Starost - Vedrana Rudan

Da, stara sam. U meni živi djevojčica, ipak znam da sam ja ona stara žena koja u mene gleda iz svakog izloga pokraj koga prođem.

Jučer smo u Istri proslavili četrdeseti rođendan moje kćeri. Kad sam počela pisati ovu knjigu, fešta je bila u planu. Dan je bio lijep, moja je kći plavuša na vrhuncu ljepote. Primala je poklone, smijala se, pazila da sve bude kako je planirala, uz nju su bili njezin muž, njegova mama i mnogi ljudi koji je vole. Ona i nećak zajedno su puhnuli u dvije svjećice.

Nož je zarila u tortu, ja sam dobila prvi komad. Nećak je rekao:“Sad su mala djeca na redu.“ Smijali smo se. Slavili smo u istarskoj oštariji. Unuka i ja smo nakon ručka jedna drugoj nasred seoskog puta dobacivale plavu ribicu od silikona. Sama sam se sebi čudila. Mogu skakati, sagnuti se, trčati. Mogu se smijati i biti sretna što ribicu hvata visoka, vitka djevojčica sa pletenicama.

U mene su gledale ogromne, vesele oči koje su nekad zelene, nekad smeđe, nekad ljute, nekad tužne. Deset godina u njih gledam, i jasno mi je da će doći dan kad će naša igra prestati. Uskoro će sve moje igre prestati. Smrt galopira prema meni. Ili to ja jurim prema njoj?

Jednom davno, kad sam odlučila ostaviti bivšeg muža, kolegica sa posla mi je rekla:“Imaš trideset i sedam godina. Prošla baba s kolačima“. Nikad nisam u to vjerovala. Pokraj nas stalno prolaze babe s kolačima. Ja sam svaku svoju babu zaustavila i od nje uzela kolač.

Zato danas ni za čim ne žalim. Kad mi priđe baba koja će mi umjesto kolača ponuditi smrt, zagrist ću bez osjećaja da još nešto trebam učiniti, da je baba prerano došla...

Ples oko sunca, Vedrana Rudan

Albert Kami

Albert Kami (Albert Camus) Mondovi, Alžir, 1913. - Villeblevin, Francuska, 1960. je francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Poznat je po svom karakterističnom stilu pisanja i tematikama svojih djela. Čitav njegov opus temelji se na ideji apsurda ljudske egzistencije. Modernog čovjeka naziva bludnim, ciničnim monstrumom, a kao suprotnost svijetu današnjice evocira antičku Grčku, koja je "u svemu znala nači pravu mjeru". 

Rođen je u siromašnoj i gotovo nepismenoj porodici. Godinu dana nakon njegova rođenja poginuo mu je otac, a on je ostao živjeti s polugluhom majkom. Odrastao je u vrlo lošim uslovima, u siromaštvu. 1923. dobio je državnu stipendiju i upisao gimnaziju, nakon koje upisuje Univerzitet u Alžiru. Kao mladić bio je golman u nogometnoj ekipi na univerzitetu, ali je nedugo nakon toga dobio tuberkulozu, zbog čega je morao napustiti nogomet, ali i privremeno obustaviti studij. Kako bi se prehranio, obavljao je mnoge poslove, od privatnog učitelja do prodavača automobilskih dijelova.

1936. diplomirao je filozofiju na svom Univerzitetu. Te godine osnovao je i svoju pozorišnu družinu, za koju je pisao komade, režirao predstave i povremeno glumio. Počeo je baviti se i novinarstvom, te objavljuje svoju prvu zbirku eseja "Lice i naličje".

1939. izdao je drugu zbirku eseja "Pirovanje", a kada je započeo drugi svjetski rat, prijavio se u vojsku u koju nije primljen zbog tuberkuloze koja mu je narušila zdravlje. Uskoro je Camus počeo pisati za časopis Paris-Soir, te 1941. godine završava svoj prvi roman "Stranac", istovremeno štampajući i esej "Mit o Sizifu" koji predstavlja egzistencijalizam i roman apsurda. 1947. izdaje roman "Kuga", svoj drugi najpoznatiji roman. Napisao je i mnoga druga filozofska djela, eseje, romane i novele. Za svoj književni rad Camus je 1957. godine dobio Nobelovu nagradu. Umro je u automobilskoj nesreći u okolici Sensa, 1960. godine.

MISLI

- Čovjek je jedino stvorenje koje odbija da bude ono što jest.

- Čovjek je uvijek slobodan na nečiji tuđi račun.

- Čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže.

- Jedan savjet, prijatelju: ne čekaj Sudnji dan - svaki je dan sudnji.

- Jedna od karakteristika osrednjeg duha jeste vječito preračunavanje.

- Ljepota bez draži isto je što i udica bez mamca.

- Ljudsko srce ima nezgodnu naviku da sudbinom naziva samo ono sto ga satire.

- Naučio sam živjeti s mišlju da nikada neću naći mir i sreću. Ali još uvijek ću sve od sebe dati između ta dva trenutka.

- Novac možda ipak nije zlo, inače ga se zacijelo ne bismo mogli tako lako osloboditi.

