Susret pozorišta/kazališta lutaka BIH

Susret pozorišta/kazališta lutaka BiH je najstariji lutkarski festival u BiH. Prvi Susret je održan u Mostaru 1971. godine. Narednih nekoliko godina Susret je svake godine mijenjao grad domaćin, a od 1977. godine stalni domaćin Susreta je Bugojno. Od 1990. do 2008. godine Susret nije održavan. 

U organizaciji Kulturno sportskog centra Bugojno, Susret se obnavlja 2008. godine i održava svake godine do 2013. Od tada poćinje da se održava svake druge godine naizmjenično sa Bugojanskim lutkarskim bijenalom.

Ovo je jedini festival gdje se susreću svi profesionalni ansambli iz BIH, te razmjenjuju iskustva o svom radu. Pobjednici ovog festivala imaju mogućnost da kao predstavnici BIH sudjeluju na internacionalnim lutkarskim festivalima.

27. Susret pozorišta/kazališta lutaka BiH se održava u periodu od 

19.10. - 23.10. 2026. godine u KSC Bugojno. Pozorišta će publici predstaviti svoje radove i pružiti priliku strućnoj javnosti da se sagleda svijet lutkarstva iz sadašnje perspektive. Program obuhvata predstave, radionice, diskusije, izložbe i promocije za sve uzraste i ljubitelje kulture i umjetnosti.

U takmičarskom programu ućestvuju sljedeće predstave:

Palčica - Pozorište mladih Sarajevo

Kad zavesla Tesla - KSC Bugojno

Gvozden - Pozorište Prijedor

Grad svjetlosti - BNP Zenica

Moj Hakawati - ogledalo, ogledalo..."- Pozorište lutaka Mostar

Sam na svijetu - Pozorište lutaka Mostar

Umišljena bubamara - Lutkarsko kazalište Mostar

Stručni žiri: Dubravka Zrnčić-Kulenović, Mario Ćulum i Maja Martinek.

FOTO

Bugojansko proljeće

Izložba - Porculanske lutke klovnovi

U okviru manifestacije 27. Susret pozorišta/kazališta lutaka Bosne i Hercegovine, postavljena je izložba „Porculanske lutke klovnovi“ iz kolekcije Dragana Mučibabića bugojanskog kolekcionara s više od 300 ručno izrađenih lutaka. Izložba je postavljena u Maloj galeriji KSC-a Bugojno. Izložba je otvorena 19.10.2026. i trajat će do 23.10.2026. godine. Posjetioci će imati priliku vidjeti ovu veoma zanimljivu lutkarsku kolekciju.

Dragan Mučibabić - ljubitelj starina

Izložba - Tranzistori i kasetofoni

Aleksa Šantić

Aleksa Šantić je jedan od značajnijih BiH pjesnika. Rođen je u Mostaru 1868. godine u trgovačkoj porodici. Gotovo cijeli život proveo je u rodnom gradu. Jedan je od glavnih utemeljitelja kulturnog pokreta u Mostaru.

Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. vijeka. Uzor su mu bili književnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih najviše je poštovao njemačkog književnika Heinricha Heinea. Najveći uticaj na njegovo stvaranje imala je narodna književnost (narodna lirska pjesma sevdalinka, balada, romansa i narodna epska pjesma). Njegove pjesme pune su emocionalne boli, rodoljublja i ljubavne čežnje.

EMINA

Sinoć, kad se vraćah iz topla hamama,

Prođoh pokraj bašte staroga imama;

Kad tamo u bašti, u hladu jasmina,

S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,

Stid je ne bi bilo da je kod sultana!

Pa još kada šeće i plećima kreće...

Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al', moga mi dina,

Neće ni da čuje lijepa Emina,

No u srebren ibrik zahitila vode

Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste

Rasplete joj one pletenice guste,

Zamirisa kosa kô zumbuli plavi,

A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,

No meni ne dođe lijepa Emina.

Samo me je jednom pogledala mrko,

Niti haje, alčak, što za njome crko'!...

OSTAJTE OVDJE

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba,

Neće vas grijat ko što ovo grije,

Grki su tamo zalogaji hljeba,

Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju,

A majka vaša zamlja vam je ova,

Bacite pogled po kršu I polju,

Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,

Uzori svijetli što je branit znaše,

U ovoj zemlji ostanite i vi,

I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Kô pusta grana kad jesenja krila,

Trgnu joj lisje i pokose ledom,

Bez vas bi majka domovina bila,

A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,

Vrat'te se njojzi u naručja sveta,

Živite zato da možete mrijeti,

Na njenom polju gdje vas slava sreta.

