Dževad Karahasan

Dževad Karahasan, rođen u Duvnu 1953. godine. On je BiH književnik, dramatičar, esejist, romanopisac. Cijenjen i uspješan dramski autor, prije svega u zemljama njemačkog govornog područja. Ovaj pisac, po mišljenju mnogih, dijeli u tom aspektu sudbinu jednoga od svojih uzora, Miroslava Krleže. Fasciniran  je pozorištem za koje je napisao veći broj priznatih drama, no njegova najsnažnija djela su romani.

Roman "Istočni divan", je djelo o sufijskom mučeniku i svecu Al-Halladžu, kompleksna studija u kojoj se preklapaju vjerno rekonstruirani ambijent Bagdada u 8. vijeku i egzistencijalno-spiritualna drama legendarnog pjesnika i mislioca. 

"Dnevnik selidbe" je upečatljiva memoarska proza, prikaz opsade Sarajeva i funkcioniranja ljudske zajednice u neljudskim okolnostima, dok je kratki roman "Sara i Serafina", o dvostrukom identitetu, stalnoj prisutnosti smrti i apsurdnoj pogibiji u opkoljenom gradu virtuozno djelo ispričano u jednom dahu. Tu su i mnoga druga djela sa izvanrednim književnim izražajem.

Dževad Karahasan pripada kategoriji BiH i evropskih pisaca kojima je strana jeftina politizacija, književno-politički marketing i podilaženje izvanliterarnim trendovima.

MISLI

- Ima dana koji nisu trebali svanuti. A ako su morali, ako je nužno da svane baš svaki dan, morala bi postojati neka mogućnost da čovjek izbjegne dan koji mu sigurno ne treba, recimo da se tog dana ne probudi ili da nekako drugačije ostane izvan njega. Bez te mogućnosti čovjek nije slobodan, nema i ne može biti slobodne volje u biću koje ne može odlučiti makar o onome što neće.

- Možda se bezizlaz čovjeka iz ovih krajeva, njegova jadna nemogućnost da dosegne ljudsku potpunost i pojedinačnost, da se dovrši kao ljudsko biće i, zahvaljujući tome, odluči i učini nešto u svoje ime... možda se ta uronjenost ovdašnjeg čovjeka u ovdašnje magle i kolektivitete... tako bolno očigledno pokazuje u njegovoj omiljenoj zabavi koja je, naravno, mnogo više od zabave... Ta porazna slika ovdašnjeg ljudskog bezizlaza je takozvano narodno kolo.

- Možda će se jednom ljudski svijet i uređivati prema nalozima razuma, ali će to biti dosadan i suh svijet, bez ičega od onog zbog čega vrijedi živjeti i na šta se život i ljudi sa radošću troše.

-Sjeti se kako lijepo kažeš da je čovjeku strašno na ovome svijetu baš zato što mu je dragi Bog naložio da zna, a ograničio mu znanje da se ne bi uzdigao preko svojih granica.

- Postupajući dobro, čovjek se neće ogriješiti ni o predaju ni o običaje, ni o vjeru ni o svoju prirodu.

- Život čestitog čovjeka i prolazi u tome da riješi jedan problem i tako napravi dva nova. Što se tu može.

- Sve dotle dok u duhu možeš obnoviti sjećanje na svijetlu kuhinju po kojoj se kreće i u kojoj govori jedna dobra žena ti nisi potpuno izgubljen, sve dotle dok znaš da negdje postoji takva kuhinja i da u njoj ima jedno mjesto za tebe ti nisi potpuno sam. I sve dok su takve kuhinje moguće tvoj svijet je stvaran i ispunjen smislom. 

- Čovjekov razum vrijedi donekle, vrijedi onoliko koliko čovjek zna i samo do te granice on može nešto uređivati I nešto se dogovarati. Sve što je izvan te granice neka ostane onako kako je, jer je sigurno uređeno mnogo bolje nego što bi čovjek uredio, ma koliko znao i ma kako razuman bio.

- Pitam se šta bi bilo s ljudima da nije rada. Čime bi tada odgađali strah i odmicali vlagu od sebe. Čini mi se da jedemo i spavamo, stoku tjeramo i borimo se, pišemo i vjerujemo, samo radi toga da odgodimo strah i da što dalje od sebe odmaknemo ono konačno osjećanje da ništa na svijetu nije radi nas i da svojom voljom ne možemo pokrenuti ni prašinu sa svog ogrtača.

- Biti oprezan znači znati ono što se oko tebe događa, ono što ljudi u tvojoj blizini misle i rade, znati ko je s kim i ko protiv koga, znati šta kome manjka i šta ko želi.

-Tada sam tu osobinu kod sebe zapazio prvi put i iskreno se začudio: što mi je čovjek odvratniji, više se trudim oko njega, što neko jasnije pokazuje da me neće, ja mu se više namećem i osjećam jaču želju da me prihvati.

- Najbolji primjer temeljne barbarizacije koja se nad nama provodi je uvjerenje da jednom SMS porukom možemo izraziti svoja duhovna osjećanja.

