Sunčanje tepiha

Gledajući iz ptičje perspektive, izgleda kao da letite iznad polja tulipana u Holandiji. Ali to su turski tepisi koji leže na žarkom suncu u turskoj pokrajini Antaliji. Ljudi iznose ručno rađene tepihe pastelnih boja na polja i tamo ih ostavljaju sedmicama i mjesecima, kako bi zadovoljili ukus zapadnih kupaca. To rade već decenijama, iz ljeta u ljeto, stvarajući tako zadivljujuću kombinaciju boja.

Snažne boje tradicionalnih turskih sagova, toliko su jake da bodu oči. Takvi tepisi ovdje se rade već stoljećima, ali u posljednjih 40-50 godina primjenjuju ovu tehniku za izbljeđivanja boje i njene međusobne harmonizacije. Novi tepisi postavljaju se na nepregledna polja da bi dobili blijeđu, prigušeniju boju, čak da bi izgledali staro. Baš takve traže kupci sa Zapada. Nakon tkanja, tepisi se ispiru, suše, ispraše, a zatim postave na sunce. Nakon mjesec dana, uzimaju ih s polja, dobro ispraše i onda su spremni za prodaju.

Oni koji postavljaju tepihe na polja, sasvim su se usavršili u ovoj tehnici - trgovci imaju u njih potpuno povjerenje i prepuštaju im da odluče koliko sagovi moraju dugo biti izloženi suncu dok boja dovoljno ne izblijedi i dok ne dobiju savršeni izgled.

Tokom ljeta, na visokim temperaturama, na ovaj način se i do 25.000 tepiha ostavlja na suncu na površini koja se rasprostire na oko 200 hektara polja.

- Ruta 66

Hutovo blato

Hutovo blato - park prirode se nalazi na jugu Hercegovine, sa lijeve strane rijeke Neretve i jedinstvena je submediteranska močvara u Evropi. Poznato je od davnina kao zelena oaza, sa obiljem vode u kojoj je uslove za život našao veliki broj biljnih i životinjskih vrsta. Močvara je interesantna i značajna sa ornitološkog, ihtiološkog, znanstvenog, ekološkog i turističkog stajališta.

Hutovo blato se smatra jednim od najvećih zimovališta ptica na području Evrope. Teritorijalno pripada općinama Čapljina i Stolac, a prostire se na močvarnom, ravničarskom i brdovitom terenu, sa nadmorskom visinom od 1 m do 432 m.

Ovo područje udaljeno je petnaestak kilometara od Jadranskog mora, tako da je pod velikim uticajem sredozemne klime. Zbog izuzetnog značaja i ljepote Hutovo blato je proglašeno Parkom prirode 1995. godine. Slijevajući se u udoline i depresije kraške ponornice i površinske vode sa okolnih područja stvaraju veći broj jezera i rijeku Krupu, te osiguravaju visok nivo podzemnih voda. Jezera Hutova blata predstavljaju prave kriptodepresije, jer se dna pojedinih jezera nalaze ispod razine mora (Jelim 18 m). Sva jezera Hutova blata međusobno su povezana velikim brojem kanala i jaruga.

Zahvaljujući blizini i uticaju Jadranskog mora, izobilju vode okružene kraško-brdovitim terenom, biološka raznolikost vegetacije Hutova blata je izuzetno vrijedna. Vodene površine Hutova blata prekrivene su najvećim dijelom lopočem (Nymphaea alba) i lokvanjem (Nuphar luteum). Šumska i livadska vegetacija zastupljene su brojnim karakterističnim vrstama koje upotpunjuju biološku raznolikost Hutova blata.

- Vodopad Kravice

Trebinje

Nalazi se na najjužnijem dijelu Bosne i Hercegovine. Smješteno je ispod planine Leotar, na obodu Trebinjskog polja, u dolini rijeke Trebišnjice koja protiče kroz grad. Od mora (Dubrovnik) je udaljeno oko 27 kilometara, ili (Herceg Novi) oko 38 kilometara. Za Trebinje se kaže da je grad sunca i platana.

Naročitu pažnju brojnih turista, osim gradskog jezgra izgrađenog u mediteranskom stilu, privlači specifičan botanički kompleks, koji tvori šesnaest stoljetnih platana. Tu je i Stari grad sa svojim uskim uličicama, kapijama, starim kamenim zdanjima, Osman-pašinom džamijom, Muzejom Hercegovine, brojnim kafićima i terasama. Stari dio grada leži na obalama rijeke Trebišnjice, jedne od najvećih ponornica u Evropi. 

