Branko Ćopić

Branko Ćopić (Hašani, Bosanska Krupa 1915. - Beograd 1984.). Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a nižu gimnaziju u Bihaću. Učiteljsku školu je pohađao u Banja Luci i Sarajevu, a završio u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomira 1940. godine na pedagoško-filozofskoj grupi. Prvu priču objavljuje 1928. godine, a prvu pripovjetku 1936. godine. Ukupno mu je objavljeno oko 150. djela, bez ponovljenih izdanja i naslova u sabranim djelima, a najpoznatija su: Major Bauk, Prolom, Doživljaji Nikoletine Bursaća, Bosonogo djetinjstvo, Gluvi barut, Orlovi rano lete, Ne tuguj bronzana stražo, Magareće godine, Osma ofanziva, Bašta sljezove boje. Ubraja se u red najplodnijih i najčitanijih pisaca ovog podneblja, druge polovine 20. vijeka.

Lutat ćeš dugo svijetom bijelim, sa viteškim žarom.

No jednoga dana korakom neveselim, vratit ćeš se domu starom.

Sjetit ćeš se jednom svega i zaplakat ćeš znam.

Kao brod bez zastave, lutat ćeš vječno sam.

MALA MOJA IZ BOSANSKE KRUPE

  

Bilo mi je dvanaest godina,

prvi put sam sišao do grada

iz mog sela, tihog i dalekog,

kad susretoh tebe iznenada.

Eh, dječačke uspomene glupe!

Mala moja iz Bosanske Krupe!

Jesi li me spazila il' nisi,

zbunjenoga seoskoga đaka,

svjetlokosog i očiju plavih,

u oklopu novih opanaka,

kako zija u izloge skupe?

Mala moja iz Bosanske Krupe!

Naišla si kao lak oblačak,

tvoj me pogled za tren obeznani,

zaboravih ime i očinstvo,

kako mi se zovu ukućani.

Iznevjerih poput sablje tupe.

Mala moja iz Bosanske Krupe!

Tekli tako gimnazijski dani,

uspomena na te ne ocvala,

modra Una u proljetne noći

tvoje mi je ime šaputala.

Lebdjela si ispred đačke klupe,

mala moja iz Bosanske Krupe!

Brzo minu naše đakovanje,

lagan leptir s krilima zlatnim,

ipak tebe u srcu sačuvah

kroz sve bure u danima ratnim.

Ta sjećanja mogu l' da se kupe,

mala moja iz Bosanske Krupe!

Sad je kasno, već mi kosa sijedi,

gledam Unu, ćuti kao nijema,

zalud lutam ulicama znanim,

sve je pusto, tebe više nema.

Ej, godine, nemjerljive, skupe!

Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!

Jezero crvenih lotosa

Na sjeveroistoku Tajlanda, na području Udon Tani, nalazi se jezero crvenih lotosa, za koje uglavnom znaju samo lokalni stanovnici. Jezero koriste svakodnevno za ribarenje, skupljanje puževa i stabljika lotosa koje koriste za pripremu jela. Oni koji su ga posjetili kažu da ne izgleda kao da je s ovog svijeta, a najbolji period za to je od decembra do februara. 

Ako želite da vidite lotose u svoj njihovoj ljepoti, imajte na umu da otvaraju latice od 6 ujutro do podneva, pa je to najbolje vrijeme da se provozate po jezeru ili se samo divite njegovoj ljepoti s obale. Možete se i provozati drvenim čamcem s lokalnim seljacima i ribarima. Inače, stabljike i sjeme lotosa su jestivi, a na Tajlandu su često na meniju. Osim što je jestiv, lotos za budiste predstavlja simbol čistoće i prosvjetljenja.

Nura Bazdulj-Hubijar

Nura Bazdulj-Hubijar je BiH književnica. Rođena je 20. augusta 1951. godine u Mrđenovićima kod Foče. Od 1954. godine živjela je u Sarajevu, gdje se i školovala. Nakon završenog studija medicine 1975. godine seli u Travnik gdje i danas živi. Do sada je objavila niz romana, pjesama i drama. Njena djela prevođena su na njemački, holandski i norveški. Neka od njenih najpoznatijih djela su: Ruža, Ljubav je sihirbaz babo, Amanet, Kad je bio juli, Doba nevinosti.

