Aleksa Šantić

Aleksa Šantić je rođen u Mostaru 1868. godine u trgovačkoj porodici. Gotovo cijeli život proveo je u rodnom gradu. Jedan je od glavnih utemeljitelja kulturnog pokreta u Mostaru i borbe protiv Austrougarske okupacije.

Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. vijeka. Uzor su mu bili književnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih najviše je poštovao njemačkog književnika Heinricha Heinea. Najveći uticaj na njegovo stvaranje imala je narodna književnost (narodna lirska pjesma sevdalinka, balada, romansa i narodna epska pjesma). Njegove pjesme pune su emocionalne boli, rodoljublja i ljubavne čežnje.

EMINA

Sinoć, kad se vraćah iz topla hamama,

Prođoh pokraj bašte staroga imama;

Kad tamo u bašti, u hladu jasmina,

S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,

Stid je ne bi bilo da je kod sultana!

Pa još kada šeće i plećima kreće...

Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al', moga mi dina,

Neće ni da čuje lijepa Emina,

No u srebren ibrik zahitila vode

Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste

Rasplete joj one pletenice guste,

Zamirisa kosa kô zumbuli plavi,

A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,

No meni ne dođe lijepa Emina.

Samo me je jednom pogledala mrko,

Niti haje, alčak, što za njome crko'!...

OSTAJTE OVDJE

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba,

Neće vas grijat ko što ovo grije,

Grki su tamo zalogaji hljeba,

Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju,

A majka vaša zamlja vam je ova,

Bacite pogled po kršu I polju,

Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,

Uzori svijetli što je branit znaše,

U ovoj zemlji ostanite i vi,

I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Kô pusta grana kad jesenja krila,

Trgnu joj lisje i pokose ledom,

Bez vas bi majka domovina bila,

A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,

Vrat'te se njojzi u naručja sveta,

Živite zato da možete mrijeti,

Na njenom polju gdje vas slava sreta.

Ovdje vas svako poznaje i voli,

A tamo niko poznati vas neće,

Bolji su svoji i krševi goli,

No cvjetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratski ruku steže,

U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta,

Za ove krše sve vas, sve vas veže,

Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.

Ostajte ovdje! ... Sunce tuđeg neba,

Neće vas grijat ko što ovo grije,

Grki su tamo zalogaji hljeba,

Gdje svoga nema i gdje brata nije...

I OPET MI DUŠA SVE O TEBI SANJA

I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi

Iz kojih će nova zagrmiti jeka. 

ŠTO TE NEMA 

Kad na mlado poljsko cv’jeće

Biser niže ponoć nijema,

Kroz grudi mi želja l’jeće:

Što te nema, što te nema?

Kad mi sanak pokoj dade

I duša se miru sprema,

Kroz srce se glasak krade:

Što te nema, što te nema?

Vedri istok kad zarudi

U trepetu od alema,

I tad duša pjesmu budi:

Što te nema, što te nema?

I u času bujne sreće

I kad tuga uzdah sprema,

Moja ljubav pjesmu kreće:

Što te nema, što te nema?

PROLJEĆE

Nemoj, draga, noćas da te san obrva

I da sklopiš oči na dušeku mekom!

Kada mjesec sine nad našom rijekom

I na zemlju pane tiha rosa prva,

Rodiće se mlado proljeće! I svuda

Prosuće se miris plavih jorgovana;

I pahulje snježne padaće sa grana

U naš bistri potok što baštom krivuda.

Uzviće se Ljeljo nad našim Mostarom,

I svaki će prozor zasuti beharom,

Da probudi srca što ljube i gore...

Zato nemoj, draga, da te san obrva!

Dođi, i u bašti budi ruža prva,

I na mome srcu miriši do zore!

MOSTAR

Ljepote! Uz rijeku, kao labud bijeli,

Leži Mostar i pun sunca, adidjara,

Sav trepti, i stremi s kopljima munara,

Kao da bi nebu poletjeti htio.

Rijeka čista,

Prepuna smaragda, putuje i blista,

I red bliskih kuća u njoj se ogleda.

Uz Neretvu, dole, behar se razgrozdo;

Pun fenjera stari Mostar žmiri ozdo,

Spava. mjesečine pokrilo ga platno.

Nura Bazdulj-Hubijar

Podaništvo - stvar karaktera

Podanik obožava Vođu; Vođa Podanika prezire.

