Meša Selimović

Mehmed Meša Selimović je jedan od najvećih BiH pisaca. Rođen je u Tuzli 26. aprila 1910. godine. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Univerzitetu u Beogradu. Nakon što je diplomirao 1935. godine počinje raditi kao profesor u Tuzlanskim školama. Nakon drugog svjetskog rata obavlja raznovrsne političke i kulturne funkcije. Uređivao je list Brazde. Predavao je na Višoj pedagoškoj školi, bio docent na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na kojem je predavao romantizam. Zatim se okušao u djelovanju kao slobodni umjetnik. Nakon toga bio je umjetnički direktor Bosna filma. Od 1957. godine je direktor Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. 1961. godine je objavio svoj prvi roman "Tišine" za koji je dobio Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Zatim je postao glavni urednik izdavačke kuće Svjetlost, te predsjednik Udruženja književnika BiH. Bio je i glavni i odgovorni urednik časopisa za književost Život. 1966. godine mu je objavljen roman "Derviš i smrt", koji književna kritika smatra za prvorazredni događaj i književni domet BiH. Za roman je dobio veliki broj priznanja. Od 1968. godine je redovni član ANU BiH, te poslije i dopisni član SANU. 1971. godine je dobio počasni doktorat Univerziteta u Sarajevu. 1973. godine je preselio u Beograd, gdje je umro 11. jula 1982. godine. Pokopan je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu

Prvi roman "Derviš i smrt", je pisan živim stilom u kojemu se miješaju introspekcija, mudrosni sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha Nurudina. Ovo ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo pažnju čitalačke publike, dijelom i zbog magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojom zrači islamsko-orijentalni milje. Roman nije realistički prikaz derviša ili sufizma, islamskog misticizma, jer Nurudinove dileme postaju besmislene promatramo li ih u kontekstu čvrsto ukorijenjene religijske svijesti. Ovo djelo je uspjelo općeljudske dileme i muke postaviti u bosansko-islamski kontekst i smjestiti univerzalno u lokalno.

Sljedeći veliki roman "Tvrđava", prikaz je Sarajeva uoči Hoćimske bitke i odlikuje se širom paletom likova i većim brojem lirskih dijelova od "Derviša". Oba su djela bogata prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti te referencijama na historijski usud Bošnjaka muslimana. Glavni Selimovićevi romani velika su djela zreloga autora koji je harmonično spojio modernistički diskurs, narativne tradicije "pripovjedačke Bosne" i orijentalno-islamski senzibilitet.

MISLI

- Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.

- Život ovog naroda je glad, krv, muka, bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuđoj.

- Ono što nije zapisano, i ne postoji, bilo pa umrlo.

- Uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.

- Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.

- Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta.

- Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.

- San je ono što se želi, a život je buđenje.

- Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina.

- Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je čovjek uvijek na gubitku.

- Čovjek je nepopravljiv i najčešće laže sam sebi.

- Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.

- Ostaje tako da živi želja i vjera da će jednom doći sanjani raj, a s tom željom lakše se živi.

- Zlo se samo snagom dokazuje, sve ostalo pameću.

- Nezadovoljstvo je kao zvijer: nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.

- Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo ni jedno živo biće.

- Najmanje se govori kad te se najviše tiče.

- Vrijeme uporno glođe čovjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog sadržaja.

- Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja.

- Mlade djevojke zamišljaju život i vjeruju riječima. Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju.

- Žena više voli nježnu riječ, makar bila i glupa, nego pametnu ako je gruba.

- Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.

- Dvije su stvari beskrajne: svemir i ljudska glupost, mada za ovo prvo nisam siguran.

- Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast, a može postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro.

- Ljudi preziru sve one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih. Navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu.

- Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.

- Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tuđom glavom.

- Hodat ćemo bez razloga, radovat ćemo se, bez razloga, smijat ćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.

- Riječi možeš prosipati pred svima. Nije bitno. Riječi su jeftine. Tišine... 

E, tišine ne možeš poklanjati svima. 

U tišine stanu neki pogledi, neki uzdasi, neki otkucaji. Tišine ne lažu. 

lli ih osjetiš ili progovoriš. Tišinom srca pričaju. 

Ko ne razume tvoje tišine, ni riječi neće nikada.

- Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Čovjeka na vlasti potiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razboritost, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz Boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.

- Ulizice to su za mene najgoru ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.

- Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grješne misli su kao vjetar, tko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio. Sad o tome mislim drukčije. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.

- Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života.

- Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvaća sve uvjete, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, netko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji započinjati. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je promijeniti mjesto i nametne uvjete.

- Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo biti jer što nije bilo, nije ni moglo biti, a uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo.

- Ne osvajamo zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu već sliku u svome oku, ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj njegove površine. Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju.

- Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha nego zbog grijeha. Onda da živimo u grijehu? Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjerje i duhovne bogalje.

- Ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi naprijed, u stalnost, u mir i dostojanstvo, svi se krećemo u krugu, uvijek istim putem, koji vara, a samo se smjenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani.

- Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.

- Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao, kao konac, i zabraniti sebi razmičljanje o posljedicama, ne želeći da zna za njih? Eto, izgleda da može. Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od mučenja zbog odgovornosti.

- Četrdeset mi je godina ružno doba: čovjek je još mlad kako bi imao želja, a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

-Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas ili dan, zašto se borimo kako bi ga produžili dan ili sat. Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja.

- Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada.

- Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.

- Opet sam sam. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje. Sam. Učinit ću sve što mogu, ne uzdajući se u podršku koje nema, i onda je moje sve što postignem, i zlo i dobro.

- Nikad ne žalite što ste upoznali neku osobu u svom životu. Jer dobre ti osobe daruju sreću, loše ti daju iskustvo, a zle ti daju lekciju. U svakom slučaju, dobijaš nešto i ne možeš nikako biti gubitnik, jer u životu, koliko si naučio, toliko si pobjedio.

- Jesen i oktobar, to nekakvo sjetno doba, to vrijeme kad vjetar čupa uspomene, trga dušu i vraća te tamo odakle misliš da si zauvijek pobjegao. A nisi i ne možeš.

- Rekao sam Hasanu da su ljudi, kao što je on, prava blagodat, poklon koji nam sam Bog šalje, i zaista mislim tako. On nekim nepoznatim čulom osjeti kome je pomoć potrebna i pruža je kao lijek. Čarobnjak, jer je čovjek. I nikad ne napušta onoga kome je pomogao, vjerniji nego brat. Najljepše je što njegovu ljubav ne treba ni zaslužiti. Da je trebalo da je zaslužim, ne bih je ni imao, ili bih je davno izgubio. On je čuva sam, on je poklanja, ne tražeći drugi razlog osim potrebe koju sam osjeća, ni druge naknade osim svog zadovoljstva, i tuđe sreće. Prihvatio sam nauk koji mi je dao, da „Čovjek dobija kad daje". (Derviš i smrt)

- Možda bi trebalo da ih mrzim ali ne mogu. Ja nemam dva srca jedno za mržnju drugo za ljubav. Ovo što imam sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora moj život i moja smrt sve to pripada Bogu stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni. (Derviš i snrt)

Boemi

Svaki oblik pobune je izraz nekog nezadovoljstva i potrebe za promjenom, ili barem trenutnom alternativom; svaki pobunjenik, bio on bučan ili neprimjetan (jer ima i unutrašnjih pobuna koje su nekada veće i uzvišenije od onih nametljivih) jeste pobunjenik protiv konformizma i rušilac tabua, onaj koji odbija da prihvati da je ono zatečeno ujedno i najviše što se od čovjeka i društva može očekivati.

Iza većini nejasnog pojma boemije oduvijek su se skrivali (i još uvijek to čine) mnogi beznačajni kafanski slučajevi, valjda stoga jer biti boem ljepše zvuči nego biti pijanac. Boemija je, ipak, mnogo više od kafane i pića, ali dobro ide i uz jedno i drugo. Ipak, uprkos raširenom vjerovanju, boemi se nisu ni izgubili ni promijenili, možda ih ima manje, možda se teže prepoznaju i manje ističu ali, pošto je prava boemija duhovni princip pobune i slobode, i nje će biti sve dok bude bilo neslobodnog svijeta, lažnog morala i kukavičluka običnog čovjeka – kao potreba da se sve to prevaziđe.

Dakle, boemija je opiranje buržoaskim vrijednostima, a te vrijednosti posjeduju jedan šablon po kom se formiraju, iako su vremenom postale nelako uočljive – zato što su se odomaćile i postale prihvaćene kao jedine moguće. Buržuj, građanin, a u današnjim kategorijama i svaki proleter, običan radnik, nezaposlena i zaposlena obrazovana populacija, kao i prost seljak imaju nešto zajedničko – ostvaren ili neostvaren san o sigurnosti i izvjesnosti. Nekada je on pripadao samo buržoaziji, a danas svima onima koji su se protiv nje borili i iz njenog raslojavanja nastali.

San o izvjesnosti podrazumijeva žrtvovanje dosadnog danas sigurnom sutra, potrebu za domom, za vjernim životnim partnerom, pouzdanim izvorom prihoda i stalnu opsjednutost sticanjem, tako da se rad i njegov smisao sagledavaju samo kroz prizmu dobitka u materijalnom smislu.

