Halil Džubran

Halil Džubran (Kahlil Gibran) 1883.-1931. je arapsko - američki pjesnik, filozof i slikar. Rođen je u selu Bsari u kršćanskoj svešteničkoj porodici. Obrazovanje je sticao u Bejrutu, Parizu i Njujorku. Džubran je bio višestruko nadarena ličnost i ostavio je vlastiti trag u svijetu književnosti i kulturne baštine. Pošto je u svom književnom i likovnom stvaralaštvu bio podjednako otvoren i za istočna i za zapadna mišljenja i pjevanja, često je ukrštao i uzajamno oplemenjivao najrazličitije duhovne pravce. Njegovo izuzetno književno djelo obuhvata pjesme, pjesme u prozi, parabole, priče i aforizme.

MISLI

- Ako želiš da vidiš dolinu, popni se na vrh planine;

ako želiš da vidiš vrh planine, podigni se na oblak;

ali ako težiš da razumješ oblak, zatvori oči i razmišljaj.

- Većina od nas lebdi sumnjičavo između ćutljivog bunta i brbljive pokornosti.

- Otkrio sam tajnu mora, razmišljajući o rosi.

- Neki misle da na njih namigujem kad zatvorim oči da ih ne bih vidio.

- Više volim da budem sanjar među najnižim sa vizijama koje treba ostvariti, nego gospodar među najvišim bez snova i želja.

- Ako nekoga voliš pusti ga da ode, jer ako se vrati, on je uvijek bio tvoj, a ako se ne vrati, on nikada i nije bio tvoj.

- Iz patnje su se pojavile najjače duše, najbolji ljudi ispraćeni su u ožiljcima.

- Vaš život nije toliko određen onim što vam život donosi, koliko stavom koji ste zauzeli. Ne toliko zbog onoga što vam se događa, koliko zbog načina na koji vaš um gleda na ono što vam se događa.

- Mudrost prestaje biti mudrost kada postane previše ponosna da plače, previše ozbiljna da se smije i previše sebična da traži drugačije od sebe.

- Većina ljudi koji traže savjet od drugih, već je odlučila da postupi po svojoj volji.

- Kažu da ćutanje obitava u zadovoljstvu, ali ja vam kažem da bunt, opiranje i prezir obitavaju u čutanju.

- Ko danas sluša himnu potoka kad bura govori.

- Najviši stepen duše je poslušati čak i ono čemu se um protivi. a najniži stepen uma je protiviti se onome čemu se duša pokorava.

  

- Često sam mrzio u samoobrani, ali da sam bio jači, nikad ne bih pribjegao takvom oružju.

- Sačuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djecom.

- Dobro je dati kad neko moli, ali je bolje dati nezamoljen.

  

- Vaša je bol lomljenje ljuske koja zatvara vaše poimanje.

- Čovjek nije plemenit po porijeklu. Koliko li je plemenitih poteklo od ubojica!

- Nije pokvaren svaki onaj koji je okovan.

- Kako malo znaju ljudi koji misle da se ljubav rađa dugim poznavanjem i stalnim boravkom zajedno! Istinska ljubav je čedo duševnog razumijevanja i ukoliko se to razumijevanje ne postigne u jednom trenu, neće ni za godinu, niti za vijek jednog naraštaja.

- Sačuvaj me od onoga koji istinu ne može reći a da ne ubode, od onog čovjeka s dobrim izražavanjem ali lošim namjerama i od onog koji samopoštovanje stiče pronalazeći mane drugima.

O DJECI

Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, ona maju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne i njihove duše,
Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snovima.

Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti, i On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.

Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću.
Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje.

UKORIH SVOJE SRCE SEDAM PUTA

Prvi put: kad se pokušah dočepati
visokoga položaja izrabljujući slabije.

Drugi put: kad se pretvarah da sam hrom

pred onima koji bijahu obogaljeni.

Treći put: kad, pošto mi bijaše dano da biram,

radije izabrah lagano nego teško.

Četvrti put: kad sam, pogriješivši,

tješio sam sebe pogreškama drugih.

Peti put: kad bijah poslušan iz straha

tvrdeći da sam jak u strpljenju.

Šesti put: kad odizah halju

da bih izbjegao glib života.

Sedmi put: kad pjevah hvalospjeve Bogu

i mišljah da je pjevanje vrlina.

Ruže

Kažu da čulo mirisa najsnažnije evocira uspomene. Da te u treptaju oka može odnijeti natrag, koliko god godina trebalo i vratiti u neka sretna vremena. Ako ljubav ima miris, onda je to miris ruže.

Univerzalno prihvaćene kao živući simbol ljubavi, prijateljstva, uspjeha i mira, ruže postaju  popularan dar za sve prilike. Poklanjaju se za rođendane, godišnjice, namjenjene da budu centralni dio ukrasa na stolu. Znače „hvala“ za dobro urađeni posao ili „volim te“ onda kad se najmanje nadaš. Klasična lijepota ruža prija skoro svačijem oku, bilo muškom ili ženskom, tradicionalnom ili modernom, mladom ili starom. Ruža na dar je perfektan odgovor za osobu „koja ima sve“ jer je uvijek idealnog oblika, veličine i boje.

Ružino ulje je jedno od najskupljih ulja na svijetu. Sačinjeno je od preko 300 aktivnih sastojaka od kojih mnogi još uvijek nisu indentifikovani. Kvalitet njenog ulja, kao i kod arhivskih vina, ovisi od mnogo faktora među kojima je vrlo bitna vrsta zemlje u kojoj je ruža uzgojena, količinu kiše koja je zalijevala kao i nadmorske visine na kojoj je rasla. Za 30 ml najfinijeg ružinog ulja potrebno je 50-60.000 cvijetova i svi su ručno ubrani. Miris ruža najintenzivniji je prije oluje.