- Nama je prividno znanje potpuno pojelo život. Svi hoće da budu bogati, moćni i lijepi. Svi hoće da se podvrgnu estetskoj operaciji. Svi hoćemo da izgledamo, niko neće da bude. Ako mi date lijep, pravilan nos, pune usne, blago zatamnjen ten, možda ću ja izgledati bolje, ali hoću li to i dalje biti ja? Jer, pazite, ja bih rekao da mi živimo u religiji konzumerizma, potrošnje. Ta religija nam stalno proizvodi čežnje, stalno nam nudi iluzije, predodžbe i tako nas stalno odvodi iz nas. I svi danas izgledamo, niko nije. Nama se danas pokušava prodati priča kojom bi mnogo novca, još više novca moglo kupiti sreću, ljubav, radost i uporno nas se pokušava navesti da zaboravimo da nije bogat onaj koji ima mnogo, nego onaj kome ništa ne treba. Zašto naša današnja kultura nama ne da da živimo i budemo ono što jesmo? Zato što današnjoj zapadnoj kulturi ne trebaju živi ljudi nego potrošači, a da biste bili potrošač, vi morate stalno željeti da više imate i biti spremni da stalno više kupujete i trošite. A da biste to stalno željeli, ne smijemo vam dozvoliti da se počnete baviti sobom i svojim životom. Zato, evo vam jeftini, ako treba besplatni mobiteli da bez prestanka pišete i primate SMS-ove u kojima nema ničega osim informacije. Evo vam 79 TV programa na kojima će se vrtiti strašno atraktivne, kobajagi, uzbudljive emisije koje vam ne daju da se sastanete sa sobom. Ljudi zapravo kao da bježe od sebe uvođenjem svih tih pomagala i „olakšica“.To je to. Bježe od sebe, jer su izgubili sposobnost da se raduju, da budu osjećajni, da budu ono što jesu. 

- Ako nekoga volite, volite ga zbog njegovih nedostataka. I razlika između čovjeka kojeg volimo i čovjeka koji nam ide na živce je u tome što su nam nedostaci čovjeka kojeg volimo simpatični.

- Jer ljubav je čudo, ne možemo znati zašto nekoga volimo. Naša epoha lažnog, prividnog znanja, naša bolesna ambicija da znamo sve i to pouzdano ne dozvoljava nam da priznamo kako temeljne stvari ne znamo i ne možemo znati.

Abdulah Sidran

Počitelj

Nalazi se na lijevoj obali rijeke Neretve, na glavnoj cesti od Mostara do Metkovića, na sjeveru općine Čapljina. Njegovo historijsko urbano središte potiče još od 14. stoljeća i zaštićen je nacionalni spomenik BIH.

Iako se grad prvi put spominje u pisanim dokumentima 1444. godine, pretpostavlja se da ga je dao izgraditi bosanski kralj Tvrtko 1383. godine. Ovaj srednjovjekovni gradić imao je mediteranski izgled, ali je nakon turskog osvajanja orijentalno preoblikovan. 

Mješavina ova dva graditeljska stila daju Počitelju posebnu dimenziju. Izuzev izvanredne orijentalne arhitekture, Počitelj je zanimljiv i poznat kao domaćin likovnoj koloniji sa najdužom tradicijom u jugoistočnoj Evropi. 

Mostar

Herman Hese

Herman Hese (Hermann Hesse) Calw, Njemačka 1877 - Montagnola, Švicarska 1962. je njemački pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1946. godine. Jedan je od najpopularnijih njemačkih autora u svijetu. Pisao je lirske pjesme, novele i romane. U početku svog stvaranja bio je romantičar, u proznim djelima je pisao pod uticajem psihoanalize i orijentalne mudrosti. Njegova najpoznatija djela su Stepski vuk, Sidarta i Igra staklenih perli, u kojima je uočljivo njegovo zanimanje za egzistencijalne, duhovne i mistične teme, kao i veliki uticaj budističke i hindu filozofije.

MISLI

- Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš je voljeti. Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time.

- Kad se drvetu potkreše krošnja, iz stabla izbijaju novi izdanci. Tako se često i duša oboljela u cvatu vraća u proljetno doba začetka i djetinjstva prožetog slutnjama, kao da će tu otkriti nove nade i nastaviti prekinutu nit života. Izdanci sočno i naglo bujaju iz stabla, ali je to samo prividni život i iz njega nikad neće izrasti krošnja.

- Ozbiljnost nastaje zbog precjenjivanja vremena. Ali u vječnosti vrijeme ne postoji, vječnost je samo trenutak taman dovoljan za jednu šalu. Svijet je lijep kada se posmatra bez želje za traganjem, jednostavno, kao dijete.

- Svaka inteligentnija vrsta humora započinje time da čovjek samoga sebe ne shvata ozbiljno.

- Suze su otopljeni led iz duše.

