Haled Hoseini

Haled Hoseini (Khaled Hosseini) je rođen u Kabulu - Afganistan, 4. marta 1965. godine. On je američko-afganistanski pisac i ljekar. Živi u SAD od svoje 15. godine. Jedan je od najprodavanijih američkih pisaca u 21. stoljeću. Hosseini odrasta u Kabulu, glavnom gradu Afganistana. Otac mu je radio kao diplomat. U dobi od 11 godina zajedno sa porodicom seli u Francusku, a četiri godine kasnije zatražili su azil u SAD. Preselili su u Kaliforniju 1980. godine. Studirao je na univerzitetu Santa Clara u San Diegu. Poslije završenog studija počinje raditi kao ljekar u Kaliforniji 1996. godine. Oženjen je i otac dvoje djece.

Svoj prvi roman „Gonič zmajeva"  je započeo pisati kada je čuo da je talibanski režim zabranio igre sa zmajevima. Roman govori o životu djece Afganistana u vrijeme kada talibanski režim dolazi na vlast. Sadrži dosta autobiografskih podataka, a objavljen je 2003. godine. Postao je bestseller, preveden je na 48 jezika, a Marc Forester je po njemu snimio film  2008. godine.

Njegov drugi roman „Hiljadu sjajnih sunaca“  je objavljen 2007. godine, a govori o životu žena Afganistana u vrijeme talibanskog režima. Prema ocjeni Publishers Weekly te godine je bio najprodavanija knjiga u SAD.

2013. godine je objavio treći roman koji nosi naslov „A planine su odjekivale“. Sastoji se od više priča, a svaka od njh je manje ili više bolna. Prepun je velikih životnih lekcija o životu, prijateljstvu, porodici, izdajama i žrtvama koje nikada ne prestaju. 


MISLI

- Volio sam zimu u Kabulu. Volio sam je zbog tihog udaranja snijega u moj prozor noću, zbog toga kako je snijeg cijelac škripao pod mojim crnim gumenim čizmama, zbog toplote furune dok vjetar zavija dvorištem, ulicama. Ali najviše zato što bi se, kada se drveće zamrzne a led okuje puteve, hladnoća između Babe i mene malo otapala. Zbog zmajeva. Baba i ja smo živjeli pod istim krovom, ali u različitim svjetovima. Zmajevi su bili jedino, tanušno mesto gdje su se ti svjetovi ukrštali.To možda nije pošteno, ali ono što se desi za nekoliko dana, ponekad i u jednom jedinom danu, umije da promjeni tok čitavog života.

- Ljudi griješe kada misle da se prošlost može pokopati, jer ona često zna da se probije na površinu.

- Postoji samo jedan grijeh, jedan jedini. A to je krađa. Svaki drugi grijeh neka je vrsta krađe. Kada ubiješ čovjeka, kradeš život. Kradeš pravo njegove žene na muža, otimaš njegovoj djeci oca. Kada slažeš, kradeš nečije pravo na istinu. Kada varaš, kradeš pravo na pravdu.

- Djeca nisu bojanke. Ne možeš ih ispuniti svojim omiljenim bojama.

- Ljudi koji ozbiljno misle ono što kažu, vjeruju da to važi i za sve druge.

- Na kraju, svijet uvijek pobjeđuje. Naprosto, tako stoje stvari.

- Bolje je kada boli istina nego kada utjehu pruža laž.

- Uvijek mnogo više boli imati pa izgubiti, nego uopšte nemati.

- Ljudi misle da žive onako kako žele, ali ono što ih stvarno vodi kroz život su stvari kojih se najviše boje.

- Vrijeme je kao šarm. Nikad ga nemaš onoliko koliko misliš.

Rembrandt van Rijn

Rembrandt van Rijn je holandski barokni slikar. Najsnažnija je i najsvestranija ličnost u holandskoj umjetnosti 17. vijeka.

Ostvarivši uspjeh još kao mladi slikar, kasnije godine njegova života obilježila je tragedija finansijskih poteškoća. Unatoč tome, njegove slike i grafike bile su popularne cijeloga njegova života, i njegova reputacija kao slikara ostala je neukaljana te je dvadesetak godina ućio gotovo sve važnije holandske slikare. Rembrandtova najveća inovativnost se ispoljila u njegovim portretima savremenika, autoportretima i ilustracijama biblijskih motiva. Njegovi autoportreti tvore jedinstvenu intimnu biografiju u kojoj je umjetnik promatrao sebe bez taštine i potpuno iskreno.

U slikarstvu, kao i u grafici, pokazao je iznimno poznavanje klasične ikonografije koju je preoblikovao kako bi se uklopila u njegovo iskustvo. Tako su njegovi prikazi biblijskih scena sadržavali njegovo poznavanje teksta, asimilaciju klasičnih kompozicija i njegova istraživanja židovske populacije u Amsterdamu. Zbog svog dubokog suosjećanja s ljudskom prirodom često je zvan i „jednim od velikih proroka civilizacije“

Poznatija djela:

Noćna straža

Povratak razuzdanog sina

Galilejsko more

Hajnrih Hajne - Azra

Hajnrih Hajne (Christian Johann Heinrich Heine) je bio veliki njemački pjesnik u periodu prelaza romantizma ka realizmu. Rođen je 13. decembra 1797. godine u Dizeldorfu, u bogatoj porodici jevrejskog bankara i trgovca. Pokušao je da se posveti običnoj građanskoj karijeri, ali ne uspjeva. U Dizeldorfu je u to vrijeme bio snažan uticaj francuza, pa je to u pjesniku probudilo izrazitu antipatiju prema Pruskoj. Godine 1817. piše prve ljubavne pjesme, koje su objavljene u jednom njemačkom časopisu. U Bonu započinje studije prava, filozofije i književnosti, a 1821. godine se prebacuje na Univerzitet u Berlinu, gdje ima priliku da sluša Hegela i mnoge druge ugledne profesore.