Podanik ne voli Slobodu. Misao o slobodi mu otkriva svu bijedu njegovog položaja. Grčevito se bori protiv nje kao najvećeg neprijatelja.

Podanik je religiozan, iako se često predstavlja kao ateista. Njegov Bog je trenutni Vođa.

Podanik voli da bude nagrađen za svoje podaništvo. Nekad je to pohvala, nekada novac, nekad ga „pomiluju po glavi“. Repertoar je neiscrpan…

Podanik mnogo ne misli. Sve njegove misli su usmjerene na mišljenje Vođe. Vođa misli ispravno, Podanik je, vođen njegovom mišlju, uvijek u pravu.

Podanik se smije kad se smije Vođa. Tužan je kad se Vođa namršti. Smijeh, dok je vođa tužan, mogao bi da bude neoprostiv grijeh.

Podanik voli izbore. Tada je najbliži Vođi. Njegova lojalnost je potpuno otkrivena. A može se ponešto i zakačit.

Podanik voli javne skupove na kojima se pojavljuje Vođa. Svu svoju snagu upotrijebi da se približi i da ga najbolji drug uslika sa Voljenim. Mala korupcija ga sjutradan izubacuje po novinama, TV-u i drugim medijima. Prvi je ujutru na ulici. Mora dozvoliti sugrađanima da ga vide, da mu se dive zbog njegovog jučerašnjeg uspjeha. Poneko se ogrebe i za piće.

Podaniku je cilj da svede Građanina na svoju mjeru. Najčešća sredstva su ukazivanje na besmislenost bilo kakve borbe za Demokratiju i Slobodu. Prilagodi se. Kao pojedinac ne možeš ništa. A Građani u ovakvim društvima doduše jesu rijetkost.

Podaniku svaka Vlast odgovara. Na pitanje jednog opzicionara - Zašto ne glasaš za nas, odgovara - Glasaču za vas kad pobijedite.

Podanik nije uvijek glup. Podaništvo nije stvar obrazovanja, već karaktera. Podanik Građanina lako imenuje kao Neprijatelja… Sljedstveno tome Građaninu slijedi i kazna.

Znajući da podaništvo nije baš u vrhu moralnih vrijednosti često ga želi zamaskirati velikim principima kao što su Država, Nacija, Tradicija, Porijeklo,Tajna društva…

Podanik je pasivan posmatrač svega što se zbiva oko njega. Jedino ako je Vođa u pitanju. Tada se pretvara u zvijer. Treba zaštiti Vođu da bi zaštitio sebe. Jer prilagođavanje na novog Vođu može da potraje, a može biti i odbačen.

Neko je rekao - da je dobar podanik loš Građanin, i obratno.

Podanik nikad neće učestvovati na autentičnom protestu protiv nepristojne vlasti, ali će rado učestvovati na kontramitingu kojeg organizuje vlast.

Podanik je uvijek podanik. Vlasti se mogu mijenjati a on je konstantan. Cement svake autokratije.

Nema podložnije fele za manipulaciju od Podanika. Svaki avetluk vlasti za njega je bespogovorna istina. Danas ovako, sjutra onako - o istoj stvari, ali kod podanika sve prolazi.

Podaniku je rođak - rođak samo dok je na vlasti. Udara po njemu kad mu Vođa namigne, a često I bez namigivanja.

Svoje podaništvo pravdaju na razne načine. A najviše udaraju na one koji nijesu kao oni.

Podanici su ponekad i ljuti na vlast pa je kritikuju - ili bolje rečeno ogovaraju. Ali nikad zbog narušavanja opšteg dobra - već zbog toga što mu nešto nije učinjeno van svih pravila.

Malo obrazovanije Podanike jedan autor naziva - reproduktivna plaćenička inteligencija.

Najveća muka za podanika je odlazak jednih sa vlasti a dolazak drugih. Kako se prikloniti drugima a da ne izdaš prve. Nikako. Moraš izdati prve, i to činiš, jer da ne činiš možda bi se izvukao iz pozicije podaništva. A on to ne može, jer je vječiti Podanik.

