Mak Dizdar

Mehmedalija Mak Dizdar jedan je od najvećih i najznačajnijih BiH pjesnika, ne samo 20. stoljeća, nego i općenito. Rođen je 1917. godine u Stocu. Roditelji su mu bili Muharem i Nezira Babović, a imao je i starijeg brata Hamida i sestru Refiju. Dizdar je kao dijete od 6 godina ostao bez oca. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu i nakon toga otišao u Sarajevo.

1936. godine maturirao je u sarajevskoj gimnaziji i tada započeo književno-stvaralačku karijeru svojim prvim književnim dijelom - Vidovopoljska noć. Već ta prva pjesma naišla je na cenzuru i iz nje je izbačeno sve što se nije slagalo s ideologijom tadašnjeg režima. Tada Dizdar počinje pisati za časopis Gajret, čiji urednik je bio njegov brat. Dizdar je tada preuzeo svoj pseudonim Mak i koristio ga cijelo svoje stvaranje, pogotovo za vrijeme Drugog svjetskog rata, a onda i do kraja života. U tom ratu borio se na strani partizana, zbog čega su mu majka i sestra ubijeni u konc-logoru u Jasenovcu 1945. godine. Smatra se da je to bila nacistička osveta za njegovo antifašističko djelovanje.

Godine 1941. ženi se Bišćankom Senijom Dedić, s kojom će tokom narednih godina dobiti tri sina - Faruka (Murkela), Envera i Maju.

Nakon rata, Dizdar je nastavio pisati za časopise i novine, ali dijelom se skrivajući u ilegali. Bio je glavni urednik dnevnog lista Oslobođenje do 1951. godine. Nakon toga počeo se baviti izdavaštvom, pa je pokrenuo izdavačku kuću Seljačka zadruga, koja je nedugo nakon osnutka prerasla u Narodnu prosvjetu, jednu od tadašnjih najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Izdavačka kuća opstala je sve dok nije objavila roman Ćamila Sijarića Bihorci, nakon kojeg je optužena za širenje reakcionarnih svjetonazora. Zbog navedenog je pripojena drugoj izdavačkoj kući nakon čega je zaustavljen njen samostalni rad, a Dizdar je izgubio posao.

Uprkos tim okolnostima i tom vremenu u kojem je živio on se vraća pjesničkom i književnom radu, što će se pokazati u djelima koje je napisao i objavio. 1954. godine objavljuje poemu Plivačica, poemu Povratak (1958), zbirku Stari bosanski epitafi (1961), pjesničku zbirku Okrutnosti kruga (1960), pjesničku zbirku Koljena za Madonu (1963), pjesničku zbirku  Minijature (1965) pjesničku zbirku Ostrva (1966), zbirku Stari bosanski tekstovi (1969).

Kao rezultat više od jednog desetljeća dugog kreativnog i istraživačkog procesa, objavljuje Kameni spavač (1966), koji se smatra krunom njegova sveukupnog književnog stvaralaštva i jednim od temeljnih ostvarenja književnosti Bosne i Hercegovine. 

Drugu najznačajniju zbirku, Modra rijeka je objavio 1971. godine.

Bio je glavni urednik časopisa Život i istovremeno djelovao kao predsjednik Društva književnika Bosne i Hercegovine. Umro je u Sarajevu 1971. godine.

ZAPIS O ZEMLJI

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna

MODRA RIJEKA

Niko ne zna gdje je ona

Malo znamo al je znano

Iza gore iza dola

Iza sedam iza osam
I još dalje i još gore
Preko gorkih preko mornih
Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset
I još dublje i još jače
Iza slutnje iza tmače
Gdje pjetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga
I još hude i još lude
Iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je
Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka je
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna
Sto godina široka je
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke

Miroslav Krleža

Neodlučna žaba je skuhana žaba

Kada žabu ubacimo u vruću vodu ona refleksno iskoči van zbog osjećaja topline odnosno ugroženosti. Kada je ubacimo u hladnu vodu koju postepeno zagrijavamo žaba će mirno čekati da je skuhamo. Ovaj prirodni fenomen se događa zbog toga što žaba prilagođava svoju tjelesnu temperaturu temperaturi vode. Čini to sve do trenutka kada voda postane neizdrživo vruća. Tada pokuša iskočiti jer joj je postalo neizdrživo. Ali u tom momentu žaba više ne može iskočiti jer je svu svoju snagu izgubila pokušavajući prilagoditi svoju temperaturu vodi u kojoj se našla. Ubrzo, žaba ugine. 

