odatle niko živ nije izašao.

- Zar ti moram sto puta ponavljati - reče centimetar metru.

- Žena ti kaže “Idi k vragu”. Ti odeš, a ona te tamo čeka.

- Žene su raj za oči, pakao za dušu i čistilište za novčanik.

- Živi svaki dan života kao da ti je zadnji, jednom ćeš biti u pravu.

- Da bi ti potkovica donijela sreću, moraš raditi kao konj.

- Bolje ispasti glup nego iz vlaka.

- Žene imaju problem za svako rješenje.

- Griješiti je ljudski, ali je osjećaj božanski.

- Ljudska pamet je ograničena. Glupost nije.

- Što je peh? Kad u pustinji umireš od žeđi, a imaš vodu u koljenu.

- Ko umre na jesen, za njega nema zime. 

- Čovjek i magarac pametniji su nego čovjek sam.

- Stara kineska: Pas koji laje, nije dovoljno skuhan.

- Ko se zadnji smije, nije skužio vic.

- Alkohol je čovjekov najveći neprijatelj. A samo kukavica bježi od neprijatelja.

- Nisam primjetio da mi se žena davi. Vrištala je uobičajeno.

- Ako ne ide po planu, ide po sudbini. Ako ne ide po sudbini, ide po živcima.

- Ja obično ne pravim greške. Ali, kad napravim, napravim remek djelo.

- Da je pas čovjekov prijatelj, mišljenje je čovjeka, a ne psa.

- Došli smo na rub ponora; zato moramo poduzeti odlučan korak naprijed!

- Ne brinite se oko toga što ljudi misle, oni to rijetko rade.

- Postoje ljudi koji ostanu praznih šaka, čak i kada se uhvate za glavu.

- Svekrva je kao Vegeta, u sve se miješa.

- Budalu ne treba tražiti, sama se javi.

- Nisi beskoristan ako možeš koristiti kao loš primjer.

- Teško poslu koji mene čeka.

- Izdržite još malo, nećete još dugo.

- Ko hrče spava, ko ne spava čuje hrkanje.

- Bolje izdati knjigu nego prijatelja.

- Što si veće govno manje su šanse da te nagaze.

- Ko s višeg padne, više se i udari.

- Živi pošteno i pazi da te ne uhvate.

- Ako vam je ostalo išta od plaće, znaći niste nešto platili.

- Dole oni živio ja.

- Bolje živjeti 100 kao milioner, nego 7 dana u bijedi.

- Nikada se ne predaji, osim kad moraš.

- Nije lako biti muškarac, mnogi su odustali.

- Imam 50 godina. Velikim odricanjem i treningom izgledam kao da mi je 49.

- Djeca su naše najveće bogatstvo. I ove godine se očekuje dobar izvoz.

- Što ne mogu dohvatiti dok ležim, i ne treba mi.

- Ko nema para bez njega se može.

- Svako zlo se vraća, zato činite dobro ono se ne vraća.

- Jedna lasta ne čini proljeće, a kamo li dvije.

- Sretoh nepismenog. Izgleda kao pismen, samo što vozi džip.

- Kad god odvojim nešto za crne dane, ti dani dođu za 10 minuta.

- Ko uči znaće, ko mulja imaće.

- Bilo je i većih problema pa ih nismo riješili.

- Pametan ući dok je živ. Glup zna sve od rođenja.

- Imam 50 godina. Velikim odricanjem i treningom izgledam kao da mi je 49.

- U životu kao i na suncu. Ko nije "namazan" izgori.

- Razmišljanje do sada nije nikoga ubilo, ali zašto riskirati.

- Hotel V8

Čarls Bukovski

Čarls Bukovski (Charles Bukowski) 1920. - 1994. je američki književnik njemačkih korijena. Smatra se jednim od najuticajnijih pisaca socijalne tematike. Njegov stil pisanja je bio pod velikim uticajem socijalnog, kulturalnog i ekonomskog ozračja njegovog grada Los Angelesa. U svojim radovima je opisivao živote siromašnog čovjeka, alkohol, odnose sa ženama. Ostavio je neizbrisiv trag svojim načinom pisanja, koji je svojim eksplicitnim, sirovim, ponekad čak vulgarnim izrazom ugradio u priče o simpatičnim gubitnicima s margina američkog društva.Napisao je mnoštvo pjesama, kratkih priča, kao i šest romana.

