Abdulah Sidran

Abdulah Sidran je BiH pjesnik, pisac, prozaik i filmski scenarist. Rođen je 1944. godine u  Sarajevu. U književnosti se pojavio sredinom sedamdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih književnika tog vremena. Objavio je mnogobrojne pjesme, dramske tekstove, scenarije i knjige. Za svoj stvaralački opus nagrađivan je najznačajnijim književnim i društvenim priznanjima.

Jedan je od najznačajnijih filmskih autora (scenarista) na balkanu. Napisao je scenarije za mnoge filmove od kojih su najpoznatiji: Sječaš li se, Dolly Bell, Otac na službenom putu, Kuduz i dr. Kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.

MENI TIMUR

Piši pjesme, Avdo,

I ne kazuj, nikada i nikome,
Baš ništa o tome šta osjećaš
I kako ti je

Drži govore, ali se pazi
Stalno gledaj da ti točak
Na prazno melje, i da ti se
Sa jezika ne otmu
Neke rečenice sa smislom!

Nego melji!
Kao pjesmice kad pišeš:

Cvrkuće oko kuće...
Bašta - mašta...
Cvijeće - smeće...

I sve tako
Kako god ti na um padne

Samo nemoj
Da ispadne
Baš iz tvojih usta
Nešta
Šta ne valja

Neka bude baš onako
Kako samo ti umiješ
O lijepome - lijepo
O ružnome - ni ružno ni lijepo

A o svemu drugom
između redova
kazuj šta god hoćeš

Nema nikog
Na ovome svijetu
Da te bolje razumije
Nego ja.

A Nurija veli:

- Ljudskim postupcima upravljaju: u mladosti - hormoni, zrelom dobu - zablude, u starosti - strahovi.

- Važne stvari nalaze se u sitnicama. Krupne stvari postoje samo da bi čovjek što kasnije došo do pameti.

- Ima takvih ljudi da možeš smatrati sretnim svaki onaj dan u kom ih nisi sreo!

- Kadgod ti za nekog kažu da je lud, ti upitaj: A jesi li mu probo šta uzet?

- More li biti da na svijetu više nevolja dolazi od glupih nego od zlih ljudi ?

- Prestaćeš - čim shvatiš da djecu grdiš baš zbog postupaka po kojima liče na tebe.

- Djetinja potreba da budeš voljen učinila te prosjakom koji ljubav traži i tamo gdje je nema, u bezdušnom svijetu nitkova i hulja.

- Od svih ružnih osobina u našeg čovjeka najružnija je njegova spremnost da sudi i presuđuje u stvarima o kojima ništa ne zna.

- Ljudi koji nikada ne mijenjaju mišljenje, vole sebe više nego istinu.

- Nije strašno što ne znaš, strašno je što ne želiš znati.

- Svaki čovjek je otok, ali mostovi su mogući.

- Postoji vrijeme kada bi čovjek mogao pojesti svoju dušu, samo da ima šta staviti u usta.

- Ponekad trebaš pogledati iza, ne da bi vidio gdje si bio, nego da bi bolje razumio kuda ideš.

- Imati nekog ko se pita gdje ste ako se noću niste vratili kući vrlo je stara ljudska potreba.

- Zlo je racionalnije, opreznije, stvarno dosljednije od dobra.

Enes Kišević

Fjodor Mihajlovč Dostojevski

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821 Moskva -1881 Sankt Peterburg) je ruski književnik ukrajinskog porijekla, romanopisac, novelist i publicist, jedan od najznačajnijih književnika u historiji. Bio je sin školovanog ljekara Mihaila rođenog u Ukrajini, inače pripadnika nižeg plemstva, za kojeg se pretpostavlja da su ga ubili vlastiti kmetovi zbog okrutnog postupanja i ponižavanja. Dostojevski je bio vrlo blizak svome ocu što se vidi u njihovim pismima, a nakon njegove smrti je doživio i prvi napad epilepsije. Njegova majka Ruskinja Marija Fedorovna bila je temperamentna žena veselog karaktera, voljela je poeziju, ali je nažalost preminula od sušice 1837. godine.

Dostojevski pohađa i završava vojno-inžinjerski studij u Sankt Peterburgu, ali se odlučuje
posvetiti pisanju. Prevodi Balzacovu “Eugeniju Grandet” i pod uticajem Gogolja piše svoje prvo djelo, “Bijedni ljudi” (1846.) koje je ga lansirala u sferu ruskih književnih krugova. U tom periodu se približava i ulazi u kružok utopijskih socijalista koje je predvodio Butaševič-Petraševski, čija se revolucionarna djelatnost sastojala uglavnom od privatnih rasprava o budućnosti Rusije. Na književnom planu piše kratki roman “Dvojnik” (1846.) u kojem je prikazan raspad ličnosti činovnika Goljatkina koji tone u shizofreniju u nizu halucinacija u kojima se miješaju stvarnost i mentalne projekcije.