Šta je ubilo žabu? Žabu je ubila proključala voda. Ali to se ne bi dogodilo da nije trošila energiju na prilagođavanje. To jest žabu je ubila njena nesposobnost da se odluči iskočiti prije nego izgubi snagu.

Ova priča o skuhanoj žabi se može primijeniti i na ljude. Svi smo mi ponekad u situacijama kada se trebamo prilagođavati, ljudima i okolnostima. No, dopustimo li drugim ljudima da nas iskorištavaju fizički, psihički, financijski ili na drugi način, oni će to nastaviti činiti. Zbog toga je veoma bitno na vrijeme prepoznati situaciju u kojoj se osjećamo loše i u kojoj nešto nije u redu. Ne smijemo dopustiti da postanemo fizički, psihički, financijski ili na drugi način iscrpljeni. Treba iskočiti, okrenuti se od takvih ljudi, napustiti takav odnos. Dok još uvijek imamo snage. Odnosno iskočite prije nego što se skuhate.

Nikad ne prestani sanjati

Derviš Sušić

Derviš Sušić je BiH pripovjedač, dramatičar i romansijer. Rođen je u Vlasenici 3. juna 1925. godine. Kao đak sarajevske Učiteljske škole, odlazi s grupom učenika 1942. godine u partizane, što će imati znatnog uticaja na njegov književni svijet i tematsku zaokupljenost. Radio je kao učitelj i novinar, bio urednik lista Oslobođenje, upravnik Narodne biblioteke u Tuzli, redovni član ANU BIH. Dobitnik je mnogobrojnih priznanja. Napisao je mnogobrojna djela kao što su: Ja Danilo, Pobune, Uhode, Hodža strah, Tale, Nevakat i druga. Umro je 01. septembra 1990. godine u Sarajevu. Bio je vrlo plodan autor, tako da se unutar njegova opisa mogu pronaći raznovrsne teme koje portretiraju različita razdoblja naše prošlosti. Derviš Sušić u našoj historiji i tradiciji otkriva sve ono što nas čini ovakvima kakvi jesmo, i sve ono u čemu se prepoznajemo, ponosno ili postiđeno.

MISLI

- Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane. 

- Svuda opasnost od drugog obično reži sa granicom. U Bosni ona se vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. 

- Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuče razliku. Ja znam da to njeni žitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzročne tajne opredjeljenja slojeva, žestine, isključivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam... 

- Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne može biti sreće i obilja. Nigdje siromah nije jadniji, ni zima teža, ni glad ljuća, ni razlika uočljivija, ni mržnja poganija ni tamnija nego u Bosni.

- Starost i jeste prokletstvo što umije postavljati pitanja ne nudeći odgovore.

- Ćim Bošnjaka zovu, mora da je negdje u carskom računu prigustilo. Njih ne mame na svetkovine. Za svoju korist oni moraju ili da otmu ili da nametnu ili će ostati ono što su - budale koje daju da bi izgubili.

- Molba čovjeka iz vlasti za obična smrtnika je samo lijepo rečeno naređenje.

- Pamet da ti stane koliko ova Bosna ima slavnih koje drugi hrane.

- Seljak je valjda i stvoren da ore zemlju, znojem da je zalijeva, a povremeno da truplom svojim natovi oranice carskih pobjeda.

- Ali, čovjek, sam, sitna je zvjerčica što se koprca oko teških čizama koje sudbinu kroje. Povremen ponos sobom je zabluda pijanog miša o lavovskoj ulozi svojoj. Trajna i vječita je samo istina o potpunoj nemoći žitelja pred gluhom i nadmenom silom što se ukopala u zakone vremena, prostora, nastanka i opstanka. Ona ne pita želiš li se roditi, ni namjeravaš li umrijeti. Čovjek je samo svirepe igre posljedica kažnjena sviješću o svom položaju.

- Vezir će ostati ubilježen u sve pohvale i pokude svog vremena, a ja ni u popis stanovništva.

- Čist obraz i čvrsta sloga održe ljude i u najtežem nevremenu. Goloruka sloga jača je od naoružanih nesuglasica. A sitan račun i velika pohlepa sebičnih prerezali su grkljane mnogim carstvima, starim, moćnim, golemim.

- Eh, kakva nam je historija dobro je da se ne rađamo sjedih kosa.

- U životu ti je najvažnije biti živ, a ostalo se nekako nakurika.

- I...čuvaj prijatelje! Oni jesu ponekad teret i dosada, ali su uvijek oslonac čvršći od novcem ili silom skupljene vojske.

- Možda ću se pokajati. Ali zar je kajanje zbog učinjenog najteža kazna? Mislim da je tegobnija praznina zbog propuštenog!