Boem, s druge strane, predstavlja alternativu ovakvom sistemu vrijednosti, a njegov prvi zadatak jeste da te vrijednosti uoči i doživi kao relativne, a ne propisane i date, ma koliko da su one gotovo svačiji san, utjeha i strah.

Učmaloj pariškoj svakodnevici Cigani iz Češke, (Bohemie – na latinskom) bili su trn u oku i inspiracija, kako za koga. Ti nomadi slobodnog duha, Bohemljani ili Boemi kako su ih Francuzi nazivali jer su dolazili iz Češke, predstavljali su sve ono što je suprotnost buržoaskom načinu života, a oni kojima se taj način nije dopadao poistovetili su sebe s njima – odbacili šablone i norme, prigrlili tabue i nekonvencionalnost i stvorili pokret koji je bio nužni ventil za svakoga tko se gušio u represivnosti buržoaskog uštogljenog morala.

Mesto okupljanja boema postali su pariški kafei, najprije oni u centru grada, u Latinskoj četvrti, a kasnije na Monmartru i Monparnasu. Iz više razloga kafei (ili kafane) bili su idealno mesto za boeme. Najprije, tu su se oko okruglih stolova mogli okupljati i razmjenjivati ideje i posmatrati sa podsmjehom buržuje tokom dana, a noću se prepuštali tjelesnim zadovoljstvima, društvu žena i pića.

Najčešći slučaj bio je da boemi prihvate komunalni životni stil, imajući zajedničke sobe za spavanje, radeći tokom dana u bibliotekama, kafanama, na ulici. Mahom bi sve što posjeduju mogli da smjeste u velike džepove svojih kaputa, težeći na taj način slobodi po Diogenovom receptu. Uz to je išao i prezir prema moralnim načelima građanstva i jedan jedini strah – da se ne robuje nijednoj predrasudi. U svojoj težnji da šokiraju buržoaziju na neki su način zavisili od nje jer je sam sistem vrijednosti koji su prezirali ujedno određivao i njihov, kao antiideal kome je moralo u svakom momentu da se kontrira. To je vodilo i boemskom odbacivanju braka, stalnih veza, i druženju s kurtizanama i grizetama (koje su smatrane ženskom boemijom). Noćna druženja su, naravno, uvijek bila poticana i velikim količinama alkohola i, nerijetko, droga.

Dok se sve što običan građanin radi moglo posmatrati iz perspektive koristi i dobiti, boemi su težili beskorisnosti. Rad od kojeg nisu bježali bio je rad na polju umetnosti, ali u očima buržoazije taj rad je bio beskoristan, a boemi su smatrani besposličarima. Uostalom, ni sami nisu pretjerao bježali od toga – ideal svrsishodnosti bio im je sve samo ne privlačan, živjelo se za trenutak i trenutno zadovoljstvo s bezbrižnim pogledom u neizvjesno sutra. To je bio njihov vid podrivanja buržoaskog sistema vrijednosti.

Siromašni kakvi su bili, što iz nužde što iz osjećaja slobode, bradati i dugokosi boemi Pariza stvorili su novi stil odijevanja. Kombinovali bi odjevne predmete i boje koje ne idu jedne s drugima, nosili staru odjeću (u principu sve što bi uspeli da pronađu), pohabane cipele i od svoje neimaštine stvorili svoj stil koji je istovremeno predstavljao i bunt, kao što će biti i način odijevanja pankera stotinjak godina kasnije. Ovako odjeveni, a često vodeći i golišave modele sa sobom, naručivali bi jednu šoljicu kafe u skupim restoranima i ispijali je čitavog dana provocirajući i vlasnike i goste.

Iako su boemski pokret stvorili pisci, slikari, glumci, novinari vremenom je on postao privlačan i široj populaciji predstavljajući način života koji odolijeva propisanim normama. Ubrzo su počeli da mu pristupaju i novi članovi, mahom studenti i usto nerijetko iz imućnih buržoaskih porodica. Oni bi, privučeni slobodom i autentičnošću boema, napuštali porodične poslove, programirane karijere i pristupali otpadničkim grupama buntovnika.

