Ivo Andrić rođen je
9. oktobra 1892. godine u Travniku. Andrićevi roditelji su živjeli u Sarajevu.
Ivo se rodio prilikom majčine posjete rodbini. Kad su Andriću bile dvije
godine, otac mu umire od tuberkuloze, te ga majka odvodi kod muževe sestre
u Višegrad. U Višegradu završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u
Sarajevo, gdje 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju u Sarajevu. Tada počinje
pisati poeziju, a 1911. godine u časopisu Bosanska vila objavljuje svoju prvu
pjesmu "U sumrak".
Ivo Andrić je jedan od najboljih književnika našeg govornog područja. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. godine za ukupno književno djelo, s romanom "Na Drini ćuprija" kao vrhuncem tog djela. Ostavio je veliki književni opus za svog života s ličnim osvrtom na stvarnost koju je pisao u svojim romanima. Umro je 13. marta 1975. godine u Beogradu.
Djela su mu prevedena na više od 30 jezika, dok se roman "Na Drini ćuprija" smatra najprevođenijim i najviše puta objavljivanim romanom sa prostora Balkana.
Ivo Andrić je jedan od najboljih književnika našeg govornog područja. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. godine za ukupno književno djelo, s romanom "Na Drini ćuprija" kao vrhuncem tog djela. Ostavio je veliki književni opus za svog života s ličnim osvrtom na stvarnost koju je pisao u svojim romanima. Umro je 13. marta 1975. godine u Beogradu.
Djela su mu prevedena na više od 30 jezika, dok se roman "Na Drini ćuprija" smatra najprevođenijim i najviše puta objavljivanim romanom sa prostora Balkana.
MISLI
- U kamenu ništa
ljudsko, u ljudima sve kameno.
- Nikad nas nisu
dostojni oni za koje se previše borimo, a oni sami ništa ne daju.
- Dobrota je u ovom
svijetu golo siroče.
- Bolest je
sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna.
- Čovjeka ćete
najbolje upoznati ako ga posmatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli
besplatno.
- Čudno je kako je
malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo
nedostaje!
- Ima ljudi čiji je
život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabe.
- Ima u nekim ljudima
bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi
mogu da stvore i izmisle.
- Imati veliku snagu,
fizičku ili moralnu, a ne zloupotrijebiti je bar ponekad, teško je, gotovo
nemoguće.
- Ko čini dobro, od
njega se jos više dobra očekuje.
- Ko je duga vijeka,
taj nadživi sve, pa i svoje zasluge.
- Ljubav, kad je
iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja.
- Ljudi gotovo cijelog života za sobom vuku obzire, kao lance, i tek na kraju vide koliko su oni bili nepotrebni.
- Ljudi koji sami ne
rade i ne poduzimaju ništa u životu, lako gube strpljenje i padaju u pogreške
kad sude o tuđem radu.
- Ljudi male pameti
rijetko se boje da ne budu dosadni.
- Mladost je sretno
doba u kome čovjek počinje da vjeruje u sebe, a još nije prestao da vjeruje
drugima.
- Mnogi postignu ono
što su htjeli, a izgube sebe.
- Nisu svi ljudi tako
hrđavi kao što to hrđav čovjek misli.
- Ništa ljude ne
vezuje tako kao zajednički i sretno proživljena nesreća.
- Od svog porijekla i
djetinjstva ne može se lahko pobjeći.
- Oko ljepote su
uvijek ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi.
- Rana koja se krije,
sporo i teško zarasta.
- Slabe i plašljive
ljude strah nagoni da rade upravo ono čega se najviše boje.
- Svi smo mi mrtvi,
samo se redom sahranjujemo.
- Tok događaja u
životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te
događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas.
- Toliko je bilo u
životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti.
- U zemlji mržnje
najviše mrze onoga ko ne umije da mrzi.
- Zarazna je i
razorna moć laži.
- Zašto je od svih
stvorova samo čovjeku dano da može da zamrzi svoj život?
- Ljudi su mi teški, njihova surovost i podlost. Vjetrovi su moji prijatelji, oluje moje radosti, sunčeva žega moja naslada, mukla studena jutra moji najsvečaniji časovi .
- Šta vredi imati
mnogo i biti nešto, kad čovjek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni
niskosti u mislima, ni grubosti u riječima, ni nesigurnosti u postupcima, kad
gorka i neumitna a nevidljiva bijeda prati čovjeka u stopu, a taj ljepši, bolji
i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje.
- Ne postoji srednji
put, onaj pravi, koji vodi naprijed, u stalnost, u mir i dostojanstvo, svi se krećemo u krugu, uvijek istim putem, koji vara, a samo se smjenjuju ljudi i
naraštaji koji putuju, stalno varani.
- Ko uspije da pronikne tišinu i dozove je njenim pravim imenom, taj je
postigao najviše što smrtan čovjek može postići. Ona nije više za njega ni
hladna ni nijema, ni pusta ni strašna, nego mu služi i nalazi mu se u svakoj
nevolji, kao onom junaku iz narodne pjesme vila, koju on uhvati za kose i
posestrimi i obaveže zauvijek. Ko uspije da zagrije i oživi samoću, taj je
osvojio svet.