- Usamljenost je nezavisnost, a ja sam je priželjkivao i stekao tokom dugog niza godina. Nezavisnost je hladna, ali je i spokojna.. čudesno spokojna i prostrana, kao onaj hladni i tihi prostor u kome se okreću zvijezde.

- Bog nam ne šalje očaj da bi nas ubio, već da bi nov život u nama probudio.

 - Imamo u duši sve ono što je ikada živjelo u ljudskim dušama. Svi Bogovi i đavoli koji su ikada postojali… svi se oni nalaze u nama, tu su kao mogućnosti, kao želje, kao izlazi.

- Sreća je uvijek bila tamo gdje je neko umio da voli i živio za svoja osjećanja. Ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, već onome ko umije da je voli i da joj se divi.

- Ljudi koji imaju hrabrosti i karaktera drugim su ljudima uvijek neugodni.

- Blagost je jača od strogosti. Voda je jača od stijene.

- Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gdje treba tražiti prave izvore radosti i smisla. Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve.

- Svako od nas je samo čovjek, samo pokušaj, samo neko na proputovanju. Ali treba da putuje onamo gdje je savršenstvo, treba da teži ka središtu, a ne ka periferiji.

- Ništa na svijetu nije čovjeku odvratnije nego da pođe putem koji ga vodi njemu samome.

-  Ako nekoga mrzimo, onda u njegovom liku mrzimo nešto što je usađeno u nama samima. Ono što nije u nama samima, to nas ne uzbuđuje.

- Silnik propada zbog sile, gramzivac zbog novca, pokorni propada služeći, a onaj koji traži nasladu propada zbog slasti.

- Ako nekoga mrzimo, onda u njegovom liku mrzimo nešto što je usađeno u nama samima. Ono što nije u nama samima, to nas ne uzbuđuje.

- Ništa na svijetu nije čovjeku odvratnije nego da pođe putem koji ga vodi njemu samome.

- Sretni smo samo onda kada od sutrašnjeg dana ništa ne tražimo, a od današnjeg sa zahvalnošću primamo ono što nam nosi.

- Biti voljen ne znači ništa, a voljeti znači sve.

-  Sposobnost da osjećamo je ono što daje ljepotu i vrijednost našem postojanju.

- Ljudi koji imaju hrabrosti i karaktera drugim su ljudima uvijek neugodni.

- Sretan je onaj ko umije da voli i živi za svoja osjećanja. Ako ih njeguje, ako ih ne gazi i potiskuje, ona mu donose zadovoljstvo.

- Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, već onome ko umije da je voli i da joj se divi.

- Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Nemoj bježati, nemoj je se bojati. Moraš voljeti. Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time.

- Svaki čovjek neminovno postiže ono što je prema svom pravom nagonu prinuđen da traži.

- Ozbiljnost nastaje zbog precjenjivanja vremena. U vječnosti vrijeme ne postoji, vječnost je samo trenutak taman dovoljan za jednu šalu. Svijet je lijep kad se posmatra bez želje za traganjem, jednostavno, kao dijete.

- Svaka inteligentnija vrsta humora počinje time da čovjek samog sebe ne shvata ozbiljno.

- Nije naš cilj da postanemo kao drugi, potrebno je da se međusobno razlikujemo, da naučimo da vidimo drugačije ljude od sebe i da ih poštujemo zbog toga što jesu.

- Usamljenost je nezavisnost, a ja sam je priželjkivao i stekao tokom dugog niza godina. Nezavisnost je hladna, ali je i spokojna, čudesno spokojna i prostrana, kao onaj hladni i tihi prostor u kome se okreću zvijezde.

- Mi imamo u duši sve ono što je ikada živjelo u ljudskim dušama. Svi Bogovi i đavoli koji su ikada postojali, svi se oni nalaze u nama, tu su kao mogućnosti, kao želje, kao izlazi.

- Bog nam ne šalje očaj da bi nas ubio, već da bi novi život u nama probudio.

- I najnesretniji život ima svojih sunčanih sati, i pod pijeskom i kamenjem, svoje sitne cvjetiće sreće.

- Ja sam odabrao put egoiste ili vjernika, pa obaveze prema vani smatram sporednima u odnosu na one koje dugujem vlastitoj duši.

- Mi možemo razumjeti jedan drugog, ali svako od nas može da razumije samo sebe samog.

- Mržnja prema samome sebi dovodi do iste stravične osamljenosti i očaja kao i pretjerani egoizam.

- Nikada nisam živio bez vjere i ne bih ni dana bez nje mogao, ali sam cijeli svoj život mogao bez crkve.

- Postoji neko zlo među ljudima koje ih sprečava da se udružuju, koje ih nagoni da između sebe otvaraju ponor. Jedino ljubav može da ih natjera da taj ponor premoste.

- Samoća je put kojim sudbina želi čovjeka dovesti sebi samome.

- Silnik propada zbog sile, gramzivac zbog novca, pokorni propada služeći, a onaj koji traži nasladu propada zbog slasti.