Sudbina boemskog pokreta bila je slična sudbini svakog drugog alternativnog kretanja. Kao po nekom dijalektičkom zakonu, takvi pokreti najprije nastaju kao izraz bunta i neprihvatanja dominantnog načina življenja i nisu prihvaćeni od strane glavnih tokova kulture.  Posmatraju se s prezirom i gađenjem, ali i s malom dozom straha jer ipak uzurpiraju vrijednosti koje se nisu dovodile u pitanje, pa se ne mogu smatrati ni sasvim bezazlenim. Poslije nekog vremena oni postaju šik, stvar pomodarstva i prilaze im ljudi koji s njima nemaju suštinske, iskrene veze, nego samo idu za modom i zauzimaju svoju pozu. Na kraju bivaju prihvaćeni kao bitan deo kulturnog nasljeđa, uklopljeni u društveni sistem i u tom prihvatanju oni nestaju u historiji.

Iako se većina historičara kulture slaže da je istinski boemski pokret nestao s početkom Prvog svjetskog rata, širom Evrope i Amerike i dalje je bilo ljudi koji su usamljeno, ali odlučno odbacivali propisane formule za život. Duboko zašavši u dvadeseti vijek, pokreti poput bitnika, hipika i pankera u mnogo su čemu naličili nekadašnjim boemima i na kraju podijelili njihovu sudbinu gubljenja u mejnstrim kulturi.

Dušan Stanojević

Vinsent van Gog

Vinsent van Gog (Vincent Willem van Gogh) je holandski slikar, grafičar i crtač. On je prethodnik čitavog evropskog ekspresionizma. On je jedan od prvih umjetnika koji je deformisao prirodni oblik da bi postigao što jaču i intezivniju izraženost. Svaki njegov autoportret je dio njegove autobiografije i u njimu se odslikava njegova životna drama. Njegov je uticaj ogroman u čitavom svjetskom slikarstvu. Ostavio je veliki opus (850 slika i više od 900 crteža i akvarela) rasut po mnogim galerijama Evrope i Amerike.

Jedan od najslavnijih umjetnika svih vremena. Rodio se 30. marta 1853. godine, u Zundertu, gradiću na jugu Holandije. Majka mu je bila ispunjena strahom i sumnjama hoće li preživjeti jer je godinu dana prije, na isti dan, izgubila sina. Ta energija brige, sumnje i straha obilježile su cijeli Vinsentov život. Kao dijete je bio svadljiv i samovoljan dječak koji je volio životinje i cvijeće. Već kao dječak je privlaćio pažnju roditelja praveći glinene igračke ili crteže, ali ćim bi osjetio da pokazuju interes, on bi odmah sve uništio. Bio je snažno vezan za svog mlađeg brata Tea, a kasnije i ovisan o njemu. Odrasli su zajedno među žitnim poljima i mirisnim šumama pinija u ozračju ljepote, boja i zvukova Brabanta. S dvanaest godina morao je napustiti idilično mjestašce i uputiti se u novi život. Prvo je radio u Hagu kao trgovac umjetnina uvjeravajući sebe da je zadovoljan, zatim u Londonu gdje je doživio prvo ljubavno razočaranje. Nakon tog iskustva ništa više nije bilo isto, kao da je njegovo biće podsvjesno željelo neuspjeh kako bi potvrdilo kasnije ponašanje.

Brižni roditelji osjetili su da mu se nešto teško dogodilo. Počeo se povlačiti, bivao usamljen, tih, potišten i okretao se vjeri tražeći u njoj spas. Potpuno klonuće dogodilo se kad je ostao bez posla, bez nade i duboko razočaran. Strastven i teške naravi, jedino se otvarao svom bratu Teu u dugim pismima koje su razmjenjivali od 1872. godine pa sve do smrti. Pisma su bila puna ljubavi, podrške i razumijevanja, jer ga je brat najbolje poznavao. Vinsenta je nosila ljubav prema bijednima i poniženima, pa je podučavao djecu i posjećivao bolesne i ranjene, mada je i njemu samom bila je potrebna pomoć. 

Od 1880. godine otkrio je u sebi impuls koji ga je vodio ka slikanju i otada više nije gubio vjeru u slikanje i crtanje. I druga njegova ljubavna priča nesretno je završila, tako da je potpuno izgubio želju za druženjem. Iz sažaljenja i samokažnjavanja prigrlio je prostitutku s dvoje djece, neuglednu ženu koja mu je pozirala za sliku „Tuga“ (1882.). Time je potpuno zatvorio vrata vanjskom svijetu. Ostao je jedino Teo.

Početkom 1886. godine boravi u Parizu, na Montmartreu, gdje postaje Cormonov učenik, a nakon toga živi s bratom i doživljava potpuni iskorak u svom slikarskom izrazu. Sljedeće godine započinje prijateljstvo s avangardnim slikarom Polom Gogenom koje će završiti kobno za Vinsenta. U nastupu ludila i očaja pokušao ga je ubiti, a sebi je odrezao uho. Njihov odnos se tu naglo prekinuo ali ne i ugasio. Dvije godine nakon tog neobičnog ispada krenuo je na liječenje kod dr. Paula Gačeta, za kojeg je rekao da je bolesniji od njega.

