Ruke - Izlog duše

Ako su oči ogledalo duše, onda su ruke definitivno njen izlog.

Ruke, fotografisane, nacrtane, riječima opisane ili opjevane pričaju jedinstvenu priču o svojim vlasnicima. One su kao umjetničko djelo. Nekada nježne dječije i nevine. Nekada radom istrošene, teškim životom izranjavane. Mlade ili stare. Glatke i izborane, prošarane žilama. Ruke pune žuljeva ili ruke umjetnika koje stvaraju savršena djela. One zamazane bojom. Mirisne i tople zamrljane brašnom. Dječije. Roditeljske. Brižne i nježne. Grube i surove. One koje grade. One koje ruše. Ruke koje donose ljubav i život. Sklopljene u molitvu. Raširene u zagrljaj. Pretvorene u lagani dodir. Ruke koje nanose bol. Donose smrt. Grube, stisnute u pesnicu. Ruke krvave.

Koliko li samo možeš naučiti o nekome samim dodirom ruke o ruku?

Nekad pri rukovanju dodirneš ruku koja se čini kao mrtva riba. Legne ti na dlan nekako mlitavo, hladno. Potpuno neprijatno i bez imalo karaktera. Obično isti opis važi i za njenog vlasnika. Sasvim drugačiji utisak daje zdrav stisak ruke. Nije bitno da li je ona gruba ili djevojački nježna, topla ili promrzla. Znaš da iza nje stoji osoba sa otkucajem srca, čovjek od krvi i mesa.

Ruke su opjevane u mnogim pjesmama. Jednu pjesmu je ispjevao Oliver Dragojević sa najljepšim stihovima u kojima kaže:

Ruke su tvoje moja sudbina, k'o ptice slijeću na prozor moj.

Kad padne noć, razgovaram s njima, osjećam miris i dodir tvoj.

Ruke su tvoje moja sudbina, iz druge sobe navire zvuk.
Zatvaram oči i dajem se njima, svjedok tišine pa onda muk.

Ruke su tvoje moja sudbina, čvrste i snažne kazuju put.
I bezbroj drugih jedino njima spremno bi dao sav život moj.

Ruke su tvoje moja sudbina, anđeo čuvar kazuje put.
Ruke i ti prate me, oduvijek, zauvijek, prate me,znaj.

Tvoje ruke, kroz zivot moj i tvoj.

Jedno od svjetski najpoznatijih umjetničkih djela je da Vincijeva Mona Lisa. 

Slika žene zagonetnog osmijeha i prekrasnih ruku ležerno prekrštenih na naslonu stolice. Nastala je početkom 1503 godine i poznavaoci umjetničkih djela tvrde da je Da Vinci na njoj radio jako dugo, sve do gotovo 1517 godine. Kupio ju je Kralj Francis I.  U vlasništvu je Republike Francuske i izložena je u njihovom najpoznatijem Muzeju Louvre u Parizu još od 1797 godine.

Postoji još mnogo slika ćiji su glavni detalji ruke, a koje su stekle svjetsku slavu. Ruke zaista puno govore o trenutnom stanju čovjeka, ili o njegovom životnom pozivu. U raznim krajevima svijeta ih ukrašavaju bojama, tetovažama, nakitom. I dok je njihova životna funkcija svugdje ista, njihova životna priča je svaka razlićita. 

Ruke neke su opisivane i u mnogim knjigama i romanima, a jedna od njih je Derviš i smrt, Meše Selimoviča u kojoj piše:

