Dževad Karahasan

Dževad Karahasan, rođen u Duvnu 1953. godine. On je BiH književnik, dramatičar, esejist, romanopisac. Cijenjen i uspješan dramski autor, prije svega u zemljama njemačkog govornog područja. Ovaj pisac, po mišljenju mnogih, dijeli u tom aspektu sudbinu jednoga od svojih uzora, Miroslava Krleže. Fasciniran  je pozorištem za koje je napisao veći broj priznatih drama, no njegova najsnažnija djela su romani.

Roman "Istočni divan", je djelo o sufijskom mučeniku i svecu Al-Halladžu, kompleksna studija u kojoj se preklapaju vjerno rekonstruirani ambijent Bagdada u 8. vijeku i egzistencijalno-spiritualna drama legendarnog pjesnika i mislioca. 

"Dnevnik selidbe" je upečatljiva memoarska proza, prikaz opsade Sarajeva i funkcioniranja ljudske zajednice u neljudskim okolnostima, dok je kratki roman "Sara i Serafina", o dvostrukom identitetu, stalnoj prisutnosti smrti i apsurdnoj pogibiji u opkoljenom gradu virtuozno djelo ispričano u jednom dahu. Tu su i mnoga druga djela sa izvanrednim književnim izražajem.

Dževad Karahasan pripada kategoriji BiH i evropskih pisaca kojima je strana jeftina politizacija, književno-politički marketing i podilaženje izvanliterarnim trendovima.

MISLI

- Ima dana koji nisu trebali svanuti. A ako su morali, ako je nužno da svane baš svaki dan, morala bi postojati neka mogućnost da čovjek izbjegne dan koji mu sigurno ne treba, recimo da se tog dana ne probudi ili da nekako drugačije ostane izvan njega. Bez te mogućnosti čovjek nije slobodan, nema i ne može biti slobodne volje u biću koje ne može odlučiti makar o onome što neće.

- Možda se bezizlaz čovjeka iz ovih krajeva, njegova jadna nemogućnost da dosegne ljudsku potpunost i pojedinačnost, da se dovrši kao ljudsko biće i, zahvaljujući tome, odluči i učini nešto u svoje ime... možda se ta uronjenost ovdašnjeg čovjeka u ovdašnje magle i kolektivitete... tako bolno očigledno pokazuje u njegovoj omiljenoj zabavi koja je, naravno, mnogo više od zabave... Ta porazna slika ovdašnjeg ljudskog bezizlaza je takozvano narodno kolo.

- Možda će se jednom ljudski svijet i uređivati prema nalozima razuma, ali će to biti dosadan i suh svijet, bez ičega od onog zbog čega vrijedi živjeti i na šta se život i ljudi sa radošću troše.

-Sjeti se kako lijepo kažeš da je čovjeku strašno na ovome svijetu baš zato što mu je dragi Bog naložio da zna, a ograničio mu znanje da se ne bi uzdigao preko svojih granica.

- Postupajući dobro, čovjek se neće ogriješiti ni o predaju ni o običaje, ni o vjeru ni o svoju prirodu.

- Život čestitog čovjeka i prolazi u tome da riješi jedan problem i tako napravi dva nova. Što se tu može.

- Sve dotle dok u duhu možeš obnoviti sjećanje na svijetlu kuhinju po kojoj se kreće i u kojoj govori jedna dobra žena ti nisi potpuno izgubljen, sve dotle dok znaš da negdje postoji takva kuhinja i da u njoj ima jedno mjesto za tebe ti nisi potpuno sam. I sve dok su takve kuhinje moguće tvoj svijet je stvaran i ispunjen smislom. 

- Čovjekov razum vrijedi donekle, vrijedi onoliko koliko čovjek zna i samo do te granice on može nešto uređivati I nešto se dogovarati. Sve što je izvan te granice neka ostane onako kako je, jer je sigurno uređeno mnogo bolje nego što bi čovjek uredio, ma koliko znao i ma kako razuman bio.

- Pitam se šta bi bilo s ljudima da nije rada. Čime bi tada odgađali strah i odmicali vlagu od sebe. Čini mi se da jedemo i spavamo, stoku tjeramo i borimo se, pišemo i vjerujemo, samo radi toga da odgodimo strah i da što dalje od sebe odmaknemo ono konačno osjećanje da ništa na svijetu nije radi nas i da svojom voljom ne možemo pokrenuti ni prašinu sa svog ogrtača.

- Biti oprezan znači znati ono što se oko tebe događa, ono što ljudi u tvojoj blizini misle i rade, znati ko je s kim i ko protiv koga, znati šta kome manjka i šta ko želi.

-Tada sam tu osobinu kod sebe zapazio prvi put i iskreno se začudio: što mi je čovjek odvratniji, više se trudim oko njega, što neko jasnije pokazuje da me neće, ja mu se više namećem i osjećam jaču želju da me prihvati.

