Umberto Eko

Umberto Eko (Umberto Eco) 1932. - 2016. talijanski je pisac, filozof, esejist i lingvista. Bio je jedan od najznačajnijih mislilaca. Rođen je u Alessandriji, u italijanskoj provinciji Pijemont. Također je bio i redovni profesor semiotike na Univerzitetu u Bologni. Slavu je stekao romanom "Ime ruže" (1980), po kojem je snimljen i kultni film. I ostali njegovi romani naišli su na sjajan prijem kako kod publike tako i kod kritike. Slijedili su: "Fukoovo klatno", "Ostrvo dana pređašnjeg", "Baudolino", "Tajanstveni plamen kraljice Loane", "Praško groblje". Od ilustrovanih izdanja, najpoznatije su svakako "Istorija ljepote" i "Istorija ružnoće".

Kada je morao da govori o sebi, tvrdio je da je filozof i da romane piše samo vikendom, danima predviđenim za odmor. Onoliko koliko je vjerovao u humanizam, Eko je prezirao totalitarizam.  I ne samo to, nego je imao hrabrosti i da se bori protiv njega, iako je jednom rekao da je pravi heroj uvijek heroj greškom, i da bi i on samo želio da bude kukavica kao i svi drugi. Umberto Eko jeste pravi heroj 20. i 21. vijeka.

MISLI

- Ne možeš pobjeći od beskraja, bjekstvom u neki drugi beskraj, ne možeš pobjeći od istog obmanjujući se da možeš da pronadeš različito.

- Prelijepo mi je to kada držim knjigu u rukama. Nikakav film, nikakva fotografija ne može doseći tu radost, to bogatstvo koje osjećam kada prelazim prstima po njenim stranicama. Sam taj tihi čin čitanja ima u sebi nešto uzvišeno, intimno što bih mogao uporediti sa seksualnošću.

- Ljepota je uvijek pitanje vremena, epoha. Ticijan ne bi znao šta bi s Pikasovom slikom, sigurno bi je smatrao strašno ružnom. Neki ljudi kupuju kič i žive sretno usred tog kiča koji ja smatram nepodnošljivim

- Kada čovjek prestane vjerovati u Boga, to ne znači da je prestao vjerovati u bilo šta. On onda vjeruje u svašta.

- Izdavački mit je da ljudi hoće da čitaju lake stvari.

- Bojte se poslanika i onih koji su spremni da umru za istinu, jer po pravilu zbog njih mnogi drugi umiru sa njima, često prije njih, a ponekad i umjesto njih.

- Ništa više uplašenom čovjeku ne daje hrabrosti kao tuđi strah.

- Kao što kaže stara poslovica, pero drže tri prsta, ali radi čitavo tijelo. I boli.

- Melanholija u krvi nije mutan talog nego najbolji vinski cvijet, ona stvara heroje jer budući da graniči s ludošću podstiče čovjeka na najhrabrija djela.

- Kada ujutro vežem kravatu, čini mi se da donosim ideološku odluku.

- Natjerao bih ljude da pročitaju moje knjige kako ne bi vjerovali da svijetu treba vladar.

Blagaj

Blagaj je oduvijek bio mjesto u koje se dolazilo zbog njegove ljepote, njegove očaravajuće prirode i historije koja je osjetna u svakom trenutku. Neponovljivi ambijent Vrela Bune, mira Derviške Tekije i svježine rijeke Bune čine ga posebnim. Sami Blagaj kao i njegovu okolinu karakteriše raznolikost njegovih nadzemnih i podzemnih voda, te kraškh oblika i vrsta stijena. Blagaj u tom smislu predstavlja jedan od najljepših primjera geomorfoloških procesa koji su se kroz historiju odvijali na ovom terenu. 

Izvorište Bune je jedno od najvećih i zasigurno najljepših u Evropi. Voda izbija ispod 200 met. okomite litice, na čijem vrhu se nalazi ruševina starog grada Herceg - Stjepana, posljednjeg vladara Hercegovine, prije otomanske vlasti. Vidjevši toliku količinu vode koja sama od sebe tvori rijeku, vjerovatno je i turski sultan bio impresioniran time, pa je naredio da se pored Vrela Bune sagradi predivna Derviška tekija, koja danas predstavlja najmističnije mjesto u cijeloj Bosni i Hercegovini.  Ova kuća je u 16. stoljeću napravljena za potrebe derviškog reda, a u prelijepoj avliji koja gleda na izvor rijeke Bune možete se poslužiti osvežavajućom limunadom i tradicionalno pripravljenom kafom. 

Područje Blagaja je poznato po raznolikosti svoje flore i velikom broju endemskih vrsta. Plodna obradiva zemlja je pogodna za tipičnu mediteransku poljoprivredu, sa mnogo ranog voća i povrća. To što je danas Blagaj turistički centar Hercegovine, doprinosi i činjenica da u Blagaju ima 11 spomenika od nacionalne vrijednosti, koji su atraktivni i turisti ih rado posjećuju. U njih spadaju pomenuti Stari grad iznad Blagaja, zatim atraktivna, smještena pored vode Velagićevina, kao i džamija Sulejmana veličanstvenog, te Karadozbegov most. 

