Antoni de Melo

Antoni de Melo (Anthony de Mello) 1931. - 1987. je bio indijac, jezuitski sveštenik i psihoterapeut, duhovni učitelj, pisac i javni govornik. De Mello je napisao nekoliko knjiga o duhovnosti i bio domaćin brojnim duhovnim konferencijama. Cijelog života se trudio da otvori oći ljudima, kako bi postali svjesni sebe i vrijednosti postojanja. Nesvjestan život nije vrijedan da bude proživljen. Kada odbacite svoje iluzije i postanete svjesni sebe i svijeta oko vas, otkrit ćete svu ljepotu života na Zemlji.


MISLI

- Posmatrajte tjeskobu koja caruje svuda oko nas, posmatrajte usamljenost, strah, izgubljenost, sukobe u srcima ljudi. Zamislite da vam neko pruži priliku da se svega toga oslobodite. Zamislite da vam neko pruži priliku da zaustavite svo to užasno traćenje energije, zdravlja, emocija. Zamislite da vam neko pokaže put kojim se može postići da stvarno volimo jedni druge, da budemo spokojni, potpuno prožeti ljubavlju...

- Ljudi ne žive. Večina vas ne živi, samo održava život u svom tijelu. To nije život. Vi ne živite, sve dok vam ne postane potpuno nevažno da li ćete živjeti ili umrijeti. Na toj tački počinjete da živite. Kada ste spremni da izgubite sopstveni život, tek tada ga živite. Međutim, ako neprestano štitite svoj život, vi ste mrtvi... Da li ste spremni da sve stavite na kocku?

- Najvažnija je spremnost da naučimo nešto novo. Mogućnost buđenja je u direktnoj proporciji sa količinom istine koju smo spremni da hrabro prihvatimo. Trenutak u kome se budimo, kad nas obasja svjetlost, najljepše je iskustvo na svijetu!

- Nemojte tražite od svijeta da se promjeni, promijenite se prvo vi. Tek tada ćete biti u stanju da sagledate svijet onakav kakav jest, tada ćete moći promijeniti šta god vam se čini da bi trebalo promijeniti. Uklonite povez sa očiju. Ukoliko to ne učinite, izgubili ste pravo da promijenite bilo šta.

- Ako ne budemo varali sebe, nećemo varati ni dru­ge. Tada ćemo ih voljeti. U suprotnom, živječemo čitav život u zabludi o drugima, s našim iluzijama, neprekidno u sukobu sa stvarnošću...

- Zaljubljeni ste samo u ideju o određenoj osobi. Unapred stvorenu ideju diktiranu nadom i u svoju predrasudu o određenoj osobi.

- Nikada ne vjerujemo u druge ljude. Ono u šta vjerujemo samo je sopstveni sud o određenoj osobi.

- Ne pokušavaj da naučiš svinju da pjeva - samo ćeš traćiti vrijeme, a svinja će samo da se nervira.

- Samo kada nam je dosta, kada nam je svega dosta, otvara se izlaz.

- Ako stvari sagledamo kakve zaista jesu, gubimo kontrolu nad životom koji, ionako, jedva držimo na okupu.

- Ako nešto previše želite - u nevolji ste.

- Zašto se ne usredsredite na sadašnjost, umjesto da se nadate boljoj budućnosti?

- Vi patite zbog svoje depresije i svojih strahova samo zato što se poistovjećujete sa njima.

- Stalno utvrđujemo neke stvari, zar ne? Nikada ne pomislimo da stvarima uopšte nije potrebno da budu utvrđivanje.

- Nikakav sud, nikakav komentar, nikakav stav - jednostavno posmatrajte, proučavajte, gledajte, bez ikakve želje da promijenite ono što jeste. Jer ako hoćete da promijenite ono što jeste u ono što bi trebalo da bude, gubi se sposobnost razumijevanja.

- Sve dok se živi da bi se zadovoljila očekivanja drugih potrebno je paziti kako se oblačiš, kako se češljaš, da cipele uvijek budu uglancane - sve u svemu da se uvijek zadovolje njihova prokleta očekivanja. Zar to nazivate ljudskim?

- Ne plašim se da budem sa bilo kim i da radim bilo gdje, zato što time neću izgubiti sebe, jer ja nisam moja košulja, moj posao, moj novac.

- Mi nikada ne osjećamo patnju kada izgubimo nešto čemu smo dali slobodu, što nikada nismo pokušali da posjedujemo. Patnja je simptom činjenice da sam uslovio svoju sreću, povezavši je s nekim ili nečim.

- Savršena ljubav isključuje strah. Tamo gdje postoji ljubav ne postoji zahtjev, očekivanja, zavisnost.

- Možete da kontrolišete samo one stvari kojih ste svjesni, one kojih niste svjesni - kontrolišu vas.

BUĐENJE

- Netko je rekao: “Život je nešto što nam se događa dok smo zauzeti drugim stvarima.” Nije li to žalosno? Život se odvija sada. Život će se početi događati onoga trenutka kada se probudimo. Koliko je samo ljudi koji ne jedu pravu hranu, nego se cijeli život hrane jelovnikom? A jelovnik je samo naznaka onoga što stoji na raspolaganju. Život je gozba. Također, život je samo bljesak. Tratimo život svojim strahovima, svojim brigama, svojim teretima. Prvo moramo umrijeti kako bismo mogli stvarno živjeti. 