Prelom u životu Dostojevskog dolazi 1849 godine, nakon zabrane kluba “petraševaca”, hapšenja i sadističke farse koju je izvela carska policija. On i njegovi drugovi u zoru su izvedeni na inscenirano strijeljanje, i dok su očekivali egzekuciju pred strjeljačkim strojem, došlo je “carsko pomilovanje” kojim su "pomilovani" i osuđeni na progonstvo i sibirsku robiju. U stvari, carske vođe nisu ni mislili strijeljati zbunjene petraševce, nego se radilo o iživljavanju nad nemoćnim ljudima. On je četiri godine robijao, a nakon toga morao je četiri godine služiti kao običan vojnik u surovim uvjetima zabačenih krajeva azijske Rusije. Ovo robijanje je prekinulo njegovo stvaranje, ali mi je zato bilo izvor inspiracije za budući rad.

Nakon povratka u Sankt Peterburg Dostojevski objavljuje “Zapise iz mrtvoga doma” (1860.-1862.), fikcionalizirani opis vlastitog robovanja. Ta knjiga ostvaruje velik uspjeh i donosi autoru djelomičnu carevu rehabilitaciju. No, nesređene porodične prilike (prvi brak s histeričnom udovicom koja je bolovala i umrla od tuberkuloze, pojačavanje simptoma epilepsije, kockarska strast koja ubrzo prelazi u opsesiju, smrt brata Mihajla s kojim je zajednički uređivao novine, kojemu je nakon toga morao uzdržavati porodicu), dovode Dostojevskog u tešku situaciju koja je djelomično usporila njegovo stvaralaštvo. Primjer toga je roman “Poniženi i uvrijeđeni” (1861.) koji zaostaje za većinom njegovih prethodnih, a kamoli budućih djela.

Da bi pobjegao pred povjeriocima i dugovima on odlazi na putovanje u Evropu (1862.) i boravi u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Engleskoj. Tokom 1860-ih u još je nekoliko navrata posjetio Evropu, ovaj puta s drugom ženom, Anom Snjitkinom, koja mu je donijela porodični mir i sreću, postala majkom njegove djece i odvikla ga od kockarske ovisnosti. Godine 1864. objelodanjuje briljantne “Zapise iz podzemlja”, jedan od najintenzivnijih ispovjednih kratkih romana.

Dostojevski je razvio tehniku struje svijesti davno prije nego što je postala popularna u angloameričkom romanu 20. vijeka. Radnje romana sažima u svega nekoliko dana ili sati, dajući vremenski presjek u svijesti naratora, U velike romane Dostojevskoga obično se broje sljedeća djela: “Zločin i kazna” (1866.), “Idiot” (1868.), ”Demoni” (1872), “Mladić” (1875.), “Braća Karamazovi” (1881.). Umro 1881 godine, iznenada, nakon krvarenja uzrokovanoga epileptičnim napadom. Život mu je u posljednjim godinama bio sređen, i može se reći da se oslobodio materijalne oskudice i nevolja koje su ga pratile veći dio života. Kanio je napisati ostatak “Braće Karamazova” (koji su zamišljeni kao dio trilogije ili čak tetralogije), no sudbina ga je omela u naumu. Priređen mu je veličanstveni pogreb u kojem je sudjelovalo 100.000 ljudi, mahom studentske omladine, a sam se pogreb pretvorio u demonstracije protiv carizma.


MISLI

- Ako si se uputio prema cilju i putem počeo zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji laje na tebe, nikad nećeš stići do cilja.

- Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah misliš na zahvalnost, onda nisi darovao već prodao.

- Apstraktno čovjek nekako i može voljeti bližnjeg, ili čak neki put iz daleka, ali iz bliza skoro nikad.

- Da bi se postupalo razumno - malo je imati samo razum.

- Jedna je pamet dobra, dvije su još bolje.

- Jednoga se bojim: ne biti dostojan svojih patnji.

- Koliko je ljudi koji ne misle sami, nego žive od misli koje su izmislili drugi.

- Ljubiti nekog čovjeka znači vidjeti ga tako kako ga je Bog zamislio.

- Mladost je čista već samim tim što je mladost.

- Nastojim voljeti život više od njegova smisla.

- Nekoga je bolje imati među neprijateljima nego među prijateljima.

- Ništa na svjetu nije teže od iskrenosti i nema ništa lakše od laskanja.

