Jednoga dana je farmer pronašao jaje u obližnjem šumarku. Pošto nije znao šta bi sa jednim jajetom, odlućio ga je stavit u gnijezdo svoje kokoši zajedno sa njenim jajima. Nakon nekog vremena izlegli su pilići, a sa njima se izlegao i mali orao. Odrastao je zajedno s njima. Radio je isto što i kokoši u dvorištu, misleći da je jedna od njih. Kljucao je naokolo u potrazi za crvima i glistama, kokodakao je i lepršao krilima, uzdižući se koji pedalj iznad tla. Tako su prolazile godine a orao je rastao.
Jednog dana ugledao je u visini, na vedrom nebu, čudesnu pticu moćnih raširenih krila, kako lebdi na vjetru.
Zapanjeno je gledao uvis. “Šta je to?“ pitao je.
„To je orao, kralj ptica”, reče mu jedna kokoš.
„Zar ne bi bilo divno kada bismo svi mogli tako visoko letjeti i kružiti nebom?“ pitao je.
„Da bilo bi divno, ali on pripada nebu, dok mi, kokoši, pripadamo zemlji. Prema tome zaboravi ono što si vidio. ”
Nakon što je vidio tu čudesnu pticu u visinama, nešto se u tom trenutku u njemu prelomilo. Osjetio je u sebi neku snagu koja ga je tjerala da proba i sam da leti. Narednih dana je pokušavao i sam da leti. U početku je letio po nekoliko koraka, kasnije sve više, da bi nakon nekoliko dana napravio jedan veliki krug oko dvorišta. Sve vrijeme kokoši su mu se smijale, smatrale ga luckastim i čudile se njegovoj želji da leti.
Kada je već usavršio letenje, jednoga dana se obratio kokošima.
„Hvala vam na druženju i vremenu koje smo proveli skupa, ali mene zovu visine i plavo nebo i ja ovog trenutka odlazim, a vama želim svako dobro.“
Kokoši su slušale šta govori i dalje ne vjerujući u njegove riječi. Nakon što im je rekao ono što je mislio, raširio je krila i poletio u nebeske visine. Nikada se više nije vratio. Kokoši su nastavile svoj svakodnevni život rovanja po zemlji, traženja crva i glista.
Ne dozvolite da vas ograničavaju, vaše misli, roditelji, rodbina, prijatelji ili sredina u kojoj živite. Uvijek nastojte poletit u visine poput orla, a dole će vas uvijek čekati kokoši.