MISLI

- Najlakše se prihvaća opravdanje kakvo nam odgovara, kakvo želimo.

- Ljudi valjda imaju šesto čulo. Osjete tugu i odu.

- Čovjek je gospodar samo neizgovorene riječi. Izgovorenoj ili napisanoj postaje rob.

- Nučila sam da je ponos u poređenju sa srećom zapravo glupost.

- Radost se može dijeliti, bol je uvijek samo naša.

- Živjeti, znači boriti se s vragovima u srcu i umu.

- Ne teče to rijeka, nego voda. Ne prolazi vrijeme, prolazimo mi.

- I cvijeće se na vjetru miješa sa cvijećem, samo je čovjek uvijek sam.

- Sami birajte svoj put. Njime sa Vama i drugi mogu ići, pored Vas, ispred ili iza Vas, ali niko umjesto vas neće koračati. Upamtite - jedino Vi sebe možete spasiti.

- Tako lako zamjeramo, tako teško priznajemo vlastitu grešku, još teže opraštamo.

- Izgleda da nije važno valjaju li djeca svojim roditeljima, nego valjaju li svijetu.

- Sudbina  se zlobno šali sa svima nama.

- Niko me ne iznenadi grubošću, ali nježnost i dobrota me redovito ganu.

- Za srećom tragamo, tražimo je, lutamo, čekamo, a tuga dolazi sama, nezvana.

- Zaplakala, tiho i bezglasno, kao što plaču djeca od samoće i nesvaćenosti.

- Dijete moje, srce ti je jedna velika soba podijeljena tankom pregradom na dva dijela. U jednoj polovini je radost, u drugoj žalost. Ako si radosna, pa se preglasno smiješ, probudiš žalost. Ako si žalosna, pa preglasno jecaš, ubit ćeš radost. Zato, nit se preglasno smij, nit preglasno jadikuj. Nego nako.

- Nema ništa što ljudsko biće s vremenom neće prihvatiti. Ništa ranjivije, a žilavije od čovjeka. Jači je od ikakve životinje. 

- Svaki čovjek je misterija. Možemo biti uvjereni kako nekoga znamo u dušu, a zapravo znamo samo onoliko koliko je on želio, koliko dopustio da znamo. 

- Otac je imao običaj reći da je apsolutna sreća nešto imaginirano, nestvarno, te da sreća ne bi ni bila sreća ako bismo je dosegnuli.

- Zahvaljujući njemu, ja zapravo ne znam šta je samoća. Zato što samoća nije stanje kad uz tebe nema nikoga, nego kad u tebi nema čežnje. 

- Neoprostiva je glupost zbog ponosa izgubiti ljubav, jednako kao što je lijepo u ime ljubavi zgaziti ponos.

- Sjećanja ne bismo trebali održavati u životu. Treba ih izbrisati, ugušiti, udaviti, iščupati. Ona bole. I lijepa i nelijepa. Lijepa - zato što je samo sjećanje ostalo. Kad ljepota prođe, ne ostane ništa. Nelijepa - jer je boljelo i dok je trajalo, prije nego je ostalo tek sjećanje koje samo s vremena na vrijeme zaboli kao reumatično koljeno na promjenu vremena. 

- Ljudi vrijedni uvažavanja i istinskog poštovanja, jako mudri, samosvjesni ljudi, nastoje nekakvom naglašenom jednostavnošću ublažiti bljesak kojim sjaje.

- Mislim da svaki čovjek mora imati neke neprikosnovene principe, preko kojih jednostavno ne smije prijeći. Nema cilja koji vrijedi toliko da su zbog njegovog ostvarenja sva sredstva dopuštena, prvenstveno pred vlastitom savješću.

- Noseći svoju melanholiju dostojanstveno kao plašt, rijetko sam bila u društvu svojih vršnjaka nošenih talasima mladosti, ludosti i snova. Moja duša je zavičaj nalazila u noći, vjetru, zvijezdama.