Volfgang Amadeus Mocart

Volfgang Amadeus Mocart (Wolfgang Amadeus Mozart) je prema ocjeni mnogih, najgenijalniji kompozitor u historiji muzike. Autor je Figarova pira i mnogih drugih genijalnih djela. Čudo od djeteta, dječak koji je prije poznavao note nego slova i koji je već sa 3 godine počeo komponovati jednostavne pjesmice, a sa 5 održavati koncerte. Rođen je 1756. godine u Salzburgu.

Njegova muzička nadarenost je odmalena bila iznimna. U predškolskoj dobi napisao je niz kompozicija koje su sačuvane zahvaljujući njegovu ocu Leopoldu i salzburškom kapelniku, također kompozitoru. Sa sedam godina Mocart održava senzacionalne klavirske koncerte širom Evrope. Nekoliko godina poslije, po sjećanju i po sluhu, bez greške će reproducirati kompoziciju Alegria čije su se note krile za isključivu upotrebu vatikanskog zbora, a koja se pjeva čak u devet glasova. S devet godina piše prvu operu Bastien i Bastiena, a s trinaest dobiva mjesto koncertnog majstora u orkestru salzburškog nadbiskupa. Godine 1777. Mocart je nezadovoljan svojim statusom u Salzburgu, odlazi s majkom u Pariz, a nakon majčine smrti 1788. godine nastanjuje se u Beču, gdje se ženi Konstancom Veber, kontroverznom kćerkom pozorišnog šaptača. 

Mocartovo muževno doba ispunjeno je brigama. Genij velikog kompozitora ispred je vremena, što je uz njegov neobuzdani temperament izvor stalnih sukoba s mecenama, dvorskim i crkvenim moćnicima. Prisiljen je posuđivati novac kod različitih lihvara i gulikoža, a pravi su mu prijatelji sve rjeđi. Da bi preživio Mocart daje obuke iz klavira i komponuje po narudžbi mecena. Opera Otmica iz saraja postiže 1772. godine veliki uspjeh, ali mu ne donosi i novčani probitak. Opera Figarov pir brzo je osvojila Evropu, ali ne i konzervativni Beč. 

Međutim, unatoč stalnim teškoćama Mocart stvara s nevjerojatnom lakoćom. Lijepu predigru operi Don Giovanni, po narudžbi direktora opere u Pragu, napisao je za jedan dan, a cijelu operu za dva mjeseca. Zato je Mocartova ostavština velika. 

1791. godine Mocart komponuje svoja najveća djela - operu Čarobna frula i veličanstveni Rekvijem, koji ne uspijeva dovršiti. 

Umro je 1791. godine u 35. godini života, u dobi kada većina umjetnika tek dostiže stvaralačku zrelost. Mocartov sprovod također je ostao ispunjen nedoumicama. Nije u potpunosti objašnjeno zašto Mocartova supruga nije prisustvovala ukopu i zašto je Mocart sahranjen na tako skroman način. Njegovo je tijelo zakopano u grob za više ljudi, koji nije primjereno označen. Tako je do danas ostala nepoznata lokacija tog groba.

Lao Ce

Lao Ce (Lao Tse) je živio u šestom vijeku prije nove ere, a počasno ime mu je "stari majstor". Pripisuje mu se "Knjiga o putu i njegovoj krijeposti" (Dao De Jing), u kojoj govori o principu Tao,  koji predstavlja kontinuitet u vječno mijenjajućem univerzumu. Govorio je da svaka aktivnost mora biti u skladu s principom Tao, ako želi biti uspješna. To se odnosi na život u porodici, društvu i državi. Govorio je da sve u univerzumu vječno kruži između Jin i Jang, koji su dvije suprotnosti u jednoj cjelini, osim Tao principa koji se ne mijenja.

MISLI

Ako si pažljiv na kraju kao na početku, spriječit ćeš neuspjeh.

Carstvo može biti povjereno samo čovjeku koji voli svijet jednako kao sebe.

Da bi mogao uzeti, prvo moraš dati.

Dajte čovjeku ribu i nahranit ćete ga za jedan dan, naučite ga kako da je lovi i prehranit ćete ga za cijeli život.

Dobrota u riječima stvara povjerenje. 

Dobrota u mislima stvara dubinu. 

Dobrota u davanju stvara ljubav.

Jedno jedino "evo ti", vrijedi više nego deset "neka ti Bog pomogne!".