- Dok je uprava gore, dronjav žitelj dolje, a vojska grdna zvijer na tankom lancu, bit će buna i pohara…

- Moj život i moja smrt su samo moje stvari. Ravnaj se po tome - ili produži.

- Ljudsko biće nije spremno priznati izuzetnom bratu izuzetnost, osim ako ga radi sebe mora izmisliti, moćnog i silnog, da ima na koga osloniti svoju nemoć.

- Slušaj, nemoj da zamjeriš što ovoliko brbljam! Dugo sam bez društva. Počeo sam razgovarati s konjima, sa stvarima. I lude mi misli ponekad dolaze od razmišljanja. Recimo, šta ako je ljudski rod samo umno ograničeno lišće na koje diše Neko, lika i oblika neshvatljivog za naš siromašni pojmovni hambar? Ili samo zrnje soje kojom se hrani taj Neko dok živimo ili kad se stanemo raspadati!

- Uhoda ima bezbroj vrsta, a najbrojniji su oni nesrećni toliko da im je uhođenje jedina namira za neprirodnu radoznalost. Zatim, svi oni koji za novac, prestiž, slavu ili sigurnost, ne poštujući sebe, uhode druge. I najzad oni koji to čine po dužnosti. Među ove guraju se mnogi koji misle da to jesu. A nisu. Poštovanja dostojni samo su oni koji time brane ciljeve i razloge proizišle iz nade da će doprinijeti da se ljudima olakša ovo trajanje što se život zove.

- Sve je moguće tamo gdje vlada ludost, a razum čuči u predsoblju kao slabo upotrebljiv sluga.

- Želja za imetkom i vlašću ne pita ni za vjeru, ni za kapu, ni za oznaku.

- Kad ljubav kucne na kapije, zidovi će se valjda sami raspasti.

- Pažljiv slušalac danas je rjeđi od poštena sugrađanina. Valjda zato što svi mnogo pričamo iz autoterapeutskih razloga, pa svakom tuđa priča dodijala.

- Bože, čovjek nije proklet sudbinom, nego sviješću o svojoj sudbini. Lakše je podnijeti nesvjesno ropstvo nego svjesnu cijenu slobode.

- Dan je toplinom i svjetlom tjerao planinsku visiju da iz svake biljke i krošnje izažme talase gustih slatkasto-nagorskih mirisa. A meni je mirisalo Sarajevo.

- Najviše muke imao sam sa - samom sebi do sad neobjašnjenim pasjalukom u glavi: nisam se dao osedlati ni individualnom, ni grupnom jahaču. Ali sam zato tovario sebi i svojih i tuđih briga više nego što bi mazga mogla ponijeti snagom, a mudrost mjerom...

- Slova i znakove nisu izmislili mudri sebi za zabavu. Pismo ubrzava poznanstva, širi krug prijatelja, brani od lukavog i od zaborava i hrani onog ko je gladan blizine drugih.

- Sine Tale, magare moje malo, život je česma suza i sviralo jauka. Nemoj da te bol učini zlim. Boljet će još više.

Meša Selimović

Grand Kanjon

Grand Kanjon (Grand Canyon) je veliki kanjon veoma strmih litica koji je milionima godina dubila i izdubila rijeka Colorado u američkoj saveznoj državi Arizoni. Sastavni je dio istoimenog nacionalnog parka, jednog od najstarijih u SAD. Grand Kanjon je naziv dobio zahvaljujući svojoj veličini, dužini i izrazito dubokim ponorima. Zbog svoje veličine smatra jednim od sedam svjetskih čuda prirode. 

On je najveći i najdublji kanjon na svijetu čije strme litice svjedoče o skoro 2. milijarde godina historije zemlje i ljudske prilagodljivosti jako surovoj okolini. Nacionalni park Grand Kanjon je upisan na UNESCO-vu listu svjetske baštine 1979. godine.

Oktoberfest

Fransisko Goja

Fransisko Goja (Francisco Goya) 1746. - 1828., je Španski slikar i graver. Bio je najvažniji evropski umjetnik svoga doba koji je izvršio ogroman uticaj u evoluciji slikarstva. Njegovi se zadnji radovi smatraju pretečom impresionizma. Živio je ponekad teško obuzdavajući svoju narav i svoje stavove, u burnom razdoblju historije kada se stvarao novi svjetski poredak u čijim približnim okvirima živimo i danas.