- Šta je stvarno živ čovjek - o tome se danas zna manje nego ikada, i zbog tog neznanja se hiljade ljudi ubija. A svaki je čovjek dragocjen, neponovljiv pokušaj prirode.

- Što više ljubimo i darujemo se, to više naš život dobiva smisao i vrijednost.

- Većina ljudi ne želi plivati prije nego to i nauči, zato što su rođeni za tlo, a ne za vodu. Većina ne želi ni misliti, zato što su stvoreni za život, a ne za razmišljanje. Onaj ko misli, ko od mišljenja pravi glavnu stvar, taj u tome može daleko dospjeti, ali takav je ipak tlo zamijenio vodom, i jednog dana će se u njoj utopiti.

- Zakon ljubavi nije zapovijed, nego poziv na sreću.

- Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj puta, nagovještaj staze. Nijedan čovjek nikad nije bio potpuno i do kraja on sam, ali svaki ipak teži da to postane, jedan mutno, drugi svjetlije, svaki onako kako umije.

- Heroj je onaj ko ima hrabrosti za svoju sudbinu.

- Jučer sam bio pametan, zato sam želio mijenjati svijet, danas sam mudar, zato mijenjam sebe.

- Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gdje treba tražiti prave izvore radosti i smisla. Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a voljeti znači sve. To je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija.

Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesretni. Ljepota nije ništa, vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesretni uprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koju su njegovali do samog kraja, i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje. Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je neko umio da voli i živio za svoja osjećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, već onom ko umije da je voli i da joj se divi.

Agata Kristi

Krik - Edvard Munk

"Krik" je najpoznatija slika Edvarda Muncha, norveškog slikara ekspresionizma. Slika prikazuje užasnutu, pomalo demonsku bespolnu figuru kako stoji na mostu nasuprot krvavocrvenog neba. Ova slika je simbol anksioznosti modernog čovjeka, duševnog bola, neshvaćenosti i praznine. Pejzaž u pozadini je Oslofjord. Dimenzije ovog djela su 91×73,5 cm.

Postoje četiri verzije slike koje se nalaze u raznim muzejima i privatnim zbirkama. Sve su rađene likovnom tehnikom pastelom ili u ulju, u periodu od 1893. do 1910. godine. Originalan naziv slike kakav mu je Munch dao jeste Krik Prirode (Der Schrei der Natur). Slika bi trebalo da simbolizuje čovjeka s nadjačanim osjećanjem egzistencijalnog straha i tjeskobe. Ovo djelo spada u najprepoznatljivija svjetska djela u umjetnosti i smatra se Mona Lizom novog doba.

Sam Munch nastanak ovog djela je opisao sljedećim riječima:

„Šetao sam s prijateljima, sunce je zalazilo, nebo se pretvaralo u krvavo crvenu boju. Odjednom sam se osjetio iscrpljenim, zaustavio sam se i oslonio na ogradu. Vidio sam krv i plamene jezičke iznad plavo-crnog fjorda i grada. Moji su prijatelji nastavili hodati, a ja sam ostao, drhteći od nemira, i osjećajući beskrajan krik kako prolazi prirodom”.

Lica njegovih prijatelja, opisao je naknadno, postajala su blijedožuta, a on sam je dobio snažan osjećaj da je na prekretnici, da ne može više, proganjao ga je i sustizao teror ludila. Mjesto gdje je nastala slika dobro je poznavao. Istočni dio Osla, pogled s brda Ekeberg. U neposrednoj je blizini bila bolnica za mentalno oboljele, gdje je bila smještena njegova sestra Laura koju je svakodnevno posjećivao.

Postoje četiri verzije “Krika”, dvije su u Norveškom nacionalnom muzeju, jedna u Muzeju Munch u Oslu. Samo jedna verzija je u privatnoj kolekciji u posjedu biznismena Pitera Olsena, čiji je otac Tomas bio blizak prijatelj Munchu i njegov pokrovitelj.

Krik je više puta bio na meti lopova. Prva krađa bila je 1994, kada je ukraden original iz Osla, no slika je ubrzo vraćena. Godine 2004. slika je, zajedno s Bogorodicom, ponovo ukradena, ovaj put iz Munchovog muzeja i nađena je tek 2006. godine. Nakon uspješne restauracije, slika se nalazi u stalnoj postavci muzeja od maja 2008, ali je nepovratno oštećena zbog dugog izlaganja vlazi. Ova slika je jedna od najskupljih prodatih slika, jer je na aukciji 2012. godine dostigla vrijednost od 122.2.miliona dolara.

Optičke iluzije - Salvador Dali

Ivo Andrić

Ivo Andrić rođen je 9. oktobra 1892. godine u Travniku. Andrićevi roditelji su živjeli u Sarajevu. Ivo se rodio prilikom majčine posjete rodbini. Kad su Andriću bile dvije godine, otac mu umire od tuberkuloze, te ga majka odvodi kod muževe sestre u Višegrad. U Višegradu završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gdje 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju u Sarajevu. Tada počinje pisati poeziju, a 1911. godine u časopisu Bosanska vila objavljuje svoju prvu pjesmu "U sumrak".