Ranko Vuković

Srce boli, srce ljubavi

Kraljeva Sutjeska

Kraljeva Sutjeska zajedno sa tvrđavom Bobovac je bila sjedište bosanskih banova i kraljeva srednjovjekovne Bosne. Bobovac se u pisanim dokumentima prvi put spominje 1349. godine. Sastojao se od gornjeg grada sa četvrtastom kulom, čiji ostaci i danas postoje, i donjeg grada. Njegov položaj i konfiguracija terena mu je omogućavao odbranu i bio je vojno i administrativno sjedište.

Podigao ga je ban Stjepan II Kotromanić polovinom 14. stoljeća. Bio je najznačajniji i najbolje utvrđeni grad srednjovjekovne Bosne. Bio je i sjedište vladara od bana Stjepana II Kotromanića, preko bosanskih kraljeva, sve do posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića, njegove majke kraljice Katarine, i njegove supruge kraljice Mare. Odnosno do momenta prestanka bosanske državne samostalnosti turskim osvajanjem 1463. godine. Za posljednjom bosanskom kraljicom, Katarinom, ovdje se i danas žali. Kada su Osmanlije osvojile tvrđavu Bobovac, Katarina je izbjegla za Rim, i nikad više nije vidjela Bosnu. 

U njemu se čuvala bosanska kraljevska kruna. Tu se nalazi i kraljevska grobna kapela za koju se pretpostavlja da je kralj Ostoja naredio da se stara bobovačka crkva preuredi za tu svrhu. U njoj su sahranjena tri bosanska kralja: Stjepan Ostoja, Tvrtko II Kotromanić i Stjepan Tomaš Kotromanić.

Samostan u Kraljevoj Sutjesci uz manja i veća stradanja, aktivno djeluje već gotovo šest i pol stoljeća. Na osnovi dostupnih dokumenata nije moguće precizno odrediti vrijeme podizanja prvotnog samostana. Najvjerojatnije se to dogodilo u prvoj polovini 14. stoljeća. Samostan i crkva danas imaju bogatu biblioteku, muzej, galeriju.

Osim samostana ovdje se nalazi i Dusper kuća, najstarija kuća u srednjoj Bosni, a potiče iz ranog 18. stoljeća. Kuća je nacionalni spomenik i nalazi se pod zaštitom države. Zatim jedna od najstarijih džamija u Bosni: prema predaji, sagradio ju je 1463. godine turski osvajač sultan Mehmed II el-Fatih prilikom pohoda na Bosnu i osvajanja Bobovca.

Tuzla

Platon

Platon je izuzetno uticajan grčki filozof. Živio u četvrtom vijeku p.n.e. Idealist, Sokratov učenik, Aristotelov učitelj i osnivač Akademije. Temeljno djelo Platona je "Država", i ona u najboljem svijetlu pokazuje promišljanje Platona kao idealističkog utopiste. Platonov idealizam je posebno slikovito pokazan u "Državi" - dio o pećini.

MISLI

- Početak je najvažniji dio svakog posla.

- Mudri ljudi govore zato što imaju nešto da kažu, a budale zato što moraju nešto da kažu.

- Najveće blaženstvo koje je ikada postojalo na svijetu postiže se ljubavlju.

- Neki ljudi vjeruju u sve, samo ako im se šapne.

- Nikad ne obeshrabruj nekoga ko kontinuirano napreduje, bez obzira koliko sporo.

- Od slobodnog čovjeka ne može se napraviti rob, jer je slobodan čovjek slobodan i u zatvoru.

- Postoji samo jedno dobro, a to je znanje, i jedno zlo, a to je neznanje.

- Pravednost je vrlina velikih ljudi.

- Samo mrtvi su vidjeli kraj rata.

- Zaljubljenici vide na svijetu samo sebe, a zaboravljaju da ih vidi svijet.

- Znanje koje imamo je samo mrvica onoga kojeg nemamo.

- Kao jedna od kazni za neučestvovanje u politici je i ta da vam bude vladano od strane nedostojnih.

- Dobri ljudi ne trebaju zakone da bi im bilo rečeno kako da se ponašaju odgovorno, dok će zli ljudi uvijek pronaći način da zaobiđu zakone.

- Da čovjek pobijedi samog sebe, prva je i najplemenitija od svih pobjeda.

- Neznanje je korijen i pokretač svakog zla.

- Svaki čovjek lako može drugome nanijeti zlo, ali je malo ljudi koji mogu drugome učiniti
dobro.