Fransiska Goju historija je upamtila kao Davidovog savremenika i jedinog genijalnog umjetnika tog vremena. Na čuvenoj slici "Porodica Karla IV", Goja smjelo i drsko kralja i kraljicu slika sa sardonićnim humorom. Na jednoj drugoj slici, nastaloj kao uspomena na pogubljenje madridskih građana, "3. maj 1808.", prvi put je u historiji umjetnosti eklatantno prikazan čovjekov užas i bolan strah od smrti i jasna, neumoljiva ljudska ljubav prema ubijanju, koja tamno isijava s lica vojnika - egzekutora.

Goja nije želio da slika laž, znajući da je iza svake laži skrivena po jedna demonska patologija u razvitku. Neoborivi dokaz za Gojin postulat da ljudskim bićima može biti imanentna ljubav prema nasilju su ratovi koji neprestano bjesne širom svijeta.

Goja je ljudske strasti slikao punokrvno, prikazujući ljubav često samo kao drugo lice ne samo smrti, nego i prevare, a strast kao masku za drugo lice uništenja. Žene na njegovim slikama, iako često blistave u svojoj prefinjenoj putenosti, ipak su gotovo bez razlike imale po jednu sićušnu anomaliju koja je skrivala patološko. Goja je naslikao ljudsko biće u kome se vidjela metastaza njegove dvojne prirode. Kasnije, sasvim gluh, on je na svojim platnima slikao ljubav, nježnost, strast, manipulaciju, dakle demonsko i poročno, a ljudske prilike bez lica pokrivao je strašnim maskama.

Poznatija djela:

Treći maj 1808

Obućena Maja 

Porodica Karla IV

Suncobran

Salvador Dali

Zanimljive skulpture

Umjetnost je širok pojam koji može biti definisan i protumačen na razne načine. Umjetnost je obično vezana uz estetiku i kreativnost. Neki smatraju da je umjetnost ljudska duhovna potreba, analogna ljudskim fiziološkim potrebama. Iako je definicija umjetnosti dobrim dijelom nedefinisana, svi se slažu u jednom, a to je da je sloboda u umjetnićkom izražaju beskonaćna. To potvrđuju i ove skulpture.

Putovanje do škole

Nura Bazdulj-Hubijar

Nura Bazdulj-Hubijar je BiH književnica. Rođena je 20. augusta 1951. godine u Mrđenovićima kod Foče. Od 1954. godine živjela je u Sarajevu, gdje se i školovala. Nakon završenog studija medicine 1975. godine seli u Travnik gdje i danas živi. Do sada je objavila niz romana, pjesama i drama. Njena djela prevođena su na njemački, holandski i norveški. Neka od njenih najpoznatijih djela su: Ruža, Ljubav je sihirbaz babo, Amanet, Kad je bio juli, Doba nevinosti.

MISLI

- Najlakše se prihvaća opravdanje kakvo nam odgovara, kakvo želimo.

- Ljudi valjda imaju šesto čulo. Osjete tugu i odu.

- Čovjek je gospodar samo neizgovorene riječi. Izgovorenoj ili napisanoj postaje rob.

- Nučila sam da je ponos u poređenju sa srećom zapravo glupost.

- Radost se može dijeliti, bol je uvijek samo naša.

- Živjeti, znači boriti se s vragovima u srcu i umu.

- Ne teče to rijeka, nego voda. Ne prolazi vrijeme, prolazimo mi.

- I cvijeće se na vjetru miješa sa cvijećem, samo je čovjek uvijek sam.

- Sami birajte svoj put. Njime sa Vama i drugi mogu ići, pored Vas, ispred ili iza Vas, ali niko umjesto vas neće koračati. Upamtite - jedino Vi sebe možete spasiti.

- Tako lako zamjeramo, tako teško priznajemo vlastitu grešku, još teže opraštamo.

- Izgleda da nije važno valjaju li djeca svojim roditeljima, nego valjaju li svijetu.

- Sudbina  se zlobno šali sa svima nama.

- Niko me ne iznenadi grubošću, ali nježnost i dobrota me redovito ganu.

- Za srećom tragamo, tražimo je, lutamo, čekamo, a tuga dolazi sama, nezvana.

- Zaplakala, tiho i bezglasno, kao što plaču djeca od samoće i nesvaćenosti.

- Dijete moje, srce ti je jedna velika soba podijeljena tankom pregradom na dva dijela. U jednoj polovini je radost, u drugoj žalost. Ako si radosna, pa se preglasno smiješ, probudiš žalost. Ako si žalosna, pa preglasno jecaš, ubit ćeš radost. Zato, nit se preglasno smij, nit preglasno jadikuj. Nego nako.

- Nema ništa što ljudsko biće s vremenom neće prihvatiti. Ništa ranjivije, a žilavije od čovjeka. Jači je od ikakve životinje. 

