Umorni ste od svega

Svijet u kojem živimo, veoma iscrpljuje. On nije zahvalan.

Umorni ste, čak i od toga što živite u njemu. Umorili ste se jer previše volite, brinete, dajete se svijetu, koji ništa ne pruža zauzvrat. Umorili ste se od neizvjesnosti. Od monotonije svakodnevnog života. Nekada ste bili puni svijetlih nada, optimizam je nadmašivao cinizam, bili ste spremni davati iznova, i iznova. Ali, slomljeno srce, neispunjeno nekim obećanjem, neuspjeli planovi – sve vas je to, postepeno, vraćalo sa  nebesa na zemlju. Svijet nije uvijek bio dobar prema vama, i gubili ste više, nego što ste dobivali, a sada više nemate nikakvu inspiraciju da to ponovo pokušavate. Istina je da smo svi umorni. Svako od nas.

Nakon određenih godina, svi smo sve više armija slomljenih srca i bolnih duša, koji očajno traže harmoniju.

Želimo više, ali previše smo umorni da tražimo. Ne sviđa nam se gdje se sada nalazimo, ali suviše smo uplašeni da počinjemo nešto ispočetka. Treba da preuzmemo rizik, ali bojimo se da se sve oko nas može, jednostavno, raspasti. Na kraju krajeva, nismo sigurni koliko puta ćemo moći početi sve iznova. Umorni od igara, koje igramo, laži koje pričamo, nesigurnosti koju pružamo jedni drugima. Mi ne želimo stavljati masku, ali i ostajati naivnim budalama, takođe, nam se ne sviđa. Preostaje nam da igramo mrske uloge i pretvaramo se, jer nismo sigurni u svoj izbor.

Znam koliko je teško nastavljati nešto raditi, i pokušavati poduzimati nove i nove akcije kada su mentalne snage na izdisaju. A oni optimistični ideali, njegovani nekada, sada izgledaju beznadežni i glupi. Ali, evo šta ja predlažem, kad ste već toliko blizu predaji: napravite još jedan pokušaj, posljednjim atomom snage. Mi mnogo više volimo život, nego što možemo da zamislimo, i to je neosporna istina. U stanju smo da dajemo više ljubavi, više nade, više strasti, nego što dajemo sada. Želimo momentalne rezultate, i predajemo se, ako ne vidimo efekte. Osjećamo razočarenje zbog nedostatka povratne informacije, i jednostavno, odustajemo od svih pokušaja.

Shvatite da niko od nas ne može biti inspirisan svaki dan. Svi se mi iscrpljujemo. Svi mi padamo u razočarenja. Svi se umaramo. Činjenica, ako ste na izmaku snage i umorni ste od života, uopće ne znači da stojite u mjestu. Svaki čovjek, kojem ste se ikada divili, barem jednom je osjetio poraz u potrazi za svojim snovima. Ali, to ga nije spriječilo da ostvari svoje ciljeve. Ne dozvolite sebi da odustanete bez obzira šta god da ste radili, da li su to svakodnevni rituali, ili pak, realizacija grandioznih planova.

Kada ste umorni, krećite se polako. Krećite se mirno, bez žurbe. Ali ne zaustavljajte se. Umorni ste iz sasvim objektivnih razloga. Umorni ste, jer mnogo toga želite da radite i mijenjate. Umorni ste, zato što rastete. I jednom, ovaj rast moći će vas zaista nadahnuti.

Provincija

Mislite da je lako živjeti u provinciji? Svi vjetrokazi miruju, vazduh je težak i ljepljiv, a pod nogama, kao suhe grančice, krckaju zgažene ambicije i iluzije. Bog je, svakako, znao šta radi kad je stvarao provinciju, ali toliko se može reći i za pakao.

Provincija je zahrđao voz, koji je ko zna kad iskliznuo iz šina. Tračnice i pragovi su pokradeni i više se nema kud. Ostaje bjesomučno "kruženje istog". Uloge su odavno podijeljene, glumci su omamljeni i loši, dekor amaterski sklepan, dramaturg mahmuran, a vi ste prinuđeni da istu blijedu izvedbu gledate svakog dana. Slaba je utjeha što vas niko ne prisiljava da aplaudirate.

Iole pribraniji kroničar u stanju je da pobroji galeriju likova svake provincije. Tu su: novinarski svaštoškrab, hirurg što kasapi bez anestezije, uniformisani ekspert sa pendrekom, iskušenice krevetskih inicijacija... Slijede ih, kao u nekoj nadrealnoj panorami: dežurni pijanac koji je usput i neostvareni pjevač, mudrac u dosluhu sa onostranim, rasijani samoubica, krezava baba rakijašica, nekoliko obrtnika koji su blagi rastvori Del Boja iz Mučki, mesar koji je stručnjak za tranširanje i znojavi flert, nervozni stoper što kamenuje auta, gomila napuhanih klinaca riješenih da predahnu u razvoju...