Rijeka i grad su bili oduvijek poznati po svojim starim mlinovima - dolapima, koji su simbol ne tako davne prošlosti Hercegovine. Tu je i Arslanagića most koji je izgradio Mehmed-paša Sokolović 1574. godine, zatim tvrđava Klobuk, manastiri Duži i Tvrdoš, kao i druge kulturno historijske zanimljivosti

Na Crkvini iznad Trebinja nalazi se manastir Hercegovačka Gračanica, u kojem počivaju posmrtni ostaci pjesnika Jovana Dučića.

- Stolac

Frensis Bejkon

Frensis Bejkon (Francis Bacon) 1561. - 1626. je bio engleski filozof, državnik i esejista. Iako je političku karijeru završio neslavno, ostao je upamćen zahvaljujući svojim filozofskim djelima, a posebno kao zagovornik naučnog metoda u vrijeme naučne revolucije. Bejkona nazivaju ocem empirizma. Njegovi radovi zasnivaju i popularizuju induktivnu metodologiju u naučnom istraživanju, kasnije poznatu pod imenom „Bejkonov metod“.

Počeo je karijeru kao pravnik, ali je postao poznat kao zagovornik naučne revolucije u oblasti filozofije. Živio je u vrijeme prvobitne akumulacije kapitala, razvoja industrije i trgovine. Suvremenik je W. Shakespearea i kraljice Elizabete. Za vrijeme Jamesa I. popeo se čak do položaja lorda kancelara.

Fransis Bejkon je jedan od osnivača moderne nauke i filozofije. U svom najznačajnijem djelu "Novi organon" izložio je osnovne principe svoje filozofije. Po njegovom mišljenju, iako je filozofija svojevremeno uglavnom koristila deduktivne načine u tumačenju prirode po uzoru na  Aristotelovu logiku izloženu u zbirci tekstova Organon, filozof bi umjesto toga trebalo da slijedi induktivni način zaključivanja na osnovu činjenica. Bejkon je smatrao da prije same indukcije treba očistiti razum od lažnih pojmova koji su tako čvrsto ukorijenjeni da iskrivljuju istinu. Ove lažne pojmove Bejkon naziva "idolima" i navodi četiri tipa idola:

Idoli plemena - ukorijenjeni su u ljudskoj prirodi, jer su svi ljudi nesavršeni i prema tome skloni greškama.

Idoli pećine - to su zablude pojedinca. One nastaju zbog toga što čovjek sudi prema sebi, pa misli da kako on nešto doživljava isto tako doživljavaju i drugi, a zaboravlja da svaki čovjek ima svoju zasebnu „pećinu“.

Idoli trga - potiču iz upotrebe jezika, koji ne može uvijek tačno da iskaže čovjekove misli uobičajenim značenjem riječi. Oni nastaju na ulicama i trgovima gdje se riječi razmjenjuju.

Idoli pozorišta - proizlaze iz činjenice da ljudi žive u određenom društvenom okruženju, u kojem postoje izvjesna pravila ponašanja i uloge. Bejkon je smatrao da su ove predrasude najopasnije zbog toga što nastaju iz poštovanja autoriteta.

MISLI

- Budi iskren prema sebi kako ne bi bio lažan prema drugima.

- Četiri su glavna zla vlasti: odgađanje, podmićivanje, grubost i povodljivost.

- Čudna je to želja; tražiti vlast nad drugima a izgubiti je nad samim sobom.

- Ćutanje je odmor duše.

- Djeca zaslađuju trud, ali nevolju čine još gorčom.

- Ima mnogo puteva da se čovjek obogati, i većinom su ružni.

- Kad je vino unutra, razum je vani.

- Ko zida lijepu kuću na lošem mjestu, sam sebe stavlja u zatvor.

- Lukavi ljudi preziru nauku, priprosti joj se dive, a mudri se njome koriste.

- Ljepota liči na ljetnje plodove koji se lako kvare i ne mogu da traju. Zbog nje mladost postaje raspojasana, a starost pomalo stidna.

- Ljudska narav izrasta u biljku ili korov; zato valja na vrijeme zaljevati jedno a čupati drugo.

- Nadanje je dobar doručak, ali slaba večera.

- Najljepši dio ljepote je onaj, koji slika ne može izraziti.

- Navika je najviša vlast u ljudskom životu.

- Niko ne uspijeva tako brzo kao onaj koji se koristi tuđom greškom.

- Novac je odličan sluga, ali najgori gospodar.

- Osveta te izjednačuje sa neprijateljem, oproštaj te uzdiže.

- Penjanje na položaj je tegobno i ljudi s mukom dolaze do većih muka.