- U ovom društvu podjednako patimo svi, i žene i muškarci, samo su uloge
podijeljene, i to otprilike ovako: Kad mi patimo zbog žena, to je gotovo
redovno zbog toga što žene nisu onakve kakve bismo mi željeli da su. Kad žene
pate zbog nas, to je uvijek stoga što smo ovakvi kakvi jesmo. Ali, što je
glavno, patimo svi i mučimo se često, dugo, svirepo i besmisleno.
- Dođe vrijeme kad se čovjek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je
godinama, polagano i nesvjesno, sam sebi kopao. Napred ne može, natrag nema
kud. Riječi nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove? Ne
sjeća se pravo ni svoga imena. Tada vidi čovjek da na zemlji postoji samo jedno
istinsko stradanje, to je: muka nemirne savjesti.
- Budite nepovjerljivi prema sebi, svojim osjećanjima i raspoloženjima. Budite
nepovjerljivi prema sebi pa nećete imati potrebe da budete pretjerano
nepovjerljivi prema cijelom ostalom svijetu. A time ćete biti bolji,
pravedniji, svima prijatniji, i sami sebi lakši. Čim osjetite opštu zlovolju
prema svijetu i nepovjerenje prema ljudima, više nego što je to razumno
opravdano i potrebno, odmah budite na oprezu, ali prema samom sebi, i obratite
pažnju na svoju unutrašnjost, jer to je najbolji znak da nešto u vama nije u
redu.
- Ne smrt, zaborav rješava sve. Zaborav, i to ne samo pojmova, riječi i lica,
nego svega što postoji i živi. Zaborav tijela i zaborav vremena. Zaborav, da bi
se moglo predahnuti i živjeti dalje u tijelu bez sjećanja, s duhom bez imena.
Zaborav, smrt s pravom na nadu.
- Tražeći ono što mi treba, a što ni sam ne znam tačno šta je, išao sam od
čovjeka do čovjeka, i vidio sam da svi zajedno imaju manje nego što imam ja
koji ništa nemam, i da sam kod svakoga ostavio ponešto od onoga što nemam i što
tražim.
- U prvoj polovini života čovjek želi i radi ono čega će se u drugoj polovini
stidjeti i odricati, a druga polovina mu prođe u uzaludnim pokušajima da se
popravi ili bar zataška ono što se radilo u prvoj. Tako se na kraju sve potire
i svodi na nulu. Ostaju samo kajanje i stid.
- Ima ljudi čiji je život trag u vodi. Nevidljivi su, nečujni, nestvarni, bez
otisaka u pješčanoj pustinji čovječnosti. Ne znamo odakle su među nas došli, a
kad odu, zašto su i kuda otišli. Dok su bogovi zemljom hodali, tako smo ih
prepoznavali. Kad nas napustiše, od njihove moći ljudi naslijediše jedino
sposobnost da žive, ali ne da budu.
- Toliko mjesta i vremena treba da se čovjek začne, rodi i odraste, a samo
jedan trenutak i nekoliko pedalja zemlje dovoljni su da taj isti čovjek mine
kao da nikad nije niti postojao.
- Teško onom koji mora nekog drugog (ma ko taj bio) da unizi, da bi sebe
uzdigao, bolje rečeno da bi imao iluziju da se uzdigao.
- Čim vidiš da neko, u razgovoru, bez potrebe tumači tuđe postupke, ili riječi,
ili čak samo namjere i izvodi samovoljne zaključke i donosi stroge sudove koji
su u stvari presude znaj da nije dobar čovjek ni na dobrom putu! I kloni ga se
kad god možeš!
- Ne postoje žene koje su ružne, ni smiješne, ni odvratne po onome što im
priroda oduzima, ni po onome što vremenom gube od svoje ljepote,
nego po onome što one same žele da joj dodaju.
- Takozvani praktični ljudi bili bi vrlo korisni i zasluživali bi svaku pohvalu
i poštovanje kad od te svoje praktičnosti ne bi željeli napraviti smisao života
i razlog svog opstanka, opravdanje za podjarmljivanje i teroriziranje svih onih
koji su lišeni toga praktičnoga smisla, ali zato sposobni za druge, možda više
i bolje podvige.
- Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim,
ponekad kako moram. Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća. Zato ja volim male
stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još poneku
šetnju između očekivanog i neplaniranog.
- Kad bih bio siguran da me neće čuti i odmah poslušati ona gomila prosječnih i nedarovitih ljudi koji su i inače uvijek spremni da sebe i sve svoje uzdižu i precjenjuju, ja bih mladim i darovitim našim ljudima dao jedan savjet.
- Radite, rekao bih im, svoj posao ne gledajući ni lijevo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od svijeta oko sebe (što manje to bolje), ali mnogo od sebe i svoga djela.
- Uvjeren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizu cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je željela da uradi i postigne.
- Želite mnogo, težite smjelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama.
- Težite smjelo ka savršenstvu velikih djela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jeftinog samozadovoljstva i tašte veličine.
- Ciljevima svojim živite, a trošite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata.
- Često pomišljajte da je život jači i svijet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage.
- Htjeti daleko i željeti mnogo, kad je riječ o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije grijeh, nije opasno.
- Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači iznevjeriti i sebe i druge, ostati dužan životu.
- Budite nepovjerljivi i stvarni, strogi prema sebi pri izvođenju svake pojedinosti, skromni pri njihovoj ocjeni, ali kod postavljanja ciljeva budite hrabri i velikodušni, mislite smjelo i gledajte daleko.
.jpg)