- Kada ste svjesni, imate više energije. Svjestan čovjek se oslobađa straha od gubitka. Oslobođen je nepotrebnih kočnica. Možete to nazvati svjesnost, ljubav, duhovnost, sloboda, buđenje, stvarno je svejedno. Sve je, u biti, isto. Nesvjesni život je poput mehaničkog života. Nije ljudski, programiran je i uvjetovan. Uvijek ste rob stvari kojih niste svjesni, jer kad ih postanete svjesni, oslobađate se od stege ovisnosti. Niste vise kontrolirani, niste porobljeni. Živjeti ne znači imati neki odgovoran posao u vladi ili biti uspješan poslovni čovjek. Živjeti znači odbaciti sve okove i živjeti u svakom trenutku. Mark Twain je vrlo lijepo rekao: “Bilo je toliko hladno da bismo se vjerojatno smrznuli da je termometar bio samo dva centimetra duži.” Nije bitna vanjska temperatura, nego termometar; nije u pitanju stvarnost, nego način na koji sebi objašnjavamo stvarnost.

- Ja vam neću govoriti o istini, nego o zaprekama istini. Njih vam mogu opisati. Istinu vam ne mogu opisati. To nitko ne može. Mogu vam samo dati opis zabluda, tako da biste ih mogli ispustiti. Ljudi su zauzeti raznim borbama. Kada vam prosječni Amerikanac kaže da se bori za bolji život, to za što se on bori nije život. Jer svi imaju znatno više nego sšto im uopće treba da bi živjeli. Jedan od mogućih izlaza iz tog programiranja je - postati svjesni da ste programirani. To znači putovati s jako malo prtljage, s tako malo tereta da ćete moći proći i kroz iglene uši.

- Ljudi su previše zaokupljeni popravljanjem onoga što ne razumiju. Nikada nam pritom nije palo na pamet da neke stvari možda ne treba popraviti. Treba ih samo razumjeti. Budemo li razumjeli, stvari će se promijeniti. Mi smo ti koji se moramo mijenjati. Možda mislimo: “Dobro mi je jer je u svijetu sve dobro.” Krivo! U svijetu je sve dobro jer se ja osjećam dobro. To je ono o čemu govore mudraci. Zamislite da se ne osjećate dobro, prilično ste neraspoloženi, a vozite se kroz prekrasan krajolik. Priroda je krasna, ali vama nije ni do čega i ništa od te ljepote ne primjećujete. Nakon nekoliko dana prolazite istim predjelom i kažete sami sebi: “Bože, kako nisam vidio svu tu ljepotu!” Sve postaje prelijepo kada se vi promijenite. Ili, to vam je kao da promatrate drveće i planine kroz zamagljeno i mutno staklo, pa vam se sve čini prljavo. Imate potrebu promijeniti to što je vani. A trebalo je oprati staklo. Kada pogledate kroz čist prozor, gotovo u čudu čete reči: “Kako je sve predivno!” Isto tako vidimo i ljude oko sebe, ne onakve kakvi stvarno jesu, nego onakve kakvi smo mi.

- Postoji samo jedan izlaz - da deprogramirate sebe! A kako se to radi? Postajete svjesni činjenice da ste programirani. To se ne može promijeniti naporom volje; ne može se promijeniti kroz ideale; ne može se promijeniti prihvaćajući nove navike; možda će se promijeniti ponašanje, ali vi nećete. Jedini način da doživite promjenu je svjesnost, shvatanje. Kada vidite samo kamen u kamenu, i parče papira u parčetu papira, nećete više misliti da je kamen dragocjeni dijamant, a parče papira ček na milion dolara. Kada to shvatite, promijenit ćete se. U vašoj težnji za mijenjanjem nema više nasilja. U suprotnom, ono što nazivate promjenom biče samo pokušaj da drukčije rasporedite namještaj.

Rihard Vagner

Rihard Vagner (Wilhelm Richard Wagner) je jedan od najvažnijih kompozitora kasne romantike i genijalni tvorac muzičkih drama i opera (Lohengrin, Rajnsko zlato, Valkir, Sumrak bogova) koje su postale putokazima razvoja scenske umjetnosti za budućnost. 

Rođen je u Lajpzigu, 1813. godine, kao deveto dijete svojih roditelja. Djetinjstvo i mladost proveo je uglavnom u Leipzigu i Dresdenu. Još kao dječak Vagner je iskazivao veliko zanimanje za poeziju i komponovanje. Muzičar Christian Gottlieb Müller je prvi podučavao mladog Vagnera muzičkoj teoriji i harmoniji. Vagner je nakon toga 1831. upisao Muzički fakultet Univerziteta u Leipcigu, gdje jmu je komponiranje predavao Theodor Weinling. Beethovenova opera „Fidelio“ inspirisala ga je na komponovanje prve vlastite simfonije. Imao je  tek 17 godina, kad je u leipciškom pozorištu Comödienhaus javno izvedeno jedno njegovo djelo.  

