Jednoga
dana je farmer pronašao jaje u obližnjem šumarku. Pošto nije znao šta bi sa
jednim jajetom, odlućio ga je stavit u gnijezdo svoje kokoši zajedno sa njenim
jajima. Nakon nekog vremena izlegli su pilići, a sa njima se izlegao i mali
orao. Odrastao je zajedno s njima. Radio je isto što i kokoši u dvorištu,
misleći da je jedna od njih. Kljucao je naokolo u potrazi za crvima i glistama,
kokodakao je i lepršao krilima, uzdižući se koji pedalj iznad tla. Tako su
prolazile godine a orao je rastao.
Jednog
dana ugledao je u visini, na vedrom nebu, čudesnu pticu moćnih raširenih krila,
kako lebdi na vjetru.
Zapanjeno
je gledao uvis. “Šta je to?“ pitao je.
„To
je orao, kralj ptica”, reče mu jedna kokoš.
„Zar ne bi bilo divno kada bismo svi mogli tako visoko letjeti i kružiti nebom?“ pitao je.
„Da
bilo bi divno, ali on pripada nebu, dok mi, kokoši, pripadamo zemlji. Prema
tome zaboravi ono što si vidio. ”
Nakon
što je vidio tu čudesnu pticu u visinama, nešto se u tom trenutku u njemu
prelomilo. Osjetio je u sebi neku snagu koja ga je tjerala da proba i sam da
leti. Narednih dana je pokušavao i sam da leti. U početku je letio po nekoliko
koraka, kasnije sve više, da bi nakon nekoliko dana napravio jedan veliki krug
oko dvorišta. Sve vrijeme kokoši su mu se smijale, smatrale ga luckastim i
čudile se njegovoj želji da leti.
Kada
je već usavršio letenje, jednoga dana se obratio kokošima.
„Hvala
vam na druženju i vremenu koje smo proveli skupa, ali mene zovu visine i plavo
nebo i ja ovog trenutka odlazim, a vama želim svako dobro.“
Kokoši
su slušale šta govori i dalje ne vjerujući u njegove riječi. Nakon što im je
rekao ono što je mislio, raširio je krila i poletio u nebeske visine. Nikada se
više nije vratio. Kokoši su nastavile svoj svakodnevni život rovanja po zemlji,
traženja crva i glista.
Ne
dozvolite da vas ograničavaju, vaše misli, roditelji, rodbina, prijatelji ili
sredina u kojoj živite. Uvijek nastojte poletit u visine poput orla, a dole će
vas uvijek čekati kokoši.