Zbog krize u svojoj zemlji, Hajne odlučuje da se preseli u mnogo slobodniju Francusku. Tamo je počeo da posjećuje njemačke emigrante (Humbolt, Vagner), kao i mnoge francuske intelektualce (Balzak, Viktor Igo). Godine 1835. objavljuje važnu studiju o historiji filozofije i religije u Njemačkoj, koja iste te godine biva zabranjena. U tim godinama, u kojima je boravio u Francuskoj, sarađivao je s različitim njemačkim časopisima, a istovremeno je pisao na francuskom o situaciji u Njemačkoj. Hajne je objavio i mnoge satirične spise, kao i dvije satirične pjesme Ata Trol 1843. i Njemačka-jedna zimska priča 1844. Ona postaje jedna od najvažnijih knjiga u njemačkoj književnosti. Ima politički karakter i u njoj Hajne otvoreno priznaje uticaj Karla Marksa, s kojim je bio u prijateljskim odnosima. Zbirku poezije Romansero objavljuje 1851. gdje s dubokom filozofskom i etičkom ozbiljnošću opisuje patnje koje je podnosio zbog bolesti (atrofija mišića) i zbog koje je ležao u krevetu osam dugih godina. Djelo Razni spisi iz 1854. sadrži rasprave o jevrejskoj i kršćanskoj vjeri, liberalizmu i komunizmu. Ovo djelo označava kraj njegove političke i književne aktivnosti. Umire u Parizu 17.02 1856.

Kraj tanana šadrvana

gdje žubori voda živa,

šetala se svakog dana

sultanova kćerka mila.

Svakog dana jedno ropče

stajalo kraj šadrvana,

kako vr'jeme prolazilo,

ropče blijeđe, blijeđe bilo.

Jednog dana pitala ga

sultanova kćerka draga:

"Kazuj, robe, odakle si,

iz plemena kojega si?"

Ja se zovem El Muhammed,

iz plemena starih Azra,

što za ljubav život gube

i umiru kada ljube!

Hajnrih Hajne je autor ove prekrasne sevdalinke, čiji je originalni naslov "Der Asra". Prevedena je na bosanski jezik od strane prevodioca i književnika Safvet-beg Bašagića. Melanholična melodija i stihovi o tragičnoj i silnoj ljubavi generacijama su oduševljavali brojne poklonike sevdalinke.Ova pjesma je vjerovatno nastala 1845. ili 1846. godine u Parizu. Kod Heinea je Orijent predstavljao mjesto sretnih i nesretnih, jednostavnih i rafiniranih osjećaja. U mnogim njegovim pjesmama Orijent ima važnu ulogu.

Kraj tanana šadrvana, gdje žubori voda živa, smještena je radnja o neuzvraćenoj i nemogućoj ljubavi roba El-Muhameda prema sultanovoj kćerki. Ostali smrtnici bi preboljeli tu nemoguću ljubav, ali za El-Muhameda to nije bilo moguće. Ljubav i smrt su za njega bili jedno.

Književnik Dževad Karahasan kaže da je jedna od najljepših ljubavnih legendi na islamskom Orijentu, legenda o narodu i plemenu Uzrita (Azra). Oni vole tako snažno da tu ljubav ne mogu izdržati. Slabo ljudsko tijelo tu ljubav, tako silnu, bitnu i moćnu, ne može podnijeti. To je čudesan motiv koji je Heine-a inspirisao da napiše tu pjesmu.

Ovu pjesmu su izvodili Himzo Polovina i Zaim Imamović. Azra (grupa), Zvonko Bogdan, Amira Medunjanin i drugi. Hanka Paldum ju je otpjevala na njenom izvornom njemačkom jeziku. Branimir Štulić je po ovoj pjesmi dao ime svojoj muzičkoj grupi "Azra". Posljednja dva stiha posljednje strofe bili su inspiracija u pjesmi Crvene jabuke "Sa tvojih usana".

MISLI

- Gdje se knjige spaljuju, spaljivat će se i ljudi.

- Ko nezgrapnom rukom posegne za ružom, neka se ne žali što ga bode trnje.

- Muzika svadbene povorke uvijek me podsjeća na muziku vojnika koji ide u rat.

- Pariz je zapravo Francuska, Francuska je samo periferija Pariza.

- Samo nam srodna bol izmami suzu, i svako zapravo i plače zbog sebe.

- Sućut je posljednja posveta ljubavi, možda i ljubav sama.

- U mladosti je ljubav burnija, ali ne tako jaka, tako svemoćna kao kasnije.

- Zločinci nose često u srcu više čovječnosti nego oni hladni, besprijekorni građani vrline, u čijim se bijednim srcima ugasila snaga zla, ali i snaga dobra.

- Moramo oprostiti svojim neprijateljima, ali ne prije nego što budu obješeni.

- Pametan čovjek primjećuje sve. Glupi ima za sve poneku primjedbu.

- Ljepota svijeta uvijek je adekvatna duhu koji ga posmatra. Dobar čovjek nalazi ovdje svoj raj, dok zao već ovdje uživa svoj pakao.

- Ne dopustite mi da postanem staro gunđalo koje iz zavisti sikće na mlađe duhove, ili plačljivi kukavac koji neprestano roni suze nad dobrim starim vremenima.