Od 1833. do 1839. Vagner je radio u mnogim opernim kućama kao kapelmajstor, dirigent i na drugim dužnostima. Kao i mnogi drugi umjetnici tog vremena, od svojih prihoda jedva da je mogao živjeti pa je uzimao zajmove od bogatih građana. Visoko zadužen Vagner 1839. godine bježi u Pariz. Proboj mu 1842. godine donosi praizvedba opere „Rienzi" u dresdenskom Kraljevskom teatru. On prihvata poziv da bude drugi kapelmajstor u Dresdenu. U razdoblju nakon toga nastala su poznata djela „Tannhäusera“ i „Lohengrina“.

Kao uvjereni demokrat Vagner je pružao podršku građanskoj revoluciji što ga je stajalo njegova mjesta kapelmajstora. Uz pomoć Franza Liszta bježi u egzil u Zürich, u kojem nakon početnih poteškoća nastavlja nizati uspjehe. U  Zürichu je između ostalog napisao i jedno od svojih najvažnijih teorijskih djela „Umjetničko djelo budućnosti“.

Nakon što je dobio obavijest o svojoj amnestiji, te poziv bavarskog kralja Ludwiga II da se vrati u München, započinje razdoblje neopterećenog stvaranja bez finansijskih briga jer je mladi kralj platio sve Vagnerove dugove. Godine 1872. polože kamen temeljac za pozorište  Festspielhaus koje sam projektuje, a finansira Ludwig II. Svečano otvorenje uslijedilo je 1876. s praizvedbom „Prstena Nibelunga“.

Do 1882, Vagner je već bio veoma bolestan. Patio je od teških napada angine, pa je sa porodicom otišao u Veneciju kako bi povratio zdravlje. Tu je i umro 1883. godine od srčanog udara. Imao je skoro sedamdeset godina.

  Franc Šubert

Stolac

Stolac je BiH grad sa velikim brojem arheoloških nalazišta i kulturno-historijskih spomenika. Nalazi se 40 kilometara južno od Mostara, presijeca ga rijeka Bregava, a zovu ga i grad muzej. Turci su ga zaposjeli 1466. godine, što objašnjava otomanski stil u arhitekturi. Neki od najvažnijih objekata su Inat Ćuprija, Podgradska Ćuprija, Begovska Ćuprija, Crkva Svetog Petra i Pavla. Historijsku jezgru Stoca čini srednjovjekovni Vidoški grad i Ilirski grad Daorson formiran u 3. vijeku p.n.e.

Nekropola Radimlja jedno je od najzagonetnijih i najinteresantnijih nalazišta. Tu se nalazi nekoliko desetina stećaka, koji predstavljaju bogumilske nadgrobne spomenike. Neki od tih spomenika dekorirani su crtežima i gravurama u kamenu koji predstavljaju figure iz lova, stilizirane jahače i konje, oružja itd. Zbog svoje veličine i zbog vrijednosti stećaka u njoj, ova nekropola je jedna od najvažnijih nalazišta ovog tipa u BIH. 

Od otomanske arhitekture može se vidjeti Sultan Selimova (Careva džamija), džamija u Uzunovićima i džamija na Ćupriji. Također je interesantan kompleks orijentalno-stambene arhitekture poznat pod imenom Begovina. 

Ruta 66

Ruta 66 (Route 66), također poznata i kao Put Willa Rogersa, Glavna ulica Amerike i Majka svih puteva, je naziv za auto-put koji je postojao u američkom sistemu autoputeva. Predstavljao je jedan od prvih auto-puteva, postavljen još davne 1926. godine. Vodio je od Chicaga u Ilinoisu, pa preko Missurija, Kansasa, Oklahome, Texasa, New Mexica, Arizone pa sve do Los Angelesa u Californiji. Ukupna dužina mu je 3.940 km. 

Od 1950-tih godina je počeo gubiti važnost zbog novog sistema međudržavnih puteva, a 1985. godine je izgubio federalni status. Danas je poznat kao historijski spomenik, turistička atrakcija i u popularnoj kulturi.

Ne gubite vrijeme na rasprave koje nemaju smisla

Magarac kaže tigru: Trava je plava.

Tigar, iznenađen, odgovori: Ne, trava je zelena!

Nisu se uspjeli složiti pa odoše do lava, kralja šume, da im on pomogne riješiti ovaj problem.

Čim je ugledao lava magarac počne: Vaše veličanstvo, zar ne da je istina da je trava plava?

Lav odgovori: Da, trava je plava.

Oduševljen odgovorom magarac brzo nastavi: Tigar se ne slaže sa mnom, proturječi mi i ljuti me.  Molim te, kazni ga.

Kralj životinja na to reče: Slažem se i kažnjavam tigra s pet godina šutnje.

Magarac sretno skoči i zadovoljno krene dalje, pjevušeći: Trava je plava, trava je plava…

Tigar zatim upita lava: Veličanstvo, zbog čega ste mene kaznili? Pa trava je zelena, zar ne?

Lav odgovori: Da, naravno da je zelena.

