Dževad Karahasan

Dževad Karahasan, rođen u Duvnu 1953. godine. On je BiH književnik, dramatičar, esejist, romanopisac. Cijenjen i uspješan dramski autor, prije svega u zemljama njemačkog govornog područja. Ovaj pisac, po mišljenju mnogih, dijeli u tom aspektu sudbinu jednoga od svojih uzora, Miroslava Krleže. Fasciniran  je pozorištem za koje je napisao veći broj priznatih drama, no njegova najsnažnija djela su romani.

Roman "Istočni divan", je djelo o sufijskom mučeniku i svecu Al-Halladžu, kompleksna studija u kojoj se preklapaju vjerno rekonstruirani ambijent Bagdada u 8. vijeku i egzistencijalno-spiritualna drama legendarnog pjesnika i mislioca. 

"Dnevnik selidbe" je upečatljiva memoarska proza, prikaz opsade Sarajeva i funkcioniranja ljudske zajednice u neljudskim okolnostima, dok je kratki roman "Sara i Serafina", o dvostrukom identitetu, stalnoj prisutnosti smrti i apsurdnoj pogibiji u opkoljenom gradu virtuozno djelo ispričano u jednom dahu. Tu su i mnoga druga djela sa izvanrednim književnim izražajem.

Dževad Karahasan pripada kategoriji BiH i evropskih pisaca kojima je strana jeftina politizacija, književno-politički marketing i podilaženje izvanliterarnim trendovima.

MISLI

- Ima dana koji nisu trebali svanuti. A ako su morali, ako je nužno da svane baš svaki dan, morala bi postojati neka mogućnost da čovjek izbjegne dan koji mu sigurno ne treba, recimo da se tog dana ne probudi ili da nekako drugačije ostane izvan njega. Bez te mogućnosti čovjek nije slobodan, nema i ne može biti slobodne volje u biću koje ne može odlučiti makar o onome što neće.

- Možda se bezizlaz čovjeka iz ovih krajeva, njegova jadna nemogućnost da dosegne ljudsku potpunost i pojedinačnost, da se dovrši kao ljudsko biće i, zahvaljujući tome, odluči i učini nešto u svoje ime... možda se ta uronjenost ovdašnjeg čovjeka u ovdašnje magle i kolektivitete... tako bolno očigledno pokazuje u njegovoj omiljenoj zabavi koja je, naravno, mnogo više od zabave... Ta porazna slika ovdašnjeg ljudskog bezizlaza je takozvano narodno kolo.

- Možda će se jednom ljudski svijet i uređivati prema nalozima razuma, ali će to biti dosadan i suh svijet, bez ičega od onog zbog čega vrijedi živjeti i na šta se život i ljudi sa radošću troše.

-Sjeti se kako lijepo kažeš da je čovjeku strašno na ovome svijetu baš zato što mu je dragi Bog naložio da zna, a ograničio mu znanje da se ne bi uzdigao preko svojih granica.

- Postupajući dobro, čovjek se neće ogriješiti ni o predaju ni o običaje, ni o vjeru ni o svoju prirodu.

- Život čestitog čovjeka i prolazi u tome da riješi jedan problem i tako napravi dva nova. Što se tu može.

- Sve dotle dok u duhu možeš obnoviti sjećanje na svijetlu kuhinju po kojoj se kreće i u kojoj govori jedna dobra žena ti nisi potpuno izgubljen, sve dotle dok znaš da negdje postoji takva kuhinja i da u njoj ima jedno mjesto za tebe ti nisi potpuno sam. I sve dok su takve kuhinje moguće tvoj svijet je stvaran i ispunjen smislom. 

- Čovjekov razum vrijedi donekle, vrijedi onoliko koliko čovjek zna i samo do te granice on može nešto uređivati I nešto se dogovarati. Sve što je izvan te granice neka ostane onako kako je, jer je sigurno uređeno mnogo bolje nego što bi čovjek uredio, ma koliko znao i ma kako razuman bio.

