Halil Džubran

Halil Džubran (Kahlil Gibran) 1883.-1931. je arapsko - američki pjesnik, filozof i slikar. Rođen je u selu Bsari u kršćanskoj svešteničkoj porodici. Obrazovanje je sticao u Bejrutu, Parizu i Njujorku. Džubran je bio višestruko nadarena ličnost i ostavio je vlastiti trag u svijetu književnosti i kulturne baštine. Pošto je u svom književnom i likovnom stvaralaštvu bio podjednako otvoren i za istočna i za zapadna mišljenja i pjevanja, često je ukrštao i uzajamno oplemenjivao najrazličitije duhovne pravce. Njegovo izuzetno književno djelo obuhvata pjesme, pjesme u prozi, parabole, priče i aforizme.

MISLI

- Ako želiš da vidiš dolinu, popni se na vrh planine;

ako želiš da vidiš vrh planine, podigni se na oblak;

ali ako težiš da razumješ oblak, zatvori oči i razmišljaj.

- Većina od nas lebdi sumnjičavo između ćutljivog bunta i brbljive pokornosti.

- Otkrio sam tajnu mora, razmišljajući o rosi.

- Neki misle da na njih namigujem kad zatvorim oči da ih ne bih vidio.

- Više volim da budem sanjar među najnižim sa vizijama koje treba ostvariti, nego gospodar među najvišim bez snova i želja.

- Ako nekoga voliš pusti ga da ode, jer ako se vrati, on je uvijek bio tvoj, a ako se ne vrati, on nikada i nije bio tvoj.

- Iz patnje su se pojavile najjače duše, najbolji ljudi ispraćeni su u ožiljcima.

- Vaš život nije toliko određen onim što vam život donosi, koliko stavom koji ste zauzeli. Ne toliko zbog onoga što vam se događa, koliko zbog načina na koji vaš um gleda na ono što vam se događa.

- Mudrost prestaje biti mudrost kada postane previše ponosna da plače, previše ozbiljna da se smije i previše sebična da traži drugačije od sebe.

- Većina ljudi koji traže savjet od drugih, već je odlučila da postupi po svojoj volji.

- Kažu da ćutanje obitava u zadovoljstvu, ali ja vam kažem da bunt, opiranje i prezir obitavaju u čutanju.

- Ko danas sluša himnu potoka kad bura govori.

- Najviši stepen duše je poslušati čak i ono čemu se um protivi. a najniži stepen uma je protiviti se onome čemu se duša pokorava.

- Često sam mrzio u samoobrani, ali da sam bio jači, nikad ne bih pribjegao takvom oružju.

- Sačuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djecom.

- Dobro je dati kad neko moli, ali je bolje dati nezamoljen.

- Vaša je bol lomljenje ljuske koja zatvara vaše poimanje.

- Čovjek nije plemenit po porijeklu. Koliko li je plemenitih poteklo od ubojica!

- Nije pokvaren svaki onaj koji je okovan.

- Kako malo znaju ljudi koji misle da se ljubav rađa dugim poznavanjem i stalnim boravkom zajedno! Istinska ljubav je čedo duševnog razumijevanja i ukoliko se to razumijevanje ne postigne u jednom trenu, neće ni za godinu, niti za vijek jednog naraštaja.

- Sačuvaj me od onoga koji istinu ne može reći a da ne ubode, od onog čovjeka s dobrim izražavanjem ali lošim namjerama i od onog koji samopoštovanje stiče pronalazeći mane drugima.

O DJECI

Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, ona maju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne i njihove duše,
Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snovima.

Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti, i On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.

Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću.
Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje.

UKORIH SVOJE SRCE SEDAM PUTA

Prvi put: kad se pokušah dočepati
visokoga položaja izrabljujući slabije.

Drugi put: kad se pretvarah da sam hrom

pred onima koji bijahu obogaljeni.

Treći put: kad, pošto mi bijaše dano da biram,

radije izabrah lagano nego teško.

Četvrti put: kad sam, pogriješivši,

tješio sam sebe pogreškama drugih.

Peti put: kad bijah poslušan iz straha

tvrdeći da sam jak u strpljenju.

Šesti put: kad odizah halju

da bih izbjegao glib života.

Sedmi put: kad pjevah hvalospjeve Bogu

i mišljah da je pjevanje vrlina.

Haled Hoseini

Mika Antić

Miroslav Mika Antić (Mokrin, 14. mart 1932. - Novi Sad, 24. juni 1986.), je bio veliki pjesnik i svestran umjetnik. U rodnom Mokrinu pohađao je Osnovnu školu, gimnaziju je završio u Kikindi i Pančevu, a studije je upisao u Beogradu. Živio je u Novom Sadu. Prije nego što je postao poznat bavio se raznim poslovima - bio je mornar, radio je u lutkarskom pozorištu. Osim pisanja bavio se i slikarstvom, novinarstvom i filmom. Bio je i urednik lista „Ritam“ i „Dnevnik“ u Beogradu i „Mlado pokoljenje“ u Novom Sadu

Pjesnik Mika Antić, u jednom razgovoru je rekao da je čitao mnoge pisce i da su na njega svi utjecali, ali je malo onih koji su mi ostali dobri i vječni prijatelji. U obraćanju djeci on kaže: „Moje pjesme nisu pjesme, nego pisma svakome od vas. One nisu u ovim riječima, već u vama, a riječi se upotrebljavaju samo kao ključevi, da se otključaju vrata iza kojih poezija čeka zatvorena da je neko oslobodi“.

U svome relativno kratkom životu dosegao je zvjezdano nebo popularnosti, kod djece i kod odraslih. Bio je svestrani umjetnik, pjesnik, slikar, sanjar i boem, osobenog životnog i stvaralačkog stila. Za svoja djela dobio je mnogobrojna priznanja.

NEPOVRATNA PJESMA

Nikad nemoj da se vraćaš,

kad već jednom u svijet kreneš.

Nemoj da mi nešto petljaš.

