BLOG ZA TEBE

Jose Mujica - životne poruke


Jose Mujica (José Mujica) je bio najsiromašniji predsjednik na svijetu. Nalazio se na čelu Urugvaja, ali bio je poznat i po tome što je veliki postotak svoje predsjedničke plaće davao u humanitarne svrhe. Šezdesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka je bio pripadnik pokreta nacionalnog oslobođenja Tupamaros, zbog čega je zatvoren, te je u samici proveo 13 godina. Nakon što je radio nekoliko poslova za urugvajsku vladu, postao je predsjednik ove države. Mujica, kojeg od milja zovu i Pepe je bio predsjednik Urugvaja od 2010. do 2015. godine. Građani širom svijeta su ga zavoljeli nakon što su saznali za njegova nesebična djela. Nakon stupanja na vlast Mujica je odbio živjeti u predsjedničkoj rezidenciji, te nastavio živjeti u jednosobnoj kućici na porodičnoj farmi. U trenutku kada je postao predsjednik, "Volkswagen buba", proizveden 1987. godine, bio je jedina imovina u njegovom vlasništvu. Budući da bivši vođa gerile nije imao bankovni račun, a malu farmu cvijeća je prepisao na suprugu, automobil je u tom trenutku bio sve što je imao. Tokom života izdržao je nezamislivo, te ostavio pouke iz njegovih nevjerovatnih životnih iskustava.


MISLI

- Rođenje u današnjem svijetu vjerojatno znači da ćete provesti veći dio djetinjstva u školi, veći dio adolescentskog doba takođe u školi, a zatim veći dio života kao odrasla osoba na poslu. Nažalost, nakon ulaganja svog tog truda i žrtvovanja svog tog vremena, mnogo nas jedva da može da priušti krov nad glavom i zdravu ishranu. Mi smo, moglo bi se reći, ‘robovi sistema’. Ono što zaista deprimira u vezi s ovim ciklusom je činjenica da je on potpuno nepotreban. Ništa u vezi s našim postojanjem ne zahtijeva da živimo na ovaj način i treba da težimo da imamo više slobode, izbora i nezavisnosti.

- Lično, vjerujem da svako može da kreira vlastiti život po želji, ili barem da se u sebi raduje bez obzira na okolnosti. Bio sam u različitim situacijama u kojima nisam želio da budem, ali sam odabrao da ih prihvatim i da ih doživim kao izazove i mogućnosti za razvoj. U međuvremenu, i dalje sam bio posvećen vlastitim strastima onoliko koliko sam bio u mogućnosti. Iako ne možemo uvijek da biramo okolnosti u kojima živimo, uvijek možemo da izaberemo kako ćemo ih prihvatiti.

- Bavite se onim za čim žudite koliko god možete - to je moja filozofija. Ako ne znate koja je vaša strast, počnite više da obraćate pažnju na to kako se zbog čega osjećate. Kada shvatite da ste zbog nečega uzbuđeni, zabilježite to i počnite da razmišljate o načinu na koji možete da to uključite u svakodnevni život. Uvijek nešto možete poduzeti, ma kako beznačajnim to smatrali. Ako želite da sprovedete neku namjeru, bilo da će ona učiniti svijet boljim ili da ćete pomoći drugima, sama ta namjera može biti polazna tačka za nešto veliko, pod uvjetom da poduzmete ono što je potrebno kako biste to i postigli.

- Posvetio sam se borbi za promjenu, ipak, doživio sam mnogo spoticanja, mnogo povreda, neko vrijeme u zatvoru. To je normalno za svakoga ko riješi da mijenja svijet. Naučio sam da promjena koju proizvodite u svijetu ne može da se mjeri dolarima, već time kako se ponašate prema drugima u svakodnevnom životu. Ako u sebi postignete mir, ako možete da budete ljubazni prema drugima i ako možete da sačuvate želju da pomažete drugima, bićete na dobrom putu da ostvarite značajnu planetarnu promjenu. To nije jednostavan proces. Vaša volja će doživjeti iskušenja, a strpljenje testove. Većina ljudi koji žele da provedu život mijenjajući svijet često doživljava iskušenja. Ova iskušenja će vas učiniti osobom kakva jeste, ova iskušenja su lekcije koje treba da savladate. Postoji više načina na koje se može mijenjati svijet, a ako vas srce vuče na određenu stranu, ne smijete se plašiti da ga poslušate. Treba, međutim, da budete svjesni da neće biti lako, ali i da ništa što je vrijedno nije lako. Ako slušate svoje srce, nahranit ćete i svoju dušu. Da biste bili lider, vrijednosti za koje se zalažete i vaš način života moraju biti u skladu s društvom kojem pripadate.

