Nura Bazdulj-Hubijar

Nura Bazdulj-Hubijar je BiH književnica. Rođena je 20. augusta 1951. godine u Mrđenovićima kod Foče. Od 1954. godine živjela je u Sarajevu, gdje se i školovala. Nakon završenog studija medicine 1975. godine seli u Travnik gdje i danas živi. Do sada je objavila niz romana, pjesama i drama. Njena djela prevođena su na njemački, holandski i norveški. Neka od njenih najpoznatijih djela su: Ruža, Ljubav je sihirbaz babo, Amanet, Kad je bio juli, Doba nevinosti.

MISLI

- Najlakše se prihvaća opravdanje kakvo nam odgovara, kakvo želimo.

- Ljudi valjda imaju šesto čulo. Osjete tugu i odu.

- Čovjek je gospodar samo neizgovorene riječi. Izgovorenoj ili napisanoj postaje rob.

- Nučila sam da je ponos u poređenju sa srećom zapravo glupost.

- Radost se može dijeliti, bol je uvijek samo naša.

- Živjeti, znači boriti se s vragovima u srcu i umu.

- Ne teče to rijeka, nego voda. Ne prolazi vrijeme, prolazimo mi.

- I cvijeće se na vjetru miješa sa cvijećem, samo je čovjek uvijek sam.

- Sami birajte svoj put. Njime sa Vama i drugi mogu ići, pored Vas, ispred ili iza Vas, ali niko umjesto vas neće koračati. Upamtite - jedino Vi sebe možete spasiti.

- Tako lako zamjeramo, tako teško priznajemo vlastitu grešku, još teže opraštamo.

- Izgleda da nije važno valjaju li djeca svojim roditeljima, nego valjaju li svijetu.

- Sudbina  se zlobno šali sa svima nama.

- Niko me ne iznenadi grubošću, ali nježnost i dobrota me redovito ganu.

- Za srećom tragamo, tražimo je, lutamo, čekamo, a tuga dolazi sama, nezvana.

- Zaplakala, tiho i bezglasno, kao što plaču djeca od samoće i nesvaćenosti.

- Dijete moje, srce ti je jedna velika soba podijeljena tankom pregradom na dva dijela. U jednoj polovini je radost, u drugoj žalost. Ako si radosna, pa se preglasno smiješ, probudiš žalost. Ako si žalosna, pa preglasno jecaš, ubit ćeš radost. Zato, nit se preglasno smij, nit preglasno jadikuj. Nego nako.

- Nema ništa što ljudsko biće s vremenom neće prihvatiti. Ništa ranjivije, a žilavije od čovjeka. Jači je od ikakve životinje. 

- Svaki čovjek je misterija. Možemo biti uvjereni kako nekoga znamo u dušu, a zapravo znamo samo onoliko koliko je on želio, koliko dopustio da znamo. 

- Otac je imao običaj reći da je apsolutna sreća nešto imaginirano, nestvarno, te da sreća ne bi ni bila sreća ako bismo je dosegnuli.

- Zahvaljujući njemu, ja zapravo ne znam šta je samoća. Zato što samoća nije stanje kad uz tebe nema nikoga, nego kad u tebi nema čežnje. 

- Neoprostiva je glupost zbog ponosa izgubiti ljubav, jednako kao što je lijepo u ime ljubavi zgaziti ponos.

- Sjećanja ne bismo trebali održavati u životu. Treba ih izbrisati, ugušiti, udaviti, iščupati. Ona bole. I lijepa i nelijepa. Lijepa - zato što je samo sjećanje ostalo. Kad ljepota prođe, ne ostane ništa. Nelijepa - jer je boljelo i dok je trajalo, prije nego je ostalo tek sjećanje koje samo s vremena na vrijeme zaboli kao reumatično koljeno na promjenu vremena. 

- Ljudi vrijedni uvažavanja i istinskog poštovanja, jako mudri, samosvjesni ljudi, nastoje nekakvom naglašenom jednostavnošću ublažiti bljesak kojim sjaje.

- Mislim da svaki čovjek mora imati neke neprikosnovene principe, preko kojih jednostavno ne smije prijeći. Nema cilja koji vrijedi toliko da su zbog njegovog ostvarenja sva sredstva dopuštena, prvenstveno pred vlastitom savješću.