Nemoj da mi hoćeš-nećeš.

I ja bježim bez povratka.

Nikad neću unatrag.

Šta ti znači staro sunce,

stare staze,

stari prag?

Tu je ono za čim može da se pati.

Tu je ono čemu možeš srce dati.

Al’ ako se ikad vratiš,

moraš znati,

tu ćeš stati

i ostati.

Očima se u svijet trči.

Glavom rije mlako veče.

Od rijeke se dijete uči,

ka morima da poteče.

Od zvijezda se dijete uči

da zapara nebo sjajem.

I od druma da se muči

i vijuga za beskrajem.

Opasno je kao zmija.

Opasno je kao metak,

da u tebi vječno klija

i ćarlija tvoj početak.

Ti za korijen

nisi stvoren.

Cijeli svijet ti je otvoren.

Ako ti se nekud žuri,

stisni srce i zažmuri.

Al’ kad pođeš, nemoj stati.

Mahni rukom.

I odjuri.

Ko zna kud ćeš.

Ko zna zašto.

Ko zna šta te tamo čeka.

Ove su želje uvijek bjelje

kad namignu iz daleka.

Opasno je kao munja.

Opasno je kao metak,

da u tebi vječno kunja

i muči se tvoj početak.

Ti si uvijek krilat bio,

samo si zaboravio.

Zato leti.

Sanjaj.

Trči.

Stvaraj zoru kad je veče.

Nek od tebe život uči,

da se pjeni i da teče.

Budi takvo neko čudo,

što ne umije ništa malo,

pa kad kreneš, kreni ludo,

ustreptalo,

radoznalo.

Ko zna šta te tamo čeka,

u maglama iz daleka.

Al’ ako se i pozlatiš,

il’ sve teško,

gorko platiš,

uvijek idi samo naprijed.

Nemoj nikad da se vratiš.

MISLI

- Ako neko postane svjestan da je kroćen, kad-tad mora podivljati.

- Čemu na svijetu narodi, ako postoje ljudi?

- Da bi nadmudrio mudrost, odnjeguj vještinu slušanja.

- Evo, silazi sumrak, i svijet postaje hladniji. Ti si moj način toplog.

- I najdalja budućnost ima svoju budućnost, koja u sebi čuje svoje budućnosti glas.

- I zato, sve što ti je strano posmatraj blagonaklono. Jer i tvoje je rasuđivanje, jer i tvoj je rad za nekog nasilje i bol.

- Ne bojim se ja zuba, zubi su mekši od usana. Zubi ujedaju za trenutak, usne za cijeli život.

- Ne sanjamo svi jednako i to nikome ne smeta. A zašto svima smetamo kad smo drugačije budni?

- Ne vjerovati ni u šta, to mora da je takođe nekakva vrsta vjere, zatucane i opake.

- Ne vjeruj ako ti kažu da svaki tvoj trenutak nije ni čudesan, ni pravi. Svaki je trenutak istina, samo što poneki ima lažnog čovjeka.

- Nigdje toliko ljudi kao u jednom čovjeku, nigdje toliko drukčijeg kao u istim stvarima.

- O meni najljepše brinu oni koji me ostavljaju na miru.

- Orao nikad nije imao potrebu da se upozna s nekim drugim orlom. Mravi su izmislili narode.

- Pa ako se i oklizneš, nekada, u životu, ne gledaj to kao pad u sunovrat, nego kao pad uvis!

- Postoje dva svijeta. Jedan smo izmislili, a na drugi nas tjeraju. Od koje ste vi vrste?

- Preleti beskonačnost i pobjedi vrijeme i maštu, ali nikad ne zaboravi kako se korača po zemlji.

- Samo onda kad i mi tražimo moći će neko i nas da sretne.

- Stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog.

- Svoju snagu prepoznaćeš po tome koliko si u stanju da izdržiš samoću.

- U svakom septembru ima nečega nalik na tihe rastanke.

- Uopće nije važno imaš li neuredne džepove, neurednu frizuru i domaće zadatke. Najveća nevolja na svijetu je sine moj, imati neuredan um.

- Sve je samo toliko veliko, koliko smo mi mali u sebi. I sve je toliko malo, koliko smo mi u sebi veliki.

Derviš Sušić

Elif Šafak

Elif Šafak( tur. Elif Şafak) je rođena 1971. u Strasbourgu, turska je književnica koja se bavi pisanjem pripovjedaka na engleskom i turskom jeziku. Doktorirala je pravo. Kao tinejdžer živjela je u Madridu, Ammanu, Bostonu, Michiganu, u Arizoni, Istanbulu i Londonu. Radi kao novinar za mnogobrojne turske, britanske, američke i rduge novinske kuće. Živi s mužem i njihovih dvoje djece u Londonu i Istanbulu.

Objavila je dvadeset knjiga, od kojih su trinaest romani. To su bestselleri: Čast, Istambulsko kopile, Četrdeset pravila ljubavi, Neimarov šegrt, Crno Mlijeko i drugi. Piše i na turskom i na engleskom jeziku, stapajući zapadnjačku i istočnjačku tradiciju pripovijedanja iznoseći nebrojene priče o ženama, manjinama, imigrantima, supkulturama, mladima i globalnim temama.

Njezin rad se oslanja na različite kulture i književne tradicije, odražava i duboko zanimanje za historiju, filozofiju, sufizam, usmenu kulturu i kulturnu politiku. Svojim pisanjem ruši kategorije, klišeje i kulturalne ograde, a uz sve to posjeduje izoštren smisao za crni humor. Njene knjige su prevedena na više od 30 jezika. Kritičari su je proglasili "jednim od najosebujnijih glasova savremene turske i svjetske književnosti".


MISLI

- Potragu za Istinom vodi srce a ne um. Koristite vaše srce kao vodič, a ne glavu na vašim ramenima, budite jedan od onih koji poznaju svog demona, a ne onaj koji ga ubija.