- Onaj koji očajava zbog događaja je kukavica, ali onaj koji se uzda u ljudsku sudbinu je budala.

- Protiv neugodnih istina ima samo jedan lijek - treba se s njima pomiriti.

- Tražiti ono sto je istinito ne znaci tražiti ono sto je poželjno.

- U svijetu bez iluzija čovjek je stranac.

Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti.

Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi.

Hodaj pored mene i budi mi prijatelj.

Čarls Bukovski

Čarls Bukovski (Charles Bukowski) 1920. - 1994. je američki književnik njemačkih korijena. Smatra se jednim od najuticajnijih pisaca socijalne tematike. Njegov stil pisanja je bio pod velikim uticajem socijalnog, kulturalnog i ekonomskog ozračja njegovog grada Los Angelesa. U svojim radovima je opisivao živote siromašnog čovjeka, alkohol, odnose sa ženama. Ostavio je neizbrisiv trag svojim načinom pisanja, koji je svojim eksplicitnim, sirovim, ponekad čak vulgarnim izrazom ugradio u priče o simpatičnim gubitnicima s margina američkog društva.Napisao je mnoštvo pjesama, kratkih priča, kao i šest romana.

Rođen je kao Heinrich Karl Bukowski u Njemačkoj, a njegov djed se doselio iz Njemačke u SAD 1880. godine. Tokom svoje rane mladosti bio je sramežljiv i povučen što je bio rezultat zlostavljanja od strane njegovih vršnjaka i njegovog oca koji ga je tukao. U ranim mladalačkim godinama prvi put dolazi u doticaj s alkoholom, koji će ga kasnije tokom života definisati kao osobu i pisca. Nakon što je maturirao u Los Angeles High School, pohađa Los Angeles City College dvije godine, tokom kojih uzima satove umjetnosti, novinarstva i književnosti. U 21. godini počinje pisati, ali ozbiljnije oko 35. godine života.

Proživio je jedan izuzetno buran i težak život, često na samom dnu. Pisao je iz egistencijalne nužnosti da bi preživio, a neiscrpan tematski izvor pronašao je u vlastitom životnom iskustvu, proživljenim dramama iz djetinjstva i mladosti, kao i vremenu kad je lutao Amerikom. Klošario je, opijao se, radio razne poslove da bi preživio, u društvu mnogih žena koje je upoznao na svom putu. Sebe je doživljavao kao stidljivog i povučenog čovjeka, kome je alkohol neophodan da bi živio s ljudima i da bi stvarao. Uprkos tome on je gotovo do kosti otkrio i najsitnije detalje svoje intime i tako stekao epitet jednog od najbestidnijih umjetnika u historiji književnosti. Ma koliko njegov svijet bio čudan i šokantan, on je u njemu uspijevao vidjeti elemente komičnosti i duhovitosti i najjednostavnijim jezikom je pričao ponekad banalne, a ponekad nevjerovatne i dramatične događaje. Sve što je napisao prožeo je humorom, koji je često bio distanca od užasa. Umro je 9 marta.1994 godine, u San Pedru od leukemije u 73. godini života.

MISLI

- Čovjek se rodi kao genije, a umire kao idiot.

- Kad nema boli, to je kraj osjećaja. Svako naše zadovoljstvo je trgovina s đavolom.

- Kad ljubav postane zapovijed, mržnja može postati užitak.

- Smrt je ništa, brate, život je ono što je teško.

- Ako se ne kockaš, nikad nećeš uspjeti.

- Ljubav je bajka za budale.

- Što čojvek postaje jači to biva sve usamljeniji, to je čista matematika.

- Kad zašutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobjedio, to znači da više nisi vrijedan mog vremena.

- Naravno da je moguće da se voli ljudsko biće, ali samo pod uslovom da ga ne znaš dovoljno dobro.

- Svijet se počinje spašavati spašavajući jednog čovjeka; sve ostalo je ili grandiozna romantika ili politika.

- Ako želite nešto da uradite idite do kraja. U suprotnom ni ne počinjite.

- Biti sam se nikada nije činilo ispravnim. Činilo se dobro, ali nikad ispravno.

- Ono što je zlo i ono što su nas učili da je zlo, mogu biti dvije sasvim različite stvari. Društvo nas uči da su određene stvari zle da bi nas držalo u pokornosti.

- Prestao sam tražiti djevojku iz snova, samo sam htio jednu koja nije noćna mora.

- Prečesto se ljudi žale da nisu učinili ništa sa svojim životima, a onda čekaju da im neko kaže da to nije tako.

- Razlika između diktature i demokratije je ta što u demokratiji prvo glasate pa tek onda primate naređenja, dok u diktaturi ne morate gubiti vrijeme na glasanje.

- Moraš umrijeti nekoliko puta pre nego što zaista počneš živjeti.

- Feminizam postoji samo radi toga da bi se ružne žene integrisale u društvo.

- Što si manje vjerovao u život, to si manje mogao izgubiti.

