Skender Kulenović je
BiH književnik i akademik. Rođen
je 02.09.1910. godine u Bosanskom Petrovcu. U rodnom mjestu je završio osnovnu
školu. Kao posljedica agrarne reforme njegova porodica je osiromašila, zbog
čega su bili primorani da se presele u Travnik, kraj u kome je rođena njegova
majka. Ovaj period teškog porodičnog života opisao je u djelu „Šarenka“. U Travniku je pohađao Jezuitsku gimnaziju,a
sklonost prema književnom radu prvi put je pokazao je u gimnazijskim danima.
Tada je napisao zbirku soneta „Ocvale primule“. Nakon završene gimnazije upisao
se na studije prava Univerziteta u Zagrebu. Kao student priključio se
Komunističkoj partiji Jugoslavije.
Nastavio je da se bavi
pisanjem. Zbog toga je ostvarivao saradnju sa nekoliko književnih časopisa i
listova kao što su „Hrvatski dnevnik“ i „Novi behar“. Studije je napustio 1935.
godine kada se isključivo posvetio književnosti i novinarstvu. Godine 1937. je
bio suosnivač bošnjačkog časopisa „Putokaz“. Ovaj časopis je pokrenuo sa
Safetom Krupićem i Hasanom Kikićem. Upravo je u časopisu „Putokaz“ objavio prvu
njegovu napisanu pripovijetku „Noć u vezirskom gradu“.
U Drugom svjetskom ratu se
pridružio prvom partizanskom odredu Bosanske krajine. Za vrijeme ratnih
stradanja nije odustajao od književnosti. Između ostalog, najviše je pisao
poeme. Bio je uredniku listovima „Glas“, „Bosanski udarnik“ i „Oslobođenje“. U
tom periodu je napisao svoje poznate poeme: „Stojanka majka Knežopoljka“, „Na
pravi put sam ti, majko, izišao“ i „Ševa“. Bio je i sekretar Udruženja
književnika BiH, vijećnik ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a.
Nakon završetka rata zaposlio
se u sarajevskom Narodnom pozorištu na mjestu direktora drame. Radio je u
uredništvu časopisa „Književne novine“, „Pregled“ i „Nova misao“. U Sarajevu je
pretpremijerno predstavljena Skenderova cijenjena drama „Djelidba“. U
mostarskom Narodnom pozorištu je radio kao dramaturg između 1957. i 1970.
godine.
Skender se oduševljavao
rijekama zbog toga što tokom odrastanja nije imao priliku da posjećuje riječne
obale. Naročito je bio očaran Unom. Tako je nastao njegov značajan esej „Iz
smaragda Une“. Dosta vremena je provodio na pecanju. U Mostaru je pecao na
Neretvi i Bregavi, a najviše je uživao u pecanju ispod Počitelja.
Za svoj plodan književni rad
dobio je više priznanja i nagrada. Nastojao je da živi isključivo od
umjetnosti. Žalio se da zbog drugih poslova gubi vrijeme koje bi posvetio
pisanju. Umro 25.01.1978. godine u Beogradu. Danas su njegova djela jednako
popularna i čitana, kako u njegovoj rodnoj zemlji, tako i van njenih granica.
- Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u četiri duvara.
- O sine, sine,
sine nesretni,
bunom mi se otrova
i na put krivi zabasa:
Gdje ćeš ti svojim nemoćnim
rukama
rušiti nepravdu-planinu?!
NA PRAVI PUT SAM TI, MAJKO, IZIŠO
Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u četiri duvara.
Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i
milosnim.
Derviš s tespihom u tekiji.
U mejtefu,
u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleća,
na uhu crni šapat šejtana,
u srcu prelest saraja džennetskih
i stravu vatara džehennemskih,
pred očima čengel strašnog Azraila
što dušu vadi iz žila roba božijeg.
Djevojkom,
s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila
đugumom
i preko sokaka, zavrnutih dimija,
rumenim je listovima trepetala,
kaldrmom grbavom pod kućom
mokrim je nanulama klepetala,
od muških je očiju bježala:
čista da dođe onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske,
na njegov dlan.
Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
ko softa,
i ko kadija,
pametan.
Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.
Srmom i jagom u čevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:
»Kolika je duga zima bila...«
Na pjesmu: mjesečinu,
na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dahu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudbine
duvak paučinast, ucvao zlatima,
bogatu udaju:
Te ićindije,
Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih
odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
siđoše jenđije.
Grlo i koljena britka strepnja presiječe.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
»Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan,
i ne odmiče me u daleku tuđinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!«
Premrlo krto joj tijelo
u feredžu,
u kabur tijesan, slijep, zagušljiv
staviše.
Ko ranjeniku,
glavu joj bijelom tulbentom
zaviše.
Ko s ovim svijetom,
s rodnom se kućom i plahim Šumećem
u Šumeću suza, majci na prsima,
rastajala.
Ko mejita,
obeznanjenu je u fijaker unenoše,
i dva je ata,
ko na onaj svijet,
zanesenu ponesoše
i ko kadifu bijelu i kap rose sabahsje
mom je ocu
donesoše.
Usnom i čelom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.
I kako tada sakri ped njim oči,
Nikad mu više u njih ne pogleda:
Nit joj bje softa, nit kadija!
Pred svitanja,
prigušiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluškivala.
Pjanom,
kundure mu obljuvane odvezivala.
Stranca,
Pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.
Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjetlinom odaja i grla
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je, zalud dočekivala:
Sljepočice nikad joj ne dirnu
dlanovima dragosti,
već je istrga kliještima požude.
Poslije svakog poroda,
šamijom se mrkom podnimljivala.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U četiri tupa duvara klonulo je othukivala.
»Golemo nešto, golemo sam ti skrivila.« Allaha
je
zazivala – svakoga klanjanja.
Na tespih žut: suze ćehlibara,
na žute usne: zapis koji šapće,
na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje milošte,
otrese s njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni,
nur u pomrčinama:
Te noći,
ja joj se rodih: sin ko san!
Izažeh joj se iz krvi:
Bjeh joj razgaljenje u grčinama.
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u četiri duvara.
Hašiš tupim moždanima.
Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butiće mi rumene,
ko u dušu,
u pamučne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u bešici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.
Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam – Allaha svog je molila –
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim, urumenim
ko djevojka pod šamijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom,
da joj ne budem kockar ni pjanica,
nego sve škole da joj izučim,
i da joj budem
učevan
i ljudevan
i kućevan,
i da se pročujem u sedam gradova,
pa da me onda na glasu kućom oženi,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na čem žito,
na čem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke šapuću
ko o sehari mirisnoj zaključanoj.
Kućom i dušom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kuću i dušu
bajramskih slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz čaršije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom svjetovanom,
a kad joj od sreće i godina
ohlade kapci očinji,
ja, vid joj očinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki položim
ko u dušek džennetski,
emlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu...
A trut begovski i rakija,
u ocu muška pomama
– kućni hajduci vukodlaci –
kuću i dušu joj ko vode rastakahu,
ok jedne noći dođe poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat, što joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji ćilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kuću prodasmo
i gola čerga postasmo,
plašljiva, kirajdžijska...
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulež slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva žuta obraza u četiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u žile sinu-jablanu svoj zadnji sok je
brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u školi ne krijem golih laktova,
a kad joj se vraćah s knjigama,
s glađu u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
amo da jednom
kuću i srce joj napunim
i na put pravi da joj iziđem...
