Džejms Džojs

Džejms Džojs (James Joyce) Dablin 1882 - Cirih, 1941, je irski književnik. Rodio se u Ratgardu, blizu Dablina u neobičnoj porodici. Otac je bio poslovni fanatik, koji nije mario ni za kakav intelektualni napor, dok je veoma religiozna majka često obitavala u svijetu muzike. Vaspitavan u strogom katoličkom duhu, mladi Džejms, pod majčinim uticajem, umalo nije izabrao sveštenički poziv. Ali, u jednoj mladalačkoj krizi napravio je drastičan rez: otrgao se i od religije i od porodice, izabravši Odiseja za svog junaka i duhovnog vodiča. Iako je jedno vrijeme studirao medicinu u Dablinu, već 1902. godine napustio je Irsku, da joj se više nikad ne vrati, sem na kratko u dva navrata. Svoju Itaku tražio je u Trstu, Parizu, Cirihu, u kome je i umro 1941. godine. Od Irske je uz sebe imao samo Noru Branakl, djevojku koja je pošla s njim i uskoro mu postala supruga.

Jedan od utemeljitelja modernog romana. Prve uspjehe postigao je zbirkom novela „Dablinci” iz 1914, u kojima Džojs prikazuje svakodnevicu i raznolika duševna stanja svojih junaka, kao i zanimljivim autobiografskim romanom „Portret umjetnika u mladosti” koji je čitalačkoj publici predstavljen 1916. Moglo bi se reći da je njegovo najpoznatije djelo Uliks objavljen 1922, dok vrhunac njegovog stvaralačkog genija svakako predstavlja Fineganovo bdjenje iz 1939. Iako je većinu svog života proveo izvan Dablina, rana iskustva u Irskoj su ostavila ogroman uticaj na njegov život i djela.

Šesnaesti dan juna, vrijeme radnje Uliksa, među Džojsovim je pobornicima širom svijeta poznat kao Bloomsday, Blumov dan. U cijelom svijetu, u Irskoj, a naročito u Dablinu, organiziraju se brojne manifestacije u čast Uliksa. Dablinci i turisti šetaju rutom Leopolda Bluma, jedu i piju u kafanama u koje je on zalazio šesnaestog dana juna 1904. godine. Ovo je dan kada je Džojs prvi put upoznao svoju buduću suprugu i zauvijek je ostao ovekovječen.

MISLI

- Greške su kapije otkrića.

- Muškarci se rukovode linijama intelekta, a žene krivinama emocija.

- Čovjekova djela su najbolji tumač njegovih misli.

- Misliš da bježiš, a ustvari naletiš na samog sebe. Najduži put okolo je, zapravo, najkraći put kući.

- Bojim se tih velikih riječi koje su nas načinile tako nesretnima.

- Kada umrem, Dablin će biti ispisan u mom srcu.

- Nacije imaju svoj ego, baš kao i ličnosti.

- Moj jedini zahtjev koji mogu uputiti svom čitaocu, jeste da cijeli svoj život mora posvetiti čitanju mojih knjiga.

- Tvoje bitke su me inspirisale. Ne one materijalne, nego one koje su izborene i pobijeđene iza tvog čela.

- Ja sam sutra, ili neki drugi budući dan, ono što sam spremio danas. Ja sam danas ono što sam spremio juče, ili neki prethodni dan.

- Nacija predstavlja iste ljude koji žive na istom mjestu.

- Kristofer Kolumbo je, kao što svi znaju, nepravedno slavljen, jer je on posljednji otkrio Ameriku.

- Šta god toliko bilo nesigurno u ovoj smrdljivoj rupi od svijeta, to u svakom slučaju ne može biti majčina ljubav.

- Moja usta su puna propalih zuba, a moja duša je puna propalih ambicija.

- Neodgovornost je dio zadovoljstva bilo koje umjetnosti. To je dio kojeg škole ne mogu prepoznati.

Petar Iljič Čajkovski

Petar Iljič Čajkovski (Пётр Ильич Чайковский) je rođen 7. maja 1840. u uralskom mjestašcu Votkinsku, gdje se od djetinjstva nadahnjivao izvorima lijepe ruske narodne muzike. 

Nezainteresiran za činovnički poziv, koji su mu namijenili roditelji, u dvadeset drugoj godini postaje učenik Antona Rubinsteina na petrogradskom konzervatoriju, a zatim predavač u Moskvi. Čajkovski nije bio sretan čovjek. Bio je rastrzan između intimnih razočaranja i bolesne osjetljivosti. 

U operama Pikova dama i Evgenij Onjegin nastojao je ocrtati psihološke sukobe i opisati tragedije koje u intimnom životu pojedinca uzrokuje nesmiljenost sudbine. I upravo su zbog toga i današnjem gledatelju bliske. 

Baleti Labuđe jezero, Trnoružica i Ščelkunčik puni su ljupkosti i draži, lagane melodike, gibljiva ritma i savršene instrumentacije. Pružaju mogućnost izvanredno velike plesačke virtuoznosti pa je vjerojatno i to razlog što ne silaze s pozornice. 