Ivo Andrić je jedan od najboljih književnika našeg govornog područja. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. godine za ukupno književno djelo, s romanom "Na Drini ćuprija" kao vrhuncem tog djela. Ostavio je veliki književni opus za svog života s ličnim osvrtom na stvarnost koju je pisao u svojim romanima. Umro je 13. marta 1975. godine u Beogradu.

Djela su mu prevedena na više od 30 jezika, dok se roman "Na Drini ćuprija" smatra najprevođenijim i najviše puta objavljivanim romanom sa prostora Balkana.

MISLI

- U kamenu ništa ljudsko, u ljudima sve kameno.

- Nikad nas nisu dostojni oni za koje se previše borimo, a oni sami ništa ne daju.

- Dobrota je u ovom svijetu golo siroče.

- Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna.

- Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga posmatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno.

- Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!

- Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabe.

- Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle.

- Imati veliku snagu, fizičku ili moralnu, a ne zloupotrijebiti je bar ponekad, teško je, gotovo nemoguće.

- Ko čini dobro, od njega se jos više dobra očekuje.

- Ko je duga vijeka, taj nadživi sve, pa i svoje zasluge.

- Ljubav, kad je iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja.

- Ljudi gotovo cijelog života za sobom vuku obzire, kao lance, i tek na kraju vide koliko su oni bili nepotrebni.

- Ljudi koji sami ne rade i ne poduzimaju ništa u životu, lako gube strpljenje i padaju u pogreške kad sude o tuđem radu.

- Ljudi male pameti rijetko se boje da ne budu dosadni.

- Mladost je sretno doba u kome čovjek počinje da vjeruje u sebe, a još nije prestao da vjeruje drugima.

- Mnogi postignu ono što su htjeli, a izgube sebe.

- Nisu svi ljudi tako hrđavi kao što to hrđav čovjek misli.

- Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i sretno proživljena nesreća.

- Od svog porijekla i djetinjstva ne može se lahko pobjeći.

- Oko ljepote su uvijek ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi.

- Rana koja se krije, sporo i teško zarasta.

- Slabe i plašljive ljude strah nagoni da rade upravo ono čega se najviše boje.

- Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo.

- Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas.

- Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti.

- U zemlji mržnje najviše mrze onoga ko ne umije da mrzi.

- Zarazna je i razorna moć laži.

- Zašto je od svih stvorova samo čovjeku dano da može da zamrzi svoj život?

- Ljudi su mi teški, njihova surovost i podlost. Vjetrovi su moji prijatelji, oluje moje radosti, sunčeva žega moja naslada, mukla studena jutra moji najsvečaniji časovi .

- Šta vredi imati mnogo i biti nešto, kad čovjek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u riječima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva bijeda prati čovjeka u stopu, a taj ljepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje.

- Ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi naprijed, u stalnost, u mir i dostojanstvo, svi se krećemo u krugu, uvijek istim putem, koji vara, a samo se smjenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani.

- Ko uspije da pronikne tišinu i dozove je njenim pravim imenom, taj je postigao najviše što smrtan čovjek može postići. Ona nije više za njega ni hladna ni nijema, ni pusta ni strašna, nego mu služi i nalazi mu se u svakoj nevolji, kao onom junaku iz narodne pjesme vila, koju on uhvati za kose i posestrimi i obaveže zauvijek. Ko uspije da zagrije i oživi samoću, taj je osvojio svet.

- U ovom društvu podjednako patimo svi, i žene i muškarci, samo su uloge podijeljene, i to otprilike ovako: Kad mi patimo zbog žena, to je gotovo redovno zbog toga što žene nisu onakve kakve bismo mi željeli da su. Kad žene pate zbog nas, to je uvijek stoga što smo ovakvi kakvi jesmo. Ali, što je glavno, patimo svi i mučimo se često, dugo, svirepo i besmisleno.

- Dođe vrijeme kad se čovjek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvjesno, sam sebi kopao. Napred ne može, natrag nema kud. Riječi nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove? Ne sjeća se pravo ni svoga imena. Tada vidi čovjek da na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje, to je: muka nemirne savjesti.

- Budite nepovjerljivi prema sebi, svojim osjećanjima i raspoloženjima. Budite nepovjerljivi prema sebi pa nećete imati potrebe da budete pretjerano nepovjerljivi prema cijelom ostalom svijetu. A time ćete biti bolji, pravedniji, svima prijatniji, i sami sebi lakši. Čim osjetite opštu zlovolju prema svijetu i nepovjerenje prema ljudima, više nego što je to razumno opravdano i potrebno, odmah budite na oprezu, ali prema samom sebi, i obratite pažnju na svoju unutrašnjost, jer to je najbolji znak da nešto u vama nije u redu.