Zbunjen, tigar upita: Pa zašto si onda mene kaznio?

Lav odgovori: Moja presuda nema veze s pitanjem kakva je trava. Kaznio sam te jer smatram da hrabra i inteligentna životinja poput tebe ne bi smjela gubiti vrijeme svađajući se s magarcem i još dolaziti k meni s ovakvim pitanjem.

Ne gubite vrijeme i energiju na rasprave koje nemaju smisla, i rasprave sa osobama koje ne žele čuti drugu stranu i ne mare za istinu. Postoje ljudi koji bez obzira na istinu i dokaze nisu u stanju razumjeti, ali i oni koji su zalijepljeni egom, mržnjom i ogorčenjem, i koji žele da su upravu čak i ako to nisu.  Kada neznanje vrišti, inteligencija šuti. Vaš mir i tišina vrijede mnogo više.

Ernest Hemingvej

Ernest Hemingvej (Ernest Hemingway) 1899. - 1961. je američki pisac i novinar. Klasik američke i svjetske literature, veliki avanturista i svjetski putnik, ljubitelj lova, ribolova, korida, pića i žena. Svoja brojna životna iskustva prenio je u književnost, stvorivši djela koja osvajaju čitaoce širom svijeta. 

Ernest Hemingvej je vodio veoma buran život, našavši se nekoliko puta na samom rubu smrti. Putovao je po Americi, Evropi, Aziji i Africi. Živio je u Parizu, na Floridi i Kubi, Učestovao u dva svjetska rata i bio svjedok španske građanske revolucije. Na kraju je slomljen depresijom i opsjednut paranojom sebi oduzeo život. Tvrdio je da ne voli svoje ime jer ga je podsjećalo na naivnog junaka drame Oskara Vajlda „Važno je zvati se Ernest“. Na Kubi je za svega osam dana napisao roman „Starac i more“. Roman o herojskoj borbi čovjeka sa silama prirode i suočavanju s vječnom nepravednošću sudbine. Godine 1954. Hemingvej je dobio Nobelovu nagradu za književnost. 

MISLI

- Jedina stvar koja može pokvariti dan su ljudi. Ljudi su uvijek bili ograničenje sreće osim jako malog broja koji su dobri kao samo proljeće.

- Sve dobre knjige imaju jednu zajedničku stvar - realnije su nego da su se zaista i desile u stvarnosti.

- Čovjek nije stvoren za poraz. Čovjek može biti uništen, ali ne i poražen.

- Ne postoji ništa što se može usporediti s pisanjem. Sve što radiš jeste da sjediš za pisaćom mašinom i krvariš.

- Čovjeku treba otprilike 2. godine da nauči govoriti i otprilike 50 godina da nauči ćutati.

- O moralu znam samo toliko da je moralno ono poslije čega se dobro osjećate, a nemoralno ono poslije čega se osjećate loše.

- Kad se ljudi slažu sa mnom, uvijek imam osjećaj da sam negdje pogrešio.

- Svi smo mi samo učenici u zanatu u kome niko nije postao učitelj.

- Mi se moramo se naviknuti da na najvažnijim raskrsnicama života ne nalazimo uvijek znakove.

- Mladost imamo da bismo činili gluposti, a starost da bismo žalili za tim glupostima.

   Johan Volfgang Gete

Pol Gogen

Ežen Anri Pol Gogen (Eugène Henri Paul Gauguin) rođen je 1848. godine u Parizu gdje provodi uobičajeno, mirno djetinjstvo i školovanje u Francuskoj. Međutim, odmah nakon školovanja počinje da osjeća „zov divljine“ koji je za života sublimirao kroz slike i izražavao kroz strast i koji ga do kraja nije napuštao. Tokom mladosti provodi šest godina ploveći svijetom u trgovačkoj i francuskoj mornarici, a godine 1870. vraća se u Francusku naizgled smirenog duha i počinje da živi tih i konvencionalan život poslovnog čovjeka.

Ženi se sa Met Sofi Gad, s kojom će dobiti čak petoro djece, što dodatno komplikuje Gogenov duševni sukob gdje težnja za vječnim, mističnim i divljim sputava njegovu finansijsku i moralnu odgovornost prema porodici. Gogen je radnim danima bio uspješan berzanski broker, a odmore je provodio slikajući sa Pisaroom i Polom Sezanom. Iako su mu prvi pokušaji bili nevješti, brzo je napredovao. Do 1884. Gogen se s porodicom preselio u Kopenhagen, gdje je bezuspješno pokušao da se bavi biznisom. Primoran da se bavi slikarstvom da bi preživio, vraća se u Pariz 1885, i ostavlja porodicu u Danskoj. Bez dovoljno sredstava za život, njegova žena i njihovo petoro djece odlaze da žive s njenom porodicom.