- Noseći svoju melanholiju dostojanstveno kao plašt, rijetko sam bila u društvu svojih vršnjaka nošenih talasima mladosti, ludosti i snova. Moja duša je zavičaj nalazila u noći, vjetru, zvijezdama.

Musa Ćazim Ćatić

Nikad ne prestani sanjati

Nekad davno sanjah velike snove.
Pa mi rekoše da bulaznim. Da želim previše. Da sam neskromna. Da ne zaslužujem. Da se to tako ne radi. Da to tako ne može. Da to tako ne ide. Da moji snovi ne vrijede. Da se probudim.
Pa prestadoh sanjati.
I život postade mi mora.

Potom mi rekoše, slaba si. Moraš biti jača. Odvažnija. Brža. Glasnija. Odlučnija. Snažnija. Moraš se boriti. Kao mi. Vidi. Ovako se to radi.
Pa se počeh boriti. Probavah na tuđe načine ostvariti tuđe želje i ciljeve, misleći da moji ne vrijede. Niti oni niti ja. I tako godinama. Nikad zadovoljavajući nikoga, a najmanje sebe.
I mora postade još veća.

Dok ne shvatih …
Da niti jedan san nije prevelik.
Dok ne shvatih …
Da ne želim previše. Da nisam neskromna. 

Dok ne shvatih …
Da zaslužujem. Da mogu. Da vrijedim.
Dok ne shvatih …

Jedino što nikada ne smijem je prestati sanjati. I povjerovati onima koji mi kažu da moji snovi ne vrijede, da su neostvarivi ili da ih ne zaslužujem.
Dok ne shvatih da …
Moji su snovi ti kojima moram vjerovati. Oni su ti kojima moram služiti. Oni su ti koje moram voljeti. Oni su ti koje moram njegovati.

Jer…
Kad prestanem sanjati i snovima leđa okrenem, okrenula sam leđa ljubavi.
Kad prestanem sanjati i snovima leđa okrenem, okrenula sam leđa sebi, životu i, paradoksalno, svima onima koje sam željela zadovoljiti i koji me okružuju.
Kad prestanem sanjati i snovima leđa okrenem, postajem nemoćna i mala.
Dok ne shvatih da …
Nema prevelikih i neostvarivih snova. Nema snova koje smijemo ili moramo prestati sanjati.
Baš suprotno. Naši snovi …
Oni su ti koje moramo zadovoljiti. Oni su ti u kojima moramo živjeti.

Jer…
Oni su ti koji su naše gorivo. Oni su ti koji nam daju energiju. Oni su ti koji nam daju ljubav i snagu. Oni su ti zbog kojih vrijedimo. Oni su ti koji nam pomažu da rastemo. Oni su ti koji nas čine uspješnima, snažnima i velikima.
A i … Na kraju cijele priče shvatih da …
Ne mogu prestati sanjati sve i da hoću.

Jer …
Koliko god sam puta u životu probala odustati od svojih snova, oni nikad nisu odustali od mene.

Dušica Ripli

Miš i hrabrost

Ako Odem - Tomas Bernhard

Idem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, iz zemlje u kojoj je prognano, uništeno, izbrisano sve što je takozvanom čovjeku duha ikad pružalo zadovoljstvo, a ako ne zadovoljstvo, onda bar mogućnost da slijedi svoju egzistenciju, iz zemlje u kojoj izgleda vlada još samo najprimitivniji od svih nagona, onaj za održanjem, i u kojoj se i najmanji zahtjev takozvanog čovjeka duha u začetku guši. U kojoj korumpirana država i isto tako korumpirana Crkva zajedno vuku onaj beskrajan konopac koji su prije više vjekova s najvećom bezobzirnošću i u isto vrijeme sasvim prešutno obavili oko vrata tog slijepog i odista glupog naroda koji su njegovi vladari zbilja zatočili u njegovoj gluposti. U kojoj se istina gazi, a laž sa svih zvaničnih mjesta uzdiže kao jedino moguće sredstvo za sve ciljeve.