- Najviše konflikata i napetosti nastaje zbog jezika. Ne pridajite mnogo važnosti riječima. U zemlji ljubavi nema mjesta za govor. Ljubav je nema.

- Mi ne možemo naći Istinu slušajući samo jeku vlastitog glasa. Možemo pronaći sebe jedino u nečijem ogledalu.

- Babica zna da je rođenje bolno, beba žuri na svijet. Morate biti spremni na bol i teškoće ako želite ponovo roditi.

- Ljubav je putovanje. Htjeli to ili ne, svi putnici se mjenjaju. Niko se ne može kretati prema ljubavi a ostati isti.

- Umjesto da se opirete promjenama, predajte se. Dozvolite da život bude uz vas, a ne protiv vas. Ako mislite: „Moj život će biti pun uspona i padova“, ne brinite. Kako znate da padovi nisu bolji od uspona?

- Prava prljavština ne nalazi se napolju, već unutra, u našim srcima. Sve fleke možemo oprati vodom. Jedine koje ne možemo ukloniti su zloba i loše namjere koje prijanjaju za naše srce.

Milan Kundera

Rumi

Mevlana Dzelaludin Rumi je bio pjesnik, pravnik, islamski učenjak, teolog i sufijski učitelj. Smatra se jednim od najznačajnijih mističnih pjesnika islama, koji je pisao na perzijskom jeziku. Ime Rumi je dobio zbog toga što je život proveo u Rumu (Rumski sultanat), današnja srednja Anadolija, dok naziv Mevlana na perzijskom jeziku znači "naš vodič".

Rođen je 30. septembra 1207. godine u gradu Balhu u regiji Baktriji, tada u sastavu Perzijske Monarhije (današnji Afganistan). Potječe iz ugledne porodice, a njegov otac Bahaudin Velad je bio veliki učenjak. Pred najezdom Mongola, ili zbog dvorskih intriga kojima je njegov otac Bahaedin postao izložen, njegova porodica napušta Balh između 1213. i 1217. godine. Nakon nekoliko godina putovanja kroz razne oblasti Istoka, porodica se najzad nastanjuje u gradu Konyi, gdje je Bahaedin 1227. godine uspio dobiti položaj profesora teologije. Konya se nalazila u istočnoj Anadoliji, u oblasti koja se nazivala Rum (prema Rumskom Sultanatu, tj. ranijem Istočnom Rimskom Carstvu), po čemu je budući pjesnik dobio svoj nadimak Rumi.

Nakon smrti oca 1231. godine, Dželaludin putuje u Siriju i provodi sedam godina u Damasku i Alepu, nakon čega se vraća u Konyu, gdje nasljeđuje očevo mjesto i predaje teološke nauke. Rumi nije bio ni vjerski isključiv - imao je puno prijatelja kršćana, jevreja i drugih. 

Godine 1244. godine Rumi je doživio susret sa lutajućim dervišem Šemsedinom Tebrizijem, koji je izmjenio dalji tok njegovog života. Šemsedin je prešao u Rumijevu kuću, a Džalaludin se od naučnika i pravnika preobražava u mistika i pjesnika, koji je većinu svojih djela iz tog vremena pisao pod pseudonimom Šemsedin. Nakon nekog vremena, Šemsedin je nestao iz Rumijevog života isto onako misteriozno kao što je i došao. Međutim, Rumi nastavlja da piše inspirisan "božanskim" ljudima. Pod utiskom ličnosti Salahudina Zarkuba, jednostavnog, nepismenog čovjeka čiste duše, piše oko 70 gazala. Nakon Salahudinove smrti, njegov učenik Husamedin Čelebi, isto tako slavni sufija, mu služi kao inspiracija da napiše svoju najpoznatiju poemu Masneviju, koja spada u najviše uzlete ljudske misli.

Rumi umire u Konyi (današnja Turska) 17. decembra 1273. godine. Njegovoj sahrani je prisustvovalo na hiljade stanovnika grada, bilo da su muslimani, kršćani ili jevreji. Od tada svake godine dolazi rijeka njegovih poštovalaca iz cijeloga svijeta na njegovo turbe.

Njegovo najpoznatije dijelo je zbirka pjesama (gazela) Mesnevija i Divan. Rumi je inspirisao stvaranje nezavisnog sufijskog bratstva mevlevija, nazvanih prema počasnoj tituli koju su učenici dodjeljivali svom učitelju (mevlana − naš učitelj). Ovaj red je postao poznat u kao »vrteći derviši« prema važnoj ulozi ritualnog plesa u obaveznom sedmičnom obredu nazvanom sama.

MISLI

- Tražiti put do ljubavi razumom, isto je što i tražiti svjetiljkom sunce.

- Vidio sam mnogo ljudi na kojima nije bilo odjeće,vidio sam mnogo odjeće u kojoj nije bilo ljudi.

- Sve što vidite u meni to nije moje - vaše je. Moje je to što ja vidim u vama.

- I da hiljadu jezika znaš, nećeš moći objasniti onom ko te ne želi shvatiti.

- Naučit ćeš čitajući, razumjet ćeš voleći.

- Ako nam je čaša mala, nemamo pravo kriviti more.

- Tamo gdje svako isto razmišlja, tu niko mnogo ne razmišlja.

- Ako jedna svijeća potpali drugu svijeću, neće izgubiti ništa od svoje svjetlosti.

- Imena nisu važna. Ruža bi mirisala i kada bi se drukčije zvala.

- Ako hoćeš da živiš, umri u ljubavi; umri u ljubavi ako želiš da ostaneš u životu.

- Odustani od kapi, budi okean.

- Neka vas ne uznemirava to što hodam pognute glave; moja jedina briga je da ne zgazim vaš obraz koji se vuče po zemlji.

- Kada god smo u prilici da volimo bez očekivanja, proračunatosti i pregovaranja, mi smo uistinu u raju.

- Očisti sebe od svoga ega kako bi uzmogao vidjeti svoju čistu, nepotamnjelu suštinu.