Ubrzo, kroz pokušaje da uklopi biznis i slikarstvo, ljubav i neophodnost, duh i um, zapada u depresiju i pokušava sebi da oduzme život. Sve više se razočarava površnošću, konvencionalnošću i malograđanštinom francuskog društva. U potrazi za utjehom, Gogen se potpuno odriče društvenog ugleda i počinje da slika sa Vinsentom Van Gogom s kojim razvija i intenzivno prijateljstvo. Stanovali su zajedno u Arlu i tu stvorili neka od najvrednijih dela današnjice. Što zbog njihovih burnih karaktera, što zbog oskudice, ovo kratko prijateljstvo biva urušeno brojnim svađama. Vinsent Van Gog ne uspijeva za života da proda ni jednu jedinu svoju sliku, te jednu poklanja vlasniku birca u Arlu kom se slika ni malo ne dopada, ali je zadržava i kači na zid birca iz čistog sažaljenja.

Ni Gogenova karijera ne obećava da će uskoro krenuti uzlaznom putanjom. Očajan i duboko razočaran Francuskom, on napušta i porodicu i svog prijatelja Vinsenta i 1891. prvi put odlazi na Tahiti. Bio je fasciniran umjetnošću divljih i nesputanih kultura, ljepoti apsolutne prirode, prirode ženskog tijela, prirode bujnosti, živog rastinja i jarkih boja. Daleko od standarda impresionizma, on razvija jedinstveni stil teških crnih kontura. Suština njegove tahićanske ere su strasti – evoluiranja fantazije o čistoći i iskrenosti u toj strasti tako suprotnoj evropskoj ljubavničkoj kulturi koja se svodi na miraz i kult kupovine i prodaje. Očaran tahićanskim duhom kao opijumom, pun života i optimizma, vraća se u Pariz i organizuje veliku izložbu.

Čitava izložba koju je Gogen s toliko entuzijazma okarakterisao kao svoj veliki povratak, dolazak kući po priznanje i klicanje, pretvorila se u fijasko koji ga duševno slama. Poslije nekoliko godina pokušaja da se izgradi u francuskom društvu i niza neuspjeha i poruge, 1895. godine ponovo odlazi u tahićanski „divlji raj“ i tamo ostaje do smrti. Umire 1903. godine u Francuskoj Polineziji, do samog kraja nepriznat i duboko sjetan.

Poznatija djela:

Tahičanke na plaži

Pejzaž iz Arla

Autoportret

Autoportret

Leonardo da Vinči

Dževad Karahasan

Dževad Karahasan, rođen u Duvnu 1953. godine. On je BiH književnik, dramatičar, esejist, romanopisac. Cijenjen i uspješan dramski autor, prije svega u zemljama njemačkog govornog područja. Ovaj pisac, po mišljenju mnogih, dijeli u tom aspektu sudbinu jednoga od svojih uzora, Miroslava Krleže. Fasciniran  je pozorištem za koje je napisao veći broj priznatih drama, no njegova najsnažnija djela su romani.

Roman "Istočni divan", je djelo o sufijskom mučeniku i svecu Al-Halladžu, kompleksna studija u kojoj se preklapaju vjerno rekonstruirani ambijent Bagdada u 8. vijeku i egzistencijalno-spiritualna drama legendarnog pjesnika i mislioca. 

"Dnevnik selidbe" je upečatljiva memoarska proza, prikaz opsade Sarajeva i funkcioniranja ljudske zajednice u neljudskim okolnostima, dok je kratki roman "Sara i Serafina", o dvostrukom identitetu, stalnoj prisutnosti smrti i apsurdnoj pogibiji u opkoljenom gradu virtuozno djelo ispričano u jednom dahu. Tu su i mnoga druga djela sa izvanrednim književnim izražajem.

Dževad Karahasan pripada kategoriji BiH i evropskih pisaca kojima je strana jeftina politizacija, književno-politički marketing i podilaženje izvanliterarnim trendovima.

MISLI

- Ima dana koji nisu trebali svanuti. A ako su morali, ako je nužno da svane baš svaki dan, morala bi postojati neka mogućnost da čovjek izbjegne dan koji mu sigurno ne treba, recimo da se tog dana ne probudi ili da nekako drugačije ostane izvan njega. Bez te mogućnosti čovjek nije slobodan, nema i ne može biti slobodne volje u biću koje ne može odlučiti makar o onome što neće.

- Možda se bezizlaz čovjeka iz ovih krajeva, njegova jadna nemogućnost da dosegne ljudsku potpunost i pojedinačnost, da se dovrši kao ljudsko biće i, zahvaljujući tome, odluči i učini nešto u svoje ime... možda se ta uronjenost ovdašnjeg čovjeka u ovdašnje magle i kolektivitete... tako bolno očigledno pokazuje u njegovoj omiljenoj zabavi koja je, naravno, mnogo više od zabave... Ta porazna slika ovdašnjeg ljudskog bezizlaza je takozvano narodno kolo.

- Možda će se jednom ljudski svijet i uređivati prema nalozima razuma, ali će to biti dosadan i suh svijet, bez ičega od onog zbog čega vrijedi živjeti i na šta se život i ljudi sa radošću troše.

-Sjeti se kako lijepo kažeš da je čovjeku strašno na ovome svijetu baš zato što mu je dragi Bog naložio da zna, a ograničio mu znanje da se ne bi uzdigao preko svojih granica.