- Ne smrt, zaborav rješava sve. Zaborav, i to ne samo pojmova, riječi i lica, nego svega što postoji i živi. Zaborav tijela i zaborav vremena. Zaborav, da bi se moglo predahnuti i živjeti dalje u tijelu bez sjećanja, s duhom bez imena. Zaborav, smrt s pravom na nadu.

- Tražeći ono što mi treba, a što ni sam ne znam tačno šta je, išao sam od čovjeka do čovjeka, i vidio sam da svi zajedno imaju manje nego što imam ja koji ništa nemam, i da sam kod svakoga ostavio ponešto od onoga što nemam i što tražim.

- U prvoj polovini života čovjek želi i radi ono čega će se u drugoj polovini stidjeti i odricati, a druga polovina mu prođe u uzaludnim pokušajima da se popravi ili bar zataška ono što se radilo u prvoj. Tako se na kraju sve potire i svodi na nulu. Ostaju samo kajanje i stid.

- Ima ljudi čiji je život trag u vodi. Nevidljivi su, nečujni, nestvarni, bez otisaka u pješčanoj pustinji čovječnosti. Ne znamo odakle su među nas došli, a kad odu, zašto su i kuda otišli. Dok su bogovi zemljom hodali, tako smo ih prepoznavali. Kad nas napustiše, od njihove moći ljudi naslijediše jedino sposobnost da žive, ali ne da budu.

- Toliko mjesta i vremena treba da se čovjek začne, rodi i odraste, a samo jedan trenutak i nekoliko pedalja zemlje dovoljni su da taj isti čovjek mine kao da nikad nije niti postojao.

- Teško onom koji mora nekog drugog (ma ko taj bio) da unizi, da bi sebe uzdigao, bolje rečeno da bi imao iluziju da se uzdigao.

- Čim vidiš da neko, u razgovoru, bez potrebe tumači tuđe postupke, ili riječi, ili čak samo namjere i izvodi samovoljne zaključke i donosi stroge sudove koji su u stvari presude znaj da nije dobar čovjek ni na dobrom putu! I kloni ga se kad god možeš!

- Ne postoje žene koje su ružne, ni smiješne, ni odvratne po onome što im priroda oduzima, ni po onome što  vremenom gube od svoje ljepote, nego po onome što one same žele da joj dodaju.

- Takozvani praktični ljudi bili bi vrlo korisni i zasluživali bi svaku pohvalu i poštovanje kad od te svoje praktičnosti ne bi željeli napraviti smisao života i razlog svog opstanka, opravdanje za podjarmljivanje i teroriziranje svih onih koji su lišeni toga praktičnoga smisla, ali zato sposobni za druge, možda više i bolje podvige.

- Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još poneku šetnju između očekivanog i neplaniranog.

- Kad bih bio siguran da me neće čuti i odmah poslušati ona gomila prosječnih i nedarovitih ljudi koji su i inače uvijek spremni da sebe i sve svoje uzdižu i precjenjuju, ja bih mladim i darovitim našim ljudima dao jedan savjet.

- Radite, rekao bih im, svoj posao ne gledajući ni lijevo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od svijeta oko sebe (što manje to bolje), ali mnogo od sebe i svoga djela.

- Uvjeren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizu cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je željela da uradi i postigne.

- Želite mnogo, težite smjelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama.

- Težite smjelo ka savršenstvu velikih djela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jeftinog samozadovoljstva i tašte veličine.

- Ciljevima svojim živite, a trošite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata.

- Često pomišljajte da je život jači i svijet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage.

- Htjeti daleko i željeti mnogo, kad je riječ o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije grijeh, nije opasno.

- Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači iznevjeriti i sebe i druge, ostati dužan životu.

- Budite nepovjerljivi i stvarni, strogi prema sebi pri izvođenju svake pojedinosti, skromni pri njihovoj ocjeni, ali kod postavljanja ciljeva budite hrabri i velikodušni, mislite smjelo i gledajte daleko.

Safvet-beg Bašagić

Salvador Dali

Salvador Dalí, (Figueras,1904. - Torre Galaeta, 1989.), španjolski slikar, pisac, dizajner i autor filmova. Dalí je u historiji zapamćen po svojim snažnim i bizarnim slikama, te kao jedan od najpoznatijih predstavnika nadrealizmau slikarstvu. No, unatoč njegovom jedinstvenom načinu slikanja, mnogi stručnjaci upravo taj način atributiraju uticaju renesansnih majstora. Među njegovim enormnim opusom ipak je najpoznatija njegova slika Postojanost pamćenja (Mekani satovi) dovršena 1931. godine, koja je, osim po svojoj iznimnoj umjetničkoj vrijednosti, poznata po tome što je korištena u mnogim igranim i animiranim filmovima. Svoje umjetničke ambicije, Dalí je usmjerio i na fotografiju, dizajn, književnost i snimanje filmova. 