- Budi učen koliko hoćeš, ali znaj da tebi pripada samo onoliko koliko te bude razumio tvoj sagovornik.

- Prekomjerna posjeta uznemirava, a nedovoljna prijateljstvo uništava.

- Dvije stvari uništavaju život čovjeku: izdaja koja mu dođe od strane prijatelja i milost koja mu dođe od strane neprijatelja.

- Ja svoje prijateje ne volim ni srcem a ni razumom. Jer dešava se da srce stane a razum zaboravi. Ja ih volim dušom, jer duša niti staje niti zaboravlja.

- Kada se razum udruži sa drugim razumom, svjetlost se poveća, a put osvijetli. A kada se ego udruži sa drugim egom, tama se poveća, a put zamrači.

- Pazite sa kim šetate i sa kim se družite, jer slavuj vodi ružičnjaku, a vrana smeću.

- Nemoj prodavati ogledala u gradu slijepih i nemoj pjevati pjesme u gradu gluhih.

- Ne uljepšavaj svoje tijelo već svoje srce i dušu. Jer spoljašnjost je ono u šta gledaju stvorenja, a unutrašnjost je ono u šta gleda Stvoritelj.

- Druženje s plemenitima, čini te jednim od njih. Čak i da si stijena, drvo, ili kamen, postaćeš dragulj, samo ako se udružiš sa čovjekom čiste duše.

- Razum je nemoćan u izražavanju ljubavi. Jedino je ljubav sposobna da objelodani istinu o ljubavi i o stanju zaljubljenika. 

- Tvoj put je samo tvoj. Drugi mogu hodati s tobom, ali niko ne može hodati umjesto tebe.

- Stepen razumijevanja je različit kod svakoga. Ono što ti ja hoću reći vrijedi samo toliko koliko ti možeš shvatiti.

- - Nije lako biti svijeća, jer da bi davao svjetlost, moraš prvo gorjeti.

- Nemoj biti onaj što čeka da mu se vrata otvore, a nije zakucao na njih?

- Ljubav je umjetnost kojom se bave samo oni koji vladaju svojim strastima i egom.

- Kada pristojan iz svoje pristojnosti šuti, tada nepristojan misli da se ušutio iz straha prema njemu.

- Neznalica ne može vidjeti ljepotu ruže jer je opterećen njenim trnjem.

- Ljubav nije onolika koliko o njoj govoriš, nego onolika koliko zbog nje patiš i goriš.

- Bolje vam je da tražite rješenja za međusobnu ljubav nego što tražite izgovore za međusobnu ljutnju i svađu.

- Netačno je to što neko kaže da ružu čuva trnje. Trnje uživa ugled zahvaljujući ruži.

- Drži svoju kuću čistom kao da će ti svakog časa gost doći, a drži i svoje srce čistim kao da će ti svakog časa smrt doći.

- Draga moja! Urezao sam te u zjenicu oka svoga. Gdje god da pogledam, samo tebe vidim.

- Lijepi dani ti neće sami doći nego ti njima moraš lijepo poći.

- Ljepota biljke dolazi od kvaliteta sjemena, a ljepota čovjeka dolazi od ljepote njegovog srca i duše.

- Ne gledaj ni u koga sa namjerom da bi mu pronašao mane. Ukoliko budeš tako gledao, pronaći ćeš ih. Moraš što prije s tim poslom prestati, jer ćeš jedino na taj način čovjek bez mana postati.

- Ukoliko svoju voljenu budeš volio kao da nikada od tebe neće otići, kada ode, čekat ćeš je kao da će ti svakoga trenutka doći.

- Ukoliko sunce ne obasjava tvoje lice i ukoliko se mjesec ne pojavljuje iznad tvog prozora, ukloni zavjese sa svojih očiju.

- Što budeš niže letio toliko ćeš se manje povrijediti kada budeš padao. Zbog toga pusti oholst, drži se skromnosti.

- Rekoše mi: „Ono što je daleko od očiju daleko je i od srca.“, a ja im rekoh: “Kada uđe u srce, nema veze što je daleko od očiju.“

- Srce je more a jezik obala. Čega god ima u moru to se na obalu izlije.

- Srdžba je poput vjetra. Vjetar nakon izvjesnog vremena prestane da duva ali do tada puno grana izlomi.

- Voda je uslov za plovidbu broda, ali, ukoliko bi brod puno zašao u vodu, potonuo bi. Stoga, šta god je voda za brod to je i ovaj svijet za čovjeka.

- Ponekad sebi kažem: „Reci pa šta bude!“, a nakon toga kažem: „Nema efekta, šuti pa šta bude!“

-  Ako ti život često pokazuje trnje, nemoj se žalostiti jer će ti uskoro pokazati i ruže, trnje je vijesnik ruža.

- Ukoliko zaljubljenicima ne bi gorjela duša i ukoliko im ne bi lile suze, na Zemlji ne bi bilo ni vode ni vatre.

- Duša mi je ljuta na jezik zato što nije u stanju da joj opiše osjećanja, a jezik na dušu zato što razmišlja o onome što on nije u stanju opisati.

- Srce čovjeka kojeg su okružile boli i brige je poput kuće pune dima. Saslušati takvog čovjeka je isto kao otvoriti prozor iz kojeg će taj dim izaći.

- Jednom je jedan učenik Rumiju postavio zanimljiva pitanja. Rumi je na njih dao predivne odgovore.

Šta je strah?

Neprihvaćanje neizvjesnosti. Ako prihvatimo neizvjesnost to postaje avantura.

Šta je zavist?

Neprihvaćanje dobroga u drugima. Ako ga prihvatimo to postaje inspiracija.

Šta je ljutnja?

Neprihvaćanje stvari koje su izvan naše kontrole. Ako ih prihvatimo to postaje tolerancija.

Šta je mržnja?

Ne prihvaćanje osobe kakva jest. Ako osobu bezuvjetno prihvatimo, to postaje ljubav.

