Branko Ćopić

Branko Ćopić (Hašani, Bosanska Krupa 1915. - Beograd 1984.). Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a nižu gimnaziju u Bihaću. Učiteljsku školu je pohađao u Banja Luci i Sarajevu, a završio u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomira 1940. godine na pedagoško-filozofskoj grupi. Prvu priču objavljuje 1928. godine, a prvu pripovjetku 1936. godine. Ukupno mu je objavljeno oko 150. djela, bez ponovljenih izdanja i naslova u sabranim djelima, a najpoznatija su: Major Bauk, Prolom, Doživljaji Nikoletine Bursaća, Bosonogo djetinjstvo, Gluvi barut, Orlovi rano lete, Ne tuguj bronzana stražo, Magareće godine, Osma ofanziva, Bašta sljezove boje. Ubraja se u red najplodnijih i najčitanijih pisaca ovog podneblja, druge polovine 20. vijeka.

Lutat ćeš dugo svijetom bijelim, sa viteškim žarom.

No jednoga dana korakom neveselim, vratit ćeš se domu starom.

Sjetit ćeš se jednom svega i zaplakat ćeš znam.

Kao brod bez zastave, lutat ćeš vječno sam.

MALA MOJA IZ BOSANSKE KRUPE

  

Bilo mi je dvanaest godina,

prvi put sam sišao do grada

iz mog sela, tihog i dalekog,

kad susretoh tebe iznenada.

Eh, dječačke uspomene glupe!

Mala moja iz Bosanske Krupe!

Jesi li me spazila il' nisi,

zbunjenoga seoskoga đaka,

svjetlokosog i očiju plavih,

u oklopu novih opanaka,

kako zija u izloge skupe?

Mala moja iz Bosanske Krupe!

Naišla si kao lak oblačak,

tvoj me pogled za tren obeznani,

zaboravih ime i očinstvo,

kako mi se zovu ukućani.

Iznevjerih poput sablje tupe.

Mala moja iz Bosanske Krupe!

Tekli tako gimnazijski dani,

uspomena na te ne ocvala,

modra Una u proljetne noći

tvoje mi je ime šaputala.

Lebdjela si ispred đačke klupe,

mala moja iz Bosanske Krupe!

Brzo minu naše đakovanje,

lagan leptir s krilima zlatnim,

ipak tebe u srcu sačuvah

kroz sve bure u danima ratnim.

Ta sjećanja mogu l' da se kupe,

mala moja iz Bosanske Krupe!

Sad je kasno, već mi kosa sijedi,

gledam Unu, ćuti kao nijema,

zalud lutam ulicama znanim,

sve je pusto, tebe više nema.

Ej, godine, nemjerljive, skupe!

Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!

Životinjska ili ljudska farma

Životinjska farma Džodža Orvela je moderna basna o politici i državnom upravljanju koje je uništeno nepopravljivim ljudskim manama koje se ispoljavaju dolaskom na vlast. Ova knjiga opisuje političku prošlost, sadašnjost i budućnost svih država.

Političari, sama vlast, pa i opozicija, uvijek su isti tipovi ljudi, sa istim ciljevima, težnjama i načinima na koje ostvaruju to što žele. Pod maskom dobročinitelja i geslom da će biti bolje kada oni dođu na vlast, uspijevaju da zavedu one naivnije, kojih nažalost nekako uvijek ima više.

Kakav je život na životinjskoj farmi?

Radnja je smještena na jednoj engleskoj farmi, Veleposjedničkoj farmi, koju vodi gospodin Džons. On je nemaran gazda. Previše pije, zaboravlja da nahrani životinje, koristi bič i plaši ih svojim prečestim pucanjem iz puške. Životinje teško žive. Imaju malo odmora i malo hrane. Međutim, jedne noći, svinja Stari Major saziva sastanak i govori o revoluciji, pobuni svih životinja sa farme protiv gazde. On ukazuje na to da je čovjek parazit koji ne radi ništa, a dobija sve.

„Zašto živimo u ovim bijednim uslovima? Zato, što nam skoro sav proizvod našeg rada ukradu ljudska bića. To je suština svih naših problema. Sabrana je u jednoj riječi – Čovjek! Čovjek je jedini stvarni neprijatelj koga imamo. Uklonite Čovjeka i osnovni uzrok gladi i pretjeranog rada biće ukinut zauvijek“.

Tri dana nakon ovog govora Stari Major umire, ali ostaje ideja o farmi na kojoj bi živjele samo životinje. Nakon jednog pijanstva gospodina Džonsa životinje pune bijesa, bunta i sve do tada stišavane želje za osvetom napadaju ljude, protjeruju ih sa farme i ona postaje potpuno njihova.

Smišljaju 7 zapovijedi životinja:

Ko god da ide na dvije noge, taj je neprijatelj.

Ko god da ide na četiri noge, ili ima krila, taj je prijatelj.

Nijedna životinja ne smije da nosi odjeću.

Nijedna životinja ne smije da spava u krevetu.

Nijedna životinja ne smije da pije alkohol.

Nijedna životinja ne smije da ubije bilo koju drugu životinju.

Sve životinje su ravnopravne.

Ove zapovijesti nastaju iz potrebe da se životinje sačuvaju od čovjekovih navika, loših osobina, lijenosti, poroka. Da se sačuvaju od ljudske pohlepe, drčnosti, uobraženosti.

Ali, kako vrijeme odmiče, svinjama je sve teže i teže da se drže prvobitnih zapovijesti, pa ih prepravljaju, brišu i mijenjanju.

Kroz kasniju transformaciju 7 zapovijedi životinja vidi se transformacija koja se životinjama dogodila kada su konačno vlast uzele u svoje ruke.

