Elif Šafak

Elif Šafak (tur. Elif Şafak) je rođena 1971. u Strasbourgu, turska je književnica koja se bavi pisanjem pripovjedaka na engleskom i turskom jeziku. Doktorirala je pravo. Kao tinejdžer živjela je u Madridu, Ammanu, Bostonu, Michiganu, u Arizoni, Istanbulu i Londonu. Radi kao novinar za mnogobrojne turske, britanske, američke i rduge novinske kuće. Živi s mužem i njihovih dvoje djece u Londonu i Istanbulu.

Objavila je dvadeset knjiga, od kojih su trinaest romani. To su bestselleri: Čast, Istambulsko kopile, Četrdeset pravila ljubavi, Neimarov šegrt, Crno Mlijeko i drugi. Piše i na turskom i na engleskom jeziku, stapajući zapadnjačku i istočnjačku tradiciju pripovijedanja iznoseći nebrojene priče o ženama, manjinama, imigrantima, supkulturama, mladima i globalnim temama.

Njezin rad se oslanja na različite kulture i književne tradicije, odražava i duboko zanimanje za historiju, filozofiju, sufizam, usmenu kulturu i kulturnu politiku. Svojim pisanjem ruši kategorije, klišeje i kulturalne ograde, a uz sve to posjeduje izoštren smisao za crni humor. Njene knjige su prevedena na više od 30 jezika. Kritičari su je proglasili "jednim od najosebujnijih glasova savremene turske i svjetske književnosti".


MISLI

- Potragu za Istinom vodi srce a ne um. Koristite vaše srce kao vodič, a ne glavu na vašim ramenima, budite jedan od onih koji poznaju svog demona, a ne onaj koji ga ubija.

- Najviše konflikata i napetosti nastaje zbog jezika. Ne pridajite mnogo važnosti riječima. U zemlji ljubavi nema mjesta za govor. Ljubav je nema.

- Mi ne možemo naći Istinu slušajući samo jeku vlastitog glasa. Možemo pronaći sebe jedino u nečijem ogledalu.

- Babica zna da je rođenje bolno, beba žuri na svijet. Morate biti spremni na bol i teškoće ako želite ponovo roditi.

- Ljubav je putovanje. Htjeli to ili ne, svi putnici se mjenjaju. Niko se ne može kretati prema ljubavi a ostati isti.

- Umjesto da se opirete promjenama, predajte se. Dozvolite da život bude uz vas, a ne protiv vas. Ako mislite: „Moj život će biti pun uspona i padova“, ne brinite. Kako znate da padovi nisu bolji od uspona?

- Prava prljavština ne nalazi se napolju, već unutra, u našim srcima. Sve fleke možemo oprati vodom. Jedine koje ne možemo ukloniti su zloba i loše namjere koje prijanjaju za naše srce.

Milan Kundera

Najljepše ulice svijeta

Uske, široke, zelene ili sive, ove ulice oduševiće vas svojim izgledom. Neke su jedinstvene zbog svog položaja, neke zbog bogate flore, neke zbog same arhitekture.

Lesbos, Grčka

Valencia, Španija

Grafton, Australija

Porto Alegre, Brazil

Dark Hedges, Irska

Florida, SAD

Brizbejn, Australija

Jerez, Španija

Positano, Italija

Kulinan, Južnoafrička republika

Spello, Italija

 Stokholm, Švedska

Bon, Njemačka

Buhara - grad muzeja

Danilo Kiš

Danilo Kiš je rođen u Subotici 22. februara 1935. godine, od oca Eduarda Kiša, mađarskog Jevrejina i majke Milice Dragičević. Do 1942. godine živi s roditeljima u Novom Sadu, gdje pohađa prvi razred osnovne škole. Zatim prelazi u Mađarsku, u očev rodni kraj, gdje završava osnovnu školu i dva razreda gimnazije. Nakon odvođenja njegovog oca u Aušvic 1944. godine, s ostatkom porodice je repatriran u Cetinje posredstvom Crvenog Križa.

U Cetinju živi do kraja svog školovanja. Na Filozofski fakultet u Beogradu se upisuje 1954. godine, a u septembru 1958. godine kao prvi student diplomira na katedri za Opću književnost. Bio je vjenčan s Mirjanom Miočinović od 1962. do 1981. godine. Nakon razvoda braka živio je s Paskal Delpeš sve do svoje smrti. Umro je u Parizu, 15. oktobra 1989, gdje se jedno vrijeme i liječio. Sahranjen je u Beogradu na Novom groblju.