Sve ih spaja ista neizlječiva radoznalost koja se hrani podsmjehom.

Pogled u tuđi lonac je valjanija i bezbjednija zanimacija nego suočenje sa sobom. Voljom oholih komšija ovdje i krave prerano ispuštaju svoju plemenitu, preživarsku dušu ne dočekavši penziju (ili ludilo) poput svojih srodnica sa Zapada. Nimalo prijatno nije saznanje da kasirke raznim kanalima mentalnog šverca sakupljaju sve vaše pikanterije, nevjerstva, recke, omraze... Pri tom se češće poteže riječ nego misao. Riječi koje žive u provinciji su lažljive, ušećereni slatki sirup od kog i sladokusci padaju u komu. Pa se slatke riječi kombinuju s gorkim (i niskim) udarcima.

Provincija voli da čovjeku da novo ime, verbalnu dangu, pa da ga svakim dozivanjem ponovo licemjerno upisuje u svoj kod. Nije dozvoljeno nakon predstave skinuti masku, obrisati šminku. Individualnost se ne prašta. Pod strihom kolektivne sigurnosti uvijek je, tvrdi provincija, toplije.

Ako je politika generalno žena lelujavog morala, u provinciji je bezuba hitrodajka. Ovdje se žustro potvrđuje teza da čovjek ne može da se ostvari izvan političkog. Političarii u provinciji prebivaju po televizijama i keze se s bilborda, presretni što su, makar i uz pomoć komšija, uspjeli svezati čvor na kravati. Jedina korist od njih je što svojom odvratnošću privlače višak odvratnosti običnih, potčinjenih ljudi koji tako nalaze načina da je se otarase.

Zanimljivo mjesto u životu provincije ima i etnomit. Radije se iz bunara vremena zahvata ustajala kišnica mita nego svježa voda realnosti. U mitu se sve već desilo, nema straha od promjena i halapljivim gutljajima se utoli egzistencijalna žeđ. Provincija tako podgrijava fikciju o svom značaju. A uz sigurnost predačkih bubnjeva prosječni provincijski čovjek stiče svoja prva svojstva.

U provinciji se generacije međusobno poprijeko gledaju, rastu nesretne i umiru razočarane, razgovaraju samo da se ne bi shvatile, a svaka spoznaja munjevito biva ismijana. Smušeni provincijski intelektualci, koji sebe tek ovlašno poznaju, često sanjaju o bjekstvu iza brda u dostojniji svijet. Ali "most bez obala" teško je preći. Otpadništvo je bolan i sumnjiv iskorak, a provincija presuđuje u duhu one ruske narodne "nema budale dok ne svrši škole". Pri tom, podjednako prezire i genije i luđake i često ih umije pobrkati.

Ranjeni gradić zbog svega toga u stanju je da godinama umire u agoniji. Ali, preživljava osnovni postulat provincijske luzerske filozofije: "Sve bih ja mogao da je pravde, poštenja, rođaka iz dijaspore, sreće i da me ne mrzi da se bakćem svim tim budalaštinama". Provincija je naoko gostoljubiva, redovno privlači putnike iz velikih gradova kojima se pruža prilika da svoj blijedi štos pretoče u događaj dana.

Provincija bi da bude centar svijeta, ali i da je svijet ostavi na miru. Iza brda se valja svjetski haos, otvorenost, buka i bijes, disonantna zbrka ideja, "muzika pakla" od koje se bježi, upitanost bez gotovih odgovora. Od toga valja pobjeći i zato provincija otpisuje taj svijet, tvrdeći da je jedino ona sačuvala uspomenu na iskrene dane kad je svijet još bio mlad.

Provincija je negdje davno krenula, otresla sa sebe štalske mirise i ruralne fascinacije ali ih nikada nije zaboravila. Zato ih je koćoperski prekrila jakim parfemima, esencijama kiča, poslastičarskim bojama, melodramskim snovima. I ispod fraka svaki čas proviri seljački gunj, u pola riječi probije prosta psovka, kraj bazena izviru štale i obori...

Provincija je svijet koji je ambiciozno krenuo, pa zastao na pola puta, nerazriješen, postavši zujava košnica kompleksa i neispunjenosti. Da li je, uopšte, moguće udahnuti vazduh u provinciji, a ne zakašljati se od razočaranja?

Predrag Vajagić

Jovan Dučić

Jovan Dučić (Trebinje, BiH,1871. - Gary, SAD, 1943.) je bio pjesnik i simbolist. Rođen je u Trebinju, a odrastao u Trebinju i Mostaru, gdje je pohađao osnovnu školu i nižu gimnaziju. Nakon školovanja u Somboru i učiteljevanja vratio se u Mostar, gdje 1896. godine zajedno sa Aleksom Šantićem i Svetozarom Ćorovićem osniva književni časopis "Zora". Za svoga života Dučić se najviše istakao kao pjesnik. Svoju prvu zbirku pjesama objavio je u Mostaru 1901. godine. a drugu u Beogradu 1912. godine. Pisao je i prozu: nekoliko eseja i studija o piscima.

