Nura Bazdulj-Hubijar rođena
je 20. augusta 1951. godine u Mrđenovićima kod Foče.
Od 1954. godine živjela je u Sarajevu, gdje se i školovala. Nakon
završenog studija medicine 1975. godine seli u Travnik gdje i danas
živi. Do sada je
objavila niz romana, pjesama i drama. Njena djela prevođena
su na njemački, holandski i norveški. Neka od
njenih najpoznatijih djela su: Ruža, Ljubav je sihirbaz babo, Amanet, Kad je
bio juli, Doba nevinosti.
MISLI
- Najlakše se prihvaća opravdanje kakvo nam
odgovara, kakvo želimo.
- Ljudi valjda imaju šesto čulo. Osjete tugu i odu.
- Čovjek je gospodar samo neizgovorene riječi. Izgovorenoj ili napisanoj
postaje rob.
- Nučila sam da je ponos u poređenju sa srećom zapravo glupost.
- Radost se može dijeliti, bol je uvijek samo naša.
- Živjeti, znači boriti se s vragovima u srcu i umu.
- Ne teče to rijeka, nego voda. Ne prolazi
vrijeme, prolazimo mi.
- I cvijeće se na vjetru miješa sa cvijećem,
samo je čovjek uvijek sam.
- Sami birajte svoj put. Njime sa Vama i drugi
mogu ići, pored Vas, ispred ili iza Vas, ali niko umjesto vas neće koračati.
Upamtite - jedino Vi sebe možete spasiti.
- Tako lako zamjeramo, tako teško
priznajemo vlastitu grešku, još teže opraštamo.
- Izgleda da nije važno valjaju li djeca svojim roditeljima, nego valjaju
li svijetu.
- Sudbina se zlobno šali sa svima nama.
- Niko me ne iznenadi grubošću, ali nježnost i dobrota me redovito ganu.
- Za srećom tragamo, tražimo je, lutamo, čekamo, a tuga dolazi sama,
nezvana.
- Zaplakala, tiho i bezglasno, kao što plaču djeca od samoće i nesvaćenosti.
- Dijete moje, srce ti je jedna velika
soba podijeljena tankom pregradom na dva dijela. U jednoj polovini je radost, u
drugoj žalost. Ako si radosna, pa se preglasno smiješ, probudiš žalost. Ako si
žalosna, pa preglasno jecaš, ubit ćeš radost. Zato, nit se preglasno smij, nit
preglasno jadikuj. Nego nako.
- Nema ništa što ljudsko biće s vremenom neće prihvatiti. Ništa ranjivije, a
žilavije od čovjeka. Jači je od ikakve životinje.
- Svaki čovjek je misterija. Možemo biti uvjereni kako nekoga znamo u
dušu, a zapravo znamo samo onoliko koliko je on želio, koliko dopustio da
znamo.
- Otac je imao običaj reći da je apsolutna sreća nešto imaginirano, nestvarno,
te da sreća ne bi ni bila sreća ako bismo je dosegnuli.
- Zahvaljujući njemu, ja zapravo ne znam šta je samoća. Zato što samoća nije
stanje kad uz tebe nema nikoga, nego kad u tebi nema čežnje.
- Neoprostiva je glupost zbog ponosa izgubiti ljubav, jednako kao što je lijepo
u ime ljubavi zgaziti ponos.
- Sjećanja ne bismo trebali održavati u životu. Treba ih izbrisati, ugušiti,
udaviti, iščupati. Ona bole. I lijepa i nelijepa. Lijepa - zato što je
samo sjećanje ostalo. Kad ljepota prođe, ne ostane ništa. Nelijepa - jer
je boljelo i dok je trajalo, prije nego je ostalo tek sjećanje koje samo s
vremena na vrijeme zaboli kao reumatično koljeno na promjenu vremena.
- Ljudi vrijedni uvažavanja i istinskog poštovanja, jako mudri, samosvjesni
ljudi, nastoje nekakvom naglašenom jednostavnošću ublažiti bljesak kojim sjaje.
- Mislim da svaki čovjek mora imati neke neprikosnovene principe, preko kojih
jednostavno ne smije prijeći. Nema cilja koji vrijedi toliko da su zbog
njegovog ostvarenja sva sredstva dopuštena, prvenstveno pred vlastitom
savješću.
- Noseći svoju melanholiju dostojanstveno kao plašt, rijetko sam bila u
društvu svojih vršnjaka nošenih talasima mladosti, ludosti i snova. Moja duša
je zavičaj nalazila u noći, vjetru, zvijezdama.