- Pitam se šta bi bilo s ljudima da nije rada. Čime bi tada odgađali strah i odmicali vlagu od sebe. Čini mi se da jedemo i spavamo, stoku tjeramo i borimo se, pišemo i vjerujemo, samo radi toga da odgodimo strah i da što dalje od sebe odmaknemo ono konačno osjećanje da ništa na svijetu nije radi nas i da svojom voljom ne možemo pokrenuti ni prašinu sa svog ogrtača.

- Biti oprezan znači znati ono što se oko tebe događa, ono što ljudi u tvojoj blizini misle i rade, znati ko je s kim i ko protiv koga, znati šta kome manjka i šta ko želi.

-Tada sam tu osobinu kod sebe zapazio prvi put i iskreno se začudio: što mi je čovjek odvratniji, više se trudim oko njega, što neko jasnije pokazuje da me neće, ja mu se više namećem i osjećam jaču želju da me prihvati.

- Najbolji primjer temeljne barbarizacije koja se nad nama provodi je uvjerenje da jednom SMS porukom možemo izraziti svoja duhovna osjećanja.

- Nama je prividno znanje potpuno pojelo život. Svi hoće da budu bogati, moćni i lijepi. Svi hoće da se podvrgnu estetskoj operaciji. Svi hoćemo da izgledamo, niko neće da bude. Ako mi date lijep, pravilan nos, pune usne, blago zatamnjen ten, možda ću ja izgledati bolje, ali hoću li to i dalje biti ja? Jer, pazite, ja bih rekao da mi živimo u religiji konzumerizma, potrošnje. Ta religija nam stalno proizvodi čežnje, stalno nam nudi iluzije, predodžbe i tako nas stalno odvodi iz nas. I svi danas izgledamo, niko nije. Nama se danas pokušava prodati priča kojom bi mnogo novca, još više novca moglo kupiti sreću, ljubav, radost i uporno nas se pokušava navesti da zaboravimo da nije bogat onaj koji ima mnogo, nego onaj kome ništa ne treba. Zašto naša današnja kultura nama ne da da živimo i budemo ono što jesmo? Zato što današnjoj zapadnoj kulturi ne trebaju živi ljudi nego potrošači, a da biste bili potrošač, vi morate stalno željeti da više imate i biti spremni da stalno više kupujete i trošite. A da biste to stalno željeli, ne smijemo vam dozvoliti da se počnete baviti sobom i svojim životom. Zato, evo vam jeftini, ako treba besplatni mobiteli da bez prestanka pišete i primate SMS-ove u kojima nema ničega osim informacije. Evo vam 79 TV programa na kojima će se vrtiti strašno atraktivne, kobajagi, uzbudljive emisije koje vam ne daju da se sastanete sa sobom. Ljudi zapravo kao da bježe od sebe uvođenjem svih tih pomagala i „olakšica“.To je to. Bježe od sebe, jer su izgubili sposobnost da se raduju, da budu osjećajni, da budu ono što jesu. 

- Ako nekoga volite, volite ga zbog njegovih nedostataka. I razlika između čovjeka kojeg volimo i čovjeka koji nam ide na živce je u tome što su nam nedostaci čovjeka kojeg volimo simpatični.

- Jer ljubav je čudo, ne možemo znati zašto nekoga volimo. Naša epoha lažnog, prividnog znanja, naša bolesna ambicija da znamo sve i to pouzdano ne dozvoljava nam da priznamo kako temeljne stvari ne znamo i ne možemo znati.

Abdulah Sidran

Vinsent van Gog

Vinsent van Gog (Vincent Willem van Gogh) je holandski slikar, grafičar i crtač. On je prethodnik čitavog evropskog ekspresionizma. On je jedan od prvih umjetnika koji je deformisao prirodni oblik da bi postigao što jaču i intezivniju izraženost. Svaki njegov autoportret je dio njegove autobiografije i u njimu se odslikava njegova životna drama. Njegov je uticaj ogroman u čitavom svjetskom slikarstvu. Ostavio je veliki opus (850 slika i više od 900 crteža i akvarela) rasut po mnogim galerijama Evrope i Amerike.