Šta je otrov?

Sve što je više od onoga što nam je potrebno je otrov. To može biti moć, bogatstvo, glad, ego, pohlepa, lijenost, ambicija, mržnja ili bilo što drugo.

- O, dušo moja!

Nemoj ničije srce lomiti!

Znaj da tijelo može veliki teret podići,

ali srce ne može svaku riječ podnijeti.

- Čak i ako me ostavite u ljutnji,

za hiljadu godina vi ćete se vratit meni,
jer ja sam vaš cilj i vaš kraj. 

- Kao što talasi nad mojoj glavom tvore vrtlog kružni,

Tako i ti krivudaj i kovitlaj se sred svetog plesa.
Igraj, srce, igraj, kolo vrtoglavo budi.
Izgori u tom plamenu, jer - nije li On svijeća?

- U darežljivosti i pomaganju, budi poput tekuće vode.

U milosrdnosti i dobročinstvu, budi poput sunca.

U pokrivanju tuđih nedostataka, budi poput noći.

U srdžbi i nervozi, budi poput mrtvaca.

U skromnosti i poniznosti, budi poput zemlje.

U dobronamjernosti, budi poput mora.
Ili se predstavljaj onakvim kakav jesi, ili budi onakav kakvim se predstavljaš.

- Dođi, razgovarajmo o dušama našim, sakrijmo se čak i od vlastitih ušiju i očiju. Poput ružičnjaka budimo uvijek nasmiješeni, poput mašte govorimo bez glasa, poput duha koji svijetom vlada, izgovarajmo tajne bez riječi izrečene. Pobjegnimo od svih tih pametnjakovića koji nam riječi nameću, izgovarajmo samo ono što nam srce da, dok i naše ruke i stope svaki unutarnji pokret osjećaju. Bolje je da šutimo i nek nam se srca kreću, tajna sudbine život svakog zrnca prašine poznaje, ispričajmo svoju priču kao da smo to, jedno zrnce prašine.

- U tvojoj je duši životna sila, taj život potraži. U planini tvoga tijela je dragulj, taj rudnik potraži. Putniče, ako tragaš za time ne gledaj oko sebe, pogledaj u sebe i potraži to. Ova samoća vrijednija je od hiljadu života. Ova sloboda vrijednija je od svih zemalja svijeta. Makar na trenutak biti jedno s istinom, vrijedi više od svijeta i života samoga. 

- Sve dok ne upoznaš bol, ni lijek nećeš naći. Sve dok ne odustaneš od života, nećeš se sjediniti s vrhovnom dušom. Ti si odraz lica kraljevog. Ne postoji u svemiru ono što nisi ti, sve što želiš potraži u sebi... jer ti si to.

- Od tvoje ljubavi zazvučim poput orgulja a dodir tvoje ruke otkriva moje tajne. Moje izmučeno biće nalik je na harfu, zajeca svaki put kad dotakneš njezine strune. Naš je karavan krenuo iz ništavila, noseći ljubav, vino sjedinjenja vječno osvjetljava našu noć. Tim vinom što nije zabranjeno, jer ga dopušta vjera ljubavi  vlažit ćemo usne sve do posljednje zore. Mi smo zapravo jedna duša ja i ti, pojavljujemo se i skrivamo, ti u meni, ja u tebi, to je duboki smisao moje veze s tobom, jer između mene i tebe ne postoji ni ja ni ti.

- Na dan moje smrti, moj mrtvački pokrov se kreće.

Ali to ne znači da mi je srce još na zemlji.

Ne plačite i ne žalite me. Avaj, kako je to strašno.

Upali ste u đavolovu klopku, avaj to je ono što je strašno.

Ne jaučite, kuku rastadosmo se, na mom pogrebu.

Za mene je ovo trenutak radosnog sastanka.

Ne recite zbogom kada me polože u grob.

To je zavjesa što skrivače vječno blaženstvo.

Vidjeste silaženje, sad gledajte uzdizanje.

Zar je zalazak pogibeljan za sunce i mjesec.

Vama to liči na zalazak, a zapravo je izlazak.

Mrtvački kovčeg na tamnicu liči, a vodi u slobodu.

Koje je sjeme u zemlju palo a da nije pustilo izdanke.

Zbog čega sumnjate u sudbinu ljudskog sjemena.

Koje vedro nije izašlo iz čatrnje napunjeno.

Zašto bi se onda duša' bojala ovog bunara.

Zatvorite usta ovdje, a otvorite ih na tom kraju,
kako bi vaše himne odjeknule tamo u Nigdini!

Fjodor Mihajlovč Dostojevski

Gabrijel Garsija Markes

Gabrijel Garsija Markes (Gabriel José García Márquez)  Kolumbija 1927. - Meksiko 2014. je kolumbijski pisac, novinar, izdavač i politički aktivista. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1982. Doprinio je tome da latinoamerička literatura dođe u središte pažnje svjetske kulturne javnosti šezdesetih godina 20. vijeka. Smatra se najpoznatijim autorom magičnog realizma, žanra u kome se prepliću mitovi i magija sa stvarnošću svakodnevnog postojanja, te najpopularnijim piscem na španskom jeziku još od Servantesa. Uvijek se poistovjećivao sa kulturnim mješavinama španskih, crnačkih i domorodačkih tradicija koje su cvjetale u Kolumbiji. Iako je kasnije živio u Parizu, Meksiku i drugdje, u njegovim knjigama stalno se vraćao na žarka obalna područja, gdje su moć prirode i legendi i dalje dominirali nad uzdržanošću hladnog razuma. Njegova knjiga Sto godina samoće iz 1967. godine prodata je u više desetina miliona primjeraka i prevedena na više od 25 jezika. 

MISLI

- Za nekoga si još samo jedna osoba na svijetu, a za nekoga si čitav svijet.

- Kad tek rođeno dijete stegne svojom malom šakom, po prvi put, prst svoga oca, znači da ga je uhvatio zauvijek.

