Johanes Brams

Johanes Brams (Johannes Brahms) je njemački kompozitor i pijanista. Rođen je 1833. godine u Hamburgu, u luteranskoj porodici, Brams je proveo veliki dio svog profesionalnog života u Beču. Tokom života njegova popularnost i uticaj bili su značajni. On je ponekad uvrštavan zajedno sa Bachom i Beethovenom, kao jedan iz "Tria B". Brams je komponovao za klavir, kamerne ansamble, simfonijski orkestar, za glas i hor. Kao pijanista, premijerno je izveo mnoge svoje radove. Radio je sa nekim od vodećih izvođača svog vremena, uključujući i pijanisticu Claru Schumann i Josepha Joachima (koji su bili njegovi bliski prijatelji). Mnoga njegova muzička djela postala su vezivno tkivo modernog koncertnog repertoara. Brams, koji je bio beskompromisni perfekcionista, uništio je neke od svojih radova, a druge ostavio neobjavljene. 

Brams se često smatra muzičkim tradicionalistom i inovatorom. Njegova muzika je čvrsto ukorijenjena u strukturama i kompozicijskim tehnikama baroka i klasičnih majstora. Bio je majstor polifonije, složene umjetnosti koja zahtijeva veliku disciplinu po kojoj je Bah bio poznat, kao i razvoja kompozicijskog etosa pionira poput Haydna, Mozarta, Beethovena, i drugih kompozitora. Brams je težio "čistoći" ovih poštovanih "njemačkih" muzičkih struktura i razvijao ih je u romantičnom stilu, u procesu stvaranja hrabrog novog pristupa harmoniji i melodiji. Iako su mnogi savremenici smatrali njegovu muziku previše akademskom, njegov doprinos i vještina bili su predmet divljenja takvih kompozitora kao što su Arnold Schoenberg i Edward Elgar. 

Marljiva, visoko izgrađena priroda radova Johanesa Bramsa bila je polazište i nadahnuće za buduċe generacije kompozitora. U okviru njegovih pedantnih muzičkih struktura ugrađena je visoko romantičarska priroda

Sokrat

Sokrat, (Atena, 469. - 399. p.n.e.), grčki filozof, Platonov učitelj. Bavi se moralom (razlikovanje dobra i zla), a u svojim istraživanjima se služi metodom pitanja i odgovora. Sokrat za osnovu svog poštivanja zakona uzima činjenicu da poštuje sporazum društva u kojem živi. Njegov najveći doprinos zapadnjačkoj misli su njegovi dijalozi, koje je puno koristio u istraživanju moralnih koncepta i prvi put su opisani u Platonovim dijalozima. Radi toga, Sokrat se smatra ocem i osnivačem etike ili moralne filozofije, i filozofije uopće.

Sokratu je suđeno zbog njegovih filozofskih uvjerenja od kojih on nije bio spreman odustati. Pa je tako, po vlastitom uvjerenju, postao žrtva onoga protiv čega se borio cijeloga života: povodljivosti mase za netačnim činjenicama. Sokrat je svoj kraj dočekao u potpunosti mirno i staloženo, svjestan nepravde koja mu je učinjena od strane vlastitih sugrađana koji su ga optužili i osudili za nešto što je indirektno potjecalo od njega. Nedugo nakon njegove smrti, Atenjani su uvidjeli učinjenu nepravdu, te su mnoge stvari za koje se on zauzimao bile prihvaćene, a on je bio slavljen.

MISLI

- Brak je nešto zbog čega se čovjek uvijek kaje, bilo da ga sklopi ili ne sklopi.

- Iskustvo je najbolja škola, samo je školarina vrlo skupa.

- Istina je ono što se kao zajedničko nalazi u mnoštvu pojedinačnih mišljenja.

- Jedina prava mudrost je u saznanju da ništa ne znaš.

- Knjige su hladni ali pouzdani prijatelji.