MISLI

- Ako mudrac izbjegava glupaka, još više glupak izbjegava mudraca.

- Bolje je vjerovati u svašta, nego ne vjerovati ni u šta.

- Ima ljudi koji su hrabriji pred smrću, nego pred životom.

 - Ironični ljudi su često puni duha. Njima su se uvijek divili više nego što su ih voljeli.

- Kao glad ni ljubav nema očiju, ali ljubomora nema pameti.

 - Kad bi mladost imala filozofiju staraca, na svijetu ne bi bilo ni jednog sunčanog dana.

- Kad se uzme koliko na svijetu ima glupaka, ludaka, podlaca i bezličnih ljudi, čovjek izgubi svaku ljubav za život u tako otrovnom vazduhu.

- Ko prijatelja tumači i analizira, taj ga i ne voli.

- Ko vjeruje da je sretan, on je odista sretan.

- Lijepa je svaka žena, osim one koja misli da to nije, i one koja misli da to jeste.

- Mi nemamo sreću da sebi biramo ni neprijatelja ni prijatelja. Neprijatelji nas sami pronađu i prvi napadnu, a prijatelji uvijek dođu slučajno.

- Najviše se vole oni ljudi koji imaju iste vrline, a najviše se mrze oni koji imaju iste mane.

- Neko ostari kao zlato i mramor, a neko kao cipela.

- Nema nesreće muškarčeve koju žena nije u stanju ili sasvim da neutralizira, ili da veoma ublaži.

- Nema ni jedne religije koja nije bezbožno rušila.

- Nema ni jednog ostarjelog kralja koji ne bi pristao da bude običan mlad poručnik.

- Nikad čovjek prema čovjeku nije pravedan: ni kad voli ni kad mrzi.

- U mladosti je brak stvar ljubavi i spola, a u starosti je stvar slabosti i straha od samoće.

- Rijetko je čovjekov cilj zao; mogu biti samo zla sredstva.

- Starost, bolest i sirotinja, ujedinjene, to su neosporno najveća i konačna katastrofa jedne ljudske sudbine.

- Sve knjige na svijetu trebalo bi da budu knjige utjehe, toliko ima nesretnih na zemlji.

- Svijet podnosi starca samo ako je duhovit ili bogat.

- Velika nesreća čovjekova jeste što život počinje mladošću, a završava starošću, jer bi život bio neizmjerno savršeniji da počinje starošću, a završava mladošću.

- Žene su unijele više blagosti i uglađenosti među ljude, nego svi moralisti ovog svijeta.

- Čovjek ima više hrabrosti prema drugom, nego prema sebi. Da nije toga, ne bi bilo zla na svijetu. Savršenstvo čovjeka sastojalo bi se u tome da bude vječno strog prema sebi, negoli čak i pravedan prema drugom. Ja znam puno ljudi koji su bili vrlo pravedni prema drugom, ali nisu bili strogi prema sebi, i zato su bili uvijek labavi u stvarima dobra. Oni su bili više diletanti, nego artisti dobra. Njihova pravednost je uvijek propadala, ako nije bila u pitanju tuđa ličnost nego njegova vlastita, jer pravednost prema sebi zavisi od strogosti prema sebi, kao što pravednost prema drugom zavisi samo od naše dobrote. Pravednost je jedno kraljevsko osjećanje, i čovjek pokazuje pravednost često više laskajući sebi, nego voleći drugog. Najbolji ljudi su oni koji su prema sebi najstroži, i koji oproste drugom i ono što nikad ne bi oprostili samom sebi.

- Što uspijemo našom pameću, pokvarimo našom ćudi, a što uspijemo našom dobrotom, upropastimo našim porocima, i najzad, što postignemo svojom mudrošću, izgubimo našim temperamentom. Jer ima nešto jače i presudnije od svih naših sila, a to su naše slabosti.

Ti si moj trenutak, i moj san, i sjajna

moja riječ u šumu, moj korak i bludnja,

i samo si ljepota koliko si tajna

i samo istina koliko si žudnja.

Ostaj nedostižna, nijema i daleka

jer je san o sreći više nego sreća.

Budi bespovratna, kao mladost.

Neka tvoja sjena i eho budu sve što sjeća.

Srce ima povijest u suzi što lijeva,

u velikom bolu ljubav svoju metu.

Istina je samo što duša prosniva.

Poljubac je susret najljepši na svijetu.

Od mog priviđenja ti si cijela tkana,

tvoj plašt sunčani od mog sna ispreden.

Ti bijaše misao moja očarana,

simbol svih taština, porazan i leden.

A ti ne postojiš, nit si postojala,

rođena u mojoj tišini i čami,

na Suncu mog srca ti si samo sjala

jer sve što ljubimo stvorili smo sami.

Pjesma ženi - Jovan Dučić