Meša Selimović

Mehmed Meša Selimović je jedan od najvećih BIH pisaca. Rođen je u Tuzli 26. aprila 1910. godine. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Univerzitetu u Beogradu. Nakon što je diplomirao 1935. godine počinje raditi kao profesor u Tuzlanskim školama. Nakon drugog svjetskog rata obavlja raznovrsne političke i kulturne funkcije. Uređivao je list Brazde. Predavao je na Višoj pedagoškoj školi, bio docent na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na kojem je predavao romantizam. Zatim se okušao u djelovanju kao slobodni umjetnik. Nakon toga bio je umjetnički direktor Bosna filma. Od 1957. godine je direktor Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. 1961. godine je objavio svoj prvi roman Tišine za koji je dobio Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Zatim je postao glavni urednik izdavačke kuće Svjetlost, te predsjednik Udruženja književnika BiH. Bio je i glavni i odgovorni urednik časopisa za književost Život. 1966. godine mu je objavljen roman Derviš i smrt, koji književna kritika smatra za prvorazredni događaj i književni domet BiH. Za roman je dobio veliki broj priznanja. Od 1968. godine je redovni član ANU BiH, te poslije i dopisni član SANU. 1971. godine je dobio počasni doktorat Univerziteta u Sarajevu. 1973. godine je preselio u Beograd, gdje je umro 11. Jula 1982. godine. Pokopan je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu

Prvi roman, "Derviš i smrt" je pisan živim stilom u kojemu se miješaju introspekcija, mudrosni sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha Nurudina. Ovo ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo pažnju čitalačke publike, dijelom i zbog magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojom zrači islamsko-orijentalni milje. Roman nije realistički prikaz derviša ili sufizma, islamskog misticizma, jer Nurudinove dileme postaju besmislene promatramo li ih u kontekstu čvrsto ukorijenjene religijske svijesti. Ovo djelo je uspjelo općeljudske dileme i muke postaviti u bosansko-islamski kontekst i smjestiti univerzalno u lokalno.

Sljedeći veliki roman, "Tvrđava", prikaz je Sarajeva uoči Hoćimske bitke i odlikuje se širom paletom likova i većim brojem lirskih dijelova od "Derviša". Oba su djela bogata prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti te referencijama na historijski usud Bošnjaka muslimana. Glavni Selimovićevi romani velika su djela zreloga autora koji je harmonično spojio modernistički diskurs, narativne tradicije "pripovjedačke Bosne" i orijentalno-islamski senzibilitet.

MISLI

- Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.

- Život ovog naroda je glad, krv, muka, bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuđoj.

- Ono što nije zapisano, i ne postoji, bilo pa umrlo.

- Uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.

- Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.

- Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta.

- Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.

- San je ono što se želi, a život je buđenje.

- Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina.

- Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je čovjek uvijek na gubitku.

- Čovjek je nepopravljiv i najčešće laže sam sebi.

- Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.

- Ostaje tako da živi želja i vjera da će jednom doći sanjani raj, a s tom željom lakše se živi.

- Zlo se samo snagom dokazuje, sve ostalo pameću.

- Nezadovoljstvo je kao zvijer: nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.

- Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo ni jedno živo biće.

- Najmanje se govori kad te se najviše tiče.

- Vrijeme uporno glođe čovjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog sadržaja.

- Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja.

- Mlade djevojke zamišljaju život i vjeruju riječima. Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju.

- Žena više voli nježnu riječ, makar bila i glupa, nego pametnu ako je gruba.

- Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.

- Dvije su stvari beskrajne: svemir i ljudska glupost, mada za ovo prvo nisam siguran.

- Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast, a može postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro.

- Ljudi preziru sve one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih. Navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu.

- Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.

- Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tuđom glavom.

- Hodat ćemo bez razloga, radovat ćemo se, bez razloga, smijat ćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.