Ivo Andrić

Ivo Andrić rođen je 9. oktobra 1892. godine u Travniku. Andrićevi roditelji su živjeli u Sarajevu. Ivo se rodio prilikom majčine posjete rodbini. Kad su Andriću bile dvije godine, otac mu umire od tuberkuloze, te ga majka odvodi kod muževe sestre u Višegrad. U Višegradu završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gdje 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju u Sarajevu. Tada počinje pisati poeziju, a 1911. godine u časopisu Bosanska vila objavljuje svoju prvu pjesmu "U sumrak".

Ivo Andrić je jedan od najboljih književnika našeg govornog područja. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. godine za ukupno književno djelo, s romanom "Na Drini ćuprija" kao vrhuncem tog djela. Ostavio je veliki književni opus za svog života s ličnim osvrtom na stvarnost koju je pisao u svojim romanima. Umro je 13. marta 1975. godine u Beogradu.

Djela su mu prevedena na više od 30 jezika, dok se roman "Na Drini ćuprija" smatra najprevođenijim i najviše puta objavljivanim romanom sa prostora Balkana.

MISLI

- U kamenu ništa ljudsko, u ljudima sve kameno.

- Nikad nas nisu dostojni oni za koje se previše borimo, a oni sami ništa ne daju.

- Dobrota je u ovom svijetu golo siroče.

- Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna.

- Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga posmatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno.

- Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!

- Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabe.

- Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle.

- Imati veliku snagu, fizičku ili moralnu, a ne zloupotrijebiti je bar ponekad, teško je, gotovo nemoguće.

- Ko čini dobro, od njega se jos više dobra očekuje.

- Ko je duga vijeka, taj nadživi sve, pa i svoje zasluge.

- Ljubav, kad je iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja.

- Ljudi gotovo cijelog života za sobom vuku obzire, kao lance, i tek na kraju vide koliko su oni bili nepotrebni.

- Ljudi koji sami ne rade i ne poduzimaju ništa u životu, lako gube strpljenje i padaju u pogreške kad sude o tuđem radu.

- Ljudi male pameti rijetko se boje da ne budu dosadni.

- Mladost je sretno doba u kome čovjek počinje da vjeruje u sebe, a još nije prestao da vjeruje drugima.

- Mnogi postignu ono što su htjeli, a izgube sebe.

- Nisu svi ljudi tako hrđavi kao što to hrđav čovjek misli.

- Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i sretno proživljena nesreća.

- Od svog porijekla i djetinjstva ne može se lahko pobjeći.

- Oko ljepote su uvijek ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi.

- Rana koja se krije, sporo i teško zarasta.

- Slabe i plašljive ljude strah nagoni da rade upravo ono čega se najviše boje.

- Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo.

- Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas.

- Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti.

- U zemlji mržnje najviše mrze onoga ko ne umije da mrzi.

- Zarazna je i razorna moć laži.

- Zašto je od svih stvorova samo čovjeku dano da može da zamrzi svoj život?

- Šta vredi imati mnogo i biti nešto, kad čovjek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u riječima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva bijeda prati čovjeka u stopu, a taj ljepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje.

- Ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi naprijed, u stalnost, u mir i dostojanstvo, svi se krećemo u krugu, uvijek istim putem, koji vara, a samo se smjenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani.