Pablo Neruda

Pablo Neruda (Ricardo Eliezer Neftalí Reyes Basoalto) je čileanski pjesnik, rođen 12.jula 1904. godine u Parralu. Kao diplomat proveo je više godina u Madridu gdje se sprijateljio s Lorcom i drugim španskim pjesnicima te pristupio antifašističkom pokretu, zbog čega je u svojoj domovini bio proganjan. U početku piše pretežno ljubavne pjesme, a kasnije prelazi na društveno i politički angažiranu poeziju koja govori protiv ratnih strahota i ustaje u obranu potlačenih.

Objavio je 19. zbirki poezije, od kojih su značajnije "Španija u srcu" u kojoj daje potresnu, ali uvjerljivu sliku borbe španskog naroda. Osnovne su mu teme u ranijim godinama ljubav, kasnije pustoš, samoća, patnje, borba i smrt. Njegov temperament, vječna spremnost da reaguje i da se za nešto bori, učinio ga je jednim od najplodnijih (30. zbirki), ali i kvalitativno najneujednačenijih velikih pjesnika 20. vijeka.

Njegov "Sveopšti spjev" iz 1950. godine, je postao je simbol socijalne i nacionalne težnje čileanskog naroda. Godine 1971. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost, a umro je u Santiago de Chileu 23. septembra 1973. godine. 

LAGANO UMIRANJE

Lagano umire onaj koji ne putuje,

koji ne čita,

onaj koji ne sluša muziku,

onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,

onaj koji ne prihvata pomoć.

Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,

postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja,

onaj koji ne mijenja rutinu,

onaj koji se ne usuđuje odjenuti novu boju,

i ne priča s onima koje ne poznaje.

Lagano umire onaj koji bježi od strasti,

i njenog vrela emocija,

onih koje daju sjaj očima i napuštenim srcima.

Lagano umire onaj koji ne mijenja život

kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,

onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,

i koji ne ide za svojim snovima.

Lagano umire onaj koji sebi neće dozvoliti niti jednom u

životu da pobjegne od smislenih savjeta

i zaboravi biti sretan…

ZABRANJENO JE

Zabranjeno je plakati bez da se nešto ne nauči,

probuditi se u danu a ne znati šta činiti,

biti uplašen svojih vlastitih uspomena.

Zabranjeno je ne smijati se problemima,

ne boriti se za ono što želiš,

odustati od svega zbog vlastitog straha

da ostvariš svoje snove.

Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje,

ne pokušati razumjeti šta ste sve proživjeli zajedno,

i zvati ih samo onda kad ti je neophodno.

Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima,

pretvarati se pred ljudima do kojih ti nije stalo,

izigravati klovna da bi te pamtili,

i zaboraviti sve kojima je zaista stalo do tebe.

Zabranjeno je ne učiniti sve za sebe samog,

biti uplašen od života i onoga čime te život obavezuje,

ne živjeti svaki dan kao da je to tvoj posljednji dan.

Zabranjeno je da ti nedostaje neko bez radosti,

da zaboraviš nečiji smijeh i oči,

sve samo zato što njegov put više ne obuhvata tvoj,

zabranjeno je zaboraviti njegovu prošlost

i zamijeniti je njegovom sadašnjošću.

Zabranjeno je ne pokušavati shvatiti druge

misliti da je njihov život vredniji od tvog,

ne spoznati da svako ima svoj put i slavu.

Zabranjeno je ne stvarati vlastitu priču,

ne imati trenutak za one kojima si potreban,

ne razumjeti da život ono što daje takođe i uzima.

Zabranjeno je ne tražiti sreću,

ne živjeti život s pozitivnim stavom,

ne smatrati da uvijek možemo biti bolji;

Zabranjeno je zaboraviti da bez tebe

ovaj svijet ne bi bio isti.

JER TI SI TVOJA SUDBINA

Nikada se ne žalite na bilo koga ili bilo šta,

jer u osnovi ste sami napravili od svog života ono što ste željeli.

Prihvatite teškoće poučne za sebe,

a njihovu vrijednost iskoristite da popravite svoj karakter,

jer trijumf pravoga čovjeka proizlazi iz pepela vlastitih pogrešaka.

Nikad se ne žalite na vaše samoće ili vaše sreće.

Suočite se hrabro i prihvatite ih.

One su posljedica vaših djela i pokušaja,

i dokaz da ste uvijek na dobitku.

Ne osjećajte se frustrirano zbog vlastitih neuspjeha,

i nemojte ih prebacivati nekome drugome.

Prihvatite sebe sada i nemojte se pravdati kao dijete.

Zapamtite da je svako vrijeme dobro za početak

i da nema ničeg tako strašnog da bi se odustalo.

Nemojte zaboraviti da je vaša sadašnjost uzrok vaše prošlosti,

kao što će uzrok vaše budućnosti biti vaša sadašnjost.

Učite od hrabrih, od jakih,

od nekih koji ne prihvataju poraze

od nekih koji će živjeti usprkos svemu.