- Čovjek ima pravo da gleda drugog odozgo, jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.

- Najgori način da ti neko nedostaje je da sjediš pored njega, a znaš da ga nikad nećeš imati.

- Ne gubite vrijeme s nekim kome nije stalo da ga provodi s vama.

- Ne plačite zato što je došlo do kraja. Radujte se zato što se desilo.

- Ne volim te zbog onoga što si ti, već zbog onoga što sam ja kad sam pored tebe.

- Nemojte se boriti previše, najbolje stvari se dese kad se ne nadate.

- Nije se patilo od svakodnevnih problema jer su u mašti bili riješeni.

- Nijedna osoba ne zaslužuje tvoje suze, a ona koja ih zaslužuje nikada te neće

rasplakati.

- Nikada se nemojte prestati osmjehivati, čak i kad ste tužni, jer se neko može zaljubiti u vaš osmijeh.

- Uvijek će biti ljudi koji će htjeti da vas povrijede, ali trebate nastaviti vjerovati, samo budite oprezni.

- Život je poput priče, nije važno koliko je dug, već koliko je dobar. Ono što je prošlo, više ne postoji, ono što će biti, još nije došlo. Postoji samo jedna tačka u kojoj se sastaju i prošlo i buduće. U toj tački je cijeli tvoj život. Iskoristi je.

- Život je kraći nego što čovjek misli.

Džejms Džojs

Semjuel Beket

Semjuel Beket (Samuel Beckett) Dablin 1906. - Pariz 1989. dramatičar i romanopisac irskog porijekla. Od 1938. godine živi u Parizu, a nakon rata počinje i pisati na francuskom. Družio se s Džejms Džojsom, kojem je bio i lični sekretar. 1969. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Jedan je od glavnih predstavnika teatra apsurda.

Zaokupljen problemom ljudske egzistencije i otuđenosti modernog života, Beket u svim svojim djelima daje krajnje pesimističnu viziju svijeta i prikazuje život kao igru viših sila u kojoj je čovjek sveden na fiziološko i duhovno vegetiranje, na besmisleno "trajanje" ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjem spasa. Da bi prikazao apsurdnost takva života i čovjekovu bespomoćnost, Beket napušta tradicionalnu romanesknu fabulu i uobičajeni dramski zaplet te ih zamjenjuje nizom scena koje se ponavljaju s malim varijantama, a likove svodi na groteskne i stravične marionete (kljasti, nijemi, slijepi, gluhi, itd.), koje se pomiču po nekom besmislenom ritmu unutar svog ograničenog životnog kruga (ulica, raskršće, soba) ili su čak i u tom kretanju onemogućene (smještene u kante za smeće ili zatrpane u pijesku). Izraz je prilagođen tim apsurdnim situacijama i sugerira ih besmislenim ponavljanjem više-manje istih dijelova ili dugim unutarnjim monolozima, u kojima je jezik oslobođen uobičajene gramatičke strukture. S druge strane, iako su Beketova djela - kako romani, tako i drame - u osnovi pesimistična, uvijek su prožeta blagim humorom i simpatijama prema likovima.

Čekajući  Godoa

Beket je najslavniji po drami Čekajući Godoa, koju je kritičar Vivian Mercier opisao riječima: "drama u kojoj se dvaput ništa ne događa". Dramatičar pomoću smiješnih i izgubljenih likova prikazuje temeljni besmisao i besciljnost života, što se lijepo poklopilo s tadašnjim usponom filozofske škole egzistencijalizma.

Vladimir i Estragon, dvojica glavnih likova, „čekaju“ nekakvog Godoa. Međutim, taj Godo se nikako ne pojavljuje. Tada se dešava da oni počinju da lupetaju i samo da lupetaju. Govore jedan drugom nepovezane rečenice i njihov razgovor pretvara se u apsurd. Njihovo čekanje prelazi u dosađivanje, a ipak i dalje uspijevaju da čavrljaju među sobom. Zapravo, o čemu je riječ?

Ova drama predstavlja apsurd, presipanje iz šupljeg u prazno, veliku prazninu i rupu u samim likovima. Međutim, drama je napisana izuzetno vješto tako da je ona, u suštini, sjajna. Vladimir i Estragon čekaju Godoa, ali ne znaju zašto. Oni u podsvijesti znaju da Godo treba da se pojavi i da ih spase. Ubijaju vrijeme nizom besmislenih razgovora i poteza. Oni čekaju da se pojavi Godo, koji će ih spasiti, izvući na sigurno. Oni se nadaju da će u njemu pronaći spasitelja koji će ih izvući iz besmisla koji vlada svuda oko njih. Tada drama dobiva savršen oblik i predstavlja izuzetno remek delo XX vijeka. Njih dvojica razgovaraju među sobom ali rečenice su nepovezane, besmislene i smiješne. Sve se odvija veoma čudno.

Beket je pisac koji je nagovijestio dolazak „besmisla u svijetu“. Danas sve više i više živimo u svijetu besmisla, bespomoćnosti i iznemoglosti. Uvijek nam treba neko da učini nešto za nas. Počinjemo da se ponašamo kao Vladimir i Estragon koji ne znaju da rade ništa drugo, osim da se dosađuju i Jedan drugom govore čudne stvari. Ako budemo nezainteresovani, završit ćemo kao likovi Beketove drame. Pametni ljudi bi rekli da takav život nema smisla. Međutim, Vladimir i Estragon to ne znaju pa zato uživaju u „harmoniji besmislenog života“.

--------------

Estragon i Vladimir, njihov rat je njihov mir.

Dosada, kao i do sada, je ono što nad njima vlada.

Kao magnet dvije suprotne strane, silom života povezane.

Kao bumerang se vraćaju sati, u novo sutra, jučer se vrati.

Nada - traćiš vrijeme zbog nje, jer mogućnost sve je dalja. 

Da se cilj krajnji osvoji ona postoji, za onog tko se boji.

