"Čekaj me" je jedna od najljepših ljubavnih poema ikada napisanih. Ona je hronika jedne emocije, veće od života, i jednog neočekivanog čuda. Tako dirljiva i veličanstvena u svojoj jednostavnosti i dubini. Poemu potpisuje veliki ruski pisac Konstantin Simonov, koji je stihove zabilježio u jeku rata, siguran da se neće vratiti kući. Posvećena je čuvenoj ruskoj glumici Valentini Serovoj, koju je bezuslovno volio i o kojoj je godinama maštao. Uvjeren da se neće vratiti živ s fronta u njen zagrljaj, Konstantin je svojoj izabranici skovao stihove, kazivajući joj da njegova ljubav ne poznaje vrijeme i da je veća čak i od smrti. Priča je imala sretan kraj, pjesnik je preživio ratni front, i sa svojom dragom se vjenčao 1943. godine. A pjesma o ljubavi koja nadjačava smrt obišla je cijeli svijet.
ČEKAJ ME
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj i kada vrućine zapeku,
Čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge niko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada pisma prestanu
Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da zaboraviš da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj. I nemoj sjesti s njima,
Čekaj. I nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubiti neće.
Nek kaže ko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Ko čekati ne zna, taj neće shvatiti
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znaćemo kako
Nas dvoje samo znaćemo kako
preživjeh vatru kletu,
naprosto, ti si čekati znala
kao niko na svijetu.