- Postupajući dobro, čovjek se neće ogriješiti ni o predaju ni o običaje, ni o vjeru ni o svoju prirodu.

- Život čestitog čovjeka i prolazi u tome da riješi jedan problem i tako napravi dva nova. Što se tu može.

- Sve dotle dok u duhu možeš obnoviti sjećanje na svijetlu kuhinju po kojoj se kreće i u kojoj govori jedna dobra žena ti nisi potpuno izgubljen, sve dotle dok znaš da negdje postoji takva kuhinja i da u njoj ima jedno mjesto za tebe ti nisi potpuno sam. I sve dok su takve kuhinje moguće tvoj svijet je stvaran i ispunjen smislom. 

- Čovjekov razum vrijedi donekle, vrijedi onoliko koliko čovjek zna i samo do te granice on može nešto uređivati I nešto se dogovarati. Sve što je izvan te granice neka ostane onako kako je, jer je sigurno uređeno mnogo bolje nego što bi čovjek uredio, ma koliko znao i ma kako razuman bio.

- Pitam se šta bi bilo s ljudima da nije rada. Čime bi tada odgađali strah i odmicali vlagu od sebe. Čini mi se da jedemo i spavamo, stoku tjeramo i borimo se, pišemo i vjerujemo, samo radi toga da odgodimo strah i da što dalje od sebe odmaknemo ono konačno osjećanje da ništa na svijetu nije radi nas i da svojom voljom ne možemo pokrenuti ni prašinu sa svog ogrtača.

- Biti oprezan znači znati ono što se oko tebe događa, ono što ljudi u tvojoj blizini misle i rade, znati ko je s kim i ko protiv koga, znati šta kome manjka i šta ko želi.

-Tada sam tu osobinu kod sebe zapazio prvi put i iskreno se začudio: što mi je čovjek odvratniji, više se trudim oko njega, što neko jasnije pokazuje da me neće, ja mu se više namećem i osjećam jaču želju da me prihvati.

- Najbolji primjer temeljne barbarizacije koja se nad nama provodi je uvjerenje da jednom SMS porukom možemo izraziti svoja duhovna osjećanja.

- Nama je prividno znanje potpuno pojelo život. Svi hoće da budu bogati, moćni i lijepi. Svi hoće da se podvrgnu estetskoj operaciji. Svi hoćemo da izgledamo, niko neće da bude. Ako mi date lijep, pravilan nos, pune usne, blago zatamnjen ten, možda ću ja izgledati bolje, ali hoću li to i dalje biti ja? Jer, pazite, ja bih rekao da mi živimo u religiji konzumerizma, potrošnje. Ta religija nam stalno proizvodi čežnje, stalno nam nudi iluzije, predodžbe i tako nas stalno odvodi iz nas. I svi danas izgledamo, niko nije. Nama se danas pokušava prodati priča kojom bi mnogo novca, još više novca moglo kupiti sreću, ljubav, radost i uporno nas se pokušava navesti da zaboravimo da nije bogat onaj koji ima mnogo, nego onaj kome ništa ne treba. Zašto naša današnja kultura nama ne da da živimo i budemo ono što jesmo? Zato što današnjoj zapadnoj kulturi ne trebaju živi ljudi nego potrošači, a da biste bili potrošač, vi morate stalno željeti da više imate i biti spremni da stalno više kupujete i trošite. A da biste to stalno željeli, ne smijemo vam dozvoliti da se počnete baviti sobom i svojim životom. Zato, evo vam jeftini, ako treba besplatni mobiteli da bez prestanka pišete i primate SMS-ove u kojima nema ničega osim informacije. Evo vam 79 TV programa na kojima će se vrtiti strašno atraktivne, kobajagi, uzbudljive emisije koje vam ne daju da se sastanete sa sobom. Ljudi zapravo kao da bježe od sebe uvođenjem svih tih pomagala i „olakšica“.To je to. Bježe od sebe, jer su izgubili sposobnost da se raduju, da budu osjećajni, da budu ono što jesu. 

- Ako nekoga volite, volite ga zbog njegovih nedostataka. I razlika između čovjeka kojeg volimo i čovjeka koji nam ide na živce je u tome što su nam nedostaci čovjeka kojeg volimo simpatični.

- Jer ljubav je čudo, ne možemo znati zašto nekoga volimo. Naša epoha lažnog, prividnog znanja, naša bolesna ambicija da znamo sve i to pouzdano ne dozvoljava nam da priznamo kako temeljne stvari ne znamo i ne možemo znati.

  Abdulah Sidran

Činkve Tere - Pet zemalja

Činkve Tere (Cinque Terre) - Pet zemalja je naziv za pet naselja u ligurijskom priobalju Italije. U to područje spada pet srednjovjekovnih malih gradića, koji su jedno od najslikovitijih mediteranskih priobalnih područja. Obala i okolna brda su dio Nacionalnog parka Cinque Terre, koji je od 1997. godine UNESCO-va svjetska baština.

Monterosso al Mare, najveći i najstariji gradić podijeljen u dva dijela, stari i novi dio. U njemu se nalaze i dvije najveće plaže u nacionalnom parku, prva u Monterosso Fegina (novi dio) i ujedno je i jedina pješčana plaža, dok se druga nalazi u starom dijelu gradića.