Jedan od najslavnijih umjetnika svih vremena. Rodio se 30. marta 1853. godine, u Zundertu, gradiću na jugu Holandije. Majka mu je bila ispunjena strahom i sumnjama hoće li preživjeti jer je godinu dana prije, na isti dan, izgubila sina. Ta energija brige, sumnje i straha obilježile su cijeli Vinsentov život. Kao dijete je bio svadljiv i samovoljan dječak koji je volio životinje i cvijeće. Već kao dječak je privlaćio pažnju roditelja praveći glinene igračke ili crteže, ali ćim bi osjetio da pokazuju interes, on bi odmah sve uništio. Bio je snažno vezan za svog mlađeg brata Tea, a kasnije i ovisan o njemu. Odrasli su zajedno među žitnim poljima i mirisnim šumama pinija u ozračju ljepote, boja i zvukova Brabanta. S dvanaest godina morao je napustiti idilično mjestašce i uputiti se u novi život. Prvo je radio u Hagu kao trgovac umjetnina uvjeravajući sebe da je zadovoljan, zatim u Londonu gdje je doživio prvo ljubavno razočaranje. Nakon tog iskustva ništa više nije bilo isto, kao da je njegovo biće podsvjesno željelo neuspjeh kako bi potvrdilo kasnije ponašanje.

Brižni roditelji osjetili su da mu se nešto teško dogodilo. Počeo se povlačiti, bivao usamljen, tih, potišten i okretao se vjeri tražeći u njoj spas. Potpuno klonuće dogodilo se kad je ostao bez posla, bez nade i duboko razočaran. Strastven i teške naravi, jedino se otvarao svom bratu Teu u dugim pismima koje su razmjenjivali od 1872. godine pa sve do smrti. Pisma su bila puna ljubavi, podrške i razumijevanja, jer ga je brat najbolje poznavao. Vinsenta je nosila ljubav prema bijednima i poniženima, pa je podučavao djecu i posjećivao bolesne i ranjene, mada je i njemu samom bila je potrebna pomoć. 

Od 1880. godine otkrio je u sebi impuls koji ga je vodio ka slikanju i otada više nije gubio vjeru u slikanje i crtanje. I druga njegova ljubavna priča nesretno je završila, tako da je potpuno izgubio želju za druženjem. Iz sažaljenja i samokažnjavanja prigrlio je prostitutku s dvoje djece, neuglednu ženu koja mu je pozirala za sliku „Tuga“ (1882.). Time je potpuno zatvorio vrata vanjskom svijetu. Ostao je jedino Teo.

Početkom 1886. godine boravi u Parizu, na Montmartreu, gdje postaje Cormonov učenik, a nakon toga živi s bratom i doživljava potpuni iskorak u svom slikarskom izrazu. Sljedeće godine započinje prijateljstvo s avangardnim slikarom Polom Gogenom koje će završiti kobno za Vinsenta. U nastupu ludila i očaja pokušao ga je ubiti, a sebi je odrezao uho. Njihov odnos se tu naglo prekinuo ali ne i ugasio. Dvije godine nakon tog neobičnog ispada krenuo je na liječenje kod dr. Paula Gačeta, za kojeg je rekao da je bolesniji od njega.

Mahnito je crtao i silovito stvarao bez predaha. Pripadao je onoj vrsti koja rađa velike umjetnike. Za Vincenta se govori kako je prethodnik europskog ekspresionizma, jer je u
svojim slikama dao izraz  sirovog i grubog svijeta u kakvom je živio, a ipak je u njemu pronalazio najsvjetlije i najiskričavije detalje. Prve slike su mu tamne, malog formata i gotovo sve su obrubljene crnom bojom, s motivima rudara i njihovog teškog života.

