Jaka osoba

Svijet danas u mnogim stvarima izgleda kao borilište.

Nastoj dobiti utakmicu ili otiđi sa igrališta što prije da se drugi ne hrane tvojim porazom, važi nepisano pravilo. No ponekad nas svi ti udarci života očvrsnu tako da postanemo jaka osoba. No što to znači?

Jaka osoba je ona osoba koja ne mora svoje stavove prilagođavati stavovima drugih jer je svijesna da joj to neće promijeniti život na bolje, niti će joj donijeti išta pozitivnoga osim neprestanoga prilagođavanja drugome.

Jaka osoba je ona osoba koja neće kompromitirati svoju osobnost samo da bude prihvaćena od onih kojima to ništa ne znači već će se svakoga dana truditi biti što prepoznatljivija u onome što je čini originalom. Jaka osoba je ona osoba koja, iako su je okolnosti i drugi ljudi razbili na stotine komadića imati snage skupiti sve to i opet otići uzdignute glave, znajući da će se ponovno vratiti u formu i na koncu dobiti bitku koju je ovaj put izgubila.

Jaka osoba je ona osoba koja se ne vraća u svoju prošlost, niti biježi u neku imaginarnu budućnost već se suočava ne samo problemima izvan sebe već i sa problemima u sebi. Jaka osoba nikada neće biti nečija igračka, već će sama voditi igru svoga života, shvaćajući da ukoliko život bude uzimala previše ozbiljno počet će se ubijati od te ozbiljnosti, no ukoliko ga bude doživljavala mnogo ležernije takav će i postati.

Zato ne dopustite da drugi ljudi odlučuju što ćete biti i postati. Njihove negativne riječi, sumnje, strahove, nesigurnosti držite na distanci. Jaki ćete postati kada shvatite da vam nitko ne može niti dati, niti oduzeti vrijednost koju nosite u sebi, to je ono što ste vi od sebe napravili tijekom svoga života, tijekom svih izazova i problema koje ste prošli i iz kojih ste izašli iako okrnjeni i ranjeni, na koncu jači i svijesniji svega.

Mario Žuvela

Čekaj me - Konstantin Simonov

"Čekaj me" je jedna od najljepših ljubavnih poema ikada napisanih. Ona je hronika jedne emocije, veće od života, i jednog neočekivanog čuda. Tako dirljiva i veličanstvena u svojoj jednostavnosti i dubini. Poemu potpisuje veliki ruski pisac Konstantin Simonov, koji je stihove zabilježio u jeku rata, siguran da se neće vratiti kući. Posvećena je čuvenoj ruskoj glumici Valentini Serovoj, koju je bezuslovno volio i o kojoj je godinama maštao. Uvjeren da se neće vratiti živ s fronta u njen zagrljaj, Konstantin je svojoj izabranici skovao stihove, kazivajući joj da njegova ljubav ne poznaje vrijeme i da je veća čak i od smrti. Priča je imala sretan kraj, pjesnik je preživio ratni front, i sa svojom dragom se vjenčao 1943. godine. A pjesma o ljubavi koja nadjačava smrt obišla je cijeli svijet.

ČEKAJ ME

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,

samo me čekaj dugo.

Čekaj me i kada žute kiše

noći ispune tugom.

Čekaj i kada vrućine zapeku,

i kada mećava briše,

čekaj i kada druge niko

ne bude čekao više.

Čekaj i kada pisma prestanu

stizati izdaleka,

čekaj i kada čekanje dojadi

svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.

Ne slušaj kad ti kažu

kako je vrijeme da zaboraviš da te nade lažu.

Nek povjeruju i sin i mati

da više ne postojim,

neka se tako umore čekati

i svi drugovi moji,

i gorko vino za moju dušu

nek piju kod ognjišta.

Čekaj. I nemoj sjesti s njima,

i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,

sve smrti me ubiti neće.

Nek kaže ko me čekao nije:

Taj je imao sreće!

Ko čekati ne zna, taj neće shvatiti

niti će znati drugi

da si me spasila ti jedina

čekanjem svojim dugim.

Nas dvoje samo znaćemo kako

preživjeh vatru kletu, 

naprosto, ti si čekati znala

kao niko na svijetu.