- Najbolji primjer temeljne barbarizacije koja se nad nama provodi je uvjerenje da jednom SMS porukom možemo izraziti svoja duhovna osjećanja.

- Nama je prividno znanje potpuno pojelo život. Svi hoće da budu bogati, moćni i lijepi. Svi hoće da se podvrgnu estetskoj operaciji. Svi hoćemo da izgledamo, niko neće da bude. Ako mi date lijep, pravilan nos, pune usne, blago zatamnjen ten, možda ću ja izgledati bolje, ali hoću li to i dalje biti ja? Jer, pazite, ja bih rekao da mi živimo u religiji konzumerizma, potrošnje. Ta religija nam stalno proizvodi čežnje, stalno nam nudi iluzije, predodžbe i tako nas stalno odvodi iz nas. I svi danas izgledamo, niko nije. Nama se danas pokušava prodati priča kojom bi mnogo novca, još više novca moglo kupiti sreću, ljubav, radost i uporno nas se pokušava navesti da zaboravimo da nije bogat onaj koji ima mnogo, nego onaj kome ništa ne treba. Zašto naša današnja kultura nama ne da da živimo i budemo ono što jesmo? Zato što današnjoj zapadnoj kulturi ne trebaju živi ljudi nego potrošači, a da biste bili potrošač, vi morate stalno željeti da više imate i biti spremni da stalno više kupujete i trošite. A da biste to stalno željeli, ne smijemo vam dozvoliti da se počnete baviti sobom i svojim životom. Zato, evo vam jeftini, ako treba besplatni mobiteli da bez prestanka pišete i primate SMS-ove u kojima nema ničega osim informacije. Evo vam 79 TV programa na kojima će se vrtiti strašno atraktivne, kobajagi, uzbudljive emisije koje vam ne daju da se sastanete sa sobom. Ljudi zapravo kao da bježe od sebe uvođenjem svih tih pomagala i „olakšica“.To je to. Bježe od sebe, jer su izgubili sposobnost da se raduju, da budu osjećajni, da budu ono što jesu. 

- Ako nekoga volite, volite ga zbog njegovih nedostataka. I razlika između čovjeka kojeg volimo i čovjeka koji nam ide na živce je u tome što su nam nedostaci čovjeka kojeg volimo simpatični.

- Jer ljubav je čudo, ne možemo znati zašto nekoga volimo. Naša epoha lažnog, prividnog znanja, naša bolesna ambicija da znamo sve i to pouzdano ne dozvoljava nam da priznamo kako temeljne stvari ne znamo i ne možemo znati.

Halil Džubran

Halil Džubran (Kahlil Gibran) 1883.-1931. je arapsko - američki pjesnik, filozof i slikar. Rođen je u selu Bsari u kršćanskoj svešteničkoj porodici. Obrazovanje je sticao u Bejrutu, Parizu i Njujorku. Džubran je bio višestruko nadarena ličnost i ostavio je vlastiti trag u svijetu književnosti i kulturne baštine. Pošto je u svom književnom i likovnom stvaralaštvu bio podjednako otvoren i za istočna i za zapadna mišljenja i pjevanja, često je ukrštao i uzajamno oplemenjivao najrazličitije duhovne pravce. Njegovo izuzetno književno djelo obuhvata pjesme, pjesme u prozi, parabole, priče i aforizme.

MISLI

- Ako želiš da vidiš dolinu, popni se na vrh planine;

ako želiš da vidiš vrh planine, podigni se na oblak;

ali ako težiš da razumješ oblak, zatvori oči i razmišljaj.

- Većina od nas lebdi sumnjičavo između ćutljivog bunta i brbljive pokornosti.

- Otkrio sam tajnu mora, razmišljajući o rosi.

- Neki misle da na njih namigujem kad zatvorim oči da ih ne bih vidio.

- Više volim da budem sanjar među najnižim sa vizijama koje treba ostvariti, nego gospodar među najvišim bez snova i želja.

- Ako nekoga voliš pusti ga da ode, jer ako se vrati, on je uvijek bio tvoj, a ako se ne vrati, on nikada i nije bio tvoj.

- Iz patnje su se pojavile najjače duše, najbolji ljudi ispraćeni su u ožiljcima.

- Vaš život nije toliko određen onim što vam život donosi, koliko stavom koji ste zauzeli. Ne toliko zbog onoga što vam se događa, koliko zbog načina na koji vaš um gleda na ono što vam se događa.

- Mudrost prestaje biti mudrost kada postane previše ponosna da plače, previše ozbiljna da se smije i previše sebična da traži drugačije od sebe.

- Većina ljudi koji traže savjet od drugih, već je odlučila da postupi po svojoj volji.