- Nijedan čovjek ne bi smio imati djecu ukoliko nije odlučan da ih dovede do kraja u njihovom učenju i odgoju.

- Smrt nije ono najgore što se može dogoditi čovjeku.

Umberto Eko

Sergej Jesenjin

Sergej Aleksandrovič Jesenjin je bio jedan od najpoznatijih i najpopularnijih ruskih pjesnika 20. vijeka. Rodio se u selu Konstantinovu gdje je završio osnovnu četverogodišnju školu, a u selu Spas Klepki upisuje crkveno-učiteljsku školu. Narodno sveučilište polazi u Moskvi, ali ne završava studij. Bavio se književnim radom. U Petrograd je došao 1915. godine i ušao u književne krugove u kojima je pobudio zanimanje seoskim motivima u poeziji. Oduševljeno je pozdravio revoluciju. 

Godine 1922. upoznaje slavnu američku balerinu Isadoru Duncan, s kojom se iste godine ženi. Zajedno putuju Europom, a 1923. godine borave u Americi. Iste godine Jesenjin se vraća u Rusiju i rastaje od Isadore Duncan. Godine 1925. ženi se Sofijom Andrejevnom Tolstoj, unukom ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja. U to se vrijeme liječi od  alkoholizma. 

Kao sljedbenik ruskih simbolista, pisao je poeziju  posvećenu selu i prirodi, vrlo melodioznu i s puno metafora. Njegov drugi ciklus ima karakter pjesnikovih lićnih ispovijesti. Staljinistička je kritika oštro osuđivala Jesenjinovo pjesništvo i viđenje životnih vrijednosti, pijanstvo, razbarušeni individualizam, kafanska raspoloženja i poetizaciju huliganstva. Jesenjinova poezija stekla je mnoge poklonike i izvan pjesnikove domovine.

PISMO MAJCI

Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom,
ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu,
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči,
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi,
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

Rumi

Srce boli, srce ljubavi

Čini se da je svakom čovjeku određena neka njegova mjera boli, i ona ga uz svu mudrost, dobrotu i lukavstvo neće mimoići. I nekako je najsigurnije prihvatiti je, jer svako odbijanje agoniju samo pogoršava i produbljuje. Najveće su boli svilenim vrpcama vezane uz ono što se najviše voli, a zauvijek je izgubljeno. Zbog raznih razloga: smrti, rastanka, nepažnje ili nečeg trećeg, bol kao i ljubav ima stotinu lica i oblika.

Boli praznina koja za nekim ostaje, bole predmeti i zaboravljena odjeća u ormaru, riječi koje su ostale neizgovorene (a ponekad i one izgovorene), bole sve stvari koje više nikad nećemo zajedno raditi, i sva mjesta na koja više nećemo otići. Ne možeš se nagoditi, svakome je kad-tad proći tamnim stazama, na kojima se stvar iznova preoblikuje pa iz trnja i mraka odjednom jasno vidiš koliko što zaista vrijedi. Koliko znači obična jutarnja kava, telefonski poziv na posao, šetnja ukradena usred tjedna ili ono „hladno je, ponesi šal“. I „svakako nazovi kad stigneš“.

Bol ucrtava svoje zemljovide i otvara prostore kojima čovjek prolazi sam, pognut, posrćući. Bolestan od njenog šibanja, čeznući za jednim jedinim trenutkom predaha, za zaboravom, onim blaženim praznim sekundama nakon buđenja kad je još sve mutno i u vakuumu pa ne znaš ni tko si, ni gdje, ni što se događa, sve do bljeska u kom se stvari razbistre a bol spoznaje opali posred lica i mozga, žestoko, punom snagom. Zatim ponovo hod spaljenim krajobrazom.

Pa pomisliš kako bi dao sve, baš sve da to napokon prođe, da se oslobodiš, da opet dišeš, ali onda te presretne misao o povezanosti stvari i da bi za nestanak boli morao nestati i njezin uzrok, onaj koji je iza sebe ostavio tu strašnu prazninu. Trebalo bi, dakle, izbrisati ljubav, da se nije toliko voljelo, ne bi sad ovoliko boljelo, jer na neki način, bol je srce ljubavi i ljubav je srce boli. To je trenutak u kom kao ona mudra baka iz šume Striborove voljno odabereš svoju nesreću naspram sve sreće svijeta, i trenutak kad svoju bol uhvatiš pod ruku kao prijateljicu, i prihvatiš, gledajući kako se pretvara u svjetlost.