U književnosti je poznat po svojim kratkim pričama i romanima. Zbirke priča su mu često tematski objedinjene pa se čini kao da su roman sastavljen od naslovljenih poglavlja. Najveći uspjeh među čitateljima je doživio njegov roman "Bašta, pepeo". Kiš je jedan od najprevođenijih pisaca, dobitnik niza književnih nagrada.

MISLI

- Ljubav je strašna stvar. Na iskustvu drugih se ne može učiti.

- Čitanje mnogih knjiga dovodi do mudrosti, a čitanje samo jedne do neznanja naoružanog mahnitošću i mržnjom. 

- Mislio sam, kao što ljudi u teškim nevoljama misle, da će mi promjena mjesta pomoći da zaboravim svoju bol, kao da svoju nesreću ne nosimo u sebi.

- Teško je podići svoju nesreću u visinu. Biti promatrač i promatran istovremeno. Onaj koji je gore i onaj koji je dole.

- Ne volim ljude koji se izvlače iz svega kao kišne gliste. Bez ožiljka i bez ogrebotine. Komedijaši.

- Nacionalizam je, prije svega paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja.

- Istoriju pišu pobjednici. Predanja ispreda narod. Književnici fantaziraju. Izvjesna je samo smrt.

- Kad se jedna laž ponavlja dugo, narod počinje da vjeruje.

- Opasno je naginjati se nad tuđom prazninom, a u pustoj želji da se u njoj, kao na dnu bunara ogleda svoje vlastito lice, jer i to je taština. Taština nad taštinama.

- Za nesmetan rad duha potrebna je savršena samoća, inače će duh pasti pod pogubni uticaj tuđeg duha, a da toga možda i neće biti svjestan.

- Pisac treba da nas uvjeri da zna više od ostalih, a da uprkos tome, sumnja više od svih.

- Kad budu svi roktali svojim svinjskim srcima, posljednji koji će još gledati ljudskim očima i osjećati ljudskim srcem biće oni kojima ne bijaše strano iskustvo umjetnosti.

Dževad Karahasan

Buhara - grad muzeja

Buhara, poznata kao grad muzeja, glavni je grad istoimene provincije (vilajeta) u Uzbekistanu, a star je gotovo 2.000 godina. Jedan je od najboljih primjera dobro očuvanog grada iz srednje Azije od 10. do 17. stoljeća, sa karakterističnom islamskom arhitekturom koja je u velikoj mjeri ostala potpuno netaknuta.

Jedan je od najznačajnijih gradova koji se nalazi na nekada popularnom trgovačkom Putu svile. Buhara je jedan od onih gradova čija se ljepota ne može opisati riječima. Cijeli centar ovog grada je pod zaštitom UNESCO-a, odnosno više od 140 arhitektonskih spomenika iz srednjeg vijeka! 

Prema legendi, Buharu je osnovao kralj Siavash, legendarni perzijski princ koji je (zbog optužbi za izdaju) otišao u egzil, te kasnije oženio Ferganizu, kćerku kralja Samarkanda. Kralj mu je poklonio regiju Buhare, a ovaj je tu izgradio jedan od najljepših gradova na svijetu.

Kao i većina historijskih gradova, a pogotovo gradova koji su se nalazili na ključnim strateškim pozicijama, i Buhara je bila mnogo puta osvajana. U vrijeme arapskih osvajanja, gradom je vladala Sogdian dinastija. 1220. godine grad su opljačkale i uništile horde Mongola na čelu sa zloglasnim Džingis Kanom. 1370. godine postao je dio velikog Timuridskog Carstva, čiji je glavni grad bio Samarkand. Krajem 15. stoljeća grad su okupirala uzbekistanska nomadska plemena na čelu sa Khan Sheibanijem, pod čijom je dinastijom postao središte Uzbekistanske države. 1753. godine postaje glavni grad Mangut dinastije koja je preživjela sve do 1920. godine. Tokom tog razdoblja grad je bio glavni trgovinski centar za cijelu središnju Aziju.

Mnogi usponi i padovi, velika bogatstva i pljačke, te mnoge kulture i vladari učinili su Buharu jednim od najljepših gradova na svijetu - grad u kojem se nalazi niz netaknutih građevina iz srednjeg doba koje nam i dan danas naprosto oduzimaju dah svojom ljepotom.

