Mooji

Anthony Paul Moo-Young, poznat kao Mooji, je rođen 29. januara 1954 u Port Antoniu na Jamajci. Godine 1969. se preselio u London gdje trenutno živi. Radio je u Londonskom ‘West End’ kao ulični crtač portreta mnogo godina, onda kao slikar i mozaičar sastavljajući slike od komadića obojenog stakla, a kasnije kao učitelj na Brixtonskom koledžu. 

Dug period bio je znan kao Tony Moo, ali sada je poznat kao Mooji. Sljedbenik je čuvenog advaita Gurua (Sri Harilal Poonja) ili Papajia, kako su ga zvali njegovi sljedbenici. Godine 1987. Mooji je upoznao jednog kršćanskog mistika, i kroz to iskustvo je doživio radikalnu promjenu u svijesti, toliko duboku da je izvana izgledao za mnoge ljudi koji su ga poznavali kao potpuno druga osoba. Nakon sto je doživio duboku unutrašnju transformaciju, tu spoznaju danas dijeli sa drugim ljudima. Putuje po cijelom svijetu, gdje održava Satsange, intenzive i kampove. Uvijek je otvoren za susret sa iskrenim tragaocima, ma odakle dolazili.

MISLI

- Pusti neka dođe bilo koja misao, osjećaj, emocija, budi poput prostora, svaka aktivnost se događa u tebi, ali ništa od toga nisi ti, to su samo pojave koje se javljuju i nestaju.

- Ne podsjećajte ljude na bol, patnju, iluzije sa kojima su se poistovjetili, podsjetite ih na slobodu i ljubav koju su izgubili.

- Ne moraš steći slobodu, već moraš izgubiti vezanost.

- Sve se događa spontano, cijeli život je spontan, samo Budi, dozvoli da bude što jest, nemoj pokušavati popravljati. Ideja da smo mi kreatori stvarnosti proizvodi probleme. 

- Sve misli su same po sebi jednako beznačajne, ali vaše vjerovanje u njih im daje život. Kada vam se misao čini jako snažnom, to je samo zato što vi vjerujete u nju.

- Ovo je tijelo smrtno, ali besmrtno Biće kreče se u njemu.

Bob Marli

Bob Marli (Robert Nesta Marley) je bio jamajčanski pjevač, tekstopisac i gitarista. Najpoznatiji je izvođač rege muzike i čuven po njenom širenju van granica Jamajke. Rođen je 6. februara 1945. godine u mjestu Nine Miles (Jamajka). Bio je muzička ikona dvadesetog vijeka, uvjereni rastafarijanac koji je ostavio veliki uticaj na rege muziku svojom duhovnošću.

Jedini je rege muzičar koji je postigao status svjetske megazvijezde. Njegov otac Norman Marley bio je bijeli engleski vojnik iz Liverpoola. Odrastao je u sirotinjskom dijelu Kingstona na Jamajci, gdje je otkrio muziku crne Amerike zahvaljujući američkim radijskim stanicama. Nasljeđe ropstva i svijest o afričkoj domovini uvijek se osjećala u njegovoj muzici, čak i kad je osvojio slušaoce Zapada.

Godine 1963. je formirana originalna postava The Wailersa, koju čine Bob Marley, Bunny Livingstone i Peter Tosh. Njihova je prva pjesma (Simmer Down) ujedno i postala hit na Jamajci.

Godine 1966. Haile Sellasie je posjetio Jamajku i tad Bob i ostatak Wailersa prihvataju rastafarijansku vjeru. Svojom muzikom nastoje rasprostraniti poruku ljubavi i mira, a njegov uticaj seže i do politike.

Bob Marley je umro 11. maja 1981. godine u Miamiu (SAD), od raka na nožnom palcu koji je povrijedio prilikom igranja nogometa. Imao je samo 36 godina, a njegovom smrću svijet je izgubio zagovornika siromašnih i obespravljenih, kao i jednog od najboljih muzičara njegove generacije.