- Ako se dogodi nešto loše, piješ kako bi zaboravio; ako se dogodi nešto lijepo, piješ kako bi proslavio; a ako se ništa ne događa, piješ kako bi se nešto događalo.

- Cijeli svijet je izgrađen na strahu.

- Decenije su mi trebale dok sam najzad naučio kako da kažem „ne“.

 - Slobodna duša je rijetkost, ali prepoznaćete je uglavnom jer se osjećate dobro, veoma dobro kada ste blizu nje ili s njom.

- Na svijetu postoji samoća, toliko velika da se vidi u sporim pokretima kazaljke na satu.

- Život je onoliko lijep koliko mu vi dozvolite da bude.

- Nikada nisam upoznao čovjeka u čijoj bih se koži radije našao. Ako je to zabluda, sretna je.

- Pisci su očajni ljudi, i kada prestanu da budu očajni, prestanu da budu pisci.

- Ljudi su čudni. Stalno su uznemireni trivijalnostima, ali veliku stvar, kao što je činjenica da traće svoje živote, uopšte ne primjećuju.

 

- Ima i gorih stvari od usamljenosti, ali često su potrebne decenije da bi se to shvatilo, a najčešće kad to shvatiš prekasno je, a prekasno je najgore.

- U ovim godinama sam očekivao da me uhvati išijas,

skoči holesterol, oslabi vid…

Čak je i moždani bio opcija.

Ali da me emocije sjebu, e to nisam očekivao.

 - Kako dovraga čovjek može uživati u tome da ga u 6:30 probudi alarm, da skoči iz kreveta, obuče se, silom nešto pojede, obavi nuždu, opere zube i kosu, bori se sa saobračajem, samo da bi došao na mjesto gdje zarađuje mnogo novca za nekog drugog i biti zahvalan što mu je pružena mogučnost za posao koji radi?

- Niko te ne može spasiti osim tebe. Naći ćeš se ponovo i ponovo u gotovo nemogućim situacijama. Oni će pokušati ponovo i ponovo pod izgovorima, pod maskama i silom da te natjeraju da podlegneš, odustaneš, ili tiho umreš iznutra.

Niko te ne može spasiti osim tebe, i bit će dovoljno lako da ne uspiješ tako lako ali nemoj, nemoj, nemoj.

Samo ih promatraj. Slušaj ih. Zar želiš to da budeš? Bezličan, bezdušan, bezosjećajan stvor? Zar hoćeš da doživiš smrt prije smrti?

Niko te ne može spasiti osim tebe, ti si biće vrijedno spasa. To je rat koji nije lako dobiti ali ako je išta vrijedno pobjede onda je to ovo.

Razmisli o tome. Razmisli o spašavanju sebe. Tvog duhovnog sebe. Tvog hrabrog sebe. Tvog pjevajućeg magičnog sebe i tvog prelijepog sebe. Spasi ga. Ne priključuj se mrtvima u duši.

Održavaj sebe humorom i skladom, i na kraju ako je neophodno uloži i cijelog sebe u tu borbu, bez obzira na izglede, bez obzira na cijenu.

Samo ti možeš da spasiš sebe. Učini to! Učini!

I tada ćeš tačno znati o čemu govorim.

- Ja sam nju pustio.

A onda sam je godinama skupljao po svijetu u nekim drugim ženama.

Neke su se smijale kao ona, neke su govorile kao ona, neke su imale njene crte lica.

Pronašao sam njene dlanove, otkrio njene usne, dotaknuo njenu kožu, ljubio njene obraze. Sve na drugim ženama.

Sve su joj po nečemu bile nalik, čak i kad sam tražio drugačiju.

Neke su tugovale kao ona, neke su grlile kao ona, neke su imale njenu toplinu.

Pronašao sam njeno lice, udisao njen miris, primicao njeno tijelo, zaplitao prste u njenoj kosi.

Sve na drugim ženama.

Neke su voljele kao ona, neke su maštale kao ona, neke su koračale kao ona.

Pronašao sam njene oči, lice postavljao uz njen vrat, smirivao se na njenim ramenima, drhtao na njenim grudima.

Sve na drugim ženama.

Niti jedna nije bila dovoljno drugačija, niti jedna nije bila dovoljno ista.

Tako je to...

Kad ti netko nedostaje, čitav svijet se uroti da na njega liči...

MASE

Svi ti ogorčeni, bijedni, usamljeni ljudi

što se osjećaju uskraćeno,

iznevjereno od svijeta,

oni okrivljuju život,

okrivljuju okolnosti,

okrivljuju druge…

dok su ustvari

oni

totalno odbojni,

pokorno neoriginalni,

kukavni i nepokretni,

utonuli u samosažaljenje,

ništa ne rade kako treba,

i dalje se osjećaju jalovo,

šireći zemljom svoje jadikovke,

svoje mržnje …

beživotnih očiju

u središtu ničega,

ti milioni ljudskih grešaka,

idući iz dana u dan

iz noći u noć,

kroz svoje kastrirane nagone,

što vrijeđa samu zemlju,

vrijeđa sve živo,

ta pustoš,

užas sve te

pustoši,

mase.