Što vrijeme više
prolazi sve više ti je stalo do stvari koje si nekad zanemarivao.
Što vrijeme više
prolazi sve je manje vremena za putovanja i odlaska na destinacije koje si
oduvijek želio.
Kao
neki pješčani sat koji se približava kraju. Stojiš, gledaš u njega i svjestan
si da se većina tvojih snova više neće ostvariti. Shvatiš da je doista
prekasno za njih. A prekasno je jer ti je puno vremena trebalo da razbiješ onaj
tajanstveni kod i shvatiš da nema puno važnih stvari na ovom svijetu, i da je
ono što ti srce kaže bilo važnije od onoga što su ti drugi govorili.
Što
vrijeme više prolazi sve je manje vremena da budeš s onima koje voliš i shvatiš
da je teško nadoknaditi sve ono što si godinama zanemarivao, bilo da su zbog
toga ti ljudi otišli negdje drugdje ili nekome drugome ili ih jednostavno više
nema. Mislio si da je posao najvažniji, da je karijera nešto što će te uvijek
ispunjavati a na kraju kada si ostao sam shvatio si da je to jedno veliko ništa
i da nakon njih više ništa nisi imao.
Što
vrijeme više prolazi sve je manje vremena za ponovno prolaženje onih lijepih
osjećaja kada si iza sebe ostavio nešto doista vrijedno truda i shvatio da nema
prečice do vrijednih ciljeva i da je život onoliko uzbudljiv koliko si ti
spreman koračati putevima kojima nikada nisi išao. Napokon shvatiš da nema
mnogo smisla gledati natrag jer se život uvijek događa naprijed, ali prije toga
ponoviš bezbroj okretanja unatrag.
Što
vrijeme više prolazi shvaćaš koliko je važna hrabrost ne samo da bi učinio
nešto doista vrijedno divljenja već da bi jednostavno živio svoj život onako
kako doista to želiš i zaslužuješ, bez prilagođavanja drugima i uspoređivanja
koje apsolutno nema nikakvog smisla. No dokle god dišeš nije kasno za istinski
proživjeti današnji dan, uživati u mirisima, bojama i zvukovima sadašnjeg
trenutka i lijepim iskustvima s osobama koje te razumiju i s kojima možeš biti
to što jesi.
Mario Žuvela