Narušena zdravlja, iscrpljen od naporna rada, Čajkovski je odlazio na putovanja po Evropi, gdje se upoznao s novim muzičkim dostignućima. U svakoj od njegovih simfonija izražena je tragična čovjekova borba sa sudbinom pred kojom nema spasa. 

Motivi neminovnog usuda ogledaju se u četvrtoj i petoj simfoniji, dok je u šestoj, patetičnoj, ocrtao tragiku svoga nesretnog života: neodoljivu čežnju za smirenjem i srećom, dramski sukob sa životnom stvarnošču, topao lirski osjećaj i neispunjene nade. 

Umro je 6. novembra 1893. pod nikad do kraja razjašnjenim okolnostima, a pokopan je u samostanu Aleksandra Nevskog.

Anton Pavlovič Čehov

Anton Pavlovič Čehov (1860. - 1904.), ruski je književnik, rođen je u Taganrogu u trgovačkoj porodici. Godine 1869. upisao se u taganrošku gimnaziju koja je nosila pečat provincijalne prizemnosti duha. Kada je 1875. godine očeva radnja propala, Čehov se s porodicom preselio u Moskvu, gdje je dobio stipendiju i upisao se na medicinski fakultet.

Godine 1886. izašla je njegova prva zbirka priča Šarene priče. Organizovao je pomoć gladnim seljacima, osuđuje zloupotrebu vlasti i korupciju. Čehov je majstor ruske novele. Kroz svoje mnogobrojne pripovijetke on piše o ruskoj stvarnosti 19. vijeka. Kroz njih opisuje karijerizam, malograđanstvo, primitivizam ruskog seljaštva kao i događaje koji su se zbili raznim ljudima.

Čehovljeve drame se grade na unutrašnjoj dramatičnosti, obilnom tekstu i lirskim elementima. To nisu drame zbivanja već raspoloženja, a po tome Čehov postaje jedan od začetnika moderne dramaturgije. Neke njegove pripovijetke su zapravo komedije a druge tragedije. Pisao je o ruskom egoizmu i hvalisanju pojedinih lica. U svojim pričama i dramama on stvara jedinstvenu atmosferu. Čehov ne opisuje uzroke društvenog ponašanja i ne ocjenjuje postupke likova već ih opisuje, ismijava ako treba i također opisuje njihove živote. Mnoge Čehovljeve drame se igraju danas u pozorištima. Stvorio je jedinstvenu sliku ruskog realizma koji se može doživjeti kroz smijeh ili kroz suze.

U književnoj kritici je dosta često mišljenje da Čehov nije imao snage da napiše roman. I sam Čehov je rekao: "Ne umijem da pišem veće stvari". Većina njegovih pripovijetki je komična pa je zato on od smijeha stvorio vlastito oružje protiv ružnih pojava života: eksplozijom smijeha je ismijavao laži, korumpirane ljude i one na vlasti.

Pola vijeka poslije svoje smrti, Čehov je ostao u sjenci ruskih romansijera. Tek kasnije ljudi su shvatili njegov značaj i u njemu otkrili genijalnog umjetnika.


MISLI

- Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština je očima nevidljiva. Ono što je bitno, ne vidi se.

- Drugi dio života kod pametnog čovjeka se sastoji u oslobađanju od ludosti, predrasuda i pogrešnih mišljenja koja je stekao tokom prvog dijela života.

- Čast se ne može oduzeti, ona se može samo izgubiti.

- Čovjek cijeli život živi i uči, ali ga tek nesreća nauči.

- Nema, niti može biti pravednog bogatstva.

- I za hiljadu godina čovjek će isto ovako uzdisati: Ah, teško je živjeti, i u isti mah bojače se i neće htjeti da umre.

-  Zdrav čovjek ima hiljadu želja. Bolestan samo jednu.

- Stotine milja prazne, jednolike, izgorjele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovjek kada sjedi, priča, i ne zna se kada će otići.

- Ni ljubav, ni prijateljstvo, ni poštovanje ne mogu toliko da zbliže ljude koliko zajednička mržnja.

- Dobro vaspitanje nije u tome da ne prospeš sos na stolnjak, nego u tome da ne primijetiš ako to uradi neko drugi.

- Kad sunce sja i na groblju je veselo.

- Ne možete tražiti od blata da ono ne bude blato.

- Da osjećate sreću bez prestanka, čak i u trenucima tuge i žalosti, treba znati biti zadovoljan sadašnjošću i uživati u saznanju da može biti i gore.

- Divan je danas dan. Da li popiti čaj, ili se objesiti.

- Cinik je grčka riječ, u prijevodu na tvoj jezik znaći svinja koja želi da cijeli svijet zna da je ona svinja.

- Dobar čovjek se zastidi čak i pred psom.

- Jedan bol uvijek umanjuje drugi. Stanete mački koju boli zub na rep, i odmah će joj biti lakše.