Kad čovjek ima ljubavi, nema straha.

Ko zna da ne zna, najviši je, ko misli da zna, ograničen je.

Ko prepoznaje svoju ograničenost, nema granica.

Ko želi slatko, treba podnijeti i gorko.

Što cijenimo i čega se bojimo, u nama je samima.

Na ovom svijetu nema ničeg blažeg od vode. Ona pobjeđuje stijene i u tome joj ništa nije ravno. Tvrdoća popušta pred nježnšću to svako zna, ali vrlo malo ih radi u skladu s tim.

Nametati svoju volju drugima je nasilje, a nametati sebe sama vrhunac je nasilja.

Onaj ko poznaje druge - mudar je,

Onaj ko poznaje sebe - prosvijetljen je,
Onaj ko pobjedi druge - jak je,
Onaj ko je pobjedi sebe - svemoćan je.

Onaj koji odmah svakom odobrava, rijetko će kad moći kazati vlastitu riječ.

Pazite na svoje misli; one su početak postupaka.

Svijet možemo upoznati a da i ne otvorimo vrata, smisao neba možemo dokučiti a da i ne pogledamo kroz prozor.

Voz života

Život je kao putovanje u vozu. Ljudi ulaze i silaze. Prilikom nekih zaustavljanja mogu se dogoditi lijepa iznenađenja. Ljudi proživljavaju sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, tuge.

Kad se rodimo i zakoračimo u voz, susrećemo se sa ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tokom čitavog našeg putovanja. Na primjer, naši roditelji. Nažalost, kad-tad oni će sići sa voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi, brižnosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i društva.

Međutim, u voz će ući druge osobe koje će nam, također, biti veoma važne. To su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje srećemo i koje ćemo zavoljeti tokom putovanja.

Mnoge osobe koje ulaze u voz gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Oni ne uživaju u predjelima kraj kojih prolaze, ne žele se zbližavati sa drugima, pa kraj putovanja dočekaju sami.

Drugi u ovoj vožnji kroz život nailaze samo na žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vozu, u toku vožnje, uvijek nadohvat ruke i spremno pomažu onima kojima je pomoć potrebna.

Mnogi, kada siđu sa voza, ostavljaju iza sebe trajnu čežnju.

Neki nas uvaljuju i u nevolje. Mnogi ulaze i silaze, a da ih nismo ni zapazili. Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam veoma dragi negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u dijelu našeg putovanja. Ponekad pokušavamo da ih pronađemo i da se smjestimo u njihov kupe. Međutim, na našu žalost, često ne možemo da sjednemo kraj njih. Mjesto pored, neko drugi je već zauzeo.

I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka bez ponovnog sastajanja. I nikad se ti trenuci neće vratiti. Zato, pokušajmo da svoje putovanja kroz život učinimo najljepšim mogućim. Pokušajmo da sa svima u vozu budemo u ljubavi. Pokušajmo da u svakom putniku vidimo ono najbolje u njemu.

Sjetimo se i toga da na svakom susretu životnih kolosijeka neki od vagona može da isklizne i da je putnicima u njima možda potrebna naša pomoć. I sami možemo doživjeti iskliznuće. Nadamo se da ćemo tada naići na putnika koji će nas razumjeti.

Najveća misterija putovanja je što ne znamo kada ćemo zauvijek sići sa voza. Također ne znamo ni kada će naši suputnici sići. Pa ni oni koji sjede do nas. Sigurno ćemo biti veoma tužni kada budemo morali zauvijek napustiti voz. Vjerojatno će veoma boljeti rastanak sa nekim prijateljima koje smo sreli za vrijeme putovanja i koji su nam postali dragi.

Međutim, trebamo gajiti nadu da postoji glavna stanica i da ćemo vidjeti kako svi dragi nam ljudi pristižu, sa prtljagom koji nisu imali kada su ulazili u vlak. I tada ćemo biti sretni što se ponovo susrećemo. Usrećit će nas pomisao da smo im baš mi pomogli da uvećaju svoju prtljagu i da smo u nju stavili prave sadržaje.

Moramo se truditi da imamo sretno putovanje i da znamo da se na kraju sva muka stostruko isplati. Pokušajmo da pri silasku sa voza ostavimo prazno sjedište koje kod ostalih putnika, koji nastavljaju putovanje, budi čežnju i lijepa i prijatna sjećanja.