Edit Glavurtić

Korisnost zagrljaja

Hiljadu Ostrva

Ovaj arhipelag čine 1.864 ostrva koja se nalaze na prirodnoj granici između Kanade

i SAD-a, na Saint Lawrence rijeci i sjeveroistočnom dijelu jezera Ontario. Arhipelag se proteže na dužinu od oko 80 km, a sama ostrva variraju u veličini od 60 kvadratnih kilometara, pa do ostrva dovoljno velikih da na njih stane samo jedna kuća. Broj ostrva na arhipelagu je određen prema sljedećem kriteriju: ostrvo mora biti iznad razine vode tokom cijele godine, imati površinu veću od jednog kvadratnog metra, te imati makar jedno stablo.

Najveće ostrvo je Wolfe Island, dugačko oko 29 km i široko oko 9 km na najširem dijelu i na njemu živi oko 1.400 ljudi. Na jedno od najmanjih ostrva je stala samo jedna kuća i pored nje jedva jedna željezna klupa. Veliki broj ostrva je i dalje nenaseljen, a ona na kojima se nalazi kuća ili dvije danas imaju pristup električnoj energiji, telefonu, kao i stalni prevoz do kopna ili drugih ostrva trajektom.

 .

Oko dvadeset ostrva čine „Nacionalni park Hiljadu Ostrva“, najstariji nacionalni park u Kanadi. On svake godine privlači veliki broj turista kojima nudi mogućnost kampovanja, prekrasne pješačke staze, organizovanje raznih dešavanja. Arhipelag je 2002. godine proglašen Svjetskim rezervatom biosfere UNESCO-a.

Grand Kanjon

Rumi

Mevlana Dzelaludin Rumi je bio pjesnik, pravnik, islamski učenjak, teolog i sufijski učitelj. Smatra se jednim od najznačajnijih mističnih pjesnika islama, koji je pisao na perzijskom jeziku. Ime Rumi je dobio zbog toga što je život proveo u Rumu (Rumski sultanat), današnja srednja Anadolija, dok naziv Mevlana na perzijskom jeziku znači "naš vodič".

Rođen je 30. septembra 1207. godine u gradu Balhu u regiji Baktriji, tada u sastavu Perzijske Monarhije (današnji Afganistan). Potječe iz ugledne porodice, a njegov otac Bahaudin Velad je bio veliki učenjak. Pred najezdom Mongola, ili zbog dvorskih intriga kojima je njegov otac Bahaedin postao izložen, njegova porodica napušta Balh između 1213. i 1217. godine. Nakon nekoliko godina putovanja kroz razne oblasti Istoka, porodica se najzad nastanjuje u gradu Konyi, gdje je Bahaedin 1227. godine uspio dobiti položaj profesora teologije. Konya se nalazila u istočnoj Anadoliji, u oblasti koja se nazivala Rum (prema Rumskom Sultanatu, tj. ranijem Istočnom Rimskom Carstvu), po čemu je budući pjesnik dobio svoj nadimak Rumi.

Nakon smrti oca 1231. godine, Dželaludin putuje u Siriju i provodi sedam godina u Damasku i Alepu, nakon čega se vraća u Konyu, gdje nasljeđuje očevo mjesto i predaje teološke nauke. Rumi nije bio ni vjerski isključiv - imao je puno prijatelja kršćana, jevreja i drugih. 

Godine 1244. godine Rumi je doživio susret sa lutajućim dervišem Šemsedinom Tebrizijem, koji je izmjenio dalji tok njegovog života. Šemsedin je prešao u Rumijevu kuću, a Džalaludin se od naučnika i pravnika preobražava u mistika i pjesnika, koji je većinu svojih djela iz tog vremena pisao pod pseudonimom Šemsedin. Nakon nekog vremena, Šemsedin je nestao iz Rumijevog života isto onako misteriozno kao što je i došao. Međutim, Rumi nastavlja da piše inspirisan "božanskim" ljudima. Pod utiskom ličnosti Salahudina Zarkuba, jednostavnog, nepismenog čovjeka čiste duše, piše oko 70 gazala. Nakon Salahudinove smrti, njegov učenik Husamedin Čelebi, isto tako slavni sufija, mu služi kao inspiracija da napiše svoju najpoznatiju poemu Masneviju, koja spada u najviše uzlete ljudske misli.

