Anton Pavlovič Čehov

Anton Pavlovič Čehov (1860. - 1904.), ruski je književnik, rođen je u Taganrogu u trgovačkoj porodici. Godine 1869. upisao se u taganrošku gimnaziju koja je nosila pečat provincijalne prizemnosti duha. Kada je 1875. godine očeva radnja propala, Čehov se s porodicom preselio u Moskvu, gdje je dobio stipendiju i upisao se na medicinski fakultet.

Godine 1886. izašla je njegova prva zbirka priča Šarene priče. Organizovao je pomoć gladnim seljacima, osuđuje zloupotrebu vlasti i korupciju. Čehov je majstor ruske novele. Kroz svoje mnogobrojne pripovijetke on piše o ruskoj stvarnosti 19. vijeka. Kroz njih opisuje karijerizam, malograđanstvo, primitivizam ruskog seljaštva kao i događaje koji su se zbili raznim ljudima.

Čehovljeve drame se grade na unutrašnjoj dramatičnosti, obilnom tekstu i lirskim elementima. To nisu drame zbivanja već raspoloženja, a po tome Čehov postaje jedan od začetnika moderne dramaturgije. Neke njegove pripovijetke su zapravo komedije a druge tragedije. Pisao je o ruskom egoizmu i hvalisanju pojedinih lica. U svojim pričama i dramama on stvara jedinstvenu atmosferu. Čehov ne opisuje uzroke društvenog ponašanja i ne ocjenjuje postupke likova već ih opisuje, ismijava ako treba i također opisuje njihove živote. Mnoge Čehovljeve drame se igraju danas u pozorištima. Stvorio je jedinstvenu sliku ruskog realizma koji se može doživjeti kroz smijeh ili kroz suze.

U književnoj kritici je dosta često mišljenje da Čehov nije imao snage da napiše roman. I sam Čehov je rekao: "Ne umijem da pišem veće stvari". Većina njegovih pripovijetki je komična pa je zato on od smijeha stvorio vlastito oružje protiv ružnih pojava života: eksplozijom smijeha je ismijavao laži, korumpirane ljude i one na vlasti.

Pola vijeka poslije svoje smrti, Čehov je ostao u sjenci ruskih romansijera. Tek kasnije ljudi su shvatili njegov značaj i u njemu otkrili genijalnog umjetnika.


MISLI

- Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština je očima nevidljiva. Ono što je bitno, ne vidi se.

- Drugi dio života kod pametnog čovjeka se sastoji u oslobađanju od ludosti, predrasuda i pogrešnih mišljenja koja je stekao tokom prvog dijela života.

- Čast se ne može oduzeti, ona se može samo izgubiti.

- Čovjek cijeli život živi i uči, ali ga tek nesreća nauči.

- Nema, niti može biti pravednog bogatstva.

- I za hiljadu godina čovjek će isto ovako uzdisati: Ah, teško je živjeti, i u isti mah bojače se i neće htjeti da umre.

-  Zdrav čovjek ima hiljadu želja. Bolestan samo jednu.

- Stotine milja prazne, jednolike, izgorjele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovjek kada sjedi, priča, i ne zna se kada će otići.

- Ni ljubav, ni prijateljstvo, ni poštovanje ne mogu toliko da zbliže ljude koliko zajednička mržnja.

- Dobro vaspitanje nije u tome da ne prospeš sos na stolnjak, nego u tome da ne primijetiš ako to uradi neko drugi.

- Kad sunce sja i na groblju je veselo.

- Ne možete tražiti od blata da ono ne bude blato.

- Da osjećate sreću bez prestanka, čak i u trenucima tuge i žalosti, treba znati biti zadovoljan sadašnjošću i uživati u saznanju da može biti i gore.

- Divan je danas dan. Da li popiti čaj, ili se objesiti.

- Cinik je grčka riječ, u prijevodu na tvoj jezik znaći svinja koja želi da cijeli svijet zna da je ona svinja.

- Dobar čovjek se zastidi čak i pred psom.

- Jedan bol uvijek umanjuje drugi. Stanete mački koju boli zub na rep, i odmah će joj biti lakše.

Seneka

Lucije Anej Seneka (4. p. n. e. - 65. n. e.) je bio rimski stoički filozof. Bio je odgojitelj i savjetnik cara Nerona, te jedan od najznačajnijih predstavnika rimske stoičke filozofije. Njegovo najpoznatije djelo su spisi Pisma o moralu Luciliusu (Epistulae Morales ad Lucilium), odnosno Pisma prijatelju. Filozofiju shvata kao etičko istraživanje vrlina za postizanje umjerenog života u skladu s prirodom. Na osnovi građe iz grč. tragedija, pisao je komade o tragičnim posljedicama djelovanja ljudskih strasti. Njegova je filozofija imala znatan uticaj na javni život Rima i njegovu književnost tog vremena, ali i u kasnijim vijekovima ne samo rimske već i evropske književnosti uopšte.

