Život
je kao putovanje u vozu. Ljudi ulaze i silaze. Prilikom nekih zaustavljanja
mogu se dogoditi lijepa iznenađenja. Ljudi proživljavaju sretne trenutke, ali
ima i nezgoda, nesreća, tuge.
Kad
se rodimo i zakoračimo u voz, susrećemo se sa ljudima za koje mislimo da će nas
pratiti tokom čitavog našeg putovanja. Na primjer, naši roditelji. Nažalost,
kad-tad oni će sići sa voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi, brižnosti,
nježnosti, bez svoga prijateljstva i društva.
Međutim,
u voz će ući druge osobe koje će nam, također, biti veoma važne. To su naša
braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje srećemo i koje ćemo zavoljeti
tokom putovanja.
Mnoge
osobe koje ulaze u voz gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Oni ne
uživaju u predjelima kraj kojih prolaze, ne žele se zbližavati sa drugima, pa
kraj putovanja dočekaju sami.
Drugi
u ovoj vožnji kroz život nailaze samo na žalost i tugu. Ali ima i onih koji su
u vozu, u toku vožnje, uvijek nadohvat ruke i spremno pomažu onima kojima je
pomoć potrebna.
Mnogi,
kada siđu sa voza, ostavljaju iza sebe trajnu čežnju.
Neki
nas uvaljuju i u nevolje. Mnogi ulaze i silaze, a da ih nismo ni zapazili. Čudi
nas što su mnogi putnici koji su nam veoma dragi negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju
nas same u dijelu našeg putovanja. Ponekad pokušavamo da ih pronađemo i da se
smjestimo u njihov kupe. Međutim, na našu žalost, često ne možemo da sjednemo
kraj njih. Mjesto pored, neko drugi je već zauzeo.
I
takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i
rastanaka bez ponovnog sastajanja. I nikad se ti trenuci neće vratiti. Zato,
pokušajmo da svoje putovanja kroz život učinimo najljepšim mogućim. Pokušajmo
da sa svima u vozu budemo u ljubavi. Pokušajmo da u svakom putniku vidimo ono
najbolje u njemu.
Sjetimo
se i toga da na svakom susretu životnih kolosijeka neki od vagona može da
isklizne i da je putnicima u njima možda potrebna naša pomoć. I sami možemo
doživjeti iskliznuće. Nadamo se da ćemo tada naići na putnika koji će nas
razumjeti.
Najveća
misterija putovanja je što ne znamo kada ćemo zauvijek sići sa voza. Također ne
znamo ni kada će naši suputnici sići. Pa ni oni koji sjede do nas. Sigurno ćemo
biti veoma tužni kada budemo morali zauvijek napustiti voz. Vjerojatno će veoma
boljeti rastanak sa nekim prijateljima koje smo sreli za vrijeme putovanja i
koji su nam postali dragi.
Međutim,
trebamo gajiti nadu da postoji glavna stanica i da ćemo vidjeti kako svi dragi
nam ljudi pristižu, sa prtljagom koji nisu imali kada su ulazili u vlak. I tada
ćemo biti sretni što se ponovo susrećemo. Usrećit će nas pomisao da smo im baš
mi pomogli da uvećaju svoju prtljagu i da smo u nju stavili prave sadržaje.
Moramo
se truditi da imamo sretno putovanje i da znamo da se na kraju sva muka
stostruko isplati. Pokušajmo da pri silasku sa voza ostavimo prazno sjedište
koje kod ostalih putnika, koji nastavljaju putovanje, budi čežnju i lijepa i
prijatna sjećanja.