Napuštam zemlju, rekao sam sebi, sjedeći u tvrdoj fotelji, u kojoj se istina ne shvata ili sasvim jednostavno ne prihvata, i gdje je njena oprečnost jedina valuta. Napuštam zemlju u kojoj je Crkva dvolična i u kojoj socijalizam koji je zavladao izrabljuje, a umjetnost govori ono što je po njihovoj volji.

Napuštam zemlju u kojoj narod, vičan stupidnosti, dozvoljava da mu crkva zapuši uši, a država usta, i u kojoj sve što je meni sveto vjekovima završava u vladarskim kantama za đubre.

Ako odem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, samo ću otići iz zemlje u kojoj zapravo nemam više šta da tražim i u kojoj nikada nisam našao svoju sreću. Ako odem, otići ću iz zemlje čiji gradovi smrde, a stanovnici tih gradova su podivljali. Odlazim iz zemlje u kojoj je jezik prost, a oni koji taj prost jezik govore su, sve u svemu, postali duhovno neuračunljivi.

Odlazim iz zemlje, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, u kojoj su takozvane divlje zvijeri postale jedini uzor. Odlazim iz zemlje u kojoj i u po bijela dana vlada najmračnija noć i u kojoj su na vlasti zapravo još samo grlate analfabete.

Ako odem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, samo ću izaći iz klozeta Evrope, koji se nalazi u odbojno neutješnom i sasvim jednostavno nedopustivo prljavom stanju, rekao sam sebi.

Odlazim, rekao sam sebi sjedeći u tvrdoj fotelji, znači, ostavljam za sobom zemlju koja me godinama samo pritiska na najštetniji način i koja samo, u svakoj prilici, svejedno gdje i kada, podmuklo i zlobno vrši nuždu po mojoj glavi.

Životinjska ili ljudska farma

Vinsent van Gog

Vinsent van Gog (Vincent Willem van Gogh) je holandski slikar, grafičar i crtač. On je prethodnik čitavog evropskog ekspresionizma. On je jedan od prvih umjetnika koji je deformisao prirodni oblik da bi postigao što jaču i intezivniju izraženost. Svaki njegov autoportret je dio njegove autobiografije i u njimu se odslikava njegova životna drama. Njegov je uticaj ogroman u čitavom svjetskom slikarstvu. Ostavio je veliki opus (850 slika i više od 900 crteža i akvarela) rasut po mnogim galerijama Evrope i Amerike.

Jedan od najslavnijih umjetnika svih vremena. Rodio se 30. marta 1853. godine, u Zundertu, gradiću na jugu Holandije. Majka mu je bila ispunjena strahom i sumnjama hoće li preživjeti jer je godinu dana prije, na isti dan, izgubila sina. Ta energija brige, sumnje i straha obilježile su cijeli Vinsentov život. Kao dijete je bio svadljiv i samovoljan dječak koji je volio životinje i cvijeće. Već kao dječak je privlaćio pažnju roditelja praveći glinene igračke ili crteže, ali ćim bi osjetio da pokazuju interes, on bi odmah sve uništio. Bio je snažno vezan za svog mlađeg brata Tea, a kasnije i ovisan o njemu. Odrasli su zajedno među žitnim poljima i mirisnim šumama pinija u ozračju ljepote, boja i zvukova Brabanta. S dvanaest godina morao je napustiti idilično mjestašce i uputiti se u novi život. Prvo je radio u Hagu kao trgovac umjetnina uvjeravajući sebe da je zadovoljan, zatim u Londonu gdje je doživio prvo ljubavno razočaranje. Nakon tog iskustva ništa više nije bilo isto, kao da je njegovo biće podsvjesno željelo neuspjeh kako bi potvrdilo kasnije ponašanje.

Brižni roditelji osjetili su da mu se nešto teško dogodilo. Počeo se povlačiti, bivao usamljen, tih, potišten i okretao se vjeri tražeći u njoj spas. Potpuno klonuće dogodilo se kad je ostao bez posla, bez nade i duboko razočaran. Strastven i teške naravi, jedino se otvarao svom bratu Teu u dugim pismima koje su razmjenjivali od 1872. godine pa sve do smrti. Pisma su bila puna ljubavi, podrške i razumijevanja, jer ga je brat najbolje poznavao. Vinsenta je nosila ljubav prema bijednima i poniženima, pa je podučavao djecu i posjećivao bolesne i ranjene, mada je i njemu samom bila je potrebna pomoć. 