Skoro sve njegove najbolje slike su nastale u posljednje tri godine života na francuskom jugu, u Arlesu. To su Portret dr. Gačeta, Žitno polje s čempresima, Zvjezdano nebo, Irisi, Kukuruzi, Suncokreti,  Autoportret. Slikao je gotovo jednu sliku dnevno. Sve u intenzivnim bojama, pojednostavljenim oblicima i valovitim crtama koje ostavljaju dojam duboke senzibilnosti. U tim nesavršenim, a opet u potpunosti savršenim oblicima suncokreta, očituju se i život i smrt istovremeno. Sve podliježe starenju i truljenju, ali ono što ostaje je sjaj ulovljenog trenutka, izraz ljepote duše. Vincent u svemu nalazi simboliku, tako da suncokrete vidi kao duše koje se okreću svjetlu. Boju nanosi gustim i nemirnim potezima kista tako zaneseno, da je na nekim mjestima debeli namaz, dok se na nekim mjestima vidi platno. Posebno su privlačne sitne sjemenke i ustreptali drhtaj čaški.

Istina je, da je slavni slikar za vrijeme svog iznimno kratkog života, odavao dojam nesređene i neurotične osobe,  koja je činila možda nama nerazumljive poteze, ali je neosporno da je bio genije, usamljenik i neshvaćeni slikar, koji je živio svoju umjetnost. Stvaralačka energija koju je Vinsent u trenucima nadahnuća kanalizirao, očito je bila tako jaka, potresna i zbunjujuća da joj je podlegao. U ljetnu večer, usred polja, u Auversu (Francuska) pucao je u sebe, a ranama je podlegao 29. jula 1890. godine. Imao je misiju prikazati ljudsku dramu i neshvaćenost u svom najtežem obliku. 

Za sobom ostavio 850 slika i više od 900 crteža i akvarela. U muzejima širom svijeta, kao i u privatnim kolekcijama, njegove slike natprirodno sjaje, dišu, čak i mijenjaju boju i prenose kosmičke poruke onima koji „čuju“, a ima ih sve više.

 MISLI

- Sanjam svoju sliku i slikam svoj san.

- Ja ne znam ništa sa sigurnošću, ali pogled na zvijezde me tjera da sanjam.

- Budite svjesni zvijezda i beskonačnosti. Tada se život čini gotovo očaravajućim.

- Uložio sam svoje srce i dušu u svoj posao i izgubio sam razum u tom poslu.

- Ribari znaju da je more opasno a oluja strašna, ali nikada u ovim opasnostima nisu pronašli dovoljan razlog da ostanu na kopnu.

- Srce čovjeka je vrlo slično moru, ima oluje, plime i oseke, a u dubinama ima i svoje bisere.

- Što više razmišljam o sebi, to više shvatam da nema veće umjetnosti nego voljeti druge.

- Ja ne pokušavam naslikati ono što mi je pred očima, već se služim bojom da njome silovito izrazim sebe.

- Šta sam ja u očima većine ljudi; ništavnost, ekscentrik ili neugodna osoba, neko ko nema položaj u društvu i nikad ga neće imati; ukratko najniži od najnižih. U redu, čak i ako je to apsolutno istina, onda bih jednog dana htio svojim radom pokazati šta takav ekscentrik, ima u svom srcu. To je moja ambicija, koja se zasniva manje na ogorčenosti, nego na ljubavi, više na osjećaju spokojstva nego na strasti. Iako sam često u dubini jada, unutar mene još uvijek vlada smirenost, čista harmonija i muzika. Slike ili crteže vidim u najsiromašnijim kućicama, u najprljavijim uglovima i moj um je neodoljivo snažan za tim stvarima.

Poznatija djela:

Zvjezdana noć

Irisi

Suncokreti

Portret Dr. Gačeta

Žitno polje s čempresima

Pjer Ogist Renoar

Ivo Andrić

Ivo Andrić rođen je 9. oktobra 1892. godine u Travniku. Andrićevi roditelji su živjeli u Sarajevu. Ivo se rodio prilikom majčine posjete rodbini. Kad su Andriću bile dvije godine, otac mu umire od tuberkuloze, te ga majka odvodi kod muževe sestre u Višegrad. U Višegradu završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gdje 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju u Sarajevu. Tada počinje pisati poeziju, a 1911. godine u časopisu Bosanska vila objavljuje svoju prvu pjesmu "U sumrak".