- Kažu da ćutanje obitava u zadovoljstvu, ali ja vam kažem da bunt, opiranje i prezir obitavaju u čutanju.

- Ko danas sluša himnu potoka kad bura govori.

- Najviši stepen duše je poslušati čak i ono čemu se um protivi. a najniži stepen uma je protiviti se onome čemu se duša pokorava.

  

- Često sam mrzio u samoobrani, ali da sam bio jači, nikad ne bih pribjegao takvom oružju.

- Sačuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djecom.

- Dobro je dati kad neko moli, ali je bolje dati nezamoljen.

  

- Vaša je bol lomljenje ljuske koja zatvara vaše poimanje.

- Čovjek nije plemenit po porijeklu. Koliko li je plemenitih poteklo od ubojica!

- Nije pokvaren svaki onaj koji je okovan.

- Kako malo znaju ljudi koji misle da se ljubav rađa dugim poznavanjem i stalnim boravkom zajedno! Istinska ljubav je čedo duševnog razumijevanja i ukoliko se to razumijevanje ne postigne u jednom trenu, neće ni za godinu, niti za vijek jednog naraštaja.

- Sačuvaj me od onoga koji istinu ne može reći a da ne ubode, od onog čovjeka s dobrim izražavanjem ali lošim namjerama i od onog koji samopoštovanje stiče pronalazeći mane drugima.

O DJECI

Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, ona maju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne i njihove duše,
Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snovima.

Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti, i On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.

Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću.
Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje.

UKORIH SVOJE SRCE SEDAM PUTA

Prvi put: kad se pokušah dočepati
visokoga položaja izrabljujući slabije.

Drugi put: kad se pretvarah da sam hrom

pred onima koji bijahu obogaljeni.

Treći put: kad, pošto mi bijaše dano da biram,

radije izabrah lagano nego teško.

Četvrti put: kad sam, pogriješivši,

tješio sam sebe pogreškama drugih.

Peti put: kad bijah poslušan iz straha

tvrdeći da sam jak u strpljenju.

Šesti put: kad odizah halju

da bih izbjegao glib života.

Sedmi put: kad pjevah hvalospjeve Bogu

i mišljah da je pjevanje vrlina.

Ruže

Kažu da čulo mirisa najsnažnije evocira uspomene. Da te u treptaju oka može odnijeti natrag, koliko god godina trebalo i vratiti u neka sretna vremena. Ako ljubav ima miris, onda je to miris ruže.

Univerzalno prihvaćene kao živući simbol ljubavi, prijateljstva, uspjeha i mira, ruže postaju  popularan dar za sve prilike. Poklanjaju se za rođendane, godišnjice, namjenjene da budu centralni dio ukrasa na stolu. Znače „hvala“ za dobro urađeni posao ili „volim te“ onda kad se najmanje nadaš. Klasična lijepota ruža prija skoro svačijem oku, bilo muškom ili ženskom, tradicionalnom ili modernom, mladom ili starom. Ruža na dar je perfektan odgovor za osobu „koja ima sve“ jer je uvijek idealnog oblika, veličine i boje.

Ružino ulje je jedno od najskupljih ulja na svijetu. Sačinjeno je od preko 300 aktivnih sastojaka od kojih mnogi još uvijek nisu indentifikovani. Kvalitet njenog ulja, kao i kod arhivskih vina, ovisi od mnogo faktora među kojima je vrlo bitna vrsta zemlje u kojoj je ruža uzgojena, količinu kiše koja je zalijevala kao i nadmorske visine na kojoj je rasla. Za 30 ml najfinijeg ružinog ulja potrebno je 50-60.000 cvijetova i svi su ručno ubrani. Miris ruža najintenzivniji je prije oluje.

Ruže se smatraju „kraljicom“ među cvijetovima. U 19. stoljeću vjerovalo se da osušene latice ruža u sebi imaju mistične moći. Ruže su prekrasan simbol proslave u mnogim kulturama. Ništa ne izražava lične emocije bolje i ljepše od ruža. Bilo koje boje i veličine, one su uvijek savršene.

Vjeruje se da je najstarija živa ruža stara više od 1.000 godina. Raste na zidu Katedrale Hildesheim u Njemačkoj i njeno postojanje je zabilježeno u spisima koji potiču iz godine 815. Legenda kaže da taj grm ruža simbolizuje prosperitet grada Hildesheim-a i dok god ruža bude cvjetala grad neće propasti. 1945. savezničke bombe su uništile katedralu ali je ruža nekim čudom preživjela i ostala potpuno neoštećena ispod ruševina. Uskoro je ponovo procvjetala.

Najveći grm ruže na svijetu je lociran u gradu Tombstone u Arizoni. Posađen u kasnom 18. stoljeću iz pelcera drugog grma. U punom cvatu ima preko 200.000 cvijetova i ispod njega komotno može da sjedne 150 ljudi.