Kompleks starih kuća u Velagićevini predstavlja pravi primjer kako se nekad živjelo i stanovalo i vrijeme provodilo u blagajskim kućama i avlijama. U Blagaj se dolazi i radi neponovljivog ukusa blagajske pastrmke koja živi u rijeci Buni, a naročito prija kada se konzumira u jednom od brojnih i u starom stilu izgrađenih, živopisnih blagajskih restorana, smještenih tik pored rijeke.

Fjodor Mihajlovč Dostojevski

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821 Moskva -1881 Sankt Peterburg) je ruski književnik ukrajinskog porijekla, romanopisac, novelist i publicist, jedan od najznačajnijih književnika u historiji. Bio je sin školovanog ljekara Mihaila rođenog u Ukrajini, inače pripadnika nižeg plemstva, za kojeg se pretpostavlja da su ga ubili vlastiti kmetovi zbog okrutnog postupanja i ponižavanja. Dostojevski je bio vrlo blizak svome ocu što se vidi u njihovim pismima, a nakon njegove smrti je doživio i prvi napad epilepsije. Njegova majka Ruskinja Marija Fedorovna bila je temperamentna žena veselog karaktera, voljela je poeziju, ali je nažalost preminula od sušice 1837. godine.

Dostojevski pohađa i završava vojno-inžinjerski studij u Sankt Peterburgu, ali se odlučuje
posvetiti pisanju. Prevodi Balzacovu “Eugeniju Grandet” i pod uticajem Gogolja piše svoje prvo djelo, “Bijedni ljudi” (1846.) koje je ga lansirala u sferu ruskih književnih krugova. U tom periodu se približava i ulazi u kružok utopijskih socijalista koje je predvodio Butaševič-Petraševski, čija se revolucionarna djelatnost sastojala uglavnom od privatnih rasprava o budućnosti Rusije. Na književnom planu piše kratki roman “Dvojnik” (1846.) u kojem je prikazan raspad ličnosti činovnika Goljatkina koji tone u shizofreniju u nizu halucinacija u kojima se miješaju stvarnost i mentalne projekcije.

Prelom u životu Dostojevskog dolazi 1849 godine, nakon zabrane kluba “petraševaca”, hapšenja i sadističke farse koju je izvela carska policija. On i njegovi drugovi u zoru su izvedeni na inscenirano strijeljanje, i dok su očekivali egzekuciju pred strjeljačkim strojem, došlo je “carsko pomilovanje” kojim su "pomilovani" i osuđeni na progonstvo i sibirsku robiju. U stvari, carske vođe nisu ni mislili strijeljati zbunjene petraševce, nego se radilo o iživljavanju nad nemoćnim ljudima. On je četiri godine robijao, a nakon toga morao je četiri godine služiti kao običan vojnik u surovim uvjetima zabačenih krajeva azijske Rusije. Ovo robijanje je prekinulo njegovo stvaranje, ali mi je zato bilo izvor inspiracije za budući rad.

Nakon povratka u Sankt Peterburg Dostojevski objavljuje “Zapise iz mrtvoga doma” (1860.-1862.), fikcionalizirani opis vlastitog robovanja. Ta knjiga ostvaruje velik uspjeh i donosi autoru djelomičnu carevu rehabilitaciju. No, nesređene porodične prilike (prvi brak s histeričnom udovicom koja je bolovala i umrla od tuberkuloze, pojačavanje simptoma epilepsije, kockarska strast koja ubrzo prelazi u opsesiju, smrt brata Mihajla s kojim je zajednički uređivao novine, kojemu je nakon toga morao uzdržavati porodicu), dovode Dostojevskog u tešku situaciju koja je djelomično usporila njegovo stvaralaštvo. Primjer toga je roman “Poniženi i uvrijeđeni” (1861.) koji zaostaje za većinom njegovih prethodnih, a kamoli budućih djela.

Da bi pobjegao pred povjeriocima i dugovima on odlazi na putovanje u Evropu (1862.) i boravi u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Engleskoj. Tokom 1860-ih u još je nekoliko navrata posjetio Evropu, ovaj puta s drugom ženom, Anom Snjitkinom, koja mu je donijela porodični mir i sreću, postala majkom njegove djece i odvikla ga od kockarske ovisnosti. Godine 1864. objelodanjuje briljantne “Zapise iz podzemlja”, jedan od najintenzivnijih ispovjednih kratkih romana.