Sarađivao je i s Waltom Disneyjem na nikad dovršenom, za Oskara nominiranom animiranom filmu pod nazivom Destino, koji je dovršen i izdan tek 2003. godine. Na području igranog filma sarađivao je sa slavnim Alfredom Hitchcockom na filmu „Začarana“ iz 1945. za koji je napravio slavnu scenu sna, a sa svojim prijateljem, redateljem Luisom Buñuelom sarađivao je (scenarij i gluma) na avangardnim filmovima „Andaluzijski pas“ i „Zlatno doba“.

Dalí je tokom cijelog svog života insistirao na svom "arapskom porijeklu" tvrdeći da je potomak Maura koji su od 711. do 1492. (skoro 800 godina) živjeli na jugu Španije. Iako su ga mnogi smatrali izrazito maštovitim, Dalí je imao potrebu da čini mnoge bizarne i čudne stvari kako bi privukao pažnju na sebe. To je nekad ljutilo pobornike njegove umjetnosti jednako kao što je ljutilo i njegove kritičare, jer su neke od tih stvari privlačile više pozornosti nego njegova umjetnost.

MISLI

- Trgovanje bez reklame je isto što i namigivanje djevojci u mraku. Ti znaš što radiš, ali niko drugi to ne zna.

- Postoji samo jedna razlika između mene i luđaka. Luđak misli da je normalan, a ja znam da sam lud.

- Kad neka žena kupuje mušku košulju, onda je zaljubljena.

- Ja se ne drogiram. Ja sam droga.

- Crtanje je iskrenost umjetnosti jer nema mogućnosti varanja. Ili je dobro ili je loše.

- Inteligencija bez ambicije je ptica bez krila.

- Nemoj se bojati perfekcije, nikada je nećeš dostići.

- Muzika uz večeru uvreda je i kuharu i violinisti.

- Raj nije gore, već u srcu čovjeka.

- U šestoj godini sam želio postati kuhar. U sedmoj godini Napoleon. Moja ambicija je tako rasla iz godine u godinu sve do sada.

- Svako jutro nakon što se probudim iskusim najveće zadovoljstvo, a to je da sam to ja.

- Razlika između lažnih i pravih sjećanja je poput razlike u draguljima, uvijek se oni lažni čine da su stvarniji i sjajniji.

- Nemoj se mučiti biti moderan. Na žalost, to je stvar koju, ma šta činio, ne možeš izbjeći.

- Postoje dani kada pomislim da ću umrijeti od predoziranja zadovoljstvom.

- Tajna moga uticaja je uvijek bila u tome da je ostajala tajnom.

- Ratovi nisu nikada nikoga povrijedili osim ljudi koji su izginuli.

- Prvi čovjek koji je ikada uporedio obraz mlade djevojke sa ružom je pjesnik, prvi koji je to ponovio je vjerovatno idiot.

Poznatija djela:

Postojanost pamčenja

Slonovi

 Prvi dan proljeća

Pol Gogen

Glumica - predstava

Premijere ove predstave je izvedena 27.08.2026. godine u Maloj sali KSC Bugojno. 

Radi se o predstavi koja je nastala po tekstu “Glumica”, koja je dobitnik regionalne nagrade “InBox” za najbolji tekst monodrame 2024.

Autor teksta i reditelj predstave, Vahid Duraković je na pres konferenciji pred premijeru kazao sljedeće:

- Bilo mi je zadovoljstvo raditi protekla dva mjeseca s Vanesom, zajedno smo istraživali tekstualni predložak i, vjerujem, kreirali ozbiljnu predstavu koja istražuje bolnu temu našeg savremenog društva, a to je seksualno nasilja. Kroz predstavu propitujemo odnos naše kulture, običaja i odgoja prema takvim događajima kao i odnos samih umjetnika prema takvim temama.

Vanesa Glođo, jedina glumica u predstavi, izrazila je zadovoljstvo na saradnji s Vahidom u postavci predstave.

- Rad na ovakvoj vrsti predstave mi je bio veliki izazov i zaista jedno posebno iskustvo. Malo glumaca se upusti u ovakav izazov, ali tekst Vahida Durakovića je zaista toliko dobar i tako dobro komunicira s nama na ovim prostorima. I za nas je strahovito bitno da imamo našeg, domaćeg pisca, zbog našeg jezika, naših tema i našeg mentaliteta, jer je to jedini način i jedini put da dobijemo to ogledalo koje nam je izuzetno potrebno.

Za svjetlo i ton zadužen je Edin Ćatić Bato.

Kostimograf je Vedrana Veca Marinović.

Glas Tate je od Almira Mujagića.

Dizajn plakata je radila Merjem Duraković.

Fotograf predstave je Amar Ćatić.

Generalni pokrovitelj je Općina Bugojno.

Partner JU Kulturno sportski centar Bugojno.

Pred njom je život - predstava

Erih Marija Remark

Erih Marija Remark (Erich Maria Remarque) 1898. - 1970. je njemački književnik. Sa osamnaest godina je mobilisan i poslat na front (Prvi svjetski rat), na strani Austrougarske i Turske vojske. Kada je zadobio povrede od eksplozije granate sklonjen je s ratišta dok se nije potpuno oporavio. Bio je u jednoj Nemačkoj bolnici i tu napisao svoju prvu novelu "Soba Snova“. Poslije rata je radio različite poslove, između ostalog bio je bibliotekar, učitelj, poduzetnik, novinar i izdavač.