- Lideri raznih zemalja nisu oličenje vrijednosti društva iz koga potiču, već samo služe korporacijama i velikim finansijskim institucijama koje ih plaćaju. Kontrola politike vlade i različitih vladinih inicijativa od strane korporacija je gotovo apsolutna i zaista je zastrašujuća. Pravi lider predstavlja svoju zemlju, a ne njene sponzore.

- Da li su vaše želje zaista vaše, ili su vam nametnute marketingom? Tako mnogo ljudi je stalno u potrazi za srećom u materijalnom bogatstvu, da bi na kraju spoznali da takvi vanjski faktori mogu da donesu samo privremeni osjećaj sreće. Stalno van sebe tražimo nešto što će učiniti da se osjećamo dobro ili da doživimo radost ili osjećaj opuštanja. Iako postoje sredstva izvan nas koja nam mogu pomoći da doživimo ova stanja, vjerujem da se stvarna radost nalazi u svakom od nas. Istinska sreća potiče iz mjesta koje nema ništa zajedničko s materijalnim bogatstvom ili posjedovanjem. Ako ste u potrazi za njima, možete očekivati da će se ta potraga nastaviti do kraja vašeg života - ili barem dok se ne suočite s vlastitim unutrašnjim demonima. Pošto smo izumili potrošačko društvo, ekonomija nam mora biti u stalnom rastu. Ako ne uspije da postigne rast, to je tragedija. Izumili smo mnoštvo suvišnih potreba. Stalno kupujemo nešto novo, bacamo staro… to je uzaludno trošenje života! Kada nešto kupim, kada vi nešto kupite, ne plaćate to novcem. Plaćate ga satima života koje ste morali da provedete zarađujući novac. Razlika je u tome što se jedino život ne može kupiti.

- Većina svjetskih resursa akumulirana je u rukama veoma male grupe ljudi. Oni su vlasnici svega. Svijetom vladaju pohlepa, ego, ne brinemo za druga ljudska bića. Moramo se vratiti humanosti i solidarnosti ako želimo da napredujemo kao vrsta.

- Ne mislim da treba ponovo da živimo u pećinama ili kolibama od slame. Smatram da treba da prestanemo da trošimo resurse na beskorisne stvari, na luksuzne kuće za čije održavanje je potrebno šest osoba. Možemo da živimo daleko skromnije. Možemo da trošimo resurse na ono što je zaista važno svima. Ne radi se o nedostatku resursa, već o lošem upravljanju. Borimo se za moć a zaboravljamo ljude i svjetske probleme.

- Naša civilizacija je u fazi u kojoj je potreban planetarni konsenzus, a mi se pravimo da to ne shvatamo. Zaslijepljeni smo šovinizmom i žudnjom za dominacijom. Čovjek je možda jedino biće sposobno za samouništenje.

- Moć ne mijenja ljude. Samo otkriva kakvi su oni zapravo.

- Siromašni nisu oni koji imaju malo, već oni koji žele mnogo.

- Potrebno je udaljiti iz politike ljude koji vole novac. Oni su opasni.

- Kada bi svi ljudi željeli da troše kao jedan prosječan Amerikanac, ne bi nam bile dovoljne tri planete za život.

- Jedini gubitnici na ovom svetu su oni koji prestanu da se bore i koji prestanu da sanjaju.

- Osim ljubavi, ne postoji “dobra” zavisnost.

- Mi političari bi trebalo da živimo kao što živi većina našeg naroda, ne kao ona manjina. Ja živim kao što živi moj narod.

- Svi se čude što živim skromno, živim u maloj kući i vozim stari auto. Onda je svijet poludio jer se čudi onome što je normalno.

- Ljudi bi trebalo da znaju da život brzo prolazi. Ne možete otići u supermarket i kupiti “još“. Stoga živite i dajte životu smisao.

- Svijetu će uvijek biti potrebna revolucija. Ne mislim na agresiju i ubijanje. Revolucija je kada promijenite način na koji mislite.

Džejms Džojs


Džejms Džojs (James Joyce) Dablin 1882 - Cirih, 1941, je irski književnik. Rodio se u Ratgardu, blizu Dablina u neobičnoj porodici. Otac je bio poslovni fanatik, koji nije mario ni za kakav intelektualni napor, dok je veoma religiozna majka često obitavala u svijetu muzike. Vaspitavan u strogom katoličkom duhu, mladi Džejms, pod majčinim uticajem, umalo nije izabrao sveštenički poziv. Ali, u jednoj mladalačkoj krizi napravio je drastičan rez: otrgao se i od religije i od porodice, izabravši Odiseja za svog junaka i duhovnog vodiča. Iako je jedno vrijeme studirao medicinu u Dablinu, već 1902. godine napustio je Irsku, da joj se više nikad ne vrati, sem na kratko u dva navrata. Svoju Itaku tražio je u Trstu, Parizu, Cirihu, u kome je i umro 1941. godine. Od Irske je uz sebe imao samo Noru Branakl, djevojku koja je pošla s njim i uskoro mu postala supruga.