Prvo sam zapazio njene ruke. Dok je pridržavala jašmak, prisilnom kretnjom, koja je određena, bez mnogo mogućnosti, bile su razdvojene i neizrazite, jedva su se primjećivale. Ali kad je pustila tkaninu i sastavila ruke, one su odjednom oživjele, postavši cjelina. Nisu u pohod polazile naglo niti su se kretale živo, ali je u njihovom stišanom mirovanju, ili laganom lutanju, bilo toliko snage nekog neobičnog smisla, da su neprestano prikivale moju pažnju. Izgledalo je da će svakog časa učiniti nešto važno, nešto presudno, stvarajući tako napetost očekivanja, stalnu i uzbudljivu. Mirovale su u krilu, sastavljenje, obgrljene, kao da se dave u tihoj čežnji, ili čuvaju jedna drugu da ne odlutaju, da ne učine štogod nerazumno, nepomične u neprestanom talasanju što se jedva vidjelo, slično nemirnom drhatu, lakom grču od preobilja snage. Onda su se bez žurbe razdvajale, kao da su se dogovorile, i samo trenutak lebdjele, tražeći se, pa nježno padale, poput zaljubljenih ptica, na atlasno koljeno, opet zagrljene, nerazdvojne, srećne u svom sastavljenom ćutanju. Dugo je tako trajalo, i jedna se pomaknula, prstima što su se sporo i strašno grčili počinjala da gladi atlas ispod sebe, i kožu ispod atlasa, a druga je ležala na njoj, priljubljena, utišana, osluškujuć nečujno pucketanje glatkog kumaša nad okruglim mermernim koljenom. Najljepši su mi bili prsti, dugi, gibljivi, svijetle kože salivene u pravilne čunjeve sa sijenkama pregiba, začudno živi kad su se polako širili ili sklupljali u prozirnu čašku, kao latice.

Najljepše su ruke voljene osobe kad se nježno  poput leptira spuste na vaše lice. Kad vam jagodicama prate obrise obrva, prstima nježno ispeglaju bore čela i zamrse kosu. Kad vas dodirnu ruke koje su magične, ljekovite, mirisne i tople, kao ruke umjetnika.

Teorija otuđenja

Njemački filozof Karl Marks smatra da otuđeni rad prikazan u robi i novcu predstavlja realnu samostalnu društvenu silu, koja vlada čovjekom i društvom u odnosima zasnovanim na privatnoj svojini. Ovo otuđenje dovodi do toga da ljudski rad, prikazan u nizu roba i novca, vlada društvom i društvenim odnosima.

"Otuđenje se ispoljava tako što se sredstva za postojanje jednog čovjeka nalaze u vlasništvu drugog čovjeka, odnosno što se predmet želje jednog čovjeka smatra nedostižnim za njega, zbog toga što je taj predmet svojina drugog čovjeka."

Iako radnik stvara cjelokupno društveno bogatstvo, ono mu ostaje nedostupno. U procesu stvaranja, posebno u ranom kapitalizmu, radnik je samo jedan jeftiniji dio mašine, samo fizički učesnik. Njegova ličnost je prignječena, a duhovni život sveden na nulu. U takvom radu on ne nalazi zadovoljstvo niti potvrdu svojih sposobnosti.

Neki proizvodi rada služe zadovoljenju osnovnih potreba, drugi za zadovoljavanje viših ljudskih potreba nastalih tokom socijalne evolucije. Čovjek u zavisnosti od situacije žudi za predmetima, bilo da služe golom održanju života ili zadovoljenju potreba za luksuzom. Međutim, mnoštvo predmeta u koje je ugrađena fizička i duhovna snaga proizvođača, potpuno su mu nedostupni, i on uzaludno žudi za njima. Njegova žudnja čini da taj predmetni svijet priželjkivanih stvari i novca, vlada njegovim osjećanjima, intelektualnim životom, ponašanjem, i svim životnim aktivnostima.

Iako čovjek tvrdi da ne cijeni novac, on se ipak na ulici ne osvrće za naučnicima, nego za krupnim finansijskim magnatima i ljudima "od uspjeha". To najbolje ilustruje funkcija novca kao idealnog prometnog sredstva, čije posjedovanje i akumulacija bezuslovno donosi odgovarajući socijalni položaj i uticaj.

Karl Marks o tome piše: "Bog praktične potrebe i koristoljublja - to je novac“. On uništava sve ljudske bogove i preobraća ih u robu. On je opšta, u samom sebi konstituisana vrijednost svih stvari. On je stoga lišio ljudski svijet, kao i prirodu njihove posebne vrijednosti. Novac je otuđena materija čovjekovog rada i bića. On gospodari čovjekom, a čovjek mu se moli. On se poistovjećuje s čovjekovom individualnošću i moći. Čovjek često misli da je snaga novca, njegova snaga, da su svojstva novca ujedno i svojstva njegovog posjednika, da ono što čovjek jest i što može nije određeno njegovom individualnošću već novcem.