- Sebičnjaci će zapaliti tuđu kuću, makar samo da na vatri skuhaju sebi jaje.

- Sreća je kao pijaca, i često, ako samo malo pričekaš, cijena će pasti.

- Strogost rađa strah, ali grubost rađa mržnju.

- Valja imati na umu da je hrabrost uvijek slijepa jer ona ne vidi opasnost i neprilike.

- Žene su ljubavnice za mlade muževe, prijateljice za zrele, a bolničarke za stare.

- Znanje je moć.

- Tomas Hobs

Travnik

Grad Travnik je smješten u dolini rijeke Lašve okružen Vlašićem sa sjevera i planinom Vilenicom sa juga. Travnik je 150 godina bio glavni grad bosanskog pašaluka, rezidencija 77 vezira i  sjedište dva konzulata. Smješten je u središtu BiH. 

Postoji mnogo legendi, po kojma je grad Travnik dobio ime. Najzanimljivija je ona po kojoj je još u predosmanskom vremenu, u tvrđavi stolovao činovnik, koji je ubirao travarinu. Grad se pod ovim imenom, prvi put u historijskim dokumentima spominje 03. juna 1463. godine. Tada je turski historičar Dursun-beg, kazao da je na putu prema kraljevskom gradu Jajcu, sultan Mehmed II osvojio Travnik. Putnici toga vremena bili su impresionirani gradom i zvali su ga evropski Istanbul. Bio je to najorijentalniji grad u Bosni.

Tokom svoje prošlosti, bogate zanimljivim događajima i znamenitim ličnostima, travničani svoj grad nazivaju i grad muzej. Na svakom koraku ovaj grad priča svoju priču. Posebnim ga čine dvije sahat kule koje su izgradili travnički veziri, srednjovjekovna tvrđava, Jeni džamija, Šarena džamija, Turbeta, Hafizadića kuća, Isusovačka gimnazija i Elči Ibrahim-pašina medresa. 

Bitno je spomenuti i travnički sir, kratkokljune golubove, Plavu vodu, ski centar na Vlašiću, rodnu kuću nobelovca Ive Andrića, kao i mnoge umjetnike, naučnike i putopisce.

Odlomak iz Andrićeve Travnićke hronike:

"…Niko nikad u Travniku nije ni pomislio da je to varoš stvorena za običan život i svagdašnje događaje. Njihov grad, to je u stvari jedna tijesna i duboka rasjeklina koju su naraštaji s vremenom izgradili i obradili, jedan utvrđen prolaz u kom su se ljudi zadržali da žive stalno, prilagođavajući kroz stoljeća sebe njemu i njega sebi. Sa obje strane ruše se brda strmo i sastaju pod oštrim uglom u dolini u kojoj jedva ima mjesta za tanku rijeku i drum pored nje. Tako sve liči na napola rasklopljenu knjigu na čijim stranicama su s jedne i s druge strane, kao naslikani, bašte, sokaci, kuće, njive, groblja i džamije.

Nikad niko nije izračunao koliko je sunčanih sati priroda uskratila ovome gradu, ali je izvjesno da se sunce docnije rađa i ranije zalazi nego u ma kojoj od bosanskih mnogobrojnih varoši i varošica. To ne poriču ni Travničani ali zato tvrde da sunce, dok sja, nigdje ne sja tako kao nad njihovim gradom.

U toj uskoj dolini kojom po dnu protiče Lašva a sa strane je šaraju vrela, jazovi i potoci, punoj vlage i promaje, gotovo nigdje nema prava puta ni ravna mjesta,koliko da čovjek nogu metne slobodno i bezbrižno. Sve je strmo i neujednačeno, izukrštano i isprepleteno, povezano ili isprekidano privatnim putevima, ogradama, čikmama, baštama i kapidžicima, grobljima ili bogomoljama. 

Tu, na vodi, tajanstvenoj, nestalnoj i moćnoj stihiji, rađaju se i umiru naraštaji Travničana. Tako se smjenjuju pokolenja i predaju jedno drugome ne samo utvrđene tjelesne i duševne osobine, nego i zemlju i vjeru, ne samo nasljedno osjećanje mjere i granice, ne samo znanje i razlikovanje svih staza, kapidžika i prolaza svoje zamršene varoši nego i urođenu sposobnost za poznavanje svijeta i ljudi uopšte. Sa svim tim dolaze travnička djeca na svijet, ali više od svega sa gordošću. Gordost, to im je druga priroda, živa sila koja ih kroz cio život prati i pokreće i udara im vidan znak po kome se razlikuju od ostalog svijeta."

- Trebinje