Poezija - Armina Herić

 

Ruska

Jedne hladne decembraske noći
Dok budeš putovao Transsibirskom prugom
Vozom koji ide od Moskve do Vladivostoka
Negdje u sedmoj vremenskoj zoni
Dok budeš osluškivao zveket po šinama
I gledao snijegom prekrivene
Krajolike domovine Jesenjinove
Sjeti se zemlje bana Kulina
U kojoj sam te ja
Davno nekad
Baš onako ruski
Kao u pjesmama voljela

Putevi

Zaboravi na vrijeme

I spusti snove na moja ramena
Slobodno
Zaostavštine tuge su samo prah koji možeš jednim potezom obrisati
Ljubav može biti teška kao život
I laka kao umiranje
Ali je i dalje najplemenitije breme od svih koja nosimo
I nek te ne zavara to što mi je duša sva od pruća, suhog lišća i jeseni
Od ljubavi svaki pupoljak može da procvjeta
I svako stablo zazeleni
I nek te ne zavaraju oko srca neki zidovi
Ni to što su putevi neki blatnjavi
Zagrljaj duša ruši i što ne misliš
Svako od nas ima kod koji neko drugi u srcu nosi
Ta se vrata otvore sama ako se usudiš dovoljno blizu prići
I možda smo svi pomalo izgubljeni
Pomalo slomljeni
Od bitaka koje smo sa sobom vodili
Od staza kojima smo hodili
Od trnja koje smo gazili
I možda smo svi pomalo lakovjerni
A ipak uplašeni i zatvoreni
Ispod svačije tišine je neki zvuk
Možda je arija koja samo nalikuje na muk
Dok ne osluhneš dovoljno pažljivo da čuješ
Možda je melodija uz koju ćeš učiti plesati ljubav
Uz koju će trajati toplina dodira nečijih dlanova
Uz koju ćeš sanjati neograničeno
Bez granica, bez pragova
Ipak smo svi na ovom svijetu samo putnici
I prolazimo dok učimo kako živjeti
A lakše je, možda, s nečijom rukom u tvojoj ruci
Tim putevima životnim koračati

Poruka

Zamisli, postoje ljudi koji sanjaju samo dok spavaju.

Pomalo tužno, zar ne?

Šta misliš kakav bi svijet bio da svi umijemo sanjati budni?

Možda bi zlo zaspalo.

Obećaj mi da se nećeš plašiti mraka čak i da utihnu zvijezde.

Obećaj mi da ti strah neće potkresati krila

i da ćeš, kao papirne zmajeve na vjetru, pustiti snove da lete

čak i ako zapadneš u tišinu u kojoj čuješ samo zvuk vlastitog bila.

Znaš da sve kreće iz glave.

Ne postoji put koji nije trnovit,

ali ne postoji ni tunel iz kojeg izlaza nema.

Obećaj mi da ćeš uvijek u srcu nositi šalter na kojem se pali svijetlo

ili barem svijeću ako nestane struje.

I da nećeš velikom brzinom ulijetati u krivine.

Znaš, nije svaka tuga vrijedna da joj pustiš da ti ogrće dušu

ili na rane da ti sipa sol.

Obećaj mi da ćeš znati napraviti razliku.

Obećaj mi da nećeš pustiti da ti bilo ko bude ili nanosi bol.

Obećaj mi da ćeš dobro paziti pri odabiru ruku s kojima ćeš ukrstiti prste.

Nisu svačiji dlanovi da se brišu o tvoje,

a nisu ni bilo kakva ramena da na njih spustiš glavu pred san

ili dočekaš buđenje.

Nije svaka ljubav ljubav.

Prevari se čovjek u trenu, pa posrne, i umjesto koljena, podere srce.

Teški su to operativni zahvati kad ti zašivaju emocije.

Kakva su to osjećanja koja se krpe?

Obećaj mi da ćeš dati sve od sebe da ne dadneš sebe nekom ko nema

dovoljno ljubavi za tebe,

nekom u čijem će ti srcu biti tijesno.

Obećaj mi da ćeš vjerovati.

Kad ne vjeruje, čovjeku je posvuda tama.

Nije svaka noć crna, kao što ni svaki dan nije bijel.

I ne, nije ovdje samo riječ o bojama,

ali ipak, obećaj mi da ćeš za život znati odabrati pravu paletu.

Obećaj mi da se nećeš izgubiti u ovom luckastom svijetu.