Pa samo sjedi i uzaludno čeka, da će ga s obale povući rijeka.

Umjesto da sam u njoj zaplovi, spavanjem se ne ostvaruju snovi.

Ovdje se nalaze dvije rase, jedna da se spase a jedne da se otarase.

Da bi jedni mogli da se hrane, drugi trpe žive rane. 

Na svu sramotu i grehotu, tako je i u životu. 

Sirotinja skuplja s poda, ostatke hrane što jede gospoda.

Razlika nema niti promjena, isto je mjesto samo druga tema.

Estragon je svoj život proveo u blatu, puzeći s crvima umjesto u zlatu.

To je njegov jutarnji pogled na svijet, da je cio život bio u đubretu zauzet.

Napadom panike i bijesom obuzet, da u njegovoj pustinji ne postoji cvijet.

Mire se i svađaju grde i ugađaju, osjećanja njihova se umiru i rađaju. 

Htjeli su se ugledati na druge, njima poznate normalne ljude. 

Radili su vježbe da im prođe vrijeme, da se malo zabave i promjenu teme. 

Na sam početak su se vratili na kraju, da se mrze, vole, mire i svađaju.

MISLI

- Ne pitaj me ništa. Ne govori ništa. Ostani sa mnom.

- Da li mislimo ‘ljubav’ kada kažemo ‘ljubav’?

- Svi smo mi rođeni ludi; neki čak i ostanu takvi.

- Moje greške su moj život.

- Pronaći formu koja odgovara masama, e to je zadatak umjetnika.

- Najveći posao čovjeka sastoji se u tome da zna šta sve mora uraditi kako bi bio čovjek.

- Pjesnici su osjećanje, a filozofi razum čovječanstva.

- Mi smo na zemlji i nema lijeka za to.

- Čini mi se kako je svaka riječ nepotrebna mrlja na tišini ništavila.

- Lud je samo onaj čija se ludost ne poklapa sa ludošću većine.

- Ako me ti ne voliš - ja neću biti voljen; ali ako ja tebe ne volim - ja ne znam kako se voli.

- Svi mi imamo dovoljno snage da podnosimo tuđe nesreće.

- Ali, što je Bog radio prije stvaranja svijeta?

- Eto šta ti je čovjek: uvjek krivi svoje čizme za mane svojih stopala.

- Kada ste u govnima do guše, jedino što preostaje je pjesma.

Elif Šafak

Fjodor Mihajlovč Dostojevski

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821 Moskva -1881 Sankt Peterburg) je ruski književnik ukrajinskog porijekla, romanopisac, novelist i publicist, jedan od najznačajnijih književnika u historiji. Bio je sin školovanog ljekara Mihaila rođenog u Ukrajini, inače pripadnika nižeg plemstva, za kojeg se pretpostavlja da su ga ubili vlastiti kmetovi zbog okrutnog postupanja i ponižavanja. Dostojevski je bio vrlo blizak svome ocu što se vidi u njihovim pismima, a nakon njegove smrti je doživio i prvi napad epilepsije. Njegova majka Ruskinja Marija Fedorovna bila je temperamentna žena veselog karaktera, voljela je poeziju, ali je nažalost preminula od sušice 1837. godine.

Dostojevski pohađa i završava vojno-inžinjerski studij u Sankt Peterburgu, ali se odlučuje
posvetiti pisanju. Prevodi Balzacovu “Eugeniju Grandet” i pod uticajem Gogolja piše svoje prvo djelo, “Bijedni ljudi” (1846.) koje je ga lansirala u sferu ruskih književnih krugova. U tom periodu se približava i ulazi u kružok utopijskih socijalista koje je predvodio Butaševič-Petraševski, čija se revolucionarna djelatnost sastojala uglavnom od privatnih rasprava o budućnosti Rusije. Na književnom planu piše kratki roman “Dvojnik” (1846.) u kojem je prikazan raspad ličnosti činovnika Goljatkina koji tone u shizofreniju u nizu halucinacija u kojima se miješaju stvarnost i mentalne projekcije.

Prelom u životu Dostojevskog dolazi 1849 godine, nakon zabrane kluba “petraševaca”, hapšenja i sadističke farse koju je izvela carska policija. On i njegovi drugovi u zoru su izvedeni na inscenirano strijeljanje, i dok su očekivali egzekuciju pred strjeljačkim strojem, došlo je “carsko pomilovanje” kojim su "pomilovani" i osuđeni na progonstvo i sibirsku robiju. U stvari, carske vođe nisu ni mislili strijeljati zbunjene petraševce, nego se radilo o iživljavanju nad nemoćnim ljudima. On je četiri godine robijao, a nakon toga morao je četiri godine služiti kao običan vojnik u surovim uvjetima zabačenih krajeva azijske Rusije. Ovo robijanje je prekinulo njegovo stvaranje, ali mi je zato bilo izvor inspiracije za budući rad.

Nakon povratka u Sankt Peterburg Dostojevski objavljuje “Zapise iz mrtvoga doma” (1860.-1862.), fikcionalizirani opis vlastitog robovanja. Ta knjiga ostvaruje velik uspjeh i donosi autoru djelomičnu carevu rehabilitaciju. No, nesređene porodične prilike (prvi brak s histeričnom udovicom koja je bolovala i umrla od tuberkuloze, pojačavanje simptoma epilepsije, kockarska strast koja ubrzo prelazi u opsesiju, smrt brata Mihajla s kojim je zajednički uređivao novine, kojemu je nakon toga morao uzdržavati porodicu), dovode Dostojevskog u tešku situaciju koja je djelomično usporila njegovo stvaralaštvo. Primjer toga je roman “Poniženi i uvrijeđeni” (1861.) koji zaostaje za većinom njegovih prethodnih, a kamoli budućih djela.

