MISLI
-
Ljubav je samo onda potpuna i velika kad nailazi na zapreke i patnje. Ljubav je
samo onda prava kad daje i traži žrtve, pregaranja i samozauzdavanja. Čekanje
nju uzvisuje, a nada oplemenjuje.
-
Čovjek u bolu, u nesreći nauči mrziti, kao što u veselju i sreći nauči ljubiti.
Velik mora da je onaj um koji u bolu i nesreći umije voljeti, ne zavidjeti.
-
A i bol je takva: bilo duševna, bilo tjelesna: počinje nekom riječi, neugodnim
djelcem bližnjega ili grčem, trzajem u nekom udu, pa sve više i brže napreduje,
dok ne dovede do teškog oboljenja ili do potpune duševne potištenosti.
-
A i čežnja je takva: počinje nevinim pogledom na neki predmet ili u nečije svijetle
oči, u vitak stas ili bujne kose, pa se poput vatre s očiju prenosi na srce, pa
na um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne postigneš ono za čim čezneš, ili
dok potpuno ne sagoriš u njoj i ostaneš pepeo, čovjek ravnodušan, nesretan i
tup.
-
A nema veće patnje od osame. Kad je čovjek sam, onda ga um i srce svom žestinom
prigovaranja kore i muče. Onda su bolovi teži, a misli crnje nego da se ma
kome, ma kako tužno ispovijeda. Savjest je nekada žešći i okrutniji sudac od
svih šerijata i kadija koji su ikad postojali.