Ovdje vas svako poznaje i voli,

A tamo niko poznati vas neće,

Bolji su svoji i krševi goli,

No cvjetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratski ruku steže,

U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta,

Za ove krše sve vas, sve vas veže,

Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.

Ostajte ovdje! ... Sunce tuđeg neba,

Neće vas grijat ko što ovo grije,

Grki su tamo zalogaji hljeba,

Gdje svoga nema i gdje brata nije...

I OPET MI DUŠA SVE O TEBI SANJA

I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi

Iz kojih će nova zagrmiti jeka. 

ŠTO TE NEMA 

Kad na mlado poljsko cv’jeće

Biser niže ponoć nijema,

Kroz grudi mi želja l’jeće:

Što te nema, što te nema?

Kad mi sanak pokoj dade

I duša se miru sprema,

Kroz srce se glasak krade:

Što te nema, što te nema?

Vedri istok kad zarudi

U trepetu od alema,

I tad duša pjesmu budi:

Što te nema, što te nema?

I u času bujne sreće

I kad tuga uzdah sprema,

Moja ljubav pjesmu kreće:

Što te nema, što te nema?

PROLJEĆE

Nemoj, draga, noćas da te san obrva

I da sklopiš oči na dušeku mekom!

Kada mjesec sine nad našom rijekom

I na zemlju pane tiha rosa prva,

Rodiće se mlado proljeće! I svuda

Prosuće se miris plavih jorgovana;

I pahulje snježne padaće sa grana

U naš bistri potok što baštom krivuda.

Uzviće se Ljeljo nad našim Mostarom,

I svaki će prozor zasuti beharom,

Da probudi srca što ljube i gore...

Zato nemoj, draga, da te san obrva!

Dođi, i u bašti budi ruža prva,

I na mome srcu miriši do zore!

MOSTAR

Ljepote! Uz rijeku, kao labud bijeli,

Leži Mostar i pun sunca, adidjara,

Sav trepti, i stremi s kopljima munara,

Kao da bi nebu poletjeti htio.

Rijeka čista,

Prepuna smaragda, putuje i blista,

I red bliskih kuća u njoj se ogleda.

Uz Neretvu, dole, behar se razgrozdo;

Pun fenjera stari Mostar žmiri ozdo,

Spava. mjesečine pokrilo ga platno.

Nura Bazdulj-Hubijar

Podaništvo - stvar karaktera

Podanik obožava Vođu; Vođa Podanika prezire.

Podanik ne voli Slobodu. Misao o slobodi mu otkriva svu bijedu njegovog položaja. Grčevito se bori protiv nje kao najvećeg neprijatelja.

Podanik je religiozan, iako se često predstavlja kao ateista. Njegov Bog je trenutni Vođa.

Podanik voli da bude nagrađen za svoje podaništvo. Nekad je to pohvala, nekada novac, nekad ga „pomiluju po glavi“. Repertoar je neiscrpan…

Podanik mnogo ne misli. Sve njegove misli su usmjerene na mišljenje Vođe. Vođa misli ispravno, Podanik je, vođen njegovom mišlju, uvijek u pravu.

Podanik se smije kad se smije Vođa. Tužan je kad se Vođa namršti. Smijeh, dok je vođa tužan, mogao bi da bude neoprostiv grijeh.

Podanik voli izbore. Tada je najbliži Vođi. Njegova lojalnost je potpuno otkrivena. A može se ponešto i zakačit.

Podanik voli javne skupove na kojima se pojavljuje Vođa. Svu svoju snagu upotrijebi da se približi i da ga najbolji drug uslika sa Voljenim. Mala korupcija ga sjutradan izubacuje po novinama, TV-u i drugim medijima. Prvi je ujutru na ulici. Mora dozvoliti sugrađanima da ga vide, da mu se dive zbog njegovog jučerašnjeg uspjeha. Poneko se ogrebe i za piće.

Podaniku je cilj da svede Građanina na svoju mjeru. Najčešća sredstva su ukazivanje na besmislenost bilo kakve borbe za Demokratiju i Slobodu. Prilagodi se. Kao pojedinac ne možeš ništa. A Građani u ovakvim društvima doduše jesu rijetkost.

Podaniku svaka Vlast odgovara. Na pitanje jednog opzicionara - Zašto ne glasaš za nas, odgovara - Glasaču za vas kad pobijedite.

Podanik nije uvijek glup. Podaništvo nije stvar obrazovanja, već karaktera. Podanik Građanina lako imenuje kao Neprijatelja… Sljedstveno tome Građaninu slijedi i kazna.