Rumi umire u Konyi (današnja Turska) 17. decembra 1273. godine. Njegovoj sahrani je prisustvovalo na hiljade stanovnika grada, bilo da su muslimani, kršćani ili jevreji. Od tada svake godine dolazi rijeka njegovih poštovalaca iz cijeloga svijeta na njegovo turbe.

Njegovo najpoznatije dijelo je zbirka pjesama (gazela) Mesnevija i Divan. Rumi je inspirisao stvaranje nezavisnog sufijskog bratstva mevlevija, nazvanih prema počasnoj tituli koju su učenici dodjeljivali svom učitelju (mevlana − naš učitelj). Ovaj red je postao poznat u kao »vrteći derviši« prema važnoj ulozi ritualnog plesa u obaveznom sedmičnom obredu nazvanom sama.

MISLI

- Tražiti put do ljubavi razumom, isto je što i tražiti svjetiljkom sunce.

- Vidio sam mnogo ljudi na kojima nije bilo odjeće,vidio sam mnogo odjeće u kojoj nije bilo ljudi.

- Sve što vidite u meni to nije moje - vaše je. Moje je to što ja vidim u vama.

- I da hiljadu jezika znaš, nećeš moći objasniti onom ko te ne želi shvatiti.

- Naučit ćeš čitajući, razumjet ćeš voleći.

- Ako nam je čaša mala, nemamo pravo kriviti more.

- Tamo gdje svako isto razmišlja, tu niko mnogo ne razmišlja.

- Ako jedna svijeća potpali drugu svijeću, neće izgubiti ništa od svoje svjetlosti.

- Imena nisu važna. Ruža bi mirisala i kada bi se drukčije zvala.

- Ako hoćeš da živiš, umri u ljubavi; umri u ljubavi ako želiš da ostaneš u životu.

- Odustani od kapi, budi okean.

- Neka vas ne uznemirava to što hodam pognute glave; moja jedina briga je da ne zgazim vaš obraz koji se vuče po zemlji.

- Kada god smo u prilici da volimo bez očekivanja, proračunatosti i pregovaranja, mi smo uistinu u raju.

- Očisti sebe od svoga ega kako bi uzmogao vidjeti svoju čistu, nepotamnjelu suštinu.

- Budi učen koliko hoćeš, ali znaj da tebi pripada samo onoliko koliko te bude razumio tvoj sagovornik.

- Prekomjerna posjeta uznemirava, a nedovoljna prijateljstvo uništava.

- Dvije stvari uništavaju život čovjeku: izdaja koja mu dođe od strane prijatelja i milost koja mu dođe od strane neprijatelja.

- Ja svoje prijateje ne volim ni srcem a ni razumom. Jer dešava se da srce stane a razum zaboravi. Ja ih volim dušom, jer duša niti staje niti zaboravlja.

- Kada se razum udruži sa drugim razumom, svjetlost se poveća, a put osvijetli. A kada se ego udruži sa drugim egom, tama se poveća, a put zamrači.

- Pazite sa kim šetate i sa kim se družite, jer slavuj vodi ružičnjaku, a vrana smeću.

- Nemoj prodavati ogledala u gradu slijepih i nemoj pjevati pjesme u gradu gluhih.

- Ne uljepšavaj svoje tijelo već svoje srce i dušu. Jer spoljašnjost je ono u šta gledaju stvorenja, a unutrašnjost je ono u šta gleda Stvoritelj.

- Druženje s plemenitima, čini te jednim od njih. Čak i da si stijena, drvo, ili kamen, postaćeš dragulj, samo ako se udružiš sa čovjekom čiste duše.

- Razum je nemoćan u izražavanju ljubavi. Jedino je ljubav sposobna da objelodani istinu o ljubavi i o stanju zaljubljenika. 

- Tvoj put je samo tvoj. Drugi mogu hodati s tobom, ali niko ne može hodati umjesto tebe.

- Stepen razumijevanja je različit kod svakoga. Ono što ti ja hoću reći vrijedi samo toliko koliko ti možeš shvatiti.

- - Nije lako biti svijeća, jer da bi davao svjetlost, moraš prvo gorjeti.