Vernazza, koju mnogi smatraju najljepšim gradićem u nacionalnom parku zbog njegovog prekrasnog krajolika. Tu se nalazi i srednjovjekovna kula Belforte, s koje se pruža panoramski pogled na gradić i obalu.

Corniglia, najmanji od pet gradića i jedini koji nema vlastitu luku. S obzirom na to da je smješten na vrhu brežuljka, do njega se može doći jedno ako se uspne uz 365 stepenica od željezničke stanice.

Manarola, gradić poznat je po svojim špiljama i podvodnim stijenama. U njemu se nalazi manja površina gdje se može kupati i lučica s koje se može uskočiti u kristalno plavo more.

Riomaggiore, gradić smješten u južnom dijelu nacionalnog parka, poznat po svojim zvonicima. Krasi ga antički kameni dvorac. Glavna ulica je prototip tipičnog talijanskog stila života, prepuna kafića, barova, restorana, trgovina i drugog.

Snažno more i vjetar su vremenom izdubili mnoštvo malih zaljeva u liticama ovih predjela. Na skučenom prostoru, na stijenama iznad mora nastali su ovi bajkoviti gradići, danas čuveni po proizvodnji vina i turizmu. Kuće su stiješnjene jedna uz drugu, a gdje je postojalo malo prostora napravljene su terase na kojima stanovnici gaje masline i vinovu lozu.

Veoma nepristupačan teren koji je otežavao poljoprivredne poslove, tjerao je stanovnike ovog područja na masovno iseljavanje krajem 19-og vijeka, ostavljajući ovaj raj na Zemlji gotovo pustim. Srećom, državni organi uviđaju značaj i potencijal ovog kraja, te pružaju finansijsku pomoć stanovništvu koje se postepeno vraća na imanja, obnavlja ih i ponovo pokreće tradicionalnu poljoprivrednu proizvodnju. 

Tiranija sata - Džordž Vudkok

Nijedna karakteristika zapadnog društva ne diferencira čovjeka jasnije od ranijih društava, nego li njegovo poimanje vremena. Antički Grk ili Kinez, arapski pastir ili meksički težak su vrijeme predočavali pomoću cikličkih prirodnih procesa, izmjena dana i noći, tijeka godišnjih doba. Nomadi i poljodjelci mjerili su i mjere svoj dan od izlaska do zalaska sunca, a godinu prema sjetvi i žetvi, padanju lišća i topljenju leda u jezerima i rijekama. Poljodjelac je radio ovisno o uvjetima okoliša, a zanatlija onoliko koliko misli da je potrebno da dovrši svoj proizvod. Vrijeme je percipirano kroz prirodne promjene i ljudi se nisu trudili precizno ga mjeriti

No, moderni, zapadni čovjek živi u svijetu organiziranom prema mehaničkim i matematičkim simbolima satom definiranog vremena. Sat upravlja njegovim kretanjima i diktira mu aktivnosti. Sat vrijeme iz prirodnog procesa pretvara u robu koja se može mjeriti, kupiti i prodavati poput sapuna ili grožđica. Budući da se bez nekog načina preciznog računanja vremena industrijski kapitalizam nikad ne bi mogao razviti i ne bi mogao nastavljati izrabljivati radnike, sat je simbol tiranije mehaničkog nad životom modernog čovjeka, snažnije od svakog pojedinog izrabljivača i ostalih strojeva

Često se u povijesti događa da kultura ili civilizacija razvije sredstvo koje će kasnije biti upotrijebljeno za njeno uništenje. Stara Kina je primjerice izumila barut, koji su unaprijedili vojni stručnjaci Zapada, a kasnije su samu kinesku civilizaciju uništili snažni eksplozivi korišteni u modernom ratovanju. Slično tome, najveće postignuće vještine zanatlija srednjovjekovnih europskih gradova bio je izum mehaničkog sata, koji je, zahvaljujući revolucionarnoj promjeni u poimanju vremena, materijalno pomogao usponu izrabljujućeg kapitalizma i uništenju srednjovjekovne kulture.

Prema predaji sat se pojavio u jedanaestom stoljeću, kao naprava za zvonjenje u pravilnim intervalima u samostanima koji su, zbog discipline kojoj su podvrgavani redovnici, u srednjem vijeku najviše sličili današnjoj tvornici. Međutim, prvi autentičan sat pojavio se u trinaestom stoljeću, a tek u četrnaestom stoljeću satovi su postali rašireni dodaci na javnim zgradama njemačkih gradova.

Sat je na društvo utjecao radikalnije nego ijedan drugi stroj, kao sredstvo kojim se može najuspješnije postići regularizacija i kontrola života nužna za sustav izrabljivanja. Sat je omogućio da se vrijeme - kategorija koju još nijedna filozofija nije uspjela objasniti - može mjeriti preciznije, jasnijim intervalima na brojčaniku sata. Umjesto o vremenu kao kontinuumu, počelo se govoriti i razmišljati o „dužini” vremena, baš kao što se govori o dužini tkanine. A kako se vrijeme sada moglo matematički mjeriti, postalo je roba koja se može kupiti i prodati baš ka i svaka druga. Novi kapitalisti postali su osobito fanatični u vezi vremena. Oni su vrijeme, kao simbol za rad radnika, gledali gotovo kao glavnu sirovinu industrije. „Vrijeme je novac” postao je jedan od temeljnih slogana kapitalističke ideologije, a kontrolor radnog vremena najistaknutije novo zanimanje koje je uveo kapitalizam.

