Razmišljanje žene u pedesetim godinama

Više od pola svog života sam provela osvrćući se na mišljenje pogrešnih ljudi. Sada kada sam napunila 50 godina shvatila sam prave vrijednosti života. Shvatila sam da sam prestara za ovih osam stvari koje su me sputavale cijeli život.

Prestara sam da ćutim.

Ne želim više ćutiti kada mi neko kaže nešto što mi ne odgovara. Ne želim da klimam glavom ili da se složim sa svakim glupim i samodovoljnim čovjekom. Ne želim ćutiti na nepravdu. Kada vidim da nešto nije u redu, želim na glas vikati jer je život postao prekratak da bi se o nepravdi ćutilo.

Prestara sam da brinem kako izgledam drugim ljudima.

Već godinama zavidim muškarcima jer se oni ne moraju svakih dvadeset dana bojiti kosu da bi prekrili sijede. Muškarci ne moraju ujutro stavljati kilograme pudera na lice, da se brinu što im se vide bore od brige i smijeha. Sada sam dovoljno stara da znam da sam najljepša takva kakvu me Bog stvorio. Imam bora ne zna im se broj, sijeda mi je svaka druga dlaka, ali sam tek sada zadovoljna s tim kakva sam. Ono pitanje “što će komšija reći?” ne dotiče me već neko vrijeme i hvala Bogu na tome, jer ti ljudi su postali toliko nebitni u mom životu da sam za njihove opaske razvila selektivni sluh.

Prestara sam da imam sitne male grijehe.

Sada sam dovoljno stara da imam samo grijehe. Čaša vina svaku večer je postala moja molitva. Sladoled nedjeljom sam preimenovala u grijeh: sladoled svaki dan. Tako da sada uživam u svojim grijesima koje više ne mogu svrstati u male jer su mi apetiti porasli.

Prestara sam za neudobnu obuću.

Sada gledam da me ništa u životu ne ograničava. A moje kretanje je godinama ograničavala visoka potpetica. Nisam mogla hodati tempom kojim sam htjela hodati. Uvijek me nešto žuljalo, boljelo… Sada nosim samo ravno i to je to! Sretna sam kada potrefim dvije iste čarape dok se obuvam…

Prestara sam da se izvinjavam za nered u kući.

Nered mi je u kući jer imam nešto pametnije za raditi osim čišćenja. Eto, zato ovako izgleda i da, kuća mi nikad nije čista “kao apoteka!”

Prestara sam za nagomilavanje stvari u kući.

Ne sakupljam i ne čuvam više ništa. Da na vrijeme nisam počela bacati neke stare papire, kutije, gardarobu, do sada u kući ne bi bilo mjesta za mene. Uspomene čuvam isključivo u glavi.

Prestara sam da bih se družila s ljudima koji mi ne odgovaraju.

Zašto da trpim neke nadobudne ljude koji mi vade živce? Daleko im lijepa kuća. Imam dovoljno godina da znam tko mi je ugodan a tko ne. Onaj s kim mi nije ugodno više me nikada neće vidjeti očima.

Prestara sam da nalazim dobro u svakom čovjeku.
Zašto gubiti vrijeme? Svi ljudi nisu dobri. To je tako jednostavno. Ako je neko učinio nešto loše, to je učinio iz loše namjere, nema šanse da ga više opravdavam. Djela govore više nego riječi. Sada sam dovoljno stara da samo kažem: “Dragi moj, ti nisi dobra osoba!” i produžim dalje…