Ruže se smatraju „kraljicom“ među cvijetovima. U 19. stoljeću vjerovalo se da osušene latice ruža u sebi imaju mistične moći. Ruže su prekrasan simbol proslave u mnogim kulturama. Ništa ne izražava lične emocije bolje i ljepše od ruža. Bilo koje boje i veličine, one su uvijek savršene.

Vjeruje se da je najstarija živa ruža stara više od 1.000 godina. Raste na zidu Katedrale Hildesheim u Njemačkoj i njeno postojanje je zabilježeno u spisima koji potiču iz godine 815. Legenda kaže da taj grm ruža simbolizuje prosperitet grada Hildesheim-a i dok god ruža bude cvjetala grad neće propasti. 1945. savezničke bombe su uništile katedralu ali je ruža nekim čudom preživjela i ostala potpuno neoštećena ispod ruševina. Uskoro je ponovo procvjetala.

Najveći grm ruže na svijetu je lociran u gradu Tombstone u Arizoni. Posađen u kasnom 18. stoljeću iz pelcera drugog grma. U punom cvatu ima preko 200.000 cvijetova i ispod njega komotno može da sjedne 150 ljudi.

Voljeti, a ne isprljati dušu

Prema mnogim filozofskim i religijskim tradicijama duša je nematerijalna komponenta čovjekovog života i obuhvata sva naša osjećanja, svijest i karakterne osobine. Po mnogima, duša je jedina konstanta. Ona je besmrtna i čini nas jedinstvenim osobama.

Francuski  matematičar, naučnik i otac moderne filozofije René Descartes tvrdio je da su najveće duše jednako sposobne i za najveće poroke i za najveće vrline. Ako je to istina, da li onda uopće postoji nešto što se može nazvati „duša čista kao suza“? Strasti i emocije koje nosimo u sebi neminovno boje našu dušu spektrom boja. Od kristalno čiste bijele do vatreno griješne crvene. I svim onim između njih.

Da li je moguće strastveno voljeti do posljednje kapi krvi a pri tome bar malo ne isprljati dušu? Ako je duša bojno polje gdje um ratuje protiv strasti onda je Maksim Gorki bio u pravu kad je rekao da je ravnodušnost smrtonosna za našu dušu. Mrziti do ludila. Voljeti do bola. Čeznuti do besvijesti. Patiti do smrti. Sve je to emocija, strast i energija. Ravnodušnost je pustinja u kojoj ništa ne preživljava. To je odsustvo života.

Kolika je uopšte duša kad toliko toga može stati u nju? Kad se ponekad osjećamo kao da u njoj nosimo teret cijelog svijeta? Doktor Duncan MacDougall, biolog iz Massachusettsa je 1901. godine sproveo veoma interesantan eksperiment u kome je pokušao izmjeriti i točno izvagati težinu ljudske duše. Sa obzirom na opremu koju je posjedovao i na sve druge poteškoće koje su pratile ovaj pokus, o vjerodostojnosti njegovog zaključka nećemo raspravljati.

10. marta 1907. godine New York Times je objavio članak u kome doktor „Om“, kako su ga zvale njegove kolege, objelodanjuje da težina čovjekove duše iznosi 21 gram. Kuđen i osporavan ili hvaljen kao pionir u svom polju, za ovu priču nije važno, 21 gram u koji stane čitava vječnost ljubavi, strasti, mržnje, suza, bola i nevjera. I sve boje ovoga svijeta.

Ivo Andrić kaže „onaj koji ne iznosi nježni cvijet svoje duše na vjetrove iskušenja, pa makar ga i cijela spasio i prenio do kraja, tome je kao da ga nikad nije ni imao“. Dušu treba koristiti, hraniti, poklanjati. Treba njome naučiti voljeti, praštati. Dušu treba znati i darovati. Po Andriću „ljepša duša dublje jeca“, dušom treba i plakati. Znati i umirati.

U doba vitezova Okruglog Stola i Kralja Artura ljubilo se dušom. Lancelot je zbog jednog uvojka Guineverine kose, vjetrom iščupanom iz njene duge pletenice, gubio glavu. Ljubio je njene perfektne usne svime što na svijetu posjeduje. Srcem, dušom, tijelom. To su bila vremena kad su muškarci bili spremni i život svoj za ženu dati. I njen život zbog ljubavi uzeti. Doba veličanstvenih vitezova i đavoljih djeva. Doba u kojima prosječne duše kao da nisu ni postojale.

Po staroj legendi prekrasna Guinevere (Bijeli duh) tijelom je pripadala Kralju Arthuru ali dušom i srcem bila je Lancelotova djeva. Takva je i ostala do kraja svoga života. Dok joj duša, nevjerom uprljana, nije tijelo napustila. Plutarh je o takvim ljubavima rekao „duša zaljubljenog čovjeka živi u tuđem tijelu“. Njena je bila zauvijek Lancelotova. Guinevere je, nakon smrti Kralja Arthura, svoje grijehe ispaštala kao opatica, sakrivena od očiju javnosti i od svoga voljenoga, sve dok nije izdahnula. Lancelot, kao i njegova voljena, odoru viteza zamjenjuje za mantiju monaha, povlači se u samoću i umire 6 nedjelja nakon Guinevere. Njihove duše su se zauvijek dodirivale na njegovim usnama i u njegovim mislima.

Kada razmislim o svim tim ljubavima, čežnjama i čekanjima, o ratovima, nevjerama, suzama i izdajama, bolima i tugama…ne mogu vjerovati da  ljudska duša teži samo 21 gram. A toliko toga stane u nju.

Farah Krvavac