Bio je prva megazvijezda iz trećeg svijeta i učinio je mnogo na oživljavanju oslabljene političke svijesti mladih ljudi, a u nasljeđe je ostavio pjesme koje i danas nadahnjuju muzičare širom svijeta. Jedan je od najvećih zagovornika pan-afrikanizma, a pjevao je o ukidanju represije.

MISLI

- Duboko vjerujem da samo jednom u svom životu nađeš ljude koji su u stanju da cijeli tvoj svijet okrenu naopačke. Reći ćeš im stvari koje nikad nisi podijelio ni s jednom dušom i oni će upiti sve što kažeš i zapravo poželjeti da čuju još toga.

Dijelit ćete nade u budućnost, snove koji se nikad neće ostvariti, ciljeve koji se nikad nisu ostvarili i brojna razočarenja kojima će vas život počastiti. Ne možeš izdržati da im ne kažeš kad ti se nešto divno desi, jer znaš da će s tobom podijeliti tvoje uzbuđenje. Nije ih sramota da plaču s tobom kada si povrijeđen ili da se smiju s tobom kada praviš budalu od sebe.

Oni nikad ne povrijede tvoja osjećanja niti se zbog njih osjećaš manje vrijednim, već te podižu i pokazuju ti stvari o tebi koje te čine posebnim pa čak i lijepim. Kada su oni u blizini nema nikad pritiska, zavisti ili takmičenja, već samo tiha smirenost. Možeš biti ono što jesi i ne brinuti o tome šta će oni misliti o tebi jer te vole zbog onoga što jesi.

- Ako je idealna, neće biti laka. Ako je laka, neće biti idealna. Ako je zaslužuješ, nećeš odustati. Ako odustaneš, ne zaslužuješ je. Prava istina je, svaka će te povrijediti, tvoje je samo da nađeš onu zbog koje vrijedi patiti.

- Novac su brojevi a brojevima nikad kraja. Ako je za sreću potreban novac, vaša potraga za srećom nikada neće prestati.

- Ona nije savršena. Nisi ni ti i vas dvoje nikada nećete biti savršeni. Ali ako te može nasmijati bar jednom, natjerati te da razmisliš dvaput, ako priznaje da je čovjek i griješi,  ostani uz nju i pruži joj najviše što možeš.

On neće citirati stihove, on ne misli o tebi svaki minut, ali on ti daje dio sebe koji ti možeš uništiti, i on to zna. Ne pričinjavaj mu bol, ne pokušavaj da ga promijeniš, i ne očekuj od njega više nego što on može pružiti.

- Najveća kukavica je muškarac koji probudi ljubav u ženi, bez namjere da joj tu ljubav uzvrati.

- Najljepša krivina na ženinom tijelu je njen osmjeh.

- Kažeš da voliš kišu, ali koristiš kišobran da bi hodao po kiši. Kažeš da voliš sunce, ali tražiš hlad kad ono sija. Kažeš da voliš vjetar, ali kada puše zatvaraš prozor. Zato sam i uplašen kada kažeš da me voliš.

- Ja zaista nemam mnogo da ti ponudim. Par toplih zagrljaja, čistu dušu i jedno maleno, ali vjerno srce. Imam i kofer pun ljubavi i dva jastuka, pomalo već stara, ali se još osjeća miris mojih snova. Nemam ja mnogo na dlanu. Par suza i jutarnju rosu kojom budim svoje lice, jedan osmjeh i oči pune nade.

- Možda joj nećeš biti prvi muškarac, ni posljednji ili jedini. Voljela je prije tebe i možda će voljeti poslije. Ali ako te sada voli, zar je bilo šta drugo bitno.

- Otvaraš svoje srce iako znaš da jednog dana može biti slomljeno, i u otvaranju srca doživljavaš ljubav i zadovoljstvo za koje nikad nisi mislio da je moguće.