Ivo Andrić

Ivo Andrić rođen je 9. oktobra 1892. godine u Travniku. Andrićevi roditelji su živjeli u Sarajevu. Ivo se rodio prilikom majčine posjete rodbini. Kad su Andriću bile dvije godine, otac mu umire od tuberkuloze, te ga majka odvodi kod muževe sestre u Višegrad. U Višegradu završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gdje 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju u Sarajevu. Tada počinje pisati poeziju, a 1911. godine u časopisu Bosanska vila objavljuje svoju prvu pjesmu "U sumrak".

Ivo Andrić je jedan od najboljih književnika našeg govornog područja. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. godine za ukupno književno djelo, s romanom "Na Drini ćuprija" kao vrhuncem tog djela. Ostavio je veliki književni opus za svog života s ličnim osvrtom na stvarnost koju je pisao u svojim romanima. Umro je 13. marta 1975. godine u Beogradu.

Djela su mu prevedena na više od 30 jezika, dok se roman "Na Drini ćuprija" smatra najprevođenijim i najviše puta objavljivanim romanom sa prostora Balkana.

MISLI

- U kamenu ništa ljudsko, u ljudima sve kameno.

- Nikad nas nisu dostojni oni za koje se previše borimo, a oni sami ništa ne daju.

- Dobrota je u ovom svijetu golo siroče.

- Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna.

- Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga posmatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno.

- Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!

- Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabe.

- Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle.

- Imati veliku snagu, fizičku ili moralnu, a ne zloupotrijebiti je bar ponekad, teško je, gotovo nemoguće.

- Ko čini dobro, od njega se jos više dobra očekuje.

- Ko je duga vijeka, taj nadživi sve, pa i svoje zasluge.

- Ljubav, kad je iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja.

- Ljudi gotovo cijelog života za sobom vuku obzire, kao lance, i tek na kraju vide koliko su oni bili nepotrebni.

- Ljudi koji sami ne rade i ne poduzimaju ništa u životu, lako gube strpljenje i padaju u pogreške kad sude o tuđem radu.

- Ljudi male pameti rijetko se boje da ne budu dosadni.

- Mladost je sretno doba u kome čovjek počinje da vjeruje u sebe, a još nije prestao da vjeruje drugima.

- Mnogi postignu ono što su htjeli, a izgube sebe.

- Nisu svi ljudi tako hrđavi kao što to hrđav čovjek misli.

- Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i sretno proživljena nesreća.

- Od svog porijekla i djetinjstva ne može se lahko pobjeći.

- Oko ljepote su uvijek ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi.

- Rana koja se krije, sporo i teško zarasta.

- Slabe i plašljive ljude strah nagoni da rade upravo ono čega se najviše boje.

- Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo.

- Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas.

- Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti.

- U zemlji mržnje najviše mrze onoga ko ne umije da mrzi.

- Zarazna je i razorna moć laži.

- Zašto je od svih stvorova samo čovjeku dano da može da zamrzi svoj život?

- Ljudi su mi teški, njihova surovost i podlost. Vjetrovi su moji prijatelji, oluje moje radosti, sunčeva žega moja naslada, mukla studena jutra moji najsvečaniji časovi .

- Šta vredi imati mnogo i biti nešto, kad čovjek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u riječima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva bijeda prati čovjeka u stopu, a taj ljepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje.

- Ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi naprijed, u stalnost, u mir i dostojanstvo, svi se krećemo u krugu, uvijek istim putem, koji vara, a samo se smjenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani.

- Ko uspije da pronikne tišinu i dozove je njenim pravim imenom, taj je postigao najviše što smrtan čovjek može postići. Ona nije više za njega ni hladna ni nijema, ni pusta ni strašna, nego mu služi i nalazi mu se u svakoj nevolji, kao onom junaku iz narodne pjesme vila, koju on uhvati za kose i posestrimi i obaveže zauvijek. Ko uspije da zagrije i oživi samoću, taj je osvojio svet.

- U ovom društvu podjednako patimo svi, i žene i muškarci, samo su uloge podijeljene, i to otprilike ovako: Kad mi patimo zbog žena, to je gotovo redovno zbog toga što žene nisu onakve kakve bismo mi željeli da su. Kad žene pate zbog nas, to je uvijek stoga što smo ovakvi kakvi jesmo. Ali, što je glavno, patimo svi i mučimo se često, dugo, svirepo i besmisleno.

- Dođe vrijeme kad se čovjek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvjesno, sam sebi kopao. Napred ne može, natrag nema kud. Riječi nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove? Ne sjeća se pravo ni svoga imena. Tada vidi čovjek da na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje, to je: muka nemirne savjesti.