- Oni koji znaju da govore, govore kratko.

- Podla duša, oslobodivši se jarma, sama ugnjetava.

- Pohvala je uvijek čedna, laskanje zaudara na lakejstvo.

- Prije nego što kažeš ljudima kako treba da žive, pokaži to na svom primjeru.

- Rad je zadovoljstvo razuma a nerad je naslada mašte.

- Razum i postoji zato da bi čovjek postigao ono što želi.

- Svaka ljubav prolazi, a neslaganje ostaje zauvijek.

- Svemu ima granica, koju je opasno prekoračiti, jer kad je prekoračiš, ne možeš više nazad.

- Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta.

- Što god je korisno čovječanstvu, to je i plemenito.

- Što je vlast veća, to je strašnija njena upotreba.

- Tajna čovječjeg života nije u tome da samo živi, već u tome zašto živi.

- Uništite moje želje, izbrišite moje ideale, pokažite mi nešto bolje i ja cu poći za vama.

- Ako raj nije u samom tebi, nikad nećeš ući u njega.

- Prosto je strašno kako ovdje ima malo časnih ljudi, tako da nemaš koga da poštuješ. Htio ne htio, sve ih sa žaljenjem gledaš, a oni svi zahtijevaju da ih poštuješ.

- Postoje tri stvari kojih se većina ljudi boji:

Ljudi se boje vjerovati ljudima.

Ljudi se boje govoriti istinu.

Ljudi se boje biti svoji.

- Za smijeh je, prije svega, potrebna iskrenost, a zar ima iskrenosti kod ljudi?

Za smijeh je potrebna nezlobnost, a ljudi se najčešće smiju pakosno.

Iskren i nezloban smijeh znači veselost, a zar ima kod ljudi u današnje vrijeme veselosti i znaju li ljudi biti veseli?

Veselost čovjeka je najvidnija njegova crta, koja ga najviše odaje.

Potrebno je dugo vremena da upoznate nečiji karakter, ali čim se čovjek bar jedanput nasmije sasvim iskreno, pokazati će vam se njegov cijeli karakter, odmah kao da je na dlanu.

Samo vrlo uzvišen i sretan čovjek može biti veseo i zaraziti druge, tj. biti neodoljivo i dobrodušno veseo.

Ne govorim o njegovom umnom razvitku, nego o karakteru, o cijelom čovjeku.

Na taj način, ako želite prozrijeti čovjeka i upoznati njegovu dušu, ne promatrajte ga dok šuti ili dok govori ili kad plače ili čak kako se uzbuđuje plemenitim idejama, nego bolje ga pogledajte kako se smije.

Ako se dobro smije, znajte da je dobar čovjek.

Ja zato dobro znam da je smijeh najsigurnija proba duše.

Pogledajte dijete: jedino se djeca znaju smijati do savršenstva i zbog toga i jesu privlačna.

- Svaki čovjek ima sjećanja koja nebi rekao nikome, osim svojim prijateljima. Ima i sjećanja koja nebi otkrio ni prijateljima, nego samo sebi u tajnosti. Konačno, postoje misli koje čovjek ne smije ni sebi reći.

- Glupost je univerzalna pojava i apsolutno stojim iza tvrdnje da je glup čovek ujedno i gramziv, prostački lukav i jedan od najopasnijih neprijatelja. Jer ne postoji u logici inteligentnog bića ta vrsta niskosti kojom bi se borio protiv glupaka. A glupih i gramzivih ima puno. Oni vladaju jako dugo.

Paulo Koeljo

Dževad Karahasan

Dževad Karahasan, rođen u Duvnu 1953. godine. On je BiH književnik, dramatičar, esejist, romanopisac. Cijenjen i uspješan dramski autor, prije svega u zemljama njemačkog govornog područja. Ovaj pisac, po mišljenju mnogih, dijeli u tom aspektu sudbinu jednoga od svojih uzora, Miroslava Krleže. Fasciniran  je pozorištem za koje je napisao veći broj priznatih drama, no njegova najsnažnija djela su romani.

Roman "Istočni divan", je djelo o sufijskom mučeniku i svecu Al-Halladžu, kompleksna studija u kojoj se preklapaju vjerno rekonstruirani ambijent Bagdada u 8. vijeku i egzistencijalno-spiritualna drama legendarnog pjesnika i mislioca. 

"Dnevnik selidbe" je upečatljiva memoarska proza, prikaz opsade Sarajeva i funkcioniranja ljudske zajednice u neljudskim okolnostima, dok je kratki roman "Sara i Serafina", o dvostrukom identitetu, stalnoj prisutnosti smrti i apsurdnoj pogibiji u opkoljenom gradu virtuozno djelo ispričano u jednom dahu. Tu su i mnoga druga djela sa izvanrednim književnim izražajem.