- Stvari koje te nikad prije nisu zanimale postaju fascinantne jer znaš da su toliko važne toj osobi koja ti je posebna.

- Ko ste vi da sudite život kojim živim? Znam da nisam savršen i ne želim to da budem, ali prije nego što počneš da upireš prstom u mene, uvjeri se da su tvoje ruke čiste.

- Veličina čovjeka ne ogleda se u njegovom bogatstvu, već u njegovoj sposobnosti da na ljude oko sebe utiče pozitivno.

- Đavo je napustio ovaj svijet, zato što je znao da će ljudi sami sebi prirediti pakao.

- Nikada nećeš znati koliko si jak, sve dok biti jak ne postane jedini izbor koji imaš.

- Bolje je umrijeti boreći se za slobodu nego robovati cijelog života.

- Otvori oči i pogledaj oko sebe. Da li si zadovoljan životom koji živiš?

- Dan kada budeš prestao da se takmičiš je dan kada ćeš pobijediti.

- Voli život koji živiš, živi život koji voliš.

- Moj strah je taj koji mi daje hrabrost.

- Svaki čovjek ima pravo da sam odlučuje o svojoj sudbini.

- Ne zanemaruj svoje misli. Ostvari svoje vizije. Probudi se i živi.

- Neki ljudi osjećaju kišu. Ostali samo pokisnu.

- Istina je da će te svi povrijediti. Samo moraš pronaći one za koje vrijedi patiti.

Skender Kulenović

Skender Kulenović je BiH književnik i akademik. Rođen je 02.09.1910. godine u Bosanskom Petrovcu. U rodnom mjestu je završio osnovnu školu. Kao posljedica agrarne reforme njegova porodica je osiromašila, zbog čega su bili primorani da se presele u Travnik, kraj u kome je rođena njegova majka. Ovaj period teškog porodičnog života opisao je u djelu „Šarenka“. U Travniku je pohađao Jezuitsku gimnaziju,a sklonost prema književnom radu prvi put je pokazao je u gimnazijskim danima. Tada je napisao zbirku soneta „Ocvale primule“. Nakon završene gimnazije upisao se na studije prava Univerziteta u Zagrebu. Kao student priključio se Komunističkoj partiji Jugoslavije.

Nastavio je da se bavi pisanjem. Zbog toga je ostvarivao saradnju sa nekoliko književnih časopisa i listova kao što su „Hrvatski dnevnik“ i „Novi behar“. Studije je napustio 1935. godine kada se isključivo posvetio književnosti i novinarstvu. Godine 1937. je bio suosnivač bošnjačkog časopisa „Putokaz“. Ovaj časopis je pokrenuo sa Safetom Krupićem i Hasanom Kikićem. Upravo je u časopisu „Putokaz“ objavio prvu njegovu napisanu pripovijetku „Noć u vezirskom gradu“.

U Drugom svjetskom ratu se pridružio prvom partizanskom odredu Bosanske krajine. Za vrijeme ratnih stradanja nije odustajao od književnosti. Između ostalog, najviše je pisao poeme. Bio je uredniku listovima „Glas“, „Bosanski udarnik“ i „Oslobođenje“. U tom periodu je napisao svoje poznate poeme: „Stojanka majka Knežopoljka“, „Na pravi put sam ti, majko, izišao“ i „Ševa“. Bio je i sekretar Udruženja književnika BiH, vijećnik ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a.

Nakon završetka rata zaposlio se u sarajevskom Narodnom pozorištu na mjestu direktora drame. Radio je u uredništvu časopisa „Književne novine“, „Pregled“ i „Nova misao“. U Sarajevu je pretpremijerno predstavljena Skenderova cijenjena drama „Djelidba“. U mostarskom Narodnom pozorištu je radio kao dramaturg između 1957. i 1970. godine.