Rođen je kao Heinrich Karl Bukowski u Njemačkoj, a njegov djed se doselio iz Njemačke u SAD 1880. godine. Tokom svoje rane mladosti bio je sramežljiv i povučen što je bio rezultat zlostavljanja od strane njegovih vršnjaka i njegovog oca koji ga je tukao. U ranim mladalačkim godinama prvi put dolazi u doticaj s alkoholom, koji će ga kasnije tokom života definisati kao osobu i pisca. Nakon što je maturirao u Los Angeles High School, pohađa Los Angeles City College dvije godine, tokom kojih uzima satove umjetnosti, novinarstva i književnosti. U 21. godini počinje pisati, ali ozbiljnije oko 35. godine života.

Proživio je jedan izuzetno buran i težak život, često na samom dnu. Pisao je iz egistencijalne nužnosti da bi preživio, a neiscrpan tematski izvor pronašao je u vlastitom životnom iskustvu, proživljenim dramama iz djetinjstva i mladosti, kao i vremenu kad je lutao Amerikom. Klošario je, opijao se, radio razne poslove da bi preživio, u društvu mnogih žena koje je upoznao na svom putu. Sebe je doživljavao kao stidljivog i povučenog čovjeka, kome je alkohol neophodan da bi živio s ljudima i da bi stvarao. Uprkos tome on je gotovo do kosti otkrio i najsitnije detalje svoje intime i tako stekao epitet jednog od najbestidnijih umjetnika u historiji književnosti. Ma koliko njegov svijet bio čudan i šokantan, on je u njemu uspijevao vidjeti elemente komičnosti i duhovitosti i najjednostavnijim jezikom je pričao ponekad banalne, a ponekad nevjerovatne i dramatične događaje. Sve što je napisao prožeo je humorom, koji je često bio distanca od užasa. Umro je 9 marta.1994 godine, u San Pedru od leukemije u 73. godini života.

MISLI

- Čovjek se rodi kao genije, a umire kao idiot.

- Kad nema boli, to je kraj osjećaja. Svako naše zadovoljstvo je trgovina s đavolom.

- Kad ljubav postane zapovijed, mržnja može postati užitak.

- Smrt je ništa, brate, život je ono što je teško.

- Ako se ne kockaš, nikad nećeš uspjeti.

- Ljubav je bajka za budale.

- Što čojvek postaje jači to biva sve usamljeniji, to je čista matematika.

- Kad zašutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobjedio, to znači da više nisi vrijedan mog vremena.

- Naravno da je moguće da se voli ljudsko biće, ali samo pod uslovom da ga ne znaš dovoljno dobro.

- Svijet se počinje spašavati spašavajući jednog čovjeka; sve ostalo je ili grandiozna romantika ili politika.

- Ako želite nešto da uradite idite do kraja. U suprotnom ni ne počinjite.

- Biti sam se nikada nije činilo ispravnim. Činilo se dobro, ali nikad ispravno.

- Ono što je zlo i ono što su nas učili da je zlo, mogu biti dvije sasvim različite stvari. Društvo nas uči da su određene stvari zle da bi nas držalo u pokornosti.

- Prestao sam tražiti djevojku iz snova, samo sam htio jednu koja nije noćna mora.

- Prečesto se ljudi žale da nisu učinili ništa sa svojim životima, a onda čekaju da im neko kaže da to nije tako.

- Razlika između diktature i demokratije je ta što u demokratiji prvo glasate pa tek onda primate naređenja, dok u diktaturi ne morate gubiti vrijeme na glasanje.

- Moraš umrijeti nekoliko puta pre nego što zaista počneš živjeti.

- Feminizam postoji samo radi toga da bi se ružne žene integrisale u društvo.

- Što si manje vjerovao u život, to si manje mogao izgubiti.

- Ako se dogodi nešto loše, piješ kako bi zaboravio; ako se dogodi nešto lijepo, piješ kako bi proslavio; a ako se ništa ne događa, piješ kako bi se nešto događalo.

- Cijeli svijet je izgrađen na strahu.

- Decenije su mi trebale dok sam najzad naučio kako da kažem „ne“.

 - Slobodna duša je rijetkost, ali prepoznaćete je uglavnom jer se osjećate dobro, veoma dobro kada ste blizu nje ili s njom.

- Na svijetu postoji samoća, toliko velika da se vidi u sporim pokretima kazaljke na satu.

- Život je onoliko lijep koliko mu vi dozvolite da bude.

- Nikada nisam upoznao čovjeka u čijoj bih se koži radije našao. Ako je to zabluda, sretna je.