Razmišljajte manje o vašim problemima, a više o vašem djelovanju.

Naučite kako da se izdignete iz svog bola

i da budete veći od najvećeg problema.

Pogledajte se u ogledalu i budite slobodni i jaki.

I prestat ćete biti lutka okolnostima.

Jer ste vi vaša sudbina.

Probudite se i gledajte u sunce u jutarnjim satima i dišite sunce u zoru.

Vi ste snaga svog života sada.

Ustanite, borite se, hodajte, budite sigurni da ćete u životu biti pobjednici.

Nemojte nikada razmišljati o sudbini.

Jer sudbina je izgovor za neuspjeh.

Umorni ste od svega

Svijet u kojem živimo, veoma iscrpljuje. On nije zahvalan.

Umorni ste, čak i od toga što živite u njemu. Umorili ste se jer previše volite, brinete, dajete se svijetu, koji ništa ne pruža zauzvrat. Umorili ste se od neizvjesnosti. Od monotonije svakodnevnog života. Nekada ste bili puni svijetlih nada, optimizam je nadmašivao cinizam, bili ste spremni davati iznova, i iznova. Ali, slomljeno srce, neispunjeno nekim obećanjem, neuspjeli planovi – sve vas je to, postepeno, vraćalo sa  nebesa na zemlju. Svijet nije uvijek bio dobar prema vama, i gubili ste više, nego što ste dobivali, a sada više nemate nikakvu inspiraciju da to ponovo pokušavate. Istina je da smo svi umorni. Svako od nas.

Nakon određenih godina, svi smo sve više armija slomljenih srca i bolnih duša, koji očajno traže harmoniju.

Želimo više, ali previše smo umorni da tražimo. Ne sviđa nam se gdje se sada nalazimo, ali suviše smo uplašeni da počinjemo nešto ispočetka. Treba da preuzmemo rizik, ali bojimo se da se sve oko nas može, jednostavno, raspasti. Na kraju krajeva, nismo sigurni koliko puta ćemo moći početi sve iznova. Umorni od igara, koje igramo, laži koje pričamo, nesigurnosti koju pružamo jedni drugima. Mi ne želimo stavljati masku, ali i ostajati naivnim budalama, takođe, nam se ne sviđa. Preostaje nam da igramo mrske uloge i pretvaramo se, jer nismo sigurni u svoj izbor.

Znam koliko je teško nastavljati nešto raditi, i pokušavati poduzimati nove i nove akcije kada su mentalne snage na izdisaju. A oni optimistični ideali, njegovani nekada, sada izgledaju beznadežni i glupi. Ali, evo šta ja predlažem, kad ste već toliko blizu predaji: napravite još jedan pokušaj, posljednjim atomom snage. Mi mnogo više volimo život, nego što možemo da zamislimo, i to je neosporna istina. U stanju smo da dajemo više ljubavi, više nade, više strasti, nego što dajemo sada. Želimo momentalne rezultate, i predajemo se, ako ne vidimo efekte. Osjećamo razočarenje zbog nedostatka povratne informacije, i jednostavno, odustajemo od svih pokušaja.

Shvatite da niko od nas ne može biti inspirisan svaki dan. Svi se mi iscrpljujemo. Svi mi padamo u razočarenja. Svi se umaramo. Činjenica, ako ste na izmaku snage i umorni ste od života, uopće ne znači da stojite u mjestu. Svaki čovjek, kojem ste se ikada divili, barem jednom je osjetio poraz u potrazi za svojim snovima. Ali, to ga nije spriječilo da ostvari svoje ciljeve. Ne dozvolite sebi da odustanete bez obzira šta god da ste radili, da li su to svakodnevni rituali, ili pak, realizacija grandioznih planova.

Kada ste umorni, krećite se polako. Krećite se mirno, bez žurbe. Ali ne zaustavljajte se. Umorni ste iz sasvim objektivnih razloga. Umorni ste, jer mnogo toga želite da radite i mijenjate. Umorni ste, zato što rastete. I jednom, ovaj rast moći će vas zaista nadahnuti.

Provincija

Mislite da je lako živjeti u provinciji? Svi vjetrokazi miruju, vazduh je težak i ljepljiv, a pod nogama, kao suhe grančice, krckaju zgažene ambicije i iluzije. Bog je, svakako, znao šta radi kad je stvarao provinciju, ali toliko se može reći i za pakao.

Provincija je zahrđao voz, koji je ko zna kad iskliznuo iz šina. Tračnice i pragovi su pokradeni i više se nema kud. Ostaje bjesomučno "kruženje istog". Uloge su odavno podijeljene, glumci su omamljeni i loši, dekor amaterski sklepan, dramaturg mahmuran, a vi ste prinuđeni da istu blijedu izvedbu gledate svakog dana. Slaba je utjeha što vas niko ne prisiljava da aplaudirate.