U prvim tvornicama poslodavci su čak podešavali satove ili uključivali tvorničke sirene u krivo vrijeme kako bi od radnika ukrali nešto te vrijedne robe. Kasnije se to smanjilo, ali sat je u živote većine ljudi uveo reguliranost kakva je ranije postojala jedino u samostanima. Ljudi su zapravo postali poput satova, a repetitivna pravilnost njihova ponašanja nije imala nikakve sličnosti s ritmičkim životom prirode. Kao što viktorijanska fraza kaže, postali su „točni kao urica”. Samo na selu, gdje su životom nastavili upravljati prirodni ritmovi životinja i biljaka te uvjeti okoliša, većina populacije nije podlegla smrtnim otkucajima monotonije.

U početku su taj novi pogled na vrijeme, novu reguliranost života, vlasnici satova nametali siromašnima protiv njihove volje. Tvornički rob reagirao je provodeći svoje slobodno vrijeme u kaotičnoj neumjerenosti, karakterističnoj za džinom okupane slamove ranog industrijalističkog devetnaestog stoljeća. Ljudi su se sklanjali u bezvremenski svijet pića ili metodizma. No, ideja reguliranosti postupno se raširila među radnicima. Religija i moralnost devetnaestog stoljeća pridonijeli su proglašavajući „traćenje vremena” grijehom. Masovno proizvedeni satovi predstavljeni 1850-ih proširili su brigu o vremenu među onima koji su prije samo odgovarali na zov budničara ili tvorničke sirene. U crkvi i školi, u uredu i radioni, točnost je postala najveća vrlina. Iz te ropske ovisnosti o mehaničkom vremenu koja se tijekom 19. stoljeća tiho proširila svim klasama nastala je demoralizirajuća disciplinizacija života karakteristična za današnje tvornice. Onaj koji se ne konformira suočit će se s društvenim neodobravanjem i ekonomskom propašću. Radnik će, ako zakasni u tvornicu, izgubiti posao ili čak, u trenutnoj situaciji [1944. - u vrijeme izvanrednog ratnog stanja], završiti u zatvoru. Brzi obroci, uobičajeno jutarnje i večernje guranje na vlak ili autobus, napetost zbog nužnosti pridržavanja rasporeda dovode do probavnih i psihičkih poremećaja, uništavaju zdravlje i skraćuju život.

Ni financijska prisila na reguliranost dugoročno ne vodi do veće učinkovitosti. Kvaliteta proizvoda zapravo je obično mnogo lošija jer poslodavac, tretirajući vrijeme kao robu koju mora platiti, radnika prisiljava na brzi tempo zbog kojega mora sniziti kvalitetu rada. Kriterij postaje kvantiteta a ne kvaliteta, u radu više nema užitka, a radnik postaje „čuvar vremena”, kojeg zanima jedino kad će moći pobjeći u oskudnu i monotonu dokolicu industrijskog društva, gdje „ubija vrijeme” zatrpavajući se vremenom diktiranim i mehaniziranim užicima koje pružaju kino, radio i novine, koliko mu njegova plaća i premorenost dopuštaju. Robovanje satu osoba bez novca može izbjeći jedino ako je spremna prihvatiti rizike života u skladu sa svojim uvjerenjima ili snalaziti se bez zaposlenja.

Problem sa satom sličan je općem problemu sa strojem. Mehaničko vrijeme korisno je kao sredstvo za koordinaciju aktivnosti u visoko razvijenom društvu, kao što je i stroj koristan kao sredstvo za minimalizaciju nepotrebnog rada. Oboje se cijene zbog doprinosa neometanom funkcioniranju društva, i treba ih koristiti u mjeri u kojoj pomažu uspješnoj suradnji i uklanjaju monotonih zadataka i društvenih nesuglasica, ali nijedno od njih ne bi trebalo dominirati čovjekovim životom kao što je to danas slučaj. Danas pokreti sata diktiraju čovjekov tempo života – on je postao sluga konstrukta vremena kojeg je sam stvorio, i živi u stahu, kao i Frankenstein od svog čudovišta. U zdravom i slobodnom društvu takva arbitrarna dominacija sata ili stroja nad čovjekom očito ne bi bila moguća. 

Vladavina čovjekom od strane nečega što je sam stvorio još je apsurdnija od vladavine čovjeka nad čovjekom. Mehaničko vrijeme treba svesti na njegovu pravu funkciju, sredstva za orijentaciju i koordinaciju, a čovjeka vratiti uravnoteženom pogledu na život kojim više ne dominira štovanje sata. Potpuna sloboda znači oslobođenje od tiranije konstrukata, a ne samo vladara.

George Woodcock