Vinogradi Šampanje

Gabrijel Garsija Markes

Gabrijel Garsija Markes (Gabriel José García Márquez)  Kolumbija 1927. - Meksiko 2014. je kolumbijski pisac, novinar, izdavač i politički aktivista. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1982. Doprinio je tome da latinoamerička literatura dođe u središte pažnje svjetske kulturne javnosti šezdesetih godina 20. vijeka. Smatra se najpoznatijim autorom magičnog realizma, žanra u kome se prepliću mitovi i magija sa stvarnošću svakodnevnog postojanja, te najpopularnijim piscem na španskom jeziku još od Servantesa. Uvijek se poistovjećivao sa kulturnim mješavinama španskih, crnačkih i domorodačkih tradicija koje su cvjetale u Kolumbiji. Iako je kasnije živio u Parizu, Meksiku i drugdje, u njegovim knjigama stalno se vraćao na žarka obalna područja, gdje su moć prirode i legendi i dalje dominirali nad uzdržanošću hladnog razuma. Njegova knjiga Sto godina samoće iz 1967. godine prodata je u više desetina miliona primjeraka i prevedena na više od 25 jezika. 

MISLI

- Za nekoga si još samo jedna osoba na svijetu, a za nekoga si čitav svijet.

- Kad tek rođeno dijete stegne svojom malom šakom, po prvi put, prst svoga oca, znači da ga je uhvatio zauvijek.

- Čovjek ima pravo da gleda drugog odozgo, jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.

- Najgori način da ti neko nedostaje je da sjediš pored njega, a znaš da ga nikad nećeš imati.

- Ne gubite vrijeme s nekim kome nije stalo da ga provodi s vama.

- Ne plačite zato što je došlo do kraja. Radujte se zato što se desilo.

- Ne volim te zbog onoga što si ti, već zbog onoga što sam ja kad sam pored tebe.

- Nemojte se boriti previše, najbolje stvari se dese kad se ne nadate.

- Nije se patilo od svakodnevnih problema jer su u mašti bili riješeni.

- Nijedna osoba ne zaslužuje tvoje suze, a ona koja ih zaslužuje nikada te neće

rasplakati.

- Nikada se nemojte prestati osmjehivati, čak i kad ste tužni, jer se neko može zaljubiti u vaš osmijeh.

- Uvijek će biti ljudi koji će htjeti da vas povrijede, ali trebate nastaviti vjerovati, samo budite oprezni.

- Život je poput priče, nije važno koliko je dug, već koliko je dobar. Ono što je prošlo, više ne postoji, ono što će biti, još nije došlo. Postoji samo jedna tačka u kojoj se sastaju i prošlo i buduće. U toj tački je cijeli tvoj život. Iskoristi je.

- Život je kraći nego što čovjek misli.

Džejms Džojs

Konjic

Konjic je grad i središte istoimene općine u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine. U  pisanim dokumentima se prvi put spominje 1382. godine. Bogatstvo općine su poljoprivredno i šumsko zemljište, ogromni vodeni potencijal, velike zalihe rude pirofilita i dr. Atraktivan je zbog bogate prirode koja u potpunosti okružuje grad. Rijeka Neretva teče kroz sam centar. Stari grad je veoma lijep za šetnju, kao i centar grada iz kojeg se u svakom pravcu  pruža interesantan pogled na okolnu prirodu. Tu je i obnovljena Kamena ćuprija, sagrađena 1682. godine. Od početka 1900. Godine Konjic je poznat i po svom drvorezbarstvu. Dvije porodice danas čuvaju tradiciju ove umjetnosti - Nikšići i Mulići.

Konjic ima jednu veoma zanimljivu atrakciju donedavno skrivanu od javnosti, a to je bunker Josipa Broza Tita, predsjednika nekadašnje Jugoslavije. Više od 3.000 m2 savremenog bunkera duboko u utrobi planine Prenj,  je u slučaju izbijanja rata trebalo služiti kao sigurno utočište predsjedniku i njegovoj sviti. Nikada nije poslužio svojoj svrsi, ali krije mnoštvo zanimljivih detalja.

Središte turističke ponude Konjica je zasigurno Boračko jezero i dolina Glavatičevo, koje pružaju razne vrste aktivnog odmora, kao što su: planinarenje,  logorovanje, rafting, seoski turizam, vožnja kajakom ili kanuom, planinski biciklizam i paragliding.

Nizvodno od Konjica prema Jablanici se prostire Jablaničko jezero. Nastalo je 1953. godine izgradnjom lučne brane na Neretvi. Maksimalna dužina jezera je oko 30 km, a površina oko 13 km2. Najveća dubina mu je od 70 do 80 metara, a oscilacije vodostaja su i do 25 metara. Jablaničko jezero je umjetno akumulacijsko jezero i jedno od najvećih vještačkih riječnih jezera u ovom djelu Evrope. Jezero je bogato raznovrsnom ribom, poput: pastrve, glavatice, strugača, šarana, bijelog klena, pijurice, babuške i dr. Pored jezera prolazi magistralni put M-17 koji povezuje Sarajevo sa Mostarom i dalje prema Jadranskom moru.