Iole pribraniji kroničar u stanju je da pobroji galeriju likova svake provincije. Tu su: novinarski svaštoškrab, hirurg što kasapi bez anestezije, uniformisani ekspert sa pendrekom, iskušenice krevetskih inicijacija... Slijede ih, kao u nekoj nadrealnoj panorami: dežurni pijanac koji je usput i neostvareni pjevač, mudrac u dosluhu sa onostranim, rasijani samoubica, krezava baba rakijašica, nekoliko obrtnika koji su blagi rastvori Del Boja iz Mučki, mesar koji je stručnjak za tranširanje i znojavi flert, nervozni stoper što kamenuje auta, gomila napuhanih klinaca riješenih da predahnu u razvoju...

Sve ih spaja ista neizlječiva radoznalost koja se hrani podsmjehom.

Pogled u tuđi lonac je valjanija i bezbjednija zanimacija nego suočenje sa sobom. Voljom oholih komšija ovdje i krave prerano ispuštaju svoju plemenitu, preživarsku dušu ne dočekavši penziju (ili ludilo) poput svojih srodnica sa Zapada. Nimalo prijatno nije saznanje da kasirke raznim kanalima mentalnog šverca sakupljaju sve vaše pikanterije, nevjerstva, recke, omraze... Pri tom se češće poteže riječ nego misao. Riječi koje žive u provinciji su lažljive, ušećereni slatki sirup od kog i sladokusci padaju u komu. Pa se slatke riječi kombinuju s gorkim (i niskim) udarcima.

Provincija voli da čovjeku da novo ime, verbalnu dangu, pa da ga svakim dozivanjem ponovo licemjerno upisuje u svoj kod. Nije dozvoljeno nakon predstave skinuti masku, obrisati šminku. Individualnost se ne prašta. Pod strihom kolektivne sigurnosti uvijek je, tvrdi provincija, toplije.

Ako je politika generalno žena lelujavog morala, u provinciji je bezuba hitrodajka. Ovdje se žustro potvrđuje teza da čovjek ne može da se ostvari izvan političkog. Političarii u provinciji prebivaju po televizijama i keze se s bilborda, presretni što su, makar i uz pomoć komšija, uspjeli svezati čvor na kravati. Jedina korist od njih je što svojom odvratnošću privlače višak odvratnosti običnih, potčinjenih ljudi koji tako nalaze načina da je se otarase.

Zanimljivo mjesto u životu provincije ima i etnomit. Radije se iz bunara vremena zahvata ustajala kišnica mita nego svježa voda realnosti. U mitu se sve već desilo, nema straha od promjena i halapljivim gutljajima se utoli egzistencijalna žeđ. Provincija tako podgrijava fikciju o svom značaju. A uz sigurnost predačkih bubnjeva prosječni provincijski čovjek stiče svoja prva svojstva.

U provinciji se generacije međusobno poprijeko gledaju, rastu nesretne i umiru razočarane, razgovaraju samo da se ne bi shvatile, a svaka spoznaja munjevito biva ismijana. Smušeni provincijski intelektualci, koji sebe tek ovlašno poznaju, često sanjaju o bjekstvu iza brda u dostojniji svijet. Ali "most bez obala" teško je preći. Otpadništvo je bolan i sumnjiv iskorak, a provincija presuđuje u duhu one ruske narodne "nema budale dok ne svrši škole". Pri tom, podjednako prezire i genije i luđake i često ih umije pobrkati.

Ranjeni gradić zbog svega toga u stanju je da godinama umire u agoniji. Ali, preživljava osnovni postulat provincijske luzerske filozofije: "Sve bih ja mogao da je pravde, poštenja, rođaka iz dijaspore, sreće i da me ne mrzi da se bakćem svim tim budalaštinama". Provincija je naoko gostoljubiva, redovno privlači putnike iz velikih gradova kojima se pruža prilika da svoj blijedi štos pretoče u događaj dana.

Provincija bi da bude centar svijeta, ali i da je svijet ostavi na miru. Iza brda se valja svjetski haos, otvorenost, buka i bijes, disonantna zbrka ideja, "muzika pakla" od koje se bježi, upitanost bez gotovih odgovora. Od toga valja pobjeći i zato provincija otpisuje taj svijet, tvrdeći da je jedino ona sačuvala uspomenu na iskrene dane kad je svijet još bio mlad.

Provincija je negdje davno krenula, otresla sa sebe štalske mirise i ruralne fascinacije ali ih nikada nije zaboravila. Zato ih je koćoperski prekrila jakim parfemima, esencijama kiča, poslastičarskim bojama, melodramskim snovima. I ispod fraka svaki čas proviri seljački gunj, u pola riječi probije prosta psovka, kraj bazena izviru štale i obori...

Provincija je svijet koji je ambiciozno krenuo, pa zastao na pola puta, nerazriješen, postavši zujava košnica kompleksa i neispunjenosti. Da li je, uopšte, moguće udahnuti vazduh u provinciji, a ne zakašljati se od razočaranja?

Predrag Vajagić