Dostojevski je razvio tehniku struje svijesti davno prije nego što je postala popularna u angloameričkom romanu 20. vijeka. Radnje romana sažima u svega nekoliko dana ili sati, dajući vremenski presjek u svijesti naratora, U velike romane Dostojevskoga obično se broje sljedeća djela: “Zločin i kazna” (1866.), “Idiot” (1868.), ”Demoni” (1872), “Mladić” (1875.), “Braća Karamazovi” (1881.). Umro 1881 godine, iznenada, nakon krvarenja uzrokovanoga epileptičnim napadom. Život mu je u posljednjim godinama bio sređen, i može se reći da se oslobodio materijalne oskudice i nevolja koje su ga pratile veći dio života. Kanio je napisati ostatak “Braće Karamazova” (koji su zamišljeni kao dio trilogije ili čak tetralogije), no sudbina ga je omela u naumu. Priređen mu je veličanstveni pogreb u kojem je sudjelovalo 100.000 ljudi, mahom studentske omladine, a sam se pogreb pretvorio u demonstracije protiv carizma.

MISLI

- Ako si se uputio prema cilju i putem počeo zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji laje na tebe, nikad nećeš stići do cilja.

- Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah misliš na zahvalnost, onda nisi darovao već prodao.

- Apstraktno čovjek nekako i može voljeti bližnjeg, ili čak neki put iz daleka, ali iz bliza skoro nikad.

- Da bi se postupalo razumno - malo je imati samo razum.

- Jedna je pamet dobra, dvije su još bolje.

- Jednoga se bojim: ne biti dostojan svojih patnji.

- Koliko je ljudi koji ne misle sami, nego žive od misli koje su izmislili drugi.

- Ljubiti nekog čovjeka znači vidjeti ga tako kako ga je Bog zamislio.

- Mladost je čista već samim tim što je mladost.

- Nastojim voljeti život više od njegova smisla.

- Nekoga je bolje imati među neprijateljima nego među prijateljima.

- Ništa na svjetu nije teže od iskrenosti i nema ništa lakše od laskanja.

- Oni koji znaju da govore, govore kratko.

- Podla duša, oslobodivši se jarma, sama ugnjetava.

- Pohvala je uvijek čedna, laskanje zaudara na lakejstvo.

- Prije nego što kažeš ljudima kako treba da žive, pokaži to na svom primjeru.

- Rad je zadovoljstvo razuma a nerad je naslada mašte.

- Razum i postoji zato da bi čovjek postigao ono što želi.

- Svaka ljubav prolazi, a neslaganje ostaje zauvijek.

- Svemu ima granica, koju je opasno prekoračiti, jer kad je prekoračiš, ne možeš više nazad.

- Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta.

- Što god je korisno čovječanstvu, to je i plemenito.

- Što je vlast veća, to je strašnija njena upotreba.

- Tajna čovječjeg života nije u tome da samo živi, već u tome zašto živi.

- Uništite moje želje, izbrišite moje ideale, pokažite mi nešto bolje i ja cu poći za vama.

- Ako raj nije u samom tebi, nikad nećeš ući u njega.

- Prosto je strašno kako ovdje ima malo časnih ljudi, tako da nemaš koga da poštuješ. Htio ne htio, sve ih sa žaljenjem gledaš, a oni svi zahtijevaju da ih poštuješ.

- Postoje tri stvari kojih se većina ljudi boji:

Ljudi se boje vjerovati ljudima.

Ljudi se boje govoriti istinu.

Ljudi se boje biti svoji.

- Za smijeh je, prije svega, potrebna iskrenost, a zar ima iskrenosti kod ljudi?

Za smijeh je potrebna nezlobnost, a ljudi se najčešće smiju pakosno.

Iskren i nezloban smijeh znači veselost, a zar ima kod ljudi u današnje vrijeme veselosti i znaju li ljudi biti veseli?

Veselost čovjeka je najvidnija njegova crta, koja ga najviše odaje.

Potrebno je dugo vremena da upoznate nečiji karakter, ali čim se čovjek bar jedanput nasmije sasvim iskreno, pokazati će vam se njegov cijeli karakter, odmah kao da je na dlanu.

Samo vrlo uzvišen i sretan čovjek može biti veseo i zaraziti druge, tj. biti neodoljivo i dobrodušno veseo.

Ne govorim o njegovom umnom razvitku, nego o karakteru, o cijelom čovjeku.

Na taj način, ako želite prozrijeti čovjeka i upoznati njegovu dušu, ne promatrajte ga dok šuti ili dok govori ili kad plače ili čak kako se uzbuđuje plemenitim idejama, nego bolje ga pogledajte kako se smije.

Ako se dobro smije, znajte da je dobar čovjek.

Ja zato dobro znam da je smijeh najsigurnija proba duše.

Pogledajte dijete: jedino se djeca znaju smijati do savršenstva i zbog toga i jesu privlačna.

- Svaki čovjek ima sjećanja koja nebi rekao nikome, osim svojim prijateljima. Ima i sjećanja koja nebi otkrio ni prijateljima, nego samo sebi u tajnosti. Konačno, postoje misli koje čovjek ne smije ni sebi reći.

- Glupost je univerzalna pojava i apsolutno stojim iza tvrdnje da je glup čovek ujedno i gramziv, prostački lukav i jedan od najopasnijih neprijatelja. Jer ne postoji u logici inteligentnog bića ta vrsta niskosti kojom bi se borio protiv glupaka. A glupih i gramzivih ima puno. Oni vladaju jako dugo.