Martin Luter King

Martin Luter King (Martin Luther King) je američki baptistički svećenik, aktivist za građanska prava i jedan od najvećih vođa za prava američkog crnačkog stanovništva. Rođen je 15. januara 1929. godine u Atlanti, kao Martin King, no u čast njemačkom reformatoru Martinu Lutheru otac mu mijenja ime. Već u mladosti postaje borac za ljudska prava, te propovijeda nenasilno nepokoravanje i građansku neposlušnost. Organizuje razne proteste i polako počinje privlačiti pažnju nacije. Pomaže u organizovanju Marša na Washington 1963 godine, gdje održava svoj poznati govor (I have a dream - Ja mam san), koji je pratilo 250.000 ljudi, a pozvao je na rasnu jednakost u SAD.Taj govor mu osigurava reputaciju jednog od najboljih javnih govornika u američkoj historiji, a ušao je u antologiju govora u SAD u kojoj su i govori američkih predsjednika Abrahama Lincolna i Franklina Rousvelta.

"Sanjam da će jednog dana ovaj narod ustati i živjeti ono u šta vjeruje: da su svi ljudi po rođenju jednaki.

Sanjam da će jednog dana na crvenim brežuljcima Georgie sinovi bivših robova i sinovi bivših robovlasnika biti sposobni sjediti zajedno, za istim bratskim stolom.

Sanjam da će moje četvoro djece jednog dana živjeti u zemlji u kojoj neće biti suđeni po boji kože, nego po vrijednosti njihove ličnosti.

O tome danas sanjam."

Godinu dana poslije King prima Nobelovu nagradu za mir zbog svoje borbe za rasnu jednakost, te tako postaje najmlađim dobitnikom. Ubijen je 4. aprila 1968. godine dok je stajao na balkonu hotelske sobe u Memphisu u saveznoj državi Tennessee. Njegovom sprovodu je prisustvovalo preko 100 000 ljudi, a na nadgrobnoj ploči su mu postavljene riječi crnačke duhovne pjesme: "Napokon slobodan, napokon slobodan, hvala ti moćni Bože, napokon sam slobodan“. Smatra se najvažnijim pojedincem pokreta za ljudska prava i okončanje segregacije i drugih diskriminacija u SAD-u.

MISLI

- Tama ne može otjerati tamu, samo svjetlost to može to učiniti. Mržnja ne može otjerati mržnju, samo ljubav to može učiniti.

- Ja sam odlučio držati se ljubavi, mržnja je prevelik teret za nositi.

- Ljubav je jedina snaga koja neprijatelja može pretvoriti u prijatelja.

- Vjera je kad napraviš prvi korak, čak i ako ne vidiš cijelo stepenište.

- Naši životi su počeli završavati onog dana kada smo počeli šutjeti o stvarima koje su važne.

- Na kraju se nećemo sjećati riječi naših neprijatelja, već šutnje naših prijatelja.

- Ako ne možeš letjeti onda trči, ako ne možeš trčati onda hodaj, ako ne možeš hodati onda puži, ali što god radio - nastavi se kretati naprijed.

- Samo u mraku možete vidjeti zvijezde.

- Ne dozvoli da te iko povuče toliko nisko da ga mrziš.

- Inteligencija plus karakter - to je cilj pravog obrazovanja.

- Čovjek koji nije spreman umrijeti zbog nečega nije spreman ni živjeti.

- Onaj ko pasivno prihvati zlo, u njega je umiješan u istoj mjeri kao i onaj koji pomaže da se to zlo dogodi.

- Niko ti ne može sjesti za vrat, ako se sam ne pogneš.

- Najvažnije pitanje u životu je - Šta činiš za druge?.

- Uvijek je pravo vrijeme da se učini prava stvar.

- Nikada nemojte zaboraviti da je sve ono što je Hitler učinio u Njemačkoj bilo legalno.

- Ništa se ne zaboravlja sporije od uvrede, a ništa brže od dobročinstva.

- Moja najveća tragedija nije umrijeti mlad, već doživjeti 75. a ništa ne proživjeti.

Djeca - Vedrana Rudan

Htjela sam bebe više nego išta na ovome svijetu. Mirišljave, dva zuba gore, dva zuba dolje, debele nogice. Željela sam da mi kikotavi smijeh mojih beba bude muzika na grobu.