- Pisci su očajni ljudi, i kada prestanu da budu očajni, prestanu da budu pisci.

- Ljudi su čudni. Stalno su uznemireni trivijalnostima, ali veliku stvar, kao što je činjenica da traće svoje živote, uopšte ne primjećuju.

 

- Ima i gorih stvari od usamljenosti, ali često su potrebne decenije da bi se to shvatilo, a najčešće kad to shvatiš prekasno je, a prekasno je najgore.

- U ovim godinama sam očekivao da me uhvati išijas,

skoči holesterol, oslabi vid…

Čak je i moždani bio opcija.

Ali da me emocije sjebu, e to nisam očekivao.

 - Kako dovraga čovjek može uživati u tome da ga u 6:30 probudi alarm, da skoči iz kreveta, obuče se, silom nešto pojede, obavi nuždu, opere zube i kosu, bori se sa saobračajem, samo da bi došao na mjesto gdje zarađuje mnogo novca za nekog drugog i biti zahvalan što mu je pružena mogučnost za posao koji radi?

- Niko te ne može spasiti osim tebe. Naći ćeš se ponovo i ponovo u gotovo nemogućim situacijama. Oni će pokušati ponovo i ponovo pod izgovorima, pod maskama i silom da te natjeraju da podlegneš, odustaneš, ili tiho umreš iznutra.

Niko te ne može spasiti osim tebe, i bit će dovoljno lako da ne uspiješ tako lako ali nemoj, nemoj, nemoj.

Samo ih promatraj. Slušaj ih. Zar želiš to da budeš? Bezličan, bezdušan, bezosjećajan stvor? Zar hoćeš da doživiš smrt prije smrti?

Niko te ne može spasiti osim tebe, ti si biće vrijedno spasa. To je rat koji nije lako dobiti ali ako je išta vrijedno pobjede onda je to ovo.

Razmisli o tome. Razmisli o spašavanju sebe. Tvog duhovnog sebe. Tvog hrabrog sebe. Tvog pjevajućeg magičnog sebe i tvog prelijepog sebe. Spasi ga. Ne priključuj se mrtvima u duši.

Održavaj sebe humorom i skladom, i na kraju ako je neophodno uloži i cijelog sebe u tu borbu, bez obzira na izglede, bez obzira na cijenu.

Samo ti možeš da spasiš sebe. Učini to! Učini!

I tada ćeš tačno znati o čemu govorim.

- Ja sam nju pustio.

A onda sam je godinama skupljao po svijetu u nekim drugim ženama.

Neke su se smijale kao ona, neke su govorile kao ona, neke su imale njene crte lica.

Pronašao sam njene dlanove, otkrio njene usne, dotaknuo njenu kožu, ljubio njene obraze. Sve na drugim ženama.

Sve su joj po nečemu bile nalik, čak i kad sam tražio drugačiju.

Neke su tugovale kao ona, neke su grlile kao ona, neke su imale njenu toplinu.

Pronašao sam njeno lice, udisao njen miris, primicao njeno tijelo, zaplitao prste u njenoj kosi.

Sve na drugim ženama.

Neke su voljele kao ona, neke su maštale kao ona, neke su koračale kao ona.

Pronašao sam njene oči, lice postavljao uz njen vrat, smirivao se na njenim ramenima, drhtao na njenim grudima.

Sve na drugim ženama.

Niti jedna nije bila dovoljno drugačija, niti jedna nije bila dovoljno ista.

Tako je to...

Kad ti netko nedostaje, čitav svijet se uroti da na njega liči...

MASE

Svi ti ogorčeni, bijedni, usamljeni ljudi

što se osjećaju uskraćeno,

iznevjereno od svijeta,

oni okrivljuju život,

okrivljuju okolnosti,

okrivljuju druge…

dok su ustvari

oni

totalno odbojni,

pokorno neoriginalni,

kukavni i nepokretni,

utonuli u samosažaljenje,

ništa ne rade kako treba,

i dalje se osjećaju jalovo,

šireći zemljom svoje jadikovke,

svoje mržnje …

beživotnih očiju

u središtu ničega,

ti milioni ljudskih grešaka,

idući iz dana u dan

iz noći u noć,

kroz svoje kastrirane nagone,

što vrijeđa samu zemlju,

vrijeđa sve živo,

ta pustoš,

užas sve te

pustoši,

mase.

- Gabrijel Garsija Markes