Jedan od utemeljitelja modernog romana. Prve uspjehe postigao je zbirkom novela „Dablinci” iz 1914, u kojima Džojs prikazuje svakodnevicu i raznolika duševna stanja svojih junaka, kao i zanimljivim autobiografskim romanom „Portret umjetnika u mladosti” koji je čitalačkoj publici predstavljen 1916. Moglo bi se reći da je njegovo najpoznatije djelo Uliks objavljen 1922, dok vrhunac njegovog stvaralačkog genija svakako predstavlja Fineganovo bdjenje iz 1939. Iako je većinu svog života proveo izvan Dablina, rana iskustva u Irskoj su ostavila ogroman uticaj na njegov život i djela.

Šesnaesti dan juna, vrijeme radnje Uliksa, među Džojsovim je pobornicima širom svijeta poznat kao Bloomsday, Blumov dan. U cijelom svijetu, u Irskoj, a naročito u Dablinu, organiziraju se brojne manifestacije u čast Uliksa. Dablinci i turisti šetaju rutom Leopolda Bluma, jedu i piju u kafanama u koje je on zalazio šesnaestog dana juna 1904. godine. Ovo je dan kada je Džojs prvi put upoznao svoju buduću suprugu i zauvijek je ostao ovekovječen.


MISLI

- Greške su kapije otkrića.

- Muškarci se rukovode linijama intelekta, a žene krivinama emocija.

- Čovjekova djela su najbolji tumač njegovih misli.

- Misliš da bježiš, a ustvari naletiš na samog sebe. Najduži put okolo je, zapravo, najkraći put kući.

- Bojim se tih velikih riječi koje su nas načinile tako nesretnima.

- Kada umrem, Dablin će biti ispisan u mom srcu.

- Nacije imaju svoj ego, baš kao i ličnosti.

- Moj jedini zahtjev koji mogu uputiti svom čitaocu, jeste da cijeli svoj život mora posvetiti čitanju mojih knjiga.

- Tvoje bitke su me inspirisale. Ne one materijalne, nego one koje su izborene i pobijeđene iza tvog čela.

- Ja sam sutra, ili neki drugi budući dan, ono što sam spremio danas. Ja sam danas ono što sam spremio juče, ili neki prethodni dan.

- Nacija predstavlja iste ljude koji žive na istom mjestu.

- Kristofer Kolumbo je, kao što svi znaju, nepravedno slavljen, jer je on posljednji otkrio Ameriku.

- Šta god toliko bilo nesigurno u ovoj smrdljivoj rupi od svijeta, to u svakom slučaju ne može biti majčina ljubav.

- Moja usta su puna propalih zuba, a moja duša je puna propalih ambicija.

- Neodgovornost je dio zadovoljstva bilo koje umjetnosti. To je dio kojeg škole ne mogu prepoznati.

Petar Iljič Čajkovski


Petar Iljič Čajkovski (Пётр Ильич Чайковский) je rođen 7. maja 1840. u uralskom mjestašcu Votkinsku, gdje se od djetinjstva nadahnjivao izvorima lijepe ruske narodne muzike. 

Nezainteresiran za činovnički poziv, koji su mu namijenili roditelji, u dvadeset drugoj godini postaje učenik Antona Rubinsteina na petrogradskom konzervatoriju, a zatim predavač u Moskvi. Čajkovski nije bio sretan čovjek. Bio je rastrzan između intimnih razočaranja i bolesne osjetljivosti. 

U operama Pikova dama i Evgenij Onjegin nastojao je ocrtati psihološke sukobe i opisati tragedije koje u intimnom životu pojedinca uzrokuje nesmiljenost sudbine. I upravo su zbog toga i današnjem gledatelju bliske. 

Baleti Labuđe jezeroTrnoružica i Ščelkunčik puni su ljupkosti i draži, lagane melodike, gibljiva ritma i savršene instrumentacije. Pružaju mogućnost izvanredno velike plesačke virtuoznosti pa je vjerojatno i to razlog što ne silaze s pozornice. 

Narušena zdravlja, iscrpljen od naporna rada, Čajkovski je odlazio na putovanja po Evropi, gdje se upoznao s novim muzičkim dostignućima. U svakoj od njegovih simfonija izražena je tragična čovjekova borba sa sudbinom pred kojom nema spasa. 

Motivi neminovnog usuda ogledaju se u četvrtoj i petoj simfoniji, dok je u šestoj, patetičnoj, ocrtao tragiku svoga nesretnog života: neodoljivu čežnju za smirenjem i srećom, dramski sukob sa životnom stvarnošču, topao lirski osjećaj i neispunjene nade. 

Umro je 6. novembra 1893. pod nikad do kraja razjašnjenim okolnostima, a pokopan je u samostanu Aleksandra Nevskog.