Glavno oružje u ovoj knjizi jeste govor. Na početku govor svinje Starog Majora pokreće čitavu radnju. U međusobnoj borbi za vlast nad životinjama govor je glavno oružje, pored drugih sredstava kao što su zastrašivanje, ispiranje mozga, laganje itd. Govorom se Istorija mijenja, događaji modifikuju, a životinje ubjeđuje da ono što su vidjele zapravo nisu vidjele.

Svinja Napoleon raznim spletkama postaje vođa životinja i uspijeva svojim lažima sve da uvjeri da je on u stvari smislio čuvenu vjetrenjaču koja treba da stvara elektricitet, pa će životinje raditi samo 3. dana nedjeljno.

Isti princip koriste vođe ljudi. Prisvajaju tuđe uspjehe, kradu tuđe zamisli, od svakog uzimaju ono što im je najkorisnije, pa onda bez griže savjesti upotrebljavaju to. Ucjenama i mitom dolaze do onoga što žele, a sposobni ljudi pognute glave bježe. Ne osvrćući se.

7 zapovijedi životinja kasnije izgledaju ovako:

Nijedna životinja ne smije da spava u krevetu, sa čaršavima.

Nijedna životinja ne smije da pije alkohol, previše.

Nijedna životinja ne smije da ubije bilo koju drugu životinju, bez razloga.

Sve životinje su ravnopravne, samo su neke ravnopravnije.

Ova posljednja zapovijed je postala najcitiranija rečenica našeg vremena.

Na kraju vođe životinja (svinje), pozivaju na životinjsku farmu susjede (ljude), vlasnike drugih farmi da zajedno proslave način na koji izrabljuju i koriste svako svoju vrstu.

„Oštra svađa postajala je sve bučnija. Galamilo se, lupalo po stolu, gledalo oštro i sumnjičavo, odlučno nijekalo. Svađa je počela u trenutku kada su svinja Napoleon i čovjek gospodin Pilkington istovremeno odigrali pikovog asa. Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek“.

Kroz naizgled jednostavnu priču o životinjama Orvel je uspio da prikaže složene promjene ljudskog društva, spuštajući ljude na nivo životinja, odnosno spuštajući glavnu vlast na nivo svinja.

Sonja Todorović

Mario Vargas Ljosa

Mario Vargas Ljosa je peruanski pisac, jedan od vodećih romanopisaca i esejista u Latinskoj Americi. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2010. godine.

Rodio se u mjestu Arequipa, u porodici srednje klase, španskih korijena. Obrazovao se u mjesnoj školi. Kasnije je nastavio školovanje u Boliviji, ali se vratio kući kada mu je djed dobio važnu političku funkciju. Roditelji su mu se rastali 5 mjeseci nakon vjenčanja. Oca je upoznao u 10. godini. Sa 14 godina ide na vojnu akademiju, ali je ne završava. Radi kao amaterski novinar, piše, studira. 

Postaje poznat romanom "Grad i psi" iz 1962. godine u kojem opisuje odrastanje. Zatim romanom "Zelena kuća" u kojem se osjeća da je William Faulkner uticao na njega. Napisao je i krimi roman "Ko je ubio Palomina Montera?". Romanom "Jarčevo slavlje" opisuje vlast Rafaela Trujilla u Dominikanskoj Republici. Erotski romani su mu "Posveta pomajci i "Don Rigobertova bilježnica". 

Ženio se dva puta, ima troje djece. On i Gabriel Garcia Marquez su bili prijatelji, ali su se razišli. Podupirao je ideologiju koju je promicao Fidel Castro, ali se kasnije distancirao i skrenuo udesno. Godine 1990. kandidirao se na predsjedničkim izborima, ali je izgubio.

MISLI

- Lako je znati što želite reći, ali ne i reći.

- Ne možete se boriti sa sobom, jer u toj borbi je samo jedan gubitnik.

- Jednom davno, bio je dječak koji je naučio čitati u dobi od 5 godina.To mu je promijenilo život. Zahvaljujući pustolovnim pričama koje je pročitao, otkrio je način za bijeg od siromašne kuće, siromašne zemlje i siromašne stvarnosti u kojoj je živio.

- Držim da je obveza muzike da me zagnjuri u vrtlog čistih čula zbog kojih zaboravljam najdosadniji dio sebe, da me rastereti od briga, izolira u enklavi bez doticaja s gluhom stvarnošću.

- Moje tri godine u politici bile su vrlo poučne o načinu na koji apetit za političkom moći može uništiti ljudski um, uništiti načela i vrijednosti i transformirati ljude u mala čudovišta. 

- Pisati je olakšanje od životnih problema. To je način na koji se osvećujete. U umjetnosti, pisac postiže utopiju. Ali svaki pokušaj postizanja društvene utopije vezan je uz katastrofu. Ako želite društvo svetaca, rezultat je pakao, represija, totalitarizam i progonstvo.

- Stvarnost je najbogatija stvar koja postoji, najvažnija stvar koja postoji. Naša mašta nam omogućuje da živimo umjetni život koji je divan, iznimno bogat, ali ne vjerujem da bi se svaki umjetnik usudio reći da je umjetnost bolja od stvarnog života.

- Imaju li retoričke svađe građanskih političkih stranaka ikakve veze s interesima poniznih i podjarmljenih?

- Sad se doimala mnogo bolje i pretvorila se u gotovo normalnu ženu. Dobro, u dnu duše znao sam da nikad neće biti normalna žena. A nisam ni htio da to bude, jer sam u njoj također volio onaj neukrotivi i nepredvidivi dio njezine ličnosti.

- Ne mislim otići ni sad ni ikad, prošaptala mi je na uho. Ne pitaj me zašto, jer ti ni mrtva neću reći. Nikad ti neću reći da te volim makar te voljela.