Od 1880. godine otkrio je u sebi impuls koji ga je vodio ka slikanju i otada više nije gubio vjeru u slikanje i crtanje. I druga njegova ljubavna priča nesretno je završila, tako da je potpuno izgubio želju za druženjem. Iz sažaljenja i samokažnjavanja prigrlio je prostitutku s dvoje djece, neuglednu ženu koja mu je pozirala za sliku „Tuga“ (1882.). Time je potpuno zatvorio vrata vanjskom svijetu. Ostao je jedino Teo.

Početkom 1886. godine boravi u Parizu, na Montmartreu, gdje postaje Cormonov učenik, a nakon toga živi s bratom i doživljava potpuni iskorak u svom slikarskom izrazu. Sljedeće godine započinje prijateljstvo s avangardnim slikarom Polom Gogenom koje će završiti kobno za Vinsenta. U nastupu ludila i očaja pokušao ga je ubiti, a sebi je odrezao uho. Njihov odnos se tu naglo prekinuo ali ne i ugasio. Dvije godine nakon tog neobičnog ispada krenuo je na liječenje kod dr. Paula Gačeta, za kojeg je rekao da je bolesniji od njega.

Mahnito je crtao i silovito stvarao bez predaha. Pripadao je onoj vrsti koja rađa velike umjetnike. Za Vincenta se govori kako je prethodnik europskog ekspresionizma, jer je u
svojim slikama dao izraz  sirovog i grubog svijeta u kakvom je živio, a ipak je u njemu pronalazio najsvjetlije i najiskričavije detalje. Prve slike su mu tamne, malog formata i gotovo sve su obrubljene crnom bojom, s motivima rudara i njihovog teškog života.

Skoro sve njegove najbolje slike su nastale u posljednje tri godine života na francuskom jugu, u Arlesu. To su Portret dr. Gačeta, Žitno polje s čempresima, Zvjezdano nebo, Irisi, Kukuruzi, Suncokreti,  Autoportret. Slikao je gotovo jednu sliku dnevno. Sve u intenzivnim bojama, pojednostavljenim oblicima i valovitim crtama koje ostavljaju dojam duboke senzibilnosti. U tim nesavršenim, a opet u potpunosti savršenim oblicima suncokreta, očituju se i život i smrt istovremeno. Sve podliježe starenju i truljenju, ali ono što ostaje je sjaj ulovljenog trenutka, izraz ljepote duše. Vincent u svemu nalazi simboliku, tako da suncokrete vidi kao duše koje se okreću svjetlu. Boju nanosi gustim i nemirnim potezima kista tako zaneseno, da je na nekim mjestima debeli namaz, dok se na nekim mjestima vidi platno. Posebno su privlačne sitne sjemenke i ustreptali drhtaj čaški.

Istina je, da je slavni slikar za vrijeme svog iznimno kratkog života, odavao dojam nesređene i neurotične osobe,  koja je činila možda nama nerazumljive poteze, ali je neosporno da je bio genije, usamljenik i neshvaćeni slikar, koji je živio svoju umjetnost. Stvaralačka energija koju je Vinsent u trenucima nadahnuća kanalizirao, očito je bila tako jaka, potresna i zbunjujuća da joj je podlegao. U ljetnu večer, usred polja, u Auversu (Francuska) pucao je u sebe, a ranama je podlegao 29. jula 1890. godine. Imao je misiju prikazati ljudsku dramu i neshvaćenost u svom najtežem obliku. 

Za sobom ostavio 850 slika i više od 900 crteža i akvarela. U muzejima širom svijeta, kao i u privatnim kolekcijama, njegove slike natprirodno sjaje, dišu, čak i mijenjaju boju i prenose kosmičke poruke onima koji „čuju“, a ima ih sve više.

 MISLI

- Sanjam svoju sliku i slikam svoj san.

- Ja ne znam ništa sa sigurnošću, ali pogled na zvijezde me tjera da sanjam.

- Budite svjesni zvijezda i beskonačnosti. Tada se život čini gotovo očaravajućim.

- Uložio sam svoje srce i dušu u svoj posao i izgubio sam razum u tom poslu.