Ivo Andrić je jedan od najboljih književnika našeg govornog područja. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. godine za ukupno književno djelo, s romanom "Na Drini ćuprija" kao vrhuncem tog djela. Ostavio je veliki književni opus za svog života s ličnim osvrtom na stvarnost koju je pisao u svojim romanima. Umro je 13. marta 1975. godine u Beogradu.

Djela su mu prevedena na više od 30 jezika, dok se roman "Na Drini ćuprija" smatra najprevođenijim i najviše puta objavljivanim romanom sa prostora Balkana.

MISLI

- U kamenu ništa ljudsko, u ljudima sve kameno.

- Nikad nas nisu dostojni oni za koje se previše borimo, a oni sami ništa ne daju.

- Dobrota je u ovom svijetu golo siroče.

- Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna.

- Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga posmatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno.

- Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!

- Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabe.

- Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle.

- Imati veliku snagu, fizičku ili moralnu, a ne zloupotrijebiti je bar ponekad, teško je, gotovo nemoguće.

- Ko čini dobro, od njega se jos više dobra očekuje.

- Ko je duga vijeka, taj nadživi sve, pa i svoje zasluge.

- Ljubav, kad je iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja.

- Ljudi gotovo cijelog života za sobom vuku obzire, kao lance, i tek na kraju vide koliko su oni bili nepotrebni.

- Ljudi koji sami ne rade i ne poduzimaju ništa u životu, lako gube strpljenje i padaju u pogreške kad sude o tuđem radu.

- Ljudi male pameti rijetko se boje da ne budu dosadni.

- Mladost je sretno doba u kome čovjek počinje da vjeruje u sebe, a još nije prestao da vjeruje drugima.

- Mnogi postignu ono što su htjeli, a izgube sebe.

- Nisu svi ljudi tako hrđavi kao što to hrđav čovjek misli.

- Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i sretno proživljena nesreća.

- Od svog porijekla i djetinjstva ne može se lahko pobjeći.

- Oko ljepote su uvijek ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi.

- Rana koja se krije, sporo i teško zarasta.

- Slabe i plašljive ljude strah nagoni da rade upravo ono čega se najviše boje.

- Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo.

- Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas.

- Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti.

- U zemlji mržnje najviše mrze onoga ko ne umije da mrzi.

- Zarazna je i razorna moć laži.

- Zašto je od svih stvorova samo čovjeku dano da može da zamrzi svoj život?

- Ljudi su mi teški, njihova surovost i podlost. Vjetrovi su moji prijatelji, oluje moje radosti, sunčeva žega moja naslada, mukla studena jutra moji najsvečaniji časovi .

- Šta vredi imati mnogo i biti nešto, kad čovjek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u riječima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva bijeda prati čovjeka u stopu, a taj ljepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje.

- Ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi naprijed, u stalnost, u mir i dostojanstvo, svi se krećemo u krugu, uvijek istim putem, koji vara, a samo se smjenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani.

- Ko uspije da pronikne tišinu i dozove je njenim pravim imenom, taj je postigao najviše što smrtan čovjek može postići. Ona nije više za njega ni hladna ni nijema, ni pusta ni strašna, nego mu služi i nalazi mu se u svakoj nevolji, kao onom junaku iz narodne pjesme vila, koju on uhvati za kose i posestrimi i obaveže zauvijek. Ko uspije da zagrije i oživi samoću, taj je osvojio svet.

- U ovom društvu podjednako patimo svi, i žene i muškarci, samo su uloge podijeljene, i to otprilike ovako: Kad mi patimo zbog žena, to je gotovo redovno zbog toga što žene nisu onakve kakve bismo mi željeli da su. Kad žene pate zbog nas, to je uvijek stoga što smo ovakvi kakvi jesmo. Ali, što je glavno, patimo svi i mučimo se često, dugo, svirepo i besmisleno.

- Dođe vrijeme kad se čovjek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvjesno, sam sebi kopao. Napred ne može, natrag nema kud. Riječi nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove? Ne sjeća se pravo ni svoga imena. Tada vidi čovjek da na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje, to je: muka nemirne savjesti.