Ja sam ružan, ali mogu kupiti najljepšu ženu. Dakle, ja nisam ružan, jer je djelovanje ružnoće, njena odbojna snaga uništena pomoću novca. Ja sam prema svojoj individualnosti hrom, ali mi novac pribavlja dvadeset i četiri noge, stoga ja nisam hrom. Ja sam rđav, nepošten, nesavjestan, čovjek bez duha, ali je moj novac cijenjen, dakle cijenjen sam i ja. Ja, koji pomoću novca mogu kupiti sve za čim čezne ljudsko srce, ne posjedujem li ja sve ljudske moći! Ne pretvara li, dakle, moj novac sve moje nemoći u njihovu suprotnost?

Svijet novca je u suprotnosti s humanim i prirodnim bićem čovjeka. Za njega se ne može kupiti intimni osjećaj sreće.

Sokrat

Sokrat, (Atena, 469. - 399. p.n.e.), grčki filozof, Platonov učitelj. Bavi se moralom (razlikovanje dobra i zla), a u svojim istraživanjima se služi metodom pitanja i odgovora. Sokrat za osnovu svog poštivanja zakona uzima činjenicu da poštuje sporazum društva u kojem živi. Njegov najveći doprinos zapadnjačkoj misli su njegovi dijalozi, koje je puno koristio u istraživanju moralnih koncepta i prvi put su opisani u Platonovim dijalozima. Radi toga, Sokrat se smatra ocem i osnivačem etike ili moralne filozofije, i filozofije uopće.

Sokratu je suđeno zbog njegovih filozofskih uvjerenja od kojih on nije bio spreman odustati. Pa je tako, po vlastitom uvjerenju, postao žrtva onoga protiv čega se borio cijeloga života: povodljivosti mase za netačnim činjenicama. Sokrat je svoj kraj dočekao u potpunosti mirno i staloženo, svjestan nepravde koja mu je učinjena od strane vlastitih sugrađana koji su ga optužili i osudili za nešto što je indirektno potjecalo od njega. Nedugo nakon njegove smrti, Atenjani su uvidjeli učinjenu nepravdu, te su mnoge stvari za koje se on zauzimao bile prihvaćene, a on je bio slavljen.

MISLI

- Brak je nešto zbog čega se čovjek uvijek kaje, bilo da ga sklopi ili ne sklopi.

- Iskustvo je najbolja škola, samo je školarina vrlo skupa.

- Istina je ono što se kao zajedničko nalazi u mnoštvu pojedinačnih mišljenja.

- Jedina prava mudrost je u saznanju da ništa ne znaš.

- Knjige su hladni ali pouzdani prijatelji.

- Ljenjivci nisu samo oni koji ne rade, već i oni koji mogu da rade bolje.

- Ljudi nisu namjerno zli, nego iz neznanja. Trebaju znati šta je dobro da bi dobro činili.

- Najveća je sreća - ne roditi se.

- Ne traži razgovor s mrtvacom, a ni dobročinstvo od škrtaca.

- Ne živi se da se jede, već se jede da se živi.

- Neistražen život nije vrijedan življenja.

- Nije teško znati kako se nešto radi. Teško je samo to raditi.

- Samo dobar čovjek može biti trajno sretan, dok hrđav mora biti nesretan.

- Treba više strahovati od ljubavi žene nego od mržnje muškarca.

- Veliki umovi diskutuju o idejama.

Srednji umovi o događajima. Mali umovi o drugim ljudima.

- Ako slijediš bilo koji duhovni put na kraju ćeš ipak dosegnuti ciljeve koji su unaprijed zacrtani od njihovih osnivača. Ali, to još ne znači da si dosegnuo sebe. Da bi dosegnuo sebe moraš slijediti sebe.