- Ribari znaju da je more opasno a oluja strašna, ali nikada u ovim opasnostima nisu pronašli dovoljan razlog da ostanu na kopnu.

- Srce čovjeka je vrlo slično moru, ima oluje, plime i oseke, a u dubinama ima i svoje bisere.

- Što više razmišljam o sebi, to više shvatam da nema veće umjetnosti nego voljeti druge.

- Ja ne pokušavam naslikati ono što mi je pred očima, već se služim bojom da njome silovito izrazim sebe.

- Šta sam ja u očima većine ljudi; ništavnost, ekscentrik ili neugodna osoba, neko ko nema položaj u društvu i nikad ga neće imati; ukratko najniži od najnižih. U redu, čak i ako je to apsolutno istina, onda bih jednog dana htio svojim radom pokazati šta takav ekscentrik, ima u svom srcu. To je moja ambicija, koja se zasniva manje na ogorčenosti, nego na ljubavi, više na osjećaju spokojstva nego na strasti. Iako sam često u dubini jada, unutar mene još uvijek vlada smirenost, čista harmonija i muzika. Slike ili crteže vidim u najsiromašnijim kućicama, u najprljavijim uglovima i moj um je neodoljivo snažan za tim stvarima.

Poznatija djela:

Zvjezdana noć

Irisi

Suncokreti

Portret Dr.Gačeta

Žitno polje s čempresima

Pjer Ogist Renoar

Mika Antić

Miroslav Mika Antić (Mokrin, 14. mart 1932. - Novi Sad, 24. juni 1986.), je bio veliki pjesnik i svestran umjetnik. U rodnom Mokrinu pohađao je Osnovnu školu, gimnaziju je završio u Kikindi i Pančevu, a studije je upisao u Beogradu. Živio je u Novom Sadu. Prije nego što je postao poznat bavio se raznim poslovima - bio je mornar, radio je u lutkarskom pozorištu. Osim pisanja bavio se i slikarstvom, novinarstvom i filmom. Bio je i urednik lista „Ritam“ i „Dnevnik“ u Beogradu i „Mlado pokoljenje“ u Novom Sadu

Pjesnik Mika Antić, u jednom razgovoru je rekao da je čitao mnoge pisce i da su na njega svi utjecali, ali je malo onih koji su mi ostali dobri i vječni prijatelji. U obraćanju djeci on kaže: „Moje pjesme nisu pjesme, nego pisma svakome od vas. One nisu u ovim riječima, već u vama, a riječi se upotrebljavaju samo kao ključevi, da se otključaju vrata iza kojih poezija čeka zatvorena da je neko oslobodi“.

U svome relativno kratkom životu dosegao je zvjezdano nebo popularnosti, kod djece i kod odraslih. Bio je svestrani umjetnik, pjesnik, slikar, sanjar i boem, osobenog životnog i stvaralačkog stila. Za svoja djela dobio je mnogobrojna priznanja.

NEPOVRATNA PJESMA

Nikad nemoj da se vraćaš,

kad već jednom u svijet kreneš.

Nemoj da mi nešto petljaš.

Nemoj da mi hoćeš-nećeš.

I ja bježim bez povratka.

Nikad neću unatrag.

Šta ti znači staro sunce,

stare staze,

stari prag?

Tu je ono za čim može da se pati.

Tu je ono čemu možeš srce dati.

Al’ ako se ikad vratiš,

moraš znati,

tu ćeš stati

i ostati.

Očima se u svijet trči.

Glavom rije mlako veče.

Od rijeke se dijete uči,

ka morima da poteče.

Od zvijezda se dijete uči

da zapara nebo sjajem.

I od druma da se muči

i vijuga za beskrajem.

Opasno je kao zmija.

Opasno je kao metak,

da u tebi vječno klija

i ćarlija tvoj početak.

Ti za korijen

nisi stvoren.

Cijeli svijet ti je otvoren.

Ako ti se nekud žuri,

stisni srce i zažmuri.

Al’ kad pođeš, nemoj stati.

Mahni rukom.

I odjuri.

Ko zna kud ćeš.

Ko zna zašto.

Ko zna šta te tamo čeka.

Ove su želje uvijek bjelje

kad namignu iz daleka.

Opasno je kao munja.

Opasno je kao metak,

da u tebi vječno kunja

i muči se tvoj početak.

