Zuko Džumhur

Zulfikar Zuko Džumhur je BiH pisac, slikar, karikaturista, likovni kritičar, kostimograf, televizijski i filmski scenarist. Rođen je u Konjicu 24. septembra 1920. godine. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu gdje mu je otac radio kao imam, a višu gimnaziju u Sarajevu 1939. godine

Počeo je studirati pravo, ali je prešao na likovnu akademiju i završio je u klasi Petra Dobrovića. Slikarstvo mu je bila trajna životna strast, a naročito karikatura. Oblikovanje šaljivih likovnih minijatura s vremenom je doveo do savršenstva. Prve crteže objavio je u "Narodnoj armiji" 1947. a od tada sarađuje kao karikaturista i ilustrator sa mnogim časopisima u BiH i regionu. Objavio je više od 10.000 karikatura. Imao je mnogo talenata i bio je jako obrazovan. Mnogo je putovao i posjećivao razne zemlje.

Objavio je sljedeća djela: Nekrolog jednoj čaršiji, Pisma iz Azije, Hodoljublja, Putovanje bijelom lađom, Pisma iz Afrike i Europe, Stogodišnje priče, Adakale...

Napisao je scenarije za više kratkih i tri za igrane filmove. Uradio je 35 scenografija za pozorište. Zaslužan je za popularizaciju žanra putopisne reportaže radeći posljednjih deset godina kao pisac scenarija i voditelj serije putopisnih emisija "Hodoljublje", koje je snimio zajedno s režiserom Mirzom Idrizovićem, a njihov zajednički rad dao je doprinos televizijskoj i filmskoj umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Zanimljivo je napomenuti da je Zuko bio jedini pisac kojemu je nobelovac Ivo Andrić napisao predgovor u knjizi, i to upravo za "Nekrologa jednoj čaršiji".

Umro je u Herceg Novom 29. novembra 1989. godine. Sahranjen je u svome rodnom gradu Konjicu, po svojoj želji.

MISLI

- I zapamti

ono što oko vidi, može se i zaboraviti,

a ono što srcem vidiš, pamtiš zauvijek.

I zapamti još jednu bitnu stvar,

ono što se dodirne rukom, možeš i slomiti,

a ono što srcem dodirneš, to i prigrliš.

U tome leži tajna vječnosti.

- Samo se slike dugo pamte, a rijeći već sutradan promijene svoj red.

- Ako ne očekuješ puno od života, dobićeš sve što ti treba, pa i preko toga.

- Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš, a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja.

- Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe. I tu ti je, možda, ključ. Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se osmijeh. Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh.

-  Ja cijeli život bježim, u putovanja, u putopise, u slikarstvo i čitanje. Ja sam ti čuveni bježač. Bježim i slavim bijeg i bježanje. Zato smo i izmislili umjetost, da se imamo gdje skloniti od teška života i još težeg rada.

Postala sam bezbojna, nije to ni loše

Od kada puštam druge da su pobjednici, imam svoj neprocjenjivi vlastiti mir.

Imati svoj mir nije lako, odavno sam se prestala dokazivati drugima. Bitno mi je da znam da sam u pravu, ne zanimaju me tuđa mišljenja, posebno ne ona o kojima ne ovisim, sve je jjednostavnije i nemam nikakvih pitanja, izabrala sam. Ne gradim karijeru, ne zanimaju me pohvale ni pokude, ne dijelim lekcije, ne primam ih. Nisam u strahu za egzistenciju, niti hoću li se nekome svidjeti. Takva sam kakva jesam, bez lova na krpice i glamur, bez nadanja da ću ikome zapeti za oko. Ne biram previše posao, dokazala sam sama sebi da sam spremna puno toga raditi, da nema ograničenja. Svoje granice izdržljivosti sam više puta stavila na kušnju. Prebrodila sam puno I pronašla ravnotežu.

Postala sam bezbojna, nije to ni loše.

Stopila sam se s okolinom, plivam nizvodno. Je li to dobro ili ne, ne znam, samo znam da mi je bolje nego ranije. Nema stresa, bola želuca, trke, ukočenog pogleda, grčenja mišića. Opustila sam neki čep u sebi i sve je otišlo iz mene. Veliko olakšanje nastupilo, gotovo praznina. Možda su pošle i emocije među njima, nema onih koje razaraju. Pa, neka su otišle, ne želim više vatru, bolove, slamanja, ne želim više suze, nespavanje, ne želim više ni minutu boli.

Rekla sam stop!

