Zulfikar
Zuko Džumhur je BiH pisac, slikar,
karikaturista, likovni kritičar, kostimograf, televizijski i filmski scenarist.
Rođen je u Konjicu 24. septembra 1920. godine. Osnovnu školu i
nižu gimnaziju završio je u Beogradu gdje mu je otac radio kao imam,
a višu gimnaziju u Sarajevu 1939.
godine
Počeo je studirati pravo, ali je prešao na
likovnu akademiju i završio je u klasi Petra Dobrovića. Slikarstvo mu je bila trajna životna strast,
a naročito karikatura. Oblikovanje šaljivih likovnih minijatura s vremenom je
doveo do savršenstva. Prve crteže objavio je u "Narodnoj armiji" 1947. a od tada sarađuje kao karikaturista i ilustrator sa mnogim časopisima u BiH i
regionu. Objavio je više od 10.000 karikatura. Imao je mnogo talenata i bio je jako
obrazovan. Mnogo je putovao i posjećivao razne zemlje.
Objavio
je sljedeća djela: Nekrolog jednoj čaršiji, Pisma iz Azije, Hodoljublja,
Putovanje bijelom lađom, Pisma iz Afrike i Europe, Stogodišnje priče,
Adakale...
Napisao
je scenarije za više kratkih i tri za igrane filmove. Uradio je 35 scenografija za pozorište. Zaslužan je za
popularizaciju žanra putopisne reportaže radeći posljednjih deset
godina kao
pisac
scenarija i voditelj serije putopisnih emisija "Hodoljublje", koje je snimio zajedno s režiserom Mirzom Idrizovićem, a njihov zajednički rad dao
je doprinos televizijskoj i filmskoj umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Zanimljivo
je napomenuti da je Zuko bio jedini pisac kojemu je nobelovac Ivo Andrić
napisao predgovor u knjizi, i to upravo za "Nekrologa jednoj
čaršiji".
Umro
je u Herceg Novom 29. novembra 1989. godine. Sahranjen je u svome rodnom gradu
Konjicu, po svojoj želji.
MISLI
- I zapamti
ono što oko vidi, može se i zaboraviti,
a ono što srcem vidiš, pamtiš zauvijek.
I zapamti još jednu bitnu stvar,
ono što se dodirne rukom, možeš i slomiti,
a ono što srcem dodirneš, to i prigrliš.
U tome leži tajna vječnosti.
- Samo se slike dugo pamte, a rijeći već sutradan promijene svoj red.
- Ako ne očekuješ puno od života, dobićeš sve što ti treba, pa i preko toga.
- Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće
po sebi, odstranjuje svoje lošosti i u jednom trenutku shvati da nikada nije
dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš, a on
se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja.
- Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ
ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se
poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog
nasmijanog i smirenog sebe. I tu ti je, možda, ključ. Ako potamaniš dovoljno
svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina.
Pojavi se osmijeh. Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh.
-
Ja cijeli život bježim, u
putovanja, u putopise, u slikarstvo i čitanje. Ja sam ti čuveni bježač. Bježim
i slavim bijeg i bježanje. Zato smo i izmislili umjetost, da se imamo gdje
skloniti od teška života i još težeg rada.