Skender se oduševljavao rijekama zbog toga što tokom odrastanja nije imao priliku da posjećuje riječne obale. Naročito je bio očaran Unom. Tako je nastao njegov značajan esej „Iz smaragda Une“. Dosta vremena je provodio na pecanju. U Mostaru je pecao na Neretvi i Bregavi, a najviše je uživao u pecanju ispod Počitelja.

Za svoj plodan književni rad dobio je više priznanja i nagrada. Nastojao je da živi isključivo od umjetnosti. Žalio se da zbog drugih poslova gubi vrijeme koje bi posvetio pisanju. Umro 25.01.1978. godine u Beogradu. Danas su njegova djela jednako popularna i čitana, kako u njegovoj rodnoj zemlji, tako i van njenih granica.

- Mati moja:

Stabljika krhka u saksiji.

Pod strehom pitoma kumrija.

Vijek u četiri duvara.

- O sine, sine, sine nesretni,

bunom mi se otrova

i na put krivi zabasa:

Gdje ćeš ti svojim nemoćnim rukama

rušiti nepravdu-planinu?!

NA PRAVI PUT SAM TI, MAJKO, IZIŠO

Mati moja:

Stabljika krhka u saksiji.

Pod strehom pitoma kumrija.

Vijek u četiri duvara.

Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i milosnim.

Derviš s tespihom u tekiji.

U mejtefu,

u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,

ovaj i onaj svijet ugleda:

Po kosi osjeti rosu meleća,

na uhu crni šapat šejtana,

u srcu prelest saraja džennetskih

i stravu vatara džehennemskih,

pred očima čengel strašnog Azraila

što dušu vadi iz žila roba božijeg.

Djevojkom,

s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom

i preko sokaka, zavrnutih dimija,

rumenim je listovima trepetala,

kaldrmom grbavom pod kućom

mokrim je nanulama klepetala,

od muških je očiju bježala:

čista da dođe onome koji joj je zapisan,

kadifa bijela i kap rose sabahske,

na njegov dlan.

Na dan

petput je od svog Allaha iskala

taj da joj bude

mlad i pitom

ko softa,

i ko kadija,

pametan.

Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.

Srmom i jagom u čevrme slivala.

Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:

»Kolika je duga zima bila...«

Na pjesmu: mjesečinu,

na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,

Allah joj njezin,

na dahu svoje milosti,

spusti sa njezine zvijezde sudbine

duvak paučinast, ucvao zlatima,

bogatu udaju:

Te ićindije,

Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:

fijaker stade pred avlijskim vratima,

siđoše jenđije.

Grlo i koljena britka strepnja presiječe.

Srce glomnu.

Glava prekrvi.

»Tako ti velikog straha i milosti,

on da mi bude dobar i ugasan,

i ne odmiče me u daleku tuđinu,

i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!«

Premrlo krto joj tijelo

u feredžu,

u kabur tijesan, slijep, zagušljiv

staviše.

Ko ranjeniku,

glavu joj bijelom tulbentom

zaviše.

Ko s ovim svijetom,

s rodnom se kućom i plahim Šumećem

u Šumeću suza, majci na prsima,

rastajala.

Ko mejita,

obeznanjenu je u fijaker unenoše,

i dva je ata,

ko na onaj svijet,

zanesenu ponesoše

i ko kadifu bijelu i kap rose sabahsje

mom je ocu

donesoše.

Usnom i čelom,

tri nove ruke poljubi:

svekru, svekrvi, njemu.

I kako tada sakri ped njim oči,

Nikad mu više u njih ne pogleda:

Nit joj bje softa, nit kadija!

Pred svitanja,

prigušiv dah i lampu,

uz mrtvi sokak

batrgav mu je korak osluškivala.

Pjanom,

kundure mu obljuvane odvezivala.

Stranca,

Pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.