- Ljenjivci nisu samo oni koji ne rade, već i oni koji mogu da rade bolje.

- Ljudi nisu namjerno zli, nego iz neznanja. Trebaju znati šta je dobro da bi dobro činili.

- Najveća je sreća - ne roditi se.

- Ne traži razgovor s mrtvacom, a ni dobročinstvo od škrtaca.

- Ne živi se da se jede, već se jede da se živi.

- Neistražen život nije vrijedan življenja.

- Nije teško znati kako se nešto radi. Teško je samo to raditi.

- Samo dobar čovjek može biti trajno sretan, dok hrđav mora biti nesretan.

- Treba više strahovati od ljubavi žene nego od mržnje muškarca.

- Veliki umovi diskutuju o idejama.

Srednji umovi o događajima. Mali umovi o drugim ljudima.

- Ako slijediš bilo koji duhovni put na kraju ćeš ipak dosegnuti ciljeve koji su unaprijed zacrtani od njihovih osnivača. Ali, to još ne znači da si dosegnuo sebe. Da bi dosegnuo sebe moraš slijediti sebe.

Zuko Džumhur

Zulfikar Zuko Džumhur je BiH pisac, slikar, karikaturista, likovni kritičar, kostimograf, televizijski i filmski scenarist. Rođen je u Konjicu 24. septembra 1920. godine. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu gdje mu je otac radio kao imam, a višu gimnaziju u Sarajevu 1939. godine

Počeo je studirati pravo, ali je prešao na likovnu akademiju i završio je u klasi Petra Dobrovića. Slikarstvo mu je bila trajna životna strast, a naročito karikatura. Oblikovanje šaljivih likovnih minijatura s vremenom je doveo do savršenstva. Prve crteže objavio je u "Narodnoj armiji" 1947. a od tada sarađuje kao karikaturista i ilustrator sa mnogim časopisima u BiH i regionu. Objavio je više od 10.000 karikatura. Imao je mnogo talenata i bio je jako obrazovan. Mnogo je putovao i posjećivao razne zemlje.

Objavio je sljedeća djela: Nekrolog jednoj čaršiji, Pisma iz Azije, Hodoljublja, Putovanje bijelom lađom, Pisma iz Afrike i Europe, Stogodišnje priče, Adakale...

Napisao je scenarije za više kratkih i tri za igrane filmove. Uradio je 35 scenografija za pozorište. Zaslužan je za popularizaciju žanra putopisne reportaže radeći posljednjih deset godina kao pisac scenarija i voditelj serije putopisnih emisija "Hodoljublje", koje je snimio zajedno s režiserom Mirzom Idrizovićem, a njihov zajednički rad dao je doprinos televizijskoj i filmskoj umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Zanimljivo je napomenuti da je Zuko bio jedini pisac kojemu je nobelovac Ivo Andrić napisao predgovor u knjizi, i to upravo za "Nekrologa jednoj čaršiji".

Umro je u Herceg Novom 29. novembra 1989. godine. Sahranjen je u svome rodnom gradu Konjicu, po svojoj želji.

MISLI

- I zapamti

ono što oko vidi, može se i zaboraviti,

a ono što srcem vidiš, pamtiš zauvijek.

I zapamti još jednu bitnu stvar,

ono što se dodirne rukom, možeš i slomiti,

a ono što srcem dodirneš, to i prigrliš.

U tome leži tajna vječnosti.

- Samo se slike dugo pamte, a rijeći već sutradan promijene svoj red.

- Ako ne očekuješ puno od života, dobićeš sve što ti treba, pa i preko toga.

- Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš, a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja.

- Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe. I tu ti je, možda, ključ. Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se osmijeh. Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh.

-  Ja cijeli život bježim, u putovanja, u putopise, u slikarstvo i čitanje. Ja sam ti čuveni bježač. Bježim i slavim bijeg i bježanje. Zato smo i izmislili umjetost, da se imamo gdje skloniti od teška života i još težeg rada.