- Budite nepovjerljivi prema sebi, svojim osjećanjima i raspoloženjima. Budite nepovjerljivi prema sebi pa nećete imati potrebe da budete pretjerano nepovjerljivi prema cijelom ostalom svijetu. A time ćete biti bolji, pravedniji, svima prijatniji, i sami sebi lakši. Čim osjetite opštu zlovolju prema svijetu i nepovjerenje prema ljudima, više nego što je to razumno opravdano i potrebno, odmah budite na oprezu, ali prema samom sebi, i obratite pažnju na svoju unutrašnjost, jer to je najbolji znak da nešto u vama nije u redu.

- Ne smrt, zaborav rješava sve. Zaborav, i to ne samo pojmova, riječi i lica, nego svega što postoji i živi. Zaborav tijela i zaborav vremena. Zaborav, da bi se moglo predahnuti i živjeti dalje u tijelu bez sjećanja, s duhom bez imena. Zaborav, smrt s pravom na nadu.

- Tražeći ono što mi treba, a što ni sam ne znam tačno šta je, išao sam od čovjeka do čovjeka, i vidio sam da svi zajedno imaju manje nego što imam ja koji ništa nemam, i da sam kod svakoga ostavio ponešto od onoga što nemam i što tražim.

- U prvoj polovini života čovjek želi i radi ono čega će se u drugoj polovini stidjeti i odricati, a druga polovina mu prođe u uzaludnim pokušajima da se popravi ili bar zataška ono što se radilo u prvoj. Tako se na kraju sve potire i svodi na nulu. Ostaju samo kajanje i stid.

- Ima ljudi čiji je život trag u vodi. Nevidljivi su, nečujni, nestvarni, bez otisaka u pješčanoj pustinji čovječnosti. Ne znamo odakle su među nas došli, a kad odu, zašto su i kuda otišli. Dok su bogovi zemljom hodali, tako smo ih prepoznavali. Kad nas napustiše, od njihove moći ljudi naslijediše jedino sposobnost da žive, ali ne da budu.

- Toliko mjesta i vremena treba da se čovjek začne, rodi i odraste, a samo jedan trenutak i nekoliko pedalja zemlje dovoljni su da taj isti čovjek mine kao da nikad nije niti postojao.

- Teško onom koji mora nekog drugog (ma ko taj bio) da unizi, da bi sebe uzdigao, bolje rečeno da bi imao iluziju da se uzdigao.

- Čim vidiš da neko, u razgovoru, bez potrebe tumači tuđe postupke, ili riječi, ili čak samo namjere i izvodi samovoljne zaključke i donosi stroge sudove koji su u stvari presude znaj da nije dobar čovjek ni na dobrom putu! I kloni ga se kad god možeš!

- Ne postoje žene koje su ružne, ni smiješne, ni odvratne po onome što im priroda oduzima, ni po onome što  vremenom gube od svoje ljepote, nego po onome što one same žele da joj dodaju.

- Takozvani praktični ljudi bili bi vrlo korisni i zasluživali bi svaku pohvalu i poštovanje kad od te svoje praktičnosti ne bi željeli napraviti smisao života i razlog svog opstanka, opravdanje za podjarmljivanje i teroriziranje svih onih koji su lišeni toga praktičnoga smisla, ali zato sposobni za druge, možda više i bolje podvige.

- Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još poneku šetnju između očekivanog i neplaniranog.

- Kad bih bio siguran da me neće čuti i odmah poslušati ona gomila prosječnih i nedarovitih ljudi koji su i inače uvijek spremni da sebe i sve svoje uzdižu i precjenjuju, ja bih mladim i darovitim našim ljudima dao jedan savjet.

- Radite, rekao bih im, svoj posao ne gledajući ni lijevo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od svijeta oko sebe (što manje to bolje), ali mnogo od sebe i svoga djela.

- Uvjeren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizu cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je željela da uradi i postigne.

- Želite mnogo, težite smjelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama.

- Težite smjelo ka savršenstvu velikih djela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jeftinog samozadovoljstva i tašte veličine.

- Ciljevima svojim živite, a trošite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata.

- Često pomišljajte da je život jači i svijet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage.

- Htjeti daleko i željeti mnogo, kad je riječ o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije grijeh, nije opasno.

- Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači iznevjeriti i sebe i druge, ostati dužan životu.

- Budite nepovjerljivi i stvarni, strogi prema sebi pri izvođenju svake pojedinosti, skromni pri njihovoj ocjeni, ali kod postavljanja ciljeva budite hrabri i velikodušni, mislite smjelo i gledajte daleko.