Voskom podova i mirisom mivene puti,

svjetlinom odaja i grla

kajmakom na kahvi,

cimetom jela i tijela,

zalud ga je, zalud dočekivala:

Sljepočice nikad joj ne dirnu

dlanovima dragosti,

već je istrga kliještima požude.

Poslije svakog poroda,

šamijom se mrkom podnimljivala.

Zelene nokte

u tjeme joj je svekrva zarivala:

Bez njenog pitanja

ne dahnu.

U četiri tupa duvara klonulo je othukivala.

»Golemo nešto, golemo sam ti skrivila.« Allaha je

zazivala – svakoga klanjanja.

Na tespih žut: suze ćehlibara,

na žute usne: zapis koji šapće,

na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,

Allah joj njezin,

prstom svoje milošte,

otrese s njene zvijezde sudbine

rosu vedre rumeni,

nur u pomrčinama:

Te noći,

ja joj se rodih: sin ko san!

Izažeh joj se iz krvi:

Bjeh joj razgaljenje u grčinama.

Odlomih joj se od srca:

Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.

Bjeh joj sunce u četiri duvara.

Hašiš tupim moždanima.

Ko pjenom smijeha,

sapunicom je omivala butiće mi rumene,

ko u dušu,

u pamučne me uvijala pelene.

Dojkom ko hurmom

na usta mi je u bešici slazila.

Ko u svoj uvir,

na dojku je uvirala u mene.

Nad dahom mi je strepila ko jasika.

Da joj ostasam – Allaha svog je molila –

ko jablan uz vodu,

i da joj ubijelim, urumenim

ko djevojka pod šamijom,

i da joj upitomim

ko softa pod ahmedijom,

da joj ne budem kockar ni pjanica,

nego sve škole da joj izučim,

i da joj budem

učevan

i ljudevan

i kućevan,

i da se pročujem u sedam gradova,

pa da me onda na glasu kućom oženi,

pticom iz kafeza,

koja ne zna na čem žito,

na čem vino raste,

o kojoj se prvi momci izlaguju

petu da su joj i pletenicu vidjeli,

o kojoj krmeljive ebejke šapuću

ko o sehari mirisnoj zaključanoj.

Kućom i dušom

mir i bogatstva da joj rasprostrem,

kuću i dušu

bajramskih slastima da joj zalijem,

pa kad joj se vratim iz čaršije,

podvoljak da mi udobrovolji

sofrom raspjevanom,

nevjestom svjetovanom,

a kad joj od sreće i godina

ohlade kapci očinji,

ja, vid joj očinji,

na svojim da je rukama,

sretnu i mrtvu,

u kabur meki položim

ko u dušek džennetski,

emlji i Allahu njezinom

da je predadnem pravednu...

A trut begovski i rakija,

u ocu muška pomama

– kućni hajduci vukodlaci –

kuću i dušu joj ko vode rastakahu,

ok jedne noći dođe poplava,

odnese zemlje i kmetove,

a zadnji dukat, što joj ostade,

zadnje zrno bisera,

zadnji ćilim

pojede

rz begovski bezruki i glad bezoka:

Rodnu kuću prodasmo

i gola čerga postasmo,

plašljiva, kirajdžijska...

Od tespiha su joj jagode drvenile.

Od aminanja joj usnice mavenile.

Ko trulež slezenu

memla joj je progrizala zelena

dva žuta obraza u četiri siva duvara.

Pijavica gladi

tjemena nam je nesvjesticom sisala.

A ona,

ko zemlja pregladnjela,

u žile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:

Od starog zara haljine mi skrojila

da joj u školi ne krijem golih laktova,

a kad joj se vraćah s knjigama,

s glađu u mozgu,

sa zimom pod noktima,

dva mi je promrzla krompira gulila

i nekakvu mi pticu bajala

koja je pjevala kad joj je bilo najgore:

amo da jednom kuću i srce joj napunim

i na put pravi da joj iziđem...