MISLI

- Siromaštvo koje je u skladu sa zakonom prirode je veliko bogatstvo. A znaš li koje nam granice postavlja ovaj zakon prirode? Ne gladovati, ne biti žedan, ne nazepsti. Da glad i žeđ odagnaš nije ti potrebno opsjedati vrata oholih ljudi ni strogu namrštenost niti, naprotiv, sramotnu blagost podnositi, nije ti potrebno na more kročiti niti u vojni pohod krenuti; ono što priroda zahtijeva na dohvat je ruke i pripravno. A za suvišno se ljudi znoje. To je ono što nam togu izlizuje, što nas prinuđuje da starimo pod vojničkim šatorom, što nas tjera na strane obale. Ono što je dovoljno nalazi nam se pri ruci.

- Mnogi se ljudi žalosno kolebaju između straha od smrti i životnih muka te živjeti ne žele, umrijeti ne znaju. Stoga učini sebi život ugodnim tako da odbaciš svu brigu za njim. Nijedno dobro ne koristi onome tko ga posjeduje ako nije spreman na to da ga izgubi. 

- Čovjek je nesretan onoliko koliko misli da jeste.

- Sve što je usitnjeno do praha, postaje nejasno.

- Bolje je češće upotrijebiti uši nego jezik.

- Bolje je naučiti nepotrebno, nego ništa.

- Između ostalih nevolja, glupost ima i ovu osobinu, uvijek se ponavlja.

- Kad čovjek umije da bude zadovoljan sobom, zadovoljan je i svim ljudima.

- Koliko god sam puta zašao među ljude uvijek sam osjetio da sam ponešto izgubio od svoje ličnosti.

- Mi se ženimo po nagonu, a razvodimo po razumu.

- Ne bojimo se smrti, nego razmišljanja o smrti.

- Nemoj dozvoliti jeziku da grmi ako ti snaga šapuće.

- Nigdje nije ko je svugdje.

- Nije siromašan onaj ko ima malo, nego onaj ko želi više.

- Nije važno koliko knjiga imaš, već koliko dobrih.

-  Ništa nije žalosnije od starca opterećenog godinama, koji osim svoje starosti, nema drugog dokaza da je živio.

- Novac te neće učiniti božanstvom jer ono nema novca.

- Onaj ko učini dobro djelo, neka ćuti; onaj ko ga prima, neka priča.

- Poroci se nauče i bez učitelja.

- Porok ne stvara vrijeme, nego čovjek.

- Prijatelje sreća stvara a nesreća provjerava.

- Svaki čovjek krije u sebi želje kraljeva. On bi htio da može svašta protiv drugoga, a da drugi ne može ništa protiv njega.

- Šta hoćeš da drugi prešute prvo prešuti sam.

- Teško je držati se mjere u onome što si našao da je dobro.

- Tuđe mane su nam pred očima, naše su nam na leđima!

- Uporna dobrota pobjeđuje i najgore srce.

- Velika je stvar znati pravo vrijeme govora i šutnje.

- Vladati nad sobom najveća je vlast.

- Vrijeme otkriva istinu.

- Zloba sama ispije najveći dio svoga otrova.

Gabrijel Jurkić

Gabrijel Jurkić (1886. Livno - 1974 Livno), je BiH likovni umjetnik i jedan od najznačajnijih impresionista u BiH. Učio je slikarstvo u privatnoj školi Čikoša i Crnčića (1906/07) i Privremenoj višoj školi za umjetnosti (1907-08) u Zagrebu, a zatim na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču kod Aloisa Deluga (1908-09). Akademiju likovnih umjetnosti završava u Sarajevu, gdje ima niz velikih i uspješnih izložbi. Uz njegovu veliku izložbu u Sarajevu (1911)., koja je nešto kasnije bila prenesena i u Zagreb, veže se i svojevrstan rekord domaće likovne kritike - 50 napisa objavljenih u sarajevskoj i zagrebačkoj štampi.

Gabrijel Jurkić je dugo vremena važio kao miljenik likovne kritike svog vremena, posebno između dva svjetska rata. Njegov impresionistički izraz je svjedočio o ljepoti livanjskih krajeva, koji su na njegovim slikama uvijek imali nešto svečarsko, posebno i božansko. Najčešće teme Jurkićevih radova bili su motivi iz livanjskog kraja, kao i portreti žena iz najužeg kruga njegove porodice: njegove majke i supruge Štefice. Istaknuti je majstor pejzaža. Vrlo rano došao je do svojevrsne pointilističke manire, tehnike pomoću koje je naslikao jedno od svojih najpoznatijih djela Vila naroda moga. Posljednjih 20-ak godina života sa suprugom se povlači u Livno, gdje stvara u okrilju Franjevačkog samostana Gorica.