Stala sam. Krenula drugim putem. Pa, dok ide, dok se bolje osjećam, držim se toga pravca. Nemam razloga mijenjati kurs. Možda što je prijateljica napisala najbolje ocrtava jednu stagnaciju, odnosno životnu fazu do koje se jednostavno samo protekom vremena dođe, a možda isto tako do koje se nikada ne dođe ili se primi k znanju i ne budeš žrtva vlastitih promišljanja i popuštanja. Mir koji spominjem je bitan na nekoliko polja, ne samo rada, već i emocija, koje su dublje i strastvenije kako vrijeme prolazi. Nisu to više mladalački zanosi, svako doba nosi svoje. Što kasnije, više vremena treba za sve, zato je nužno u startu znati prepoznati situaciju u kojoj se nalazimo i krenuti k razrješavanju iste.

“Zrelu ženu, koja poštuje sebe i prošla je faze iluzije pravog muškarca, može jedino iskrenost da fascinira i impresionira samo čovjek koji iskreno i čisto voli. A to se dokazuje djelima. Dio predstave s glumom i lažima je već vidjela mnogo puta”, izrekla je Aleksandra.

Znam samo da uvijek pronađem rješenje, ali uz pitanja koja dovode do njih. Dobro se zamislim i razne varijante mogućih ishoda sagledavam. Naučila sam se pameti, daleko više slušam, a manje govorim. Nemam u svakom dijalogu ili raspravi zadnju rečenicu mišljenja i zaključak. Puštam sugovornike da budu pobjednici, savršeni mir tada nastupa. Svako ima svoje mišljenje, vatreno ga brani. Ja sam umorna od objašnjavanja, pokazalo se da je vrijeme na mojoj strani, bude baš kako nagovijestim.

Zašto trošiti svoju energiju?

Na poslu sam, kolegama i nadređenima, u više navrata nagovijestila moguće scenarije ishoda. Gledali su me blijedo, samo što mi nisu rekli da sam glupa svojim tupim pogledima, a sada se točno tako sve događa, odustalo se od dijela projekta i mijenja se, jer je suludo nastaviti kako je počelo. Do sada sam u radnom vijeku završila nekoliko velikih projekata, odgovorno i samostalno, bez velike logistike i pomoći. Sve sam pozitivno predala, dovela ih kraju. Primopredaja i naplata u roku i na vrijeme. Procedure se moraju poštivati. One su nezaobilazne. Kad igraš po pravilima, sve je jednostavnije.

Najvažnije je biti usredotočen i baš uvijek nekoliko koraka ispred, predvidjeti koje su moguće stavke zastoja i koji su loši dijelovi projekta i na vrijeme tražiti promjene. Smatrala sam da i sada treba slično postupiti, biti nekoliko koraka ispred i u korist okrenuti sve što se može, pobjeći i izbjeći bezizlazne situacije. Ali kad si u nedorasloj sredini, nema razumijevanja jer takvim zalogajima se mogu samo ugušiti, shvatila sam da je pametnije uzmaknuti i imati svoj mir. Nemam namjeru ljude oko sebe tjerati da misle kao ja, niti govoriti kako govorim. Mogu postići samo prezir i neprijatelje stvoriti, a to nemam namjeru.

Razmišljam, ako sam pustila druge da su pobjednici, ne znači da sam narušila vlastitu inteligenciju. Život mi je mnogo više od nadmetanja. Veliki ljudi nikad nisu imali potrebe se dokazivati, vjerovali su u svoje vrijednosti, imali su osjećaj sigurnosti kojega su pronašli u sebi. Shvatila sam da su nadmetanja gubitak vremena, trebam imati više samopoštovanja, prestala sam se baviti nevažnim stvarima i ulaziti u nepotrebne bitke, gledam, osluškujem svoje srce, instinkt me vodi.

Naišla sam na jednu staru izreku: “Treba jednom početi sebe gledati, razmišljati iz perspektive vlastitoga srca. Tek kada počneš poštovati sebe, moći ćeš i drugoga poštovati.”

Trudim se kontrolirati svoje slabosti, još radim na popisu koji je dug, ali ova je definitivno na njemu. Bolje se osjećam i time sam pobjednik.

Stepenice u nebo su tu, slušam Zeppeline, opet slobodnog duha, neuhvatljivog uz postignuti mir kojega više ne dozvoljavam da bude narušen.

Odlučila sam što trebam od života, sve ostalo sam ostavila po strani, naprosto gurnula i dišem punim plućima.

“Ako ljudi pokušavaju da te obore, to samo znači da si iznad njih”, kaže jedna stara mudra izreka.

Kako je to dobar osjećaj, ma koliko kratkotrajan bio.