Mahnito je crtao i silovito stvarao bez predaha. Pripadao je onoj vrsti koja rađa velike umjetnike. Za Vincenta se govori kako je prethodnik europskog ekspresionizma, jer je u
svojim slikama dao izraz  sirovog i grubog svijeta u kakvom je živio, a ipak je u njemu pronalazio najsvjetlije i najiskričavije detalje. Prve slike su mu tamne, malog formata i gotovo sve su obrubljene crnom bojom, s motivima rudara i njihovog teškog života.

Skoro sve njegove najbolje slike su nastale u posljednje tri godine života na francuskom jugu, u Arlesu. To su Portret dr. Gačeta, Žitno polje s čempresima, Zvjezdano nebo, Irisi, Kukuruzi, Suncokreti,  Autoportret. Slikao je gotovo jednu sliku dnevno. Sve u intenzivnim bojama, pojednostavljenim oblicima i valovitim crtama koje ostavljaju dojam duboke senzibilnosti. U tim nesavršenim, a opet u potpunosti savršenim oblicima suncokreta, očituju se i život i smrt istovremeno. Sve podliježe starenju i truljenju, ali ono što ostaje je sjaj ulovljenog trenutka, izraz ljepote duše. Vincent u svemu nalazi simboliku, tako da suncokrete vidi kao duše koje se okreću svjetlu. Boju nanosi gustim i nemirnim potezima kista tako zaneseno, da je na nekim mjestima debeli namaz, dok se na nekim mjestima vidi platno. Posebno su privlačne sitne sjemenke i ustreptali drhtaj čaški.

Istina je, da je slavni slikar za vrijeme svog iznimno kratkog života, odavao dojam nesređene i neurotične osobe,  koja je činila možda nama nerazumljive poteze, ali je neosporno da je bio genije, usamljenik i neshvaćeni slikar, koji je živio svoju umjetnost. Stvaralačka energija koju je Vinsent u trenucima nadahnuća kanalizirao, očito je bila tako jaka, potresna i zbunjujuća da joj je podlegao. U ljetnu večer, usred polja, u Auversu (Francuska) pucao je u sebe, a ranama je podlegao 29. jula 1890. godine. Imao je misiju prikazati ljudsku dramu i neshvaćenost u svom najtežem obliku. 

Za sobom ostavio 850 slika i više od 900 crteža i akvarela. U muzejima širom svijeta, kao i u privatnim kolekcijama, njegove slike natprirodno sjaje, dišu, čak i mijenjaju boju i prenose kosmičke poruke onima koji „čuju“, a ima ih sve više.

 MISLI

- Sanjam svoju sliku i slikam svoj san.

- Ja ne znam ništa sa sigurnošću, ali pogled na zvijezde me tjera da sanjam.

- Budite svjesni zvijezda i beskonačnosti. Tada se život čini gotovo očaravajućim.

- Uložio sam svoje srce i dušu u svoj posao i izgubio sam razum u tom poslu.

- Ribari znaju da je more opasno a oluja strašna, ali nikada u ovim opasnostima nisu pronašli dovoljan razlog da ostanu na kopnu.

- Srce čovjeka je vrlo slično moru, ima oluje, plime i oseke, a u dubinama ima i svoje bisere.

- Što više razmišljam o sebi, to više shvatam da nema veće umjetnosti nego voljeti druge.

- Ja ne pokušavam naslikati ono što mi je pred očima, već se služim bojom da njome silovito izrazim sebe.

- Šta sam ja u očima većine ljudi; ništavnost, ekscentrik ili neugodna osoba, neko ko nema položaj u društvu i nikad ga neće imati; ukratko najniži od najnižih. U redu, čak i ako je to apsolutno istina, onda bih jednog dana htio svojim radom pokazati šta takav ekscentrik, ima u svom srcu. To je moja ambicija, koja se zasniva manje na ogorčenosti, nego na ljubavi, više na osjećaju spokojstva nego na strasti. Iako sam često u dubini jada, unutar mene još uvijek vlada smirenost, čista harmonija i muzika. Slike ili crteže vidim u najsiromašnijim kućicama, u najprljavijim uglovima i moj um je neodoljivo snažan za tim stvarima.

Poznatija djela:

Zvjezdana noć

Irisi

Suncokreti

Portret Dr. Gačeta

Žitno polje s čempresima