- Budite nepovjerljivi prema sebi, svojim osjećanjima i raspoloženjima. Budite nepovjerljivi prema sebi pa nećete imati potrebe da budete pretjerano nepovjerljivi prema cijelom ostalom svijetu. A time ćete biti bolji, pravedniji, svima prijatniji, i sami sebi lakši. Čim osjetite opštu zlovolju prema svijetu i nepovjerenje prema ljudima, više nego što je to razumno opravdano i potrebno, odmah budite na oprezu, ali prema samom sebi, i obratite pažnju na svoju unutrašnjost, jer to je najbolji znak da nešto u vama nije u redu.

- Ne smrt, zaborav rješava sve. Zaborav, i to ne samo pojmova, riječi i lica, nego svega što postoji i živi. Zaborav tijela i zaborav vremena. Zaborav, da bi se moglo predahnuti i živjeti dalje u tijelu bez sjećanja, s duhom bez imena. Zaborav, smrt s pravom na nadu.

- Tražeći ono što mi treba, a što ni sam ne znam tačno šta je, išao sam od čovjeka do čovjeka, i vidio sam da svi zajedno imaju manje nego što imam ja koji ništa nemam, i da sam kod svakoga ostavio ponešto od onoga što nemam i što tražim.

- U prvoj polovini života čovjek želi i radi ono čega će se u drugoj polovini stidjeti i odricati, a druga polovina mu prođe u uzaludnim pokušajima da se popravi ili bar zataška ono što se radilo u prvoj. Tako se na kraju sve potire i svodi na nulu. Ostaju samo kajanje i stid.

- Ima ljudi čiji je život trag u vodi. Nevidljivi su, nečujni, nestvarni, bez otisaka u pješčanoj pustinji čovječnosti. Ne znamo odakle su među nas došli, a kad odu, zašto su i kuda otišli. Dok su bogovi zemljom hodali, tako smo ih prepoznavali. Kad nas napustiše, od njihove moći ljudi naslijediše jedino sposobnost da žive, ali ne da budu.

- Toliko mjesta i vremena treba da se čovjek začne, rodi i odraste, a samo jedan trenutak i nekoliko pedalja zemlje dovoljni su da taj isti čovjek mine kao da nikad nije niti postojao.

- Teško onom koji mora nekog drugog (ma ko taj bio) da unizi, da bi sebe uzdigao, bolje rečeno da bi imao iluziju da se uzdigao.

- Čim vidiš da neko, u razgovoru, bez potrebe tumači tuđe postupke, ili riječi, ili čak samo namjere i izvodi samovoljne zaključke i donosi stroge sudove koji su u stvari presude znaj da nije dobar čovjek ni na dobrom putu! I kloni ga se kad god možeš!

- Ne postoje žene koje su ružne, ni smiješne, ni odvratne po onome što im priroda oduzima, ni po onome što  vremenom gube od svoje ljepote, nego po onome što one same žele da joj dodaju.

- Takozvani praktični ljudi bili bi vrlo korisni i zasluživali bi svaku pohvalu i poštovanje kad od te svoje praktičnosti ne bi željeli napraviti smisao života i razlog svog opstanka, opravdanje za podjarmljivanje i teroriziranje svih onih koji su lišeni toga praktičnoga smisla, ali zato sposobni za druge, možda više i bolje podvige.

- Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još poneku šetnju između očekivanog i neplaniranog.

- Kad bih bio siguran da me neće čuti i odmah poslušati ona gomila prosječnih i nedarovitih ljudi koji su i inače uvijek spremni da sebe i sve svoje uzdižu i precjenjuju, ja bih mladim i darovitim našim ljudima dao jedan savjet.

- Radite, rekao bih im, svoj posao ne gledajući ni lijevo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od svijeta oko sebe (što manje to bolje), ali mnogo od sebe i svoga djela.

- Uvjeren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizu cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je željela da uradi i postigne.

- Želite mnogo, težite smjelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama.

- Težite smjelo ka savršenstvu velikih djela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jeftinog samozadovoljstva i tašte veličine.

- Ciljevima svojim živite, a trošite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata.