Lily Laum

Teri Pračet

Teri Pračet (Terry Pratchett) 1948. - 2015. je engleski pisac humoristične fantastike, najpoznatiji po svome Discworld (Disksvijet) serijalu. Rodio se 1948. godine u Beaconsfieldu. Svoje školovanje pripisuje osnovnoj školi u Wycombeu i Beaconsfieldskoj javnoj biblioteci. Nakon školovanja počinje raditi kao novinar, te niz drugih poslova, a od 1987. godine se potpuno posvećuje pisanju.

Prvi roman o Disksvijetu „Boja magije“, objavio je 1983. godine, upoznavši tada čitalačku publiku sa Rinsvindom, jednim od svojih najupečatljivijih likova. Do kraja svog života Pratchett je uspio da završi 41 roman ovog serijala. Knjige su doživjele veliku popularnost (prodato je više od 80 miliona primjeraka, štampanim na 37 jezika). Donijele su mu status kultnog pisca, a Disksvijetu status jednog od najpopularnijih fiktivnih svjetova.

Pored romana o Disksvijetu, pisao je i druge romane za odrasle i djecu, knjige poezije, kratke priče i eseje. Za života je napisao preko 80 književnih djela. Dobio je razna priznanja za svoj doprinos književnosti. Umro je 2015. godine u svom domu, od Alchajmerove bolesti.

Discworld

Sadržavajući preko četrdeset knjiga, Discworld serijal je humoristično i često satirično, fantastično djelo koje koristi alegoriju za naš svakidašnji život. Ime Discworld dolazi od činjenice da je svijet opisan kao veliki disk koji leži na leđima četiriju divovskih slonova koji opet stoje na divovskoj kornjači, velikoj A'Tuin, koja pliva kroz svemir. Glavne parodirane teme uključuju likove i ideje iz naučno fantastične umjetnosti, filmova, novina, muzike, religije, filozofije, politike i drugog.

MISLI

- Vrijeme je poput droge. Previše te ubija.

- Nevjerojatno je koliko ljudi provede čitav život tamo gdje nisu namjeravali da ostanu dugo.

- Vjerovanje u bogove je neophodno za ljude, samo zato što je vjerovanje u ljude isuviše teško.

- Ljudi su zanimljiva stvorenja, u svijetu punom čuda uspjeli su da dođu do dosade.

- Istina je možda tamo negdje, ali su laži samo u tvojoj glavi.

- Većina ljudi iznutra su životinje. Većina životinja iznutra su ljudi.

- Vratiti se onde odakle si otišao, nije isto što i nikada ne otići.

- U drevna vremena mačke su bile obožavane kao božanstva; i nisu to zaboravile.

- Mudrost dolazi od iskustva. Iskustvo je najčešće rezultat nedostatka mudrosti.

- Ništa nije vrijedno činjenja osim onog što bi neko, negdje, svim silama volio da ne uradiš.

- Svjetlost misli da putuje brže od ičega drugog, ali griješi. Gdje god stigne, svjetlost zatekne tamu, koja je tu pre nje stigla, i čekala je.

- Ne misli na smrt kao na umiranje. Misli na to kao na odlazak na vrijeme, da bi izbjegao gužvu.

- Čitav je život kao gledanje filma, samo što uvijek stižeš deset minuta kasnije i niko neće da ti objasni o čemu se radi, već moraš sam da zaključuješ na osnovu tragova.

- Mašta je kao sobni bicikl. Ne može vas odvesti nigdje, ali može uvježbati mišiće koji to mogu. 

- U svakoj staroj osobi nalazi se mlada osoba koja se pita šta se to desilo.

- Uvijek imajte na umu da će masa koja aplaudira vašem krunisanju biti ista ona masa koja će aplaudirati kada se vaša glava bude odsijecala. Ljudi vole predstave.

- Poznato je da je vitalni sastojak uspjeha - neznanje da ono što pokušavate ne može da se uradi.

- Užasan je osjećaj pronaći stvari u svojoj glavi a da ne znate kako su dospjele tu.

- Čovjek koji može biti kupljen obično je bezvrijedan.

- Sve izgleda zanimljivo dok god to ne počneš da radiš.

- Stil je ono što ljudi pamte.

- Ponekad se smiješ zato što više nema osobe za plakanje.

- Kukavice prave najbolje strategije.

- Smrt, za razliku od poreza, dolazi samo jednom.

- Ako nenormalno potraje dovoljno dugo, postaje normalno.

- Haos uvijek pobjeđuje red zato što je bolje organizovan.

- Istina je da riječi imaju moć, a jedna od stvari koje mogu da urade jeste da izađu iz nečijih usta pre nego što onaj što govori uspije da ih zaustavi.