Razmišljanje žene u pedesetim godinama

Više od pola svog života sam provela osvrćući se na mišljenje pogrešnih ljudi. Sada kada sam napunila 50 godina shvatila sam prave vrijednosti života. Shvatila sam da sam prestara za ovih osam stvari koje su me sputavale cijeli život.

Prestara sam da ćutim.

Ne želim više ćutiti kada mi neko kaže nešto što mi ne odgovara. Ne želim da klimam glavom ili da se složim sa svakim glupim i samodovoljnim čovjekom. Ne želim ćutiti na nepravdu. Kada vidim da nešto nije u redu, želim na glas vikati jer je život postao prekratak da bi se o nepravdi ćutilo.

Prestara sam da brinem kako izgledam drugim ljudima.

Već godinama zavidim muškarcima jer se oni ne moraju svakih dvadeset dana bojiti kosu da bi prekrili sijede. Muškarci ne moraju ujutro stavljati kilograme pudera na lice, da se brinu što im se vide bore od brige i smijeha. Sada sam dovoljno stara da znam da sam najljepša takva kakvu me Bog stvorio. Imam bora ne zna im se broj, sijeda mi je svaka druga dlaka, ali sam tek sada zadovoljna s tim kakva sam. Ono pitanje “što će komšija reći?” ne dotiče me već neko vrijeme i hvala Bogu na tome, jer ti ljudi su postali toliko nebitni u mom životu da sam za njihove opaske razvila selektivni sluh.

Prestara sam da imam sitne male grijehe.

Sada sam dovoljno stara da imam samo grijehe. Čaša vina svaku večer je postala moja molitva. Sladoled nedjeljom sam preimenovala u grijeh: sladoled svaki dan. Tako da sada uživam u svojim grijesima koje više ne mogu svrstati u male jer su mi apetiti porasli.

Prestara sam za neudobnu obuću.

Sada gledam da me ništa u životu ne ograničava. A moje kretanje je godinama ograničavala visoka potpetica. Nisam mogla hodati tempom kojim sam htjela hodati. Uvijek me nešto žuljalo, boljelo… Sada nosim samo ravno i to je to! Sretna sam kada potrefim dvije iste čarape dok se obuvam…

Prestara sam da se izvinjavam za nered u kući.

Nered mi je u kući jer imam nešto pametnije za raditi osim čišćenja. Eto, zato ovako izgleda i da, kuća mi nikad nije čista “kao apoteka!”

Prestara sam za nagomilavanje stvari u kući.

Ne sakupljam i ne čuvam više ništa. Da na vrijeme nisam počela bacati neke stare papire, kutije, gardarobu, do sada u kući ne bi bilo mjesta za mene. Uspomene čuvam isključivo u glavi.

Prestara sam da bih se družila s ljudima koji mi ne odgovaraju.

Zašto da trpim neke nadobudne ljude koji mi vade živce? Daleko im lijepa kuća. Imam dovoljno godina da znam tko mi je ugodan a tko ne. Onaj s kim mi nije ugodno više me nikada neće vidjeti očima.

Prestara sam da nalazim dobro u svakom čovjeku.
Zašto gubiti vrijeme? Svi ljudi nisu dobri. To je tako jednostavno. Ako je neko učinio nešto loše, to je učinio iz loše namjere, nema šanse da ga više opravdavam. Djela govore više nego riječi. Sada sam dovoljno stara da samo kažem: “Dragi moj, ti nisi dobra osoba!” i produžim dalje…