- Nemoj biti onaj što čeka da mu se vrata otvore, a nije zakucao na njih?

- Ljubav je umjetnost kojom se bave samo oni koji vladaju svojim strastima i egom.

- Kada pristojan iz svoje pristojnosti šuti, tada nepristojan misli da se ušutio iz straha prema njemu.

- Neznalica ne može vidjeti ljepotu ruže jer je opterećen njenim trnjem.

- Ljubav nije onolika koliko o njoj govoriš, nego onolika koliko zbog nje patiš i goriš.

- Bolje vam je da tražite rješenja za međusobnu ljubav nego što tražite izgovore za međusobnu ljutnju i svađu.

- Netačno je to što neko kaže da ružu čuva trnje. Trnje uživa ugled zahvaljujući ruži.

- Drži svoju kuću čistom kao da će ti svakog časa gost doći, a drži i svoje srce čistim kao da će ti svakog časa smrt doći.

- Draga moja! Urezao sam te u zjenicu oka svoga. Gdje god da pogledam, samo tebe vidim.

- Lijepi dani ti neće sami doći nego ti njima moraš lijepo poći.

- Ljepota biljke dolazi od kvaliteta sjemena, a ljepota čovjeka dolazi od ljepote njegovog srca i duše.

- Ne gledaj ni u koga sa namjerom da bi mu pronašao mane. Ukoliko budeš tako gledao, pronaći ćeš ih. Moraš što prije s tim poslom prestati, jer ćeš jedino na taj način čovjek bez mana postati.

- Ukoliko svoju voljenu budeš volio kao da nikada od tebe neće otići, kada ode, čekat ćeš je kao da će ti svakoga trenutka doći.

- Ukoliko sunce ne obasjava tvoje lice i ukoliko se mjesec ne pojavljuje iznad tvog prozora, ukloni zavjese sa svojih očiju.

- Što budeš niže letio toliko ćeš se manje povrijediti kada budeš padao. Zbog toga pusti oholst, drži se skromnosti.

- Rekoše mi: „Ono što je daleko od očiju daleko je i od srca.“, a ja im rekoh: “Kada uđe u srce, nema veze što je daleko od očiju.“

- Srce je more a jezik obala. Čega god ima u moru to se na obalu izlije.

- Srdžba je poput vjetra. Vjetar nakon izvjesnog vremena prestane da duva ali do tada puno grana izlomi.

- Voda je uslov za plovidbu broda, ali, ukoliko bi brod puno zašao u vodu, potonuo bi. Stoga, šta god je voda za brod to je i ovaj svijet za čovjeka.

- Ponekad sebi kažem: „Reci pa šta bude!“, a nakon toga kažem: „Nema efekta, šuti pa šta bude!“

-  Ako ti život često pokazuje trnje, nemoj se žalostiti jer će ti uskoro pokazati i ruže, trnje je vijesnik ruža.

- Ukoliko zaljubljenicima ne bi gorjela duša i ukoliko im ne bi lile suze, na Zemlji ne bi bilo ni vode ni vatre.

- Duša mi je ljuta na jezik zato što nije u stanju da joj opiše osjećanja, a jezik na dušu zato što razmišlja o onome što on nije u stanju opisati.

- Srce čovjeka kojeg su okružile boli i brige je poput kuće pune dima. Saslušati takvog čovjeka je isto kao otvoriti prozor iz kojeg će taj dim izaći.

- Jednom je jedan učenik Rumiju postavio zanimljiva pitanja. Rumi je na njih dao predivne odgovore.

Šta je strah?

Neprihvaćanje neizvjesnosti. Ako prihvatimo neizvjesnost to postaje avantura.

Šta je zavist?

Neprihvaćanje dobroga u drugima. Ako ga prihvatimo to postaje inspiracija.

Šta je ljutnja?

Neprihvaćanje stvari koje su izvan naše kontrole. Ako ih prihvatimo to postaje tolerancija.

Šta je mržnja?

Ne prihvaćanje osobe kakva jest. Ako osobu bezuvjetno prihvatimo, to postaje ljubav.

Šta je otrov?

Sve što je više od onoga što nam je potrebno je otrov. To može biti moć, bogatstvo, glad, ego, pohlepa, lijenost, ambicija, mržnja ili bilo što drugo.

- O, dušo moja!

Nemoj ničije srce lomiti!

