Mehmed
Meša Selimović je jedan od najvećih BiH pisaca. Rođen je u Tuzli 26. aprila
1910. godine. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao
je na Univerzitetu u Beogradu. Nakon što je diplomirao 1935. godine počinje
raditi kao profesor u Tuzlanskim školama. Nakon drugog svjetskog rata
obavlja raznovrsne političke i kulturne funkcije. Uređivao je list Brazde. Predavao je na Višoj pedagoškoj školi, bio docent na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na kojem
je predavao romantizam. Zatim se okušao u djelovanju kao slobodni umjetnik. Nakon toga bio je
umjetnički direktor Bosna filma. Od 1957. godine je direktor Drame Narodnog
pozorišta u Sarajevu. 1961. godine je objavio svoj prvi roman "Tišine" za
koji je dobio Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Zatim je postao glavni
urednik izdavačke kuće Svjetlost, te predsjednik Udruženja književnika BiH.
Bio je i glavni i odgovorni urednik časopisa za književost Život. 1966. godine
mu je objavljen roman "Derviš i smrt", koji književna kritika smatra za
prvorazredni događaj i književni domet BiH. Za roman je dobio veliki broj
priznanja. Od 1968. godine je redovni član ANU BiH, te poslije i dopisni član
SANU. 1971. godine je dobio počasni doktorat Univerziteta u Sarajevu. 1973.
godine je preselio u Beograd, gdje je umro 11. jula 1982. godine. Pokopan je
u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu
Prvi
roman "Derviš i smrt", je pisan živim stilom u kojemu se miješaju
introspekcija, mudrosni sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha
Nurudina. Ovo ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo pažnju
čitalačke publike, dijelom i zbog magnetičnog spoja egzistencijalne drame i
opojne rezignacije kojom zrači islamsko-orijentalni milje. Roman nije
realistički prikaz derviša ili sufizma, islamskog misticizma, jer Nurudinove
dileme postaju besmislene promatramo li ih u kontekstu čvrsto ukorijenjene
religijske svijesti. Ovo djelo je uspjelo općeljudske dileme i muke postaviti u
bosansko-islamski kontekst i smjestiti univerzalno u lokalno.
Sljedeći veliki roman "Tvrđava", prikaz je Sarajeva uoči Hoćimske bitke i odlikuje se širom paletom likova i većim brojem lirskih dijelova od "Derviša". Oba su djela bogata prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti te referencijama na historijski usud Bošnjaka muslimana. Glavni Selimovićevi romani velika su djela zreloga autora koji je harmonično spojio modernistički diskurs, narativne tradicije "pripovjedačke Bosne" i orijentalno-islamski senzibilitet.
Sljedeći veliki roman "Tvrđava", prikaz je Sarajeva uoči Hoćimske bitke i odlikuje se širom paletom likova i većim brojem lirskih dijelova od "Derviša". Oba su djela bogata prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti te referencijama na historijski usud Bošnjaka muslimana. Glavni Selimovićevi romani velika su djela zreloga autora koji je harmonično spojio modernistički diskurs, narativne tradicije "pripovjedačke Bosne" i orijentalno-islamski senzibilitet.
MISLI
- Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo,
nezadovoljstvo pobunu.
- Život ovog naroda je glad, krv, muka, bijedno
tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuđoj.
- Ono što nije zapisano, i ne postoji, bilo pa umrlo.
- Uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je
pametan.
- Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.
- Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta.
- Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali.
Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.
- San je ono što se želi, a život je buđenje.
- Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to
izgubim, biću ruševina.
- Kunem se vremenom, koje je početak i završetak
svega, da je čovjek uvijek na gubitku.
- Čovjek je nepopravljiv i najčešće laže sam sebi.
- Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.
- Ostaje tako da živi želja i vjera da će jednom doći
sanjani raj, a s tom željom lakše se živi.
- Zlo se samo snagom dokazuje, sve ostalo pameću.
- Nezadovoljstvo je kao zvijer: nemoćna kad se rodi,
strašna kad ojača.
- Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na
zemlji ostalo ni jedno živo biće.
- Najmanje se govori kad te se najviše tiče.
- Vrijeme uporno glođe čovjeku misao, i od nje ostaje
kostur, blijeda uspomena bez pravog sadržaja.
- Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa
svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja.
- Mlade djevojke zamišljaju život i vjeruju riječima.
Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju.
- Žena više voli nježnu riječ, makar bila i glupa,
nego pametnu ako je gruba.
- Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem,
ostaće samo suze.
- Dvije su stvari beskrajne: svemir i ljudska glupost,
mada za ovo prvo nisam siguran.
- Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.
Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast, a može postati pogubno ako se predstavi
kao jedino dobro.
- Ljudi preziru sve one koji ne uspiju, a mrze one
koji se uspnu iznad njih. Navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako
pristaneš na borbu.
- Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo
više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.
- Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je
najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne
može se misliti tuđom glavom.
- Hodat ćemo bez razloga,
radovat ćemo se, bez razloga, smijat ćemo se, bez razloga, s jednim jedinim
razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.
- Riječi možeš prosipati pred svima. Nije bitno. Riječi su jeftine. Tišine...
E, tišine ne možeš poklanjati svima.
U tišine stanu neki pogledi, neki uzdasi, neki otkucaji. Tišine ne lažu.
lli ih osjetiš ili progovoriš. Tišinom srca pričaju.
Ko ne razume tvoje tišine, ni riječi neće nikada.
- Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Čovjeka na vlasti potiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razboritost, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz Boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.
- Ulizice to su za mene najgoru ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.
- Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grješne misli su kao vjetar, tko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio. Sad o tome mislim drukčije. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.
- Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života.
- Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvaća sve uvjete, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, netko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji započinjati. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je promijeniti mjesto i nametne uvjete.
- Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo biti jer što nije bilo, nije ni moglo biti, a uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo.
- Ne osvajamo zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu već sliku u svome oku, ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj njegove površine. Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju.
- Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha nego zbog grijeha. Onda da živimo u grijehu? Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjerje i duhovne bogalje.
- Ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi naprijed, u stalnost, u mir i dostojanstvo, svi se krećemo u krugu, uvijek istim putem, koji vara, a samo se smjenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani.
- Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.
- Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao, kao konac, i zabraniti sebi razmičljanje o posljedicama, ne želeći da zna za njih? Eto, izgleda da može. Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od mučenja zbog odgovornosti.
- Četrdeset mi je godina ružno doba: čovjek je još mlad kako bi imao želja, a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.
-Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas ili dan, zašto se borimo kako bi ga produžili dan ili sat. Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja.
- Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada.
- Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.
- Opet sam sam. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje. Sam. Učinit ću sve što mogu, ne uzdajući se u podršku koje nema, i onda je moje sve što postignem, i zlo i dobro.
- Nikad ne žalite što ste upoznali neku osobu u svom životu. Jer dobre ti osobe daruju sreću, loše ti daju iskustvo, a zle ti daju lekciju. U svakom slučaju, dobijaš nešto i ne možeš nikako biti gubitnik, jer u životu, koliko si naučio, toliko si pobjedio.
- Jesen i oktobar, to nekakvo sjetno doba, to vrijeme kad vjetar čupa uspomene, trga dušu i vraća te tamo odakle misliš da si zauvijek pobjegao. A nisi i ne možeš.
- Rekao sam Hasanu da su ljudi, kao što je on, prava blagodat, poklon koji nam sam Bog šalje, i zaista mislim tako. On nekim nepoznatim čulom osjeti kome je pomoć potrebna i pruža je kao lijek. Čarobnjak, jer je čovjek. I nikad ne napušta onoga kome je pomogao, vjerniji nego brat. Najljepše je što njegovu ljubav ne treba ni zaslužiti. Da je trebalo da je zaslužim, ne bih je ni imao, ili bih je davno izgubio. On je čuva sam, on je poklanja, ne tražeći drugi razlog osim potrebe koju sam osjeća, ni druge naknade osim svog zadovoljstva, i tuđe sreće. Prihvatio sam nauk koji mi je dao, da „Čovjek dobija kad daje". (Derviš i smrt)
- Možda bi trebalo da ih mrzim ali ne mogu. Ja nemam dva srca jedno za mržnju drugo za ljubav. Ovo što imam sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora moj život i moja smrt sve to pripada Bogu stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni. (Derviš i snrt)