1929. godine objavljuje svoje najpoznatije djelo "Na zapadu ništa novo". Roman  objavljuje pod imenom Erih Marija Remark (mijenjajući srednje ime u čast svoje majke). To djelo je prikaz okrutnosti rata iz ugla devetnaestogodišnjeg vojnika. Roman je postao bestseler, prodat u više od milion kopija. Činilo se da ljudi uče lekciju, ali nije bilo tako. Njegov pacifizam je došao u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjesto.

Nacistička partija je jačala velikom brzinom, a njihovi ideali su se kosili sa razmišljanjem  trezvenih ljudi među kojima je bio i sam Remark. Pod velikim pritiskom javnosti i propagande koja je bila aktuelna, nacisti javno spaljuju sve Remarkove radove. To je bio početak javnog linča i još jedne borbe koju je morao da vodi protiv svoje volje. Razlika je u tome što je ovo bila njegova lična borba protiv mašine koja je rasla na temeljima i zemlji za koju se on borio. U javnost je pušten dokument koji je pokazivao da Remark u stvari nije ni učestvovao u Prvom svjetskom ratu i da je sve njegova izmišljotina. Optužbe su uslijedile i zbog njegovog prezimena, za koje su nacisti smatrali da vodi porijeklo od francuskih Jevreja.

Zahvaljujući svojoj propagandi nacisti su uspjeli da natjeraju Remarka da napusti Njemačku i emigrira u Švicarsku, a zatim u SAD. Tamo je stekao ogromnu reputaciju i renome kakav zaslužuje. Nastavio je da piše djela koja jednostavnim i emotivnim  jezikom daju sliku ratnog i poratnog vremena u Njemačkoj. Kao antimilitarist i antifašist, pisao je djela u kojima prikazuje okrutnost nacista, osuđuje rat, rasizam i neljudske metode Trećeg Rajha.


MISLI

- I znam: sve što sada, dok smo u ratu, kao kamen tone u nas, poslije rata će uskrsnuti; i tek onda će početi obračunavanje na život i smrt.

- Karakter čovjeka najbolje ćeš upoznati kad ti postane pretpostavljeni.

- Mi u porodici nikad nismo bili naročito nježni; to nije uobičajeno kod siromašnog svijeta koji mora mnogo raditi i s brigama se boriti.

- Pao je u oktobru 1918.. jednog dana kad je na cijelom ratištu bilo tako mirno i tiho da se izvještaj Vrhovne komande ograničio samo na rečenicu: Na zapadu ništa novo.

- Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt miliona je statistika.

- Ko ništa ne očekuje, nikad nije razočaran.

- Velike stvari nikad ne tješe, nego uvijek samo male, beznačajne.

- Čovjek je jači od sudbine sve dotle dok se ne preda.

- Baš zato što se u nju ne može vjerovati, sreća je stalno nova i pobjedonosna.

- Niko ti ne može biti stran kao osoba koju si nekad volio.

- Samo onaj, koji zna šta usamljenost znači, zna pravu vrijednost susreta sa svojom dragom.

- Ljubav ne trpi objašnjenja. Zahtjeva samo rad.

- Ljubav želi da bude vječna. To je glavni uzrok mučenja koje nam zadaje.

- Žena postaje pametnija kada je zaljubljena, dok muškarac jednostavno gubi razum.

- Samo kada napustite voljenu osobu postajete kompletno fascinirani svim onim što je vezano za nju. To je paradoks ljubavi.

- Greška je misliti da svi ljudi imaju jednaku sposobnost da osjećaju.

- Ponekad treba da prekršiš pravila. U suprotnom nećeš osjetiti radost.

- Što je čovjek primitivniji, to je bučniji.

- Šta god da ti se dešava, nikad to ne shvataj lično. Ništa na ovom svijetu nije toliko važno.

- Čudnovato kako čovjek misli da su svuda na njega upereni reflektori i da ljudi ni na šta drugo ne misle nego da njega traže. Volim tebe, i ovaj trenutak, i ljeto koje neće ostati, i ovaj predio, i rastanak, i prvi put u životu sebe samog, jer sam ogledalo u kome se ti ogledaš, i stoga te dvaput imam. Daj mi samo vremena. Moram se privići. To mora čak i leptir kad poslije života u tami izađe na svjetlost i otkrije da ima krila. Da, jedno ljeto je kratko, i jedan život je kratak, ali šta ga čini kratkim? To što znamo da je kratak. Znaju li one mačke napolju da je život kratak? Znaju li ptice? Njima je vječit. Niko im nije rekao. Zašto je nama rečeno? Zašto? Odgovora nema. Odgovora nema osim onog koji sami sebi date.

Haruki Murakami