- Svaki čovjek je misterija. Možemo biti uvjereni kako nekoga znamo u dušu, a zapravo znamo samo onoliko koliko je on želio, koliko dopustio da znamo. 

- Otac je imao običaj reći da je apsolutna sreća nešto imaginirano, nestvarno, te da sreća ne bi ni bila sreća ako bismo je dosegnuli.

- Zahvaljujući njemu, ja zapravo ne znam šta je samoća. Zato što samoća nije stanje kad uz tebe nema nikoga, nego kad u tebi nema čežnje. 

- Neoprostiva je glupost zbog ponosa izgubiti ljubav, jednako kao što je lijepo u ime ljubavi zgaziti ponos.

- Sjećanja ne bismo trebali održavati u životu. Treba ih izbrisati, ugušiti, udaviti, iščupati. Ona bole. I lijepa i nelijepa. Lijepa - zato što je samo sjećanje ostalo. Kad ljepota prođe, ne ostane ništa. Nelijepa - jer je boljelo i dok je trajalo, prije nego je ostalo tek sjećanje koje samo s vremena na vrijeme zaboli kao reumatično koljeno na promjenu vremena. 

- Ljudi vrijedni uvažavanja i istinskog poštovanja, jako mudri, samosvjesni ljudi, nastoje nekakvom naglašenom jednostavnošću ublažiti bljesak kojim sjaje.

- Mislim da svaki čovjek mora imati neke neprikosnovene principe, preko kojih jednostavno ne smije prijeći. Nema cilja koji vrijedi toliko da su zbog njegovog ostvarenja sva sredstva dopuštena, prvenstveno pred vlastitom savješću.

- Noseći svoju melanholiju dostojanstveno kao plašt, rijetko sam bila u društvu svojih vršnjaka nošenih talasima mladosti, ludosti i snova. Moja duša je zavičaj nalazila u noći, vjetru, zvijezdama.

Musa Ćazim Ćatić

Nikad ne prestani sanjati

Nekad davno sanjah velike snove.
Pa mi rekoše da bulaznim. Da želim previše. Da sam neskromna. Da ne zaslužujem. Da se to tako ne radi. Da to tako ne može. Da to tako ne ide. Da moji snovi ne vrijede. Da se probudim.
Pa prestadoh sanjati.
I život postade mi mora.

Potom mi rekoše, slaba si. Moraš biti jača. Odvažnija. Brža. Glasnija. Odlučnija. Snažnija. Moraš se boriti. Kao mi. Vidi. Ovako se to radi.
Pa se počeh boriti. Probavah na tuđe načine ostvariti tuđe želje i ciljeve, misleći da moji ne vrijede. Niti oni niti ja. I tako godinama. Nikad zadovoljavajući nikoga, a najmanje sebe.
I mora postade još veća.

Dok ne shvatih …
Da niti jedan san nije prevelik.
Dok ne shvatih …
Da ne želim previše. Da nisam neskromna. 

Dok ne shvatih …
Da zaslužujem. Da mogu. Da vrijedim.
Dok ne shvatih …

Jedino što nikada ne smijem je prestati sanjati. I povjerovati onima koji mi kažu da moji snovi ne vrijede, da su neostvarivi ili da ih ne zaslužujem.
Dok ne shvatih da …
Moji su snovi ti kojima moram vjerovati. Oni su ti kojima moram služiti. Oni su ti koje moram voljeti. Oni su ti koje moram njegovati.

Jer…
Kad prestanem sanjati i snovima leđa okrenem, okrenula sam leđa ljubavi.
Kad prestanem sanjati i snovima leđa okrenem, okrenula sam leđa sebi, životu i, paradoksalno, svima onima koje sam željela zadovoljiti i koji me okružuju.
Kad prestanem sanjati i snovima leđa okrenem, postajem nemoćna i mala.
Dok ne shvatih da …
Nema prevelikih i neostvarivih snova. Nema snova koje smijemo ili moramo prestati sanjati.
Baš suprotno. Naši snovi …
Oni su ti koje moramo zadovoljiti. Oni su ti u kojima moramo živjeti.

Jer…
Oni su ti koji su naše gorivo. Oni su ti koji nam daju energiju. Oni su ti koji nam daju ljubav i snagu. Oni su ti zbog kojih vrijedimo. Oni su ti koji nam pomažu da rastemo. Oni su ti koji nas čine uspješnima, snažnima i velikima.
A i … Na kraju cijele priče shvatih da …
Ne mogu prestati sanjati sve i da hoću.

Jer …
Koliko god sam puta u životu probala odustati od svojih snova, oni nikad nisu odustali od mene.

Dušica Ripli

Miš i hrabrost