Ti si uvijek krilat bio,

samo si zaboravio.

Zato leti.

Sanjaj.

Trči.

Stvaraj zoru kad je veče.

Nek od tebe život uči,

da se pjeni i da teče.

Budi takvo neko čudo,

što ne umije ništa malo,

pa kad kreneš, kreni ludo,

ustreptalo,

radoznalo.

Ko zna šta te tamo čeka,

u maglama iz daleka.

Al’ ako se i pozlatiš,

il’ sve teško,

gorko platiš,

uvijek idi samo naprijed.

Nemoj nikad da se vratiš.

MISLI

- Ako neko postane svjestan da je kroćen, kad-tad mora podivljati.

- Čemu na svijetu narodi, ako postoje ljudi?

- Da bi nadmudrio mudrost, odnjeguj vještinu slušanja.

- Evo, silazi sumrak, i svijet postaje hladniji. Ti si moj način toplog.

- I najdalja budućnost ima svoju budućnost, koja u sebi čuje svoje budućnosti glas.

- I zato, sve što ti je strano posmatraj blagonaklono. Jer i tvoje je rasuđivanje, jer i tvoj je rad za nekog nasilje i bol.

- Ne bojim se ja zuba, zubi su mekši od usana. Zubi ujedaju za trenutak, usne za cijeli život.

- Ne sanjamo svi jednako i to nikome ne smeta. A zašto svima smetamo kad smo drugačije budni?

- Ne vjerovati ni u šta, to mora da je takođe nekakva vrsta vjere, zatucane i opake.

- Ne vjeruj ako ti kažu da svaki tvoj trenutak nije ni čudesan, ni pravi. Svaki je trenutak istina, samo što poneki ima lažnog čovjeka.

- Nigdje toliko ljudi kao u jednom čovjeku, nigdje toliko drukčijeg kao u istim stvarima.

- O meni najljepše brinu oni koji me ostavljaju na miru.

- Orao nikad nije imao potrebu da se upozna s nekim drugim orlom. Mravi su izmislili narode.

- Pa ako se i oklizneš, nekada, u životu, ne gledaj to kao pad u sunovrat, nego kao pad uvis!

- Postoje dva svijeta. Jedan smo izmislili, a na drugi nas tjeraju. Od koje ste vi vrste?

- Preleti beskonačnost i pobjedi vrijeme i maštu, ali nikad ne zaboravi kako se korača po zemlji.

- Samo onda kad i mi tražimo moći će neko i nas da sretne.

- Stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog.

- Svoju snagu prepoznaćeš po tome koliko si u stanju da izdržiš samoću.

- U svakom septembru ima nečega nalik na tihe rastanke.

- Uopće nije važno imaš li neuredne džepove, neurednu frizuru i domaće zadatke. Najveća nevolja na svijetu je sine moj, imati neuredan um.

- Sve je samo toliko veliko, koliko smo mi mali u sebi. I sve je toliko malo, koliko smo mi u sebi veliki.

Derviš Sušić

Mark Tven

Mark Tven (Samuel Langhorne Clemens - Mark Twain) je rođen u mjestu Florida, u američkoj državi Missouri, 1835. godine.  Američki je književnik, autor poznatih rromana „Pustolovine Toma Sawyera“ i „Pustolovine Huckleberry Finna“, smještenih na obale rijeke Mississippi na američkom Jugu. Već za života je stekao međunarodnu slavu i bio jedan od rijetkih prijatelja Nikole Tesle. Istaknuti humorist svjetske književnosti, prvi je američki romanopisac izrastao nezavisno od evropske tradicije. Nazivaju ga ocem američke književnosti.

Kao dijete s porodicom seli u grad Hannibal na rijeci Mississippi, a kad mu je bilo jedanaest godina umire mu otac. Porodica se nađe u teškom finansijskom stanju i on se zapošljava u štampariji. Nekoliko godina kasnije počinje pisati članke za novine svoga brata Oriona, „Hannibal Journa“. Radio je za još novina i štamparija, ali se kasnije vraća na Mississippi i postaje kormilarom parobroda, što je tada bilo dobro plaćeno i poželjno zanimanje. Iz ljubavi prema tome izabrao je i ime Mark Tven, što je fraza koja se upotrebljava na rijeci Mississippi, a znači "duboko dva hvata" i sigurno za prolazak rijekom, bez straha od nasukivanja. Nažalost, izbijanjem građanskog rata većina prometa na rijeci je prekinuta, a on se nakratko pridružuje dobrovoljcima Konfederacije.