Kad sam dobila djecu spoznala sam Ljubav. Nije izgledala kako sam je zamišljala. Kad bih u tri ujutro u dječjim krevetićima ugledala svoju mrtvu djecu tresla bih ih dok ne bi krenula vrištati. Ipak dišu! Koja sreća! Često sam umirala. Jednom kad sam sina izgubila u robnoj kući, drugi put kad mi je kći nestala na plaži, stoti put kad sam u deset ujutro vidjela dvadesetogodišnjeg sina kako se vraća iz života iako sam ja te noći, dok sam vrtila brojeve bolnica, policije i mrtvačnice, deset puta bila na njegovom pogrebu. Neki ljudi tvrde da bebe prestaju biti bebe u osamnaestoj. U osamnaestoj?! Koja glupost! Drugi su sigurni, djeca prestaju biti djeca kad diplomiraju, kad nađu posao, kad odu od kuće. Tada više ne treba brinuti što jedu, kad jedu, da li jedu, jesu li zaista prestala pušiti i izlaziti zimi iz kuće bez kape na glavi.

Moja djeca su diplomirala, zaposlila se, imaju vlastitu djecu što nikako ne znači da nisu bespomoćne bebe. Sijeda kosa moga sina ništa ne govori o njegovoj dobi. Nazivam ih bar tri puta dnevno. Da nije mene ne bi znala da će danas poslijepodne biti pljuskova iako to tako ne izgleda. Jutros sam im u šest rekla da moraju uzeti kišobrane. On se zahvalio a ona je rekla da je gnjavim. Kako to misliš, ja te gnjavim? Ja te gnjavim? Može li majka gnjaviti djecu, svoju djecu?

On misli da dijete u četrdeset i drugoj nije dijete?! Ona misli da dijete u trideset i sedmoj nije dijete?! Ja sam vas rodila, vi ste moja djeca! Što si danas kuhala? Ti znaš da bi morala izbaciti mlijeko iz prehrane i odvesti sina doktoru? Blijed je, možda mu nedostaje željeza? Zašto bih išla psihijatrici koja je mama tvoje najbolje prijateljice pa mi neće ništa naplatiti?

Bila sam kod psihijatrice jer želim pokazati svome djetetu da ga doživljavam ozbiljno. Kad se majka tako odnosi prema svojoj bebi jača njeno samopouzdanje. Psihijatrica mi je rekla da sam majka kvočka, previše sam posesivna, ne dam odraslim ljudima da slobnodno lete. Odrasli ljudi? Da je moj sin odrastao čovjek ne bi odlazio na plažu bez zaštitne kreme. Da je moja kći odrasla osoba ne bi u kafiću naručivala kokakolu sa ledom. Rekla sam joj sto puta što je kokakola i kako dečki iz ledomata vade kockice leda. Prstima. Postoje istraživanja o tome koliko muškaraca nakon obavljanja nužde pere ruke. Nula posto. Istraživanja pokazuju i da u kockici leda ima više bakterija nego u zahodskoj školjci. Moje dijete ne želi znati da joj je glava u torbi svaki put kad naruči kokakolu sa ledom.

Psihijatrica me ne razumije. Nije istina da sam majka kvočka. Ja svoju djecu volim i znam razliku između ljubavi i potrebe za kontrolom! Čula sam je kako urla u slušalicu: “Molim te, uzmi taksi, nemoj dijete ti voziti u vrtić, znaš da ti vožnja ne ide. Kakve to veze ima što vozačku dozvolu imaš dvadeset i pet godina?” Današnja djeca ne bi smjela voziti. Promet je strašan.

Da li bih ponovno rodila da znam ovo što danas znam? Naravno. Ako budem živa i zdrava do šezdesetog rođendana moga sina i pedeset i petog moje kćeri moj će život biti ispunjen. Lijegat ću prestravljena, budit se prestravljena. Život bez ljubavi nema smisla.