Znajući da podaništvo nije baš u vrhu moralnih vrijednosti često ga želi zamaskirati velikim principima kao što su Država, Nacija, Tradicija, Porijeklo,Tajna društva…

Podanik je pasivan posmatrač svega što se zbiva oko njega. Jedino ako je Vođa u pitanju. Tada se pretvara u zvijer. Treba zaštiti Vođu da bi zaštitio sebe. Jer prilagođavanje na novog Vođu može da potraje, a može biti i odbačen.

Neko je rekao - da je dobar podanik loš Građanin, i obratno.

Podanik nikad neće učestvovati na autentičnom protestu protiv nepristojne vlasti, ali će rado učestvovati na kontramitingu kojeg organizuje vlast.

Podanik je uvijek podanik. Vlasti se mogu mijenjati a on je konstantan. Cement svake autokratije.

Nema podložnije fele za manipulaciju od Podanika. Svaki avetluk vlasti za njega je bespogovorna istina. Danas ovako, sjutra onako - o istoj stvari, ali kod podanika sve prolazi.

Podaniku je rođak - rođak samo dok je na vlasti. Udara po njemu kad mu Vođa namigne, a često I bez namigivanja.

Svoje podaništvo pravdaju na razne načine. A najviše udaraju na one koji nijesu kao oni.

Podanici su ponekad i ljuti na vlast pa je kritikuju - ili bolje rečeno ogovaraju. Ali nikad zbog narušavanja opšteg dobra - već zbog toga što mu nešto nije učinjeno van svih pravila.

Malo obrazovanije Podanike jedan autor naziva - reproduktivna plaćenička inteligencija.

Najveća muka za podanika je odlazak jednih sa vlasti a dolazak drugih. Kako se prikloniti drugima a da ne izdaš prve. Nikako. Moraš izdati prve, i to činiš, jer da ne činiš možda bi se izvukao iz pozicije podaništva. A on to ne može, jer je vječiti Podanik.

Ranko Vuković

Srce boli, srce ljubavi

Kraljeva Sutjeska

Kraljeva Sutjeska zajedno sa tvrđavom Bobovac je bila sjedište bosanskih banova i kraljeva srednjovjekovne Bosne. Bobovac se u pisanim dokumentima prvi put spominje 1349. godine. Sastojao se od gornjeg grada sa četvrtastom kulom, čiji ostaci i danas postoje, i donjeg grada. Njegov položaj i konfiguracija terena mu je omogućavao odbranu i bio je vojno i administrativno sjedište.

Podigao ga je ban Stjepan II Kotromanić polovinom 14. stoljeća. Bio je najznačajniji i najbolje utvrđeni grad srednjovjekovne Bosne. Bio je i sjedište vladara od bana Stjepana II Kotromanića, preko bosanskih kraljeva, sve do posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića, njegove majke kraljice Katarine, i njegove supruge kraljice Mare. Odnosno do momenta prestanka bosanske državne samostalnosti turskim osvajanjem 1463. godine. Za posljednjom bosanskom kraljicom, Katarinom, ovdje se i danas žali. Kada su Osmanlije osvojile tvrđavu Bobovac, Katarina je izbjegla za Rim, i nikad više nije vidjela Bosnu. 

U njemu se čuvala bosanska kraljevska kruna. Tu se nalazi i kraljevska grobna kapela za koju se pretpostavlja da je kralj Ostoja naredio da se stara bobovačka crkva preuredi za tu svrhu. U njoj su sahranjena tri bosanska kralja: Stjepan Ostoja, Tvrtko II Kotromanić i Stjepan Tomaš Kotromanić.

Samostan u Kraljevoj Sutjesci uz manja i veća stradanja, aktivno djeluje već gotovo šest i pol stoljeća. Na osnovi dostupnih dokumenata nije moguće precizno odrediti vrijeme podizanja prvotnog samostana. Najvjerojatnije se to dogodilo u prvoj polovini 14. stoljeća. Samostan i crkva danas imaju bogatu biblioteku, muzej, galeriju.

Osim samostana ovdje se nalazi i Dusper kuća, najstarija kuća u srednjoj Bosni, a potiče iz ranog 18. stoljeća. Kuća je nacionalni spomenik i nalazi se pod zaštitom države. Zatim jedna od najstarijih džamija u Bosni: prema predaji, sagradio ju je 1463. godine turski osvajač sultan Mehmed II el-Fatih prilikom pohoda na Bosnu i osvajanja Bobovca.

Tuzla