Ubrzo nakon toga kreće na putovanje za Nevadu i Kaliforniju.Tamo je nastavio raditi kao novinar i ubrzo je bio primijećen širom zemlje, zbog svojih humorističnih priča s putovanja. Kad su jedne novine organizovale krstarenje Sredozemljem, Tvnova pisma s tog putovanja, kasnije sakupljena pod imenom „The Innocents Abroad“, postala su vrlo popularna.

1880. godine Tven se oženio Oliviom Langdon, s kojom je imao četvero djece i živio prvo u Buffalu, NY, a potom Hartfordu, CT. U to vrijeme piše svoja najpoznatija djela „Pustolovine Toma Sawyera“, „Pustolovine Huckleberryja Finna“, „Kraljević i prosjak“ i dr. Nakon početnih uspjeha, nizom  loših ulaganja doveo je porodicu na rub bankrota, a veliku žalost donosi mu i smrt njegove najdraže kćeri.

Iako je u ranijim djelima prisutna kritika društva, posebno pohlepe, ropstva i opresije, pred kraj života zauzima definitivan stav protiv imperijalizma. Iz bankrota je uspio izaći serijama predavanja koje je održao širom svijeta, a kasnije sve kritičniji politički govori opet prijete njegovom uspjehu. Nadživjela ga je samo jedna kćer, a posljednje godine bile su mu obilježene depresijom i ogorčenošću. Zahvaljujući svojim djelima bio je jedna od najpoznatijih američkih ličnosti tog vremena. Umro je 1910. godine od srčanog udara, u svom posljednjem domu u Reddingu.

MISLI

- Ponekad se zapitam da li svijetom vladaju vickasti mudraci ili imbecili koji to misle ozbiljno.

- Pretpostavimo da ste idiot. I pretpostavimo da ste kongresmen, ali to sam već rekao.

- Da se glasanjem nešto može promijeniti, oni nam ne bi dali da glasamo.

- Kada god primjetiš da si na strani većine, vrijeme je da promijeniš stranu.

- Imamo najbolju vladu koja se novcem može kupiti.

- Bankar je čovjek koji će vam pozajmiti svoj kišobran kada sija sunce, pod uslovom da mu ga vratite čim počne kiša.

- Cenzura je kada odraslima zabraniš šniclu samo zato što bebe ne mogu da je sažvaču.

- Istorija se ne ponavlja, ali se zato često rimuje.

- Civilizacija je jadna pokondirena tikva, puna surovosti, sujete, arogancije, zlobe i hipokrizije.

- Laž proputuje pola svijeta dok istina obuje cipele.

- Nema veće istinoljubivosti od vlastitog priznanja da si lažov.

- Svaka generalizacija je lažna, uključujući i ovu.

- Cifre ne lažu, ali zato lažovi cifraju.

- Ako ne čitaš novine bit ćeš neinformisan, ako ih čitaš bit ćeš dezinformisan.

- Klasika, to su one knjige koje svi hvale, a niko ne čita.

- Bog je prvo stvorio idiote. To mu je bila vježba.

- Ne dozvolite da vam školovanje omete obrazovanje.

- Sve što vam treba u životu su neznanje i samopouzdanje; uspjeh je zagarantovan.

- Niko ne može naučiti sve. Gradivo je preobimno i mijenja se iz časa u čas.

- Kada sam imao četrnaest, moj otac je bio toliko glup da nisam mogao da ga trpim pored sebe. Kada sam napunio dvadeset i jednu, bio sam zadivljen koliko je stari naučio za sedam godina.

- Uz samo malo truda, lako možemo naučiti da istrpimo nesreću. Tuđu, naravno.

- Prošao sam kroz užasne stvari u životu, od kojih su se neke zaista i dogodile.

- Nisam bio na toj sahrani, ali sam im poslao telegram podrške i odobravanja.

- Ne plašim se smrti. Bio sam mrtav milijarde i milijarde godina pre nego što sam rođen i nikada nisam imao neprijatnosti zbog toga.