- Često pomišljajte da je život jači i svijet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage.

- Htjeti daleko i željeti mnogo, kad je riječ o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije grijeh, nije opasno.

- Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači iznevjeriti i sebe i druge, ostati dužan životu.

- Budite nepovjerljivi i stvarni, strogi prema sebi pri izvođenju svake pojedinosti, skromni pri njihovoj ocjeni, ali kod postavljanja ciljeva budite hrabri i velikodušni, mislite smjelo i gledajte daleko.

Safvet-beg Bašagić

Putovanje do škole

U nekim zemljama širom svijeta, škola spada u veoma težak luksuz. Mnoga djeca širom svijeta prelaze nevjerovane i nezamislive puteve kako bi dobili obrazovanje. Time iskazuju ogromnu hrabrost, a sve u cilju sticanja novih znanja. Ovo su neki od puteva širom svijeta koji nam pokazuju koliko su djeca odlučna u tome da steknu obrazovanje.

Prema UNESCU, napredak u povezivanju djece sa školama je usporen. Oblasti kojima nedostaju odgovarajuće školske rute često su ugrožene poplavama, što ih čini još težim za djecu koja moraju da putuju. Opasne staze su jedan od glavnih razloga zbog čega su mnoga djeca odlučila da napuste školu. Nedostatak sredstava i prirodne katastrofe u mnogim zemljama otežavaju rješavanje problema obrazovanja djece.

Gulu, Kina

 Zhang Jiawan, južna Kina

Zanskar, indijski Himalaji

Rio Negro, Kolumbija

Riau, Indonezija

Indija

Mijanmar

Beldanga, Indija

Sichuan, Kina

Pangururan, Indonezija

Galle, Šri Lanka

Kerala, Indija

Delhi, Indija

Cilangkap, Indonezija

Pili, Kina

Padang, Sumatra, Indonezija

Rizal, Filipini

Lebak, Indonezija

- Mirisna polja lavande

Virdžinija Vulf

Virdžinija Vulf (Virgina Woolf) je rođena u Londonu 25. januara 1882. godine. Ubraja se u najznačajnije engleske romanopisce 20. vijeka. Često se ubraja u ključne ličnosti modernizma. Autorica je poznatih romana „Gospođa Dalloway“ (1925), „Ka svjetioniku“ (1927) i „Valovi“ (1931). Napisala je značajne eseje iz područja teorije umjetnosti, historije književnosti, ženskog pisma i politike moći. Eksperimentirala je s formama biografije i kratke priče. Ostavila je opsežnu i bogatu korespondenciju. Smatraju je začetnicom feminističke esejistike.

Rođena je u uglednoj viktorijanskoj porodici intelektualaca kao Adelaida Virginia Stephen. Stekla je široko privatno obrazovanje. Sa 13 godina ostaje bez majke, a nakon smrti oca Leslieja Stephena, poznatog književnoga kritičara, izdavača i filozofa, seli se sa sestrom Vanessom u Bloomsbury. To je područje srednjeg Londona u kojem je vremenom postala središnja figura uticajne intelektualne grupe koja je na tragu filozofije G. E. Moorea razmatrala estetska i filozofska pitanja u duhu agnosticizma, te bitno uticala na modernizaciju britanske književnosti i kulture.              

Godine 1912. udaje se za izdavača, pisca i društvenog aktivistu Leonarda Woolfa.

U prvom romanu "Putovanje" postavlja svoje glavne književne teme i izričaj, lirski pristup stvarnosti u analizi fluktuirajućih stanja ljudske psihe i ženskog senzibiliteta. Sa suprugom 1917. godine osniva izdavačku kuću Hogarth Press, koja je bila jedno od žarišta promocije modernizma.

Njeni su romani visoko eksperimentalni, na više mjesta svakodnevna radnja se rastače u svijesti (ženskih) protagonista; snažan lirizam i jezička virtuoznost stvaraju dojam svijeta prebogatoga vizualnim i drugim asocijacijama, kao i senzibilne likove uronjene u preispitivanje smisla vlastite opstojnosti. Woolf je u romanima tematizirala svijet intelektualne engleske više srednje klase. Ipak, taj se svijet pažljivom čitaocu otkriva kao univerzalan. Sama je radnja često obična, vezana uz svakodnevnicu, gospođa Dalloway sprema zabavu i sijelo, izlet gđe Ramsay s brojnom porodicom,, kao i stvaralački napor slikarice Lily Briscoe.