Znaj da tijelo može veliki teret podići,

ali srce ne može svaku riječ podnijeti.

- Čak i ako me ostavite u ljutnji,

za hiljadu godina vi ćete se vratit meni,
jer ja sam vaš cilj i vaš kraj. 

- Kao što talasi nad mojoj glavom tvore vrtlog kružni,

Tako i ti krivudaj i kovitlaj se sred svetog plesa.
Igraj, srce, igraj, kolo vrtoglavo budi.
Izgori u tom plamenu, jer - nije li On svijeća?

- U darežljivosti i pomaganju, budi poput tekuće vode.

U milosrdnosti i dobročinstvu, budi poput sunca.

U pokrivanju tuđih nedostataka, budi poput noći.

U srdžbi i nervozi, budi poput mrtvaca.

U skromnosti i poniznosti, budi poput zemlje.

U dobronamjernosti, budi poput mora.
Ili se predstavljaj onakvim kakav jesi, ili budi onakav kakvim se predstavljaš.

- Dođi, razgovarajmo o dušama našim, sakrijmo se čak i od vlastitih ušiju i očiju. Poput ružičnjaka budimo uvijek nasmiješeni, poput mašte govorimo bez glasa, poput duha koji svijetom vlada, izgovarajmo tajne bez riječi izrečene. Pobjegnimo od svih tih pametnjakovića koji nam riječi nameću, izgovarajmo samo ono što nam srce da, dok i naše ruke i stope svaki unutarnji pokret osjećaju. Bolje je da šutimo i nek nam se srca kreću, tajna sudbine život svakog zrnca prašine poznaje, ispričajmo svoju priču kao da smo to, jedno zrnce prašine.

- U tvojoj je duši životna sila, taj život potraži. U planini tvoga tijela je dragulj, taj rudnik potraži. Putniče, ako tragaš za time ne gledaj oko sebe, pogledaj u sebe i potraži to. Ova samoća vrijednija je od hiljadu života. Ova sloboda vrijednija je od svih zemalja svijeta. Makar na trenutak biti jedno s istinom, vrijedi više od svijeta i života samoga. 

- Sve dok ne upoznaš bol, ni lijek nećeš naći. Sve dok ne odustaneš od života, nećeš se sjediniti s vrhovnom dušom. Ti si odraz lica kraljevog. Ne postoji u svemiru ono što nisi ti, sve što želiš potraži u sebi... jer ti si to.

- Od tvoje ljubavi zazvučim poput orgulja a dodir tvoje ruke otkriva moje tajne. Moje izmučeno biće nalik je na harfu, zajeca svaki put kad dotakneš njezine strune. Naš je karavan krenuo iz ništavila, noseći ljubav, vino sjedinjenja vječno osvjetljava našu noć. Tim vinom što nije zabranjeno, jer ga dopušta vjera ljubavi  vlažit ćemo usne sve do posljednje zore. Mi smo zapravo jedna duša ja i ti, pojavljujemo se i skrivamo, ti u meni, ja u tebi, to je duboki smisao moje veze s tobom, jer između mene i tebe ne postoji ni ja ni ti.

- Na dan moje smrti, moj mrtvački pokrov se kreće.

Ali to ne znači da mi je srce još na zemlji.

Ne plačite i ne žalite me. Avaj, kako je to strašno.

Upali ste u đavolovu klopku, avaj to je ono što je strašno.

Ne jaučite, kuku rastadosmo se, na mom pogrebu.

Za mene je ovo trenutak radosnog sastanka.

Ne recite zbogom kada me polože u grob.

To je zavjesa što skrivače vječno blaženstvo.

Vidjeste silaženje, sad gledajte uzdizanje.

Zar je zalazak pogibeljan za sunce i mjesec.

Vama to liči na zalazak, a zapravo je izlazak.

Mrtvački kovčeg na tamnicu liči, a vodi u slobodu.

Koje je sjeme u zemlju palo a da nije pustilo izdanke.

Zbog čega sumnjate u sudbinu ljudskog sjemena.

Koje vedro nije izašlo iz čatrnje napunjeno.

Zašto bi se onda duša' bojala ovog bunara.

Zatvorite usta ovdje, a otvorite ih na tom kraju,
kako bi vaše himne odjeknule tamo u Nigdini!

Fjodor Mihajlovč Dostojevski