Jablaničko jezero je postalo odmaralište i turistička destinacija, jer se dužinom cijelog jezera nalaze restorani, pansioni, hoteli, privatne sobe i kampovi. U mnogobrojnim restoranima duž jezera se uvijek može naći svježa riba, jagnječe pečenje, pite ispod sača i druge vrste jela, što je ovaj kraj učinilo privlačnim i za ljubitelje dobre hrane. Na jezeru su izgrađene mnogobrojne plaže, koje nude osveženje za kupače u ljetnim vručinama. Pogodno je za razne sportove na vodi, posebno jedriličarstvo, ronilaštvo i dr.

Zvjezdana noć - Vinsent van Gog

Zvjezdana noć, ulje na platnu, Vincent van Gogh, 1889. godine, 73×93 cm. Muzej moderne umjetnosti, New York, slavno remek-djelo postimpresionizma.

Van Gogh je ovu sliku naslikao tokom boravka u umobolnici u Saint Rémyju. Datirana je juna 1889. godine, mjesec dana nakon njegova dolaska i 13 mjeseci prije samoubistva. Umjetnik je svom bratu Theu o tom razdoblju napisao:

“Moja me kukavna bolest tjera da radim s nijemim bijesom, veoma polako, ali bez prekida od jutra do mraka . Vjerujem da će mi to pomoći da ozdravim.”

 „Vječno je pitanje, je li nam dano da prije smrti spoznamo samo jednu hemisferu. Što se mene tiče, odgovora nema, ali zvijezde me uvijek podstiču na razmišljanje.”

Slika prikazuje seoski pejzaž noću, s plošnim brežuljcima u pozadini. To nije tiha, mirna noć, već prizor uznemirenog treperenja elemenata prirode i ljudskog svijeta, dok se selo pruža prema nebu uz spiralne i zapletene pokrete.

Jednostavna otvorena kompozicija, u kojoj tamnoplavo nebo zauzima dvije trećine slike, usredotočena je na odnos između vertikalnih linija čempresa i zvonika i snažnih izvijenih poteza kistom (kratki, debeli i naočigled neprekinuti) koji, pojačavajući ritam slijeva nadesno i vodeći posmatračevo oko nanose snažan i dinamičan udarac liniji horizonta. U sredini neba se nalazi kružni vrtlog boje koji svojim položajem i veličinom postaje središnjim motivom kompozicije.

Oblik vrtloga podsjeća na taoistički krug (Yin-Yang) koji je sastavljen od dva suzolika dijela, pozitivnog i svijetlog yanga i negativnog i tamnijeg yina, koji utiču na sudbinu. Prava izražajna snaga kompozicije proizilazi iz boje - čiste i snažne, s neočekivanom svjetložutom koja naglašava hladnoću plave. Poetski sjaj zvijezda, određen svjetlijim bojama, razvija se u mahnito i neprekidno pulsiranje (poput treptanja pravih zvijezda). Može se reći da je ovo najuspješniji rani pokušaj da se slikarstvu doda još jedna dimenzija - vrijeme.

Van Goghov originalni način slikanja ogleda se u slikarskom jeziku, u odvažnosti nanošenja boje, prožimanju površine pokretom i stvaranju kompozicije s dinamičnim kontrastima. Tako su na slici tamno zeleni čempresi naslikani širokim potezima,  prošarani i posvijetljeni odsjajima crvenih i žutih linija, a svijetlo nebo je određeno tamnim obrisom brda.

Krik - Edvard Munk

Ostavite me na miru

Odavno ni od koga ništa ne tražim. Ni da me se razumije. Ni da mi se nešto da. Ne tražim ni to da neki shvate da sam u pravu što o nekim stvarima mislim kako mislim. Ni sama često nisam sigurna da li sam u pravu. I, sigurno je da ni nisam. Tko je uvijek u pravu? Ne tražim ni da mi se pomogne. Ni da mi se vjeruje. Ni da me se voli misleći da sam toga zaista uvijek vrijedna.

Stvar je u tome da sam umorna od traženja bilo čega, osim smisla da budem, da jednostavno budem u ostatku vremena koje mi se polako prosipa kroz prste.