Da bi pobjegao pred povjeriocima i dugovima on odlazi na putovanje u Evropu (1862.) i boravi u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Engleskoj. Tokom 1860-ih u još je nekoliko navrata posjetio Evropu, ovaj puta s drugom ženom, Anom Snjitkinom, koja mu je donijela porodični mir i sreću, postala majkom njegove djece i odvikla ga od kockarske ovisnosti. Godine 1864. objelodanjuje briljantne “Zapise iz podzemlja”, jedan od najintenzivnijih ispovjednih kratkih romana.

Dostojevski je razvio tehniku struje svijesti davno prije nego što je postala popularna u angloameričkom romanu 20. vijeka. Radnje romana sažima u svega nekoliko dana ili sati, dajući vremenski presjek u svijesti naratora, U velike romane Dostojevskoga obično se broje sljedeća djela: “Zločin i kazna” (1866.), “Idiot” (1868.), ”Demoni” (1872), “Mladić” (1875.), “Braća Karamazovi” (1881.). Umro 1881 godine, iznenada, nakon krvarenja uzrokovanoga epileptičnim napadom. Život mu je u posljednjim godinama bio sređen, i može se reći da se oslobodio materijalne oskudice i nevolja koje su ga pratile veći dio života. Kanio je napisati ostatak “Braće Karamazova” (koji su zamišljeni kao dio trilogije ili čak tetralogije), no sudbina ga je omela u naumu. Priređen mu je veličanstveni pogreb u kojem je sudjelovalo 100.000 ljudi, mahom studentske omladine, a sam se pogreb pretvorio u demonstracije protiv carizma.


MISLI

- Ako si se uputio prema cilju i putem počeo zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji laje na tebe, nikad nećeš stići do cilja.

- Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah misliš na zahvalnost, onda nisi darovao već prodao.

- Apstraktno čovjek nekako i može voljeti bližnjeg, ili čak neki put iz daleka, ali iz bliza skoro nikad.

- Da bi se postupalo razumno - malo je imati samo razum.

- Jedna je pamet dobra, dvije su još bolje.

- Jednoga se bojim: ne biti dostojan svojih patnji.

- Koliko je ljudi koji ne misle sami, nego žive od misli koje su izmislili drugi.

- Ljubiti nekog čovjeka znači vidjeti ga tako kako ga je Bog zamislio.

- Mladost je čista već samim tim što je mladost.

- Nastojim voljeti život više od njegova smisla.

- Nekoga je bolje imati među neprijateljima nego među prijateljima.

- Ništa na svjetu nije teže od iskrenosti i nema ništa lakše od laskanja.

- Oni koji znaju da govore, govore kratko.

- Podla duša, oslobodivši se jarma, sama ugnjetava.

- Pohvala je uvijek čedna, laskanje zaudara na lakejstvo.

- Prije nego što kažeš ljudima kako treba da žive, pokaži to na svom primjeru.

- Rad je zadovoljstvo razuma a nerad je naslada mašte.

- Razum i postoji zato da bi čovjek postigao ono što želi.

- Svaka ljubav prolazi, a neslaganje ostaje zauvijek.

- Svemu ima granica, koju je opasno prekoračiti, jer kad je prekoračiš, ne možeš više nazad.

- Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta.

- Što god je korisno čovječanstvu, to je i plemenito.

- Što je vlast veća, to je strašnija njena upotreba.

- Tajna čovječjeg života nije u tome da samo živi, već u tome zašto živi.

- Uništite moje želje, izbrišite moje ideale, pokažite mi nešto bolje i ja cu poći za vama.

- Ako raj nije u samom tebi, nikad nećeš ući u njega.

- Prosto je strašno kako ovdje ima malo časnih ljudi, tako da nemaš koga da poštuješ. Htio ne htio, sve ih sa žaljenjem gledaš, a oni svi zahtijevaju da ih poštuješ.

- Postoje tri stvari kojih se većina ljudi boji:

Ljudi se boje vjerovati ljudima.

Ljudi se boje govoriti istinu.

Ljudi se boje biti svoji.

- Za smijeh je, prije svega, potrebna iskrenost, a zar ima iskrenosti kod ljudi?

Za smijeh je potrebna nezlobnost, a ljudi se najčešće smiju pakosno.

Iskren i nezloban smijeh znači veselost, a zar ima kod ljudi u današnje vrijeme veselosti i znaju li ljudi biti veseli?

Veselost čovjeka je najvidnija njegova crta, koja ga najviše odaje.

Potrebno je dugo vremena da upoznate nečiji karakter, ali čim se čovjek bar jedanput nasmije sasvim iskreno, pokazati će vam se njegov cijeli karakter, odmah kao da je na dlanu.

Samo vrlo uzvišen i sretan čovjek može biti veseo i zaraziti druge, tj. biti neodoljivo i dobrodušno veseo.

Ne govorim o njegovom umnom razvitku, nego o karakteru, o cijelom čovjeku.

Na taj način, ako želite prozrijeti čovjeka i upoznati njegovu dušu, ne promatrajte ga dok šuti ili dok govori ili kad plače ili čak kako se uzbuđuje plemenitim idejama, nego bolje ga pogledajte kako se smije.

Ako se dobro smije, znajte da je dobar čovjek.

Ja zato dobro znam da je smijeh najsigurnija proba duše.

Pogledajte dijete: jedino se djeca znaju smijati do savršenstva i zbog toga i jesu privlačna.

- Svaki čovjek ima sjećanja koja nebi rekao nikome, osim svojim prijateljima. Ima i sjećanja koja nebi otkrio ni prijateljima, nego samo sebi u tajnosti. Konačno, postoje misli koje čovjek ne smije ni sebi reći.

- Glupost je univerzalna pojava i apsolutno stojim iza tvrdnje da je glup čovek ujedno i gramziv, prostački lukav i jedan od najopasnijih neprijatelja. Jer ne postoji u logici inteligentnog bića ta vrsta niskosti kojom bi se borio protiv glupaka. A glupih i gramzivih ima puno. Oni vladaju jako dugo.

Paulo Koeljo