U programatskom eseju "Vlastita soba" (1929) se zauzima za nezavisnost žene. U njegovom nastavku "Tri gvineje" (1938) piše o povezanosti porodične i društvene tiranije u patrijarhalnom društvu. Tim je radovima stekla status začetnice feminističke esejistike. U ogledima donosi činjenično zasnovane uvide o zapostavljenosti žena i njihovoj onemogućenosti u umjetničko-stvaralačkim procesima. S druge strane, insistira da je "ženska", kao i "muška" umjetnost zapravo androgina, pa je sloboda izražaja ženskoga iskustva i percepcije svijeta marginalna, pravi umjetnik nadrasta spol. Raščlanila je i ilustrirala historijsku datost "ženske sudbine" koja je mnoge potencijalne kreativne osobnosti osudila na skučenu i samo djelomice ostvarenu egzistenciju.

Njen kasniji rad uključuje konvencionalniji roman "Godine" (1937), te posljednje veliko ostvarenje, roman "Među činovima" (1941). godine. Snažnu eksperimentalnu prozu u kojoj su sažete njene glavne teme i postupci: rekreacija svijeta kroz visoko metaforizirani jezik; seksualna ambivalencija i, najvažnije - meditacija o protoku vremena i života, utjelovljena u fikcionaliziranom i estetiziranom prikazu skoro cijele engleske historije.

Mučena napadima depresije, pojačanim izbijanjem drugog svjetskoga rata, ona je 28. marta 1941. godine počinila samoubistvo utapanjem u rijeci Ouse, kraj imanja u Rodmellu u Sussexu.

MISLI

- Žena mora imati novac, i vlastitu sobu, ako želi da piše fikciju.

- Jedino je važno da pišete ono što želite da pišete, a hoće li to vredIti vjekovima, ili samo satima, to niko ne može da kaže.

- Što si stariji, to ti je draža nepristojnost.

- Nikada se ne pretvaraj da stvari koje nemaš nije vrijedno imati.

- Oni mogu, zato što misle da mogu.

- Istorija muškog opiranja emancipaciji žena zanimljivija je, možda, od priče o samoj emancipaciji.

- Ako ne pričaš istinu o sebi, ne možeš je pričati ni o drugim ljudima.

- Namjeravala sam da pišem o smrti, ali je, kao i obično, odnekud banuo život.

- Tokom velikog dijela historije „Anonimni autor“ je bila žena.

- Ne možete pronaći mir ukoliko izbjegavate život.

- Svjetlo ovdje zahtjeva sjenku ondje.

- Kao žena, ja nemam zemlju. Kao žena, moja zemlja je cijeli svijet.

- Tokom svih ovih vjekova, žene su služile kao ogledalo koje posjeduje magičnu i privlačnu moć da reflektuje dva puta uvećanu figuru muškarca.

- Imam duboko skrivenu i neartikulisanu želju za nečim većim od svakodnevnog života.

- Zaključajte svoje biblioteke ako želite, ali ne postoje ni jedna vrata, ni jedna brava, ni jedna hereza kojom možete zarobiti slobodu u mom umu.

- Nema potrebe da žurite. Nema potrebe da blistate. Nema potrebe da budete bilo ko osim sebe.

- Jedan od znakova prolaska mladosti je rađanje osjećaja zajedništva sa drugim ljudskim bićima dok zauzimamo svoje mjesto među njima.

- Tamo gdje je um najveći, Srce, osjećaji, dobročinstvo, tolerancija, srdačnost i ostalo jedva imaju prostora za disanje.

- Svako je u sebi zatvorio svoju prošlost poput listova knjige koji su poznati samo srcu, a njegovi prijatelji mogu pročitati samo naslov.

Franc Kafka