Od svog sam doma napravila otok s malim mostićem za one koji ne traže da budu više u pravu od mene. Ni manje. Za one koji poštuju tuđe mišljenje o nečemu i ostave mu da sam o tome premišlja kao što i on, barem se nadam da to radi, premišlja cijeli život.
Koji ne traže da im se prizna da su pravedniji, bolji ili razumniji.
Mostić je za one koji kao ni ja nisu uvijek sposobni biti pravedniji, bolji i razumniji jer ga sapliću svakakvi dani i iznenadne nove borbe.
Za one koje je život dovoljno ispretumbao da ne traže ništa osim da im bude sporazumno, bez previše popovanja, dozvoljeno da budu to što jesu, za što jedino još imaju snage biti.

Nemam više živaca za one koji sve znaju o tome kako bi trebalo ustrojiti svijet da svugdje bude mir a svom djetetu već u trećoj godini kupe pušku za rođendan.
Ni za one koji mi opisuju susjedove mane, a sami su ih, kao i taj susjed, kao i ja, prepuni.

Ne mogu više trošiti svoje dragocijeno slobodno vrijeme na one koji žele samo da se njih sluša, uvjereni da su njihovi problemi veći od bilo čijeg problema na svijetu.
Ni na one koji psuju televizor dok gledaju političare a sami ni na jedan prosvjed nikad nisu otišli i na izborima uvijek zaokružuju “manje zlo” od dva zla, mada imaju više opcija.

Ni za one koji kupuju djetetu markirane stvari da bi bilo sretno. Ja to ne mogu jer ja kupujem lijekove da bi mi dijete bilo. Jednostavno bilo na ovom svijetu, pa sam nesposobna to razumijeti a mislim da se tu ni nema što razumijeti, ali svatko neka svoje dijete odgaja najbolje kako zna.

Nemam strpljenja ni za one koji misle da se sve treba podrediti njima jer inače ne valjaš, koji ne razumiju da si opterećen do te mjere da nikad sebi ne možeš jednostavno dozvoliti da sjedneš i filozofiraš satima o svemu kad o tebi ovisi netko da ne bude ni gladan ni žedan, da ne bude boli u njegovom krhkom životu, da ne bude osamljeno kraj filozofiranja o smislu o svemu.

A najmanje za one koji ljude dijele u bilo kakve kalupe, uvjereni da je slika čovjeka njegov kalup a ne dobrota ili zloća kojom se obraća drugima.

Molim vas, samo me pustite na miru. Pustite me da budem, baš da budem još to malo ili malo duže, kako mi Bog da.

Priznajem. Nisam uvijek u pravu. Nisam ni uvijek dobra. Ne razumijem sve. O puno toga ne mogu pričati, kao što ne mogu razgovarati o nuklearnoj fizici jer ju ne razumijem, jer me ne zanima.

Ja samo još imam snage za biti, za jednostavno biti. Ovo malo, ili malo duže. Još samo imam snage:
Da pišem jer se tako odmičem od bola, od nesavršenog svijeta, od nesavršene sebe.
Da vjerujem na način na koji vjerujem.
Da volim na jedini način na koji znam, na način na koje me hrvanje sa prevrtljivim svijetom naučilo, jer jedino tako sve ovo dobiva smisao.
Da brinem jer ne znam ne brinuti, makar i previše i nepotrebno. Makar pri tom bila autodestruktivna.
Da budem preosjetljiva jer ne znam biti manje od toga, mada sam svjesna koliko me to troši.
Da svoj otok sa petero stanovnika, troje ljudi i dva ljubimca učinim sigurnom oazom u kojem ne trebam biti najbolja, nego samo ja. Otok na kojem će drugi koji dođu poštovati njegov mir, njegove vrline i mane ako već nikom ne želi zlo, potrebu za prihvaćanjem svatkoga tko je došao da spoznaje da je najvažnije na svijetu samo biti, zaista biti ono što jesi, kao i prihvatiti svačiju bit koja njegov život čini smislenim, ako je taj netko u duši dobar.

Ja zaista više od nikoga ne tražim apsolutno ništa.
Osim da me se pusti na miru da budem to što jesam. Ako nekom to smeta, mostić uvijek vodi u dva smjera. Ako nekom previše smeta, ja ću ga sama prevesti da na drugoj strani uči pameti one malo manje bolje od sebe. Ako im je čudno, neka se čude. Ako im je smiješno, neka se smiju. Ali neka onda to rade ne prelazeći most da bi se uvjerili da imaju razlog za čuđenje i smijeh.

Mene pustite da budem, da jednostavno budem i da još malo pokušam naučiti kako. Kako zaista biti i kako zaista voljeti.

Vesna Ferluga - Antić

Recite ljudima ono što im pripada