- Propast svijeta bih volio da sačekam u Sinsinatiju. Tamo sve kasni po deset godina.

- Divno je što su otkrili Ameriku, ali bi bilo još bolje da su je promašili.

- Ulice Carigrada su prizor koji svako mora da doživi jednom u životu, nikako češće.

- Bolje je držati jezik za zubima po cijenu da pomisle da si glup, nego progovoriti i tako im otkloniti svaku sumnju.

- Što više objašnjavaš, sve te manje razumijem.

- U Parizu su me uvijek gledali blijedo kada sam im se obraćao na francuskom. Nikada mi nije pošlo za rukom da te idiote natjeram da razumiju vlastiti jezik.

- Zahvaljujući vještini dobrog vladanja jezikom, uspio sam da im ne kažem ništa.

- Ako nađete izgladnjelog psa i pomognete mu da se oporavi, on vas neće ujesti. To je glavna razlika između psa i čovjeka.

- Ljudska rasa je kukavička rasa i ja ne samo da marširam u toj povorci, nego nosim i zastavu.

- Najgora vrsta samoće je kada niste zadovoljni samim sobom.

- Kad nas ljudi ne cijene, mi smo duboko uvrijeđeni, a duboko u svom srcu ni sami sebe ne cijenimo.

- Ljudima je uvijek više stalo da im priznate talenat koji nemaju, nego da ih hvalite zbog petnaest talenata koje imaju.

- Budite oprezni s knjigama o zdravlju. Možete umrijeti zbog štamparske greške.

- Ostaviti pušenje je najlakša stvar na svijetu, ja sam ga ostavljao bezbroj puta.

- U Raju je dobra klima, u Paklu je dobro društvo.

Halil Džubran

Leo Rojas

Pan flautista Leo Rojas (Juan Leonardo Santillia Rojas) rođen je u Ekvadoru 1984. godine, a njegovo ime je postalo poznato prilikom takmićenja za njemački casting show Das Supertalent, za sezonu 2011. godine. 

Preselio se u španjolsku 2000. godine, a zatim u njemačku, u Berlin. Nastupao je kao ulični svirač sve dok mu jedan prolaznik nije rekao za casting show. Prijavljuje se i postaje takmičar u petoj sezoni showa. Dolazi do polufinala sa svojim izvođenjem pesme "El Condor Pasa", a zatim osvaja show sa izvođenjem pjesme "Der Einsamer Hirte".

Rojasova verzija "Der Einsamer Hirte" je objavljena kao singl ubrzo nakon finala showa, i postigla je veliki uspjeh. Nakon singla, on je izdao i svoj prvi album, „Spirit of the Hawk“, koji je producirao Dieter Bohlen. Album je postao veoma slušan, i dostigao do drugog mjesta na njemačkoj listi albuma. Nakon toga njegova muzika postaje poznata širom svijeta. 

Bob Marli

Moje boje - Rade Šerbedžija

Jednom davno kad mlad sam bio
volio sam žute boje
žute rijeke polja žuta
i žute kose drage svoje
a ja sam tada žut sav bio
žuti žuti žutokljunac

Godine davne ko vjetar nose
moje drage žute kose..
godine davne ko vjetar nose
moje drage žute kose

Jednom poslije 68.
volio sam crvene boje
crvena polja crvena žita
crvene kose drage svoje
crveni mjesec nad glavom bdio
i ja sam tada sav crven bio

Godine mlade kuda to nose
moje drage crvene kose
godine lude ko vjetar nose
moje drage crvene kose


A sad se eto oblačim u crno
crna košulja i šešir crni
sve što sam snio ko prah se briše
i kruh što ga jedem sad crno miriše
ništa od boja nije ostalo
plavo mi oko crno postalo

Godine ove kuda to nose
moje drage crne kose
godine ove kuda to nose
moje drage crne kose

Sad su mi snovi nekako bijeli
bijele ptice ko mračni sudi
ruke slabe prazne grudi
svud oko mene bijeli ljudi
sve što sam svojim životom bivao
kao da sam boje snivao

Godine nove sto mi to nose
moje drage sijede kose
godine nove sto mi to nose
moje drage sijede kose

Ruke - izlog duše