Dževad Karahasan pripada kategoriji BiH i evropskih pisaca kojima je strana jeftina politizacija, književno-politički marketing i podilaženje izvanliterarnim trendovima.

MISLI

- Ima dana koji nisu trebali svanuti. A ako su morali, ako je nužno da svane baš svaki dan, morala bi postojati neka mogućnost da čovjek izbjegne dan koji mu sigurno ne treba, recimo da se tog dana ne probudi ili da nekako drugačije ostane izvan njega. Bez te mogućnosti čovjek nije slobodan, nema i ne može biti slobodne volje u biću koje ne može odlučiti makar o onome što neće.

- Možda se bezizlaz čovjeka iz ovih krajeva, njegova jadna nemogućnost da dosegne ljudsku potpunost i pojedinačnost, da se dovrši kao ljudsko biće i, zahvaljujući tome, odluči i učini nešto u svoje ime... možda se ta uronjenost ovdašnjeg čovjeka u ovdašnje magle i kolektivitete... tako bolno očigledno pokazuje u njegovoj omiljenoj zabavi koja je, naravno, mnogo više od zabave... Ta porazna slika ovdašnjeg ljudskog bezizlaza je takozvano narodno kolo.

- Možda će se jednom ljudski svijet i uređivati prema nalozima razuma, ali će to biti dosadan i suh svijet, bez ičega od onog zbog čega vrijedi živjeti i na šta se život i ljudi sa radošću troše.

-Sjeti se kako lijepo kažeš da je čovjeku strašno na ovome svijetu baš zato što mu je dragi Bog naložio da zna, a ograničio mu znanje da se ne bi uzdigao preko svojih granica.

- Postupajući dobro, čovjek se neće ogriješiti ni o predaju ni o običaje, ni o vjeru ni o svoju prirodu.

- Život čestitog čovjeka i prolazi u tome da riješi jedan problem i tako napravi dva nova. Što se tu može.

- Sve dotle dok u duhu možeš obnoviti sjećanje na svijetlu kuhinju po kojoj se kreće i u kojoj govori jedna dobra žena ti nisi potpuno izgubljen, sve dotle dok znaš da negdje postoji takva kuhinja i da u njoj ima jedno mjesto za tebe ti nisi potpuno sam. I sve dok su takve kuhinje moguće tvoj svijet je stvaran i ispunjen smislom. 

- Čovjekov razum vrijedi donekle, vrijedi onoliko koliko čovjek zna i samo do te granice on može nešto uređivati I nešto se dogovarati. Sve što je izvan te granice neka ostane onako kako je, jer je sigurno uređeno mnogo bolje nego što bi čovjek uredio, ma koliko znao i ma kako razuman bio.

- Pitam se šta bi bilo s ljudima da nije rada. Čime bi tada odgađali strah i odmicali vlagu od sebe. Čini mi se da jedemo i spavamo, stoku tjeramo i borimo se, pišemo i vjerujemo, samo radi toga da odgodimo strah i da što dalje od sebe odmaknemo ono konačno osjećanje da ništa na svijetu nije radi nas i da svojom voljom ne možemo pokrenuti ni prašinu sa svog ogrtača.

- Biti oprezan znači znati ono što se oko tebe događa, ono što ljudi u tvojoj blizini misle i rade, znati ko je s kim i ko protiv koga, znati šta kome manjka i šta ko želi.

-Tada sam tu osobinu kod sebe zapazio prvi put i iskreno se začudio: što mi je čovjek odvratniji, više se trudim oko njega, što neko jasnije pokazuje da me neće, ja mu se više namećem i osjećam jaču želju da me prihvati.

- Najbolji primjer temeljne barbarizacije koja se nad nama provodi je uvjerenje da jednom SMS porukom možemo izraziti svoja duhovna osjećanja.

- Nama je prividno znanje potpuno pojelo život. Svi hoće da budu bogati, moćni i lijepi. Svi hoće da se podvrgnu estetskoj operaciji. Svi hoćemo da izgledamo, niko neće da bude. Ako mi date lijep, pravilan nos, pune usne, blago zatamnjen ten, možda ću ja izgledati bolje, ali hoću li to i dalje biti ja? Jer, pazite, ja bih rekao da mi živimo u religiji konzumerizma, potrošnje. Ta religija nam stalno proizvodi čežnje, stalno nam nudi iluzije, predodžbe i tako nas stalno odvodi iz nas. I svi danas izgledamo, niko nije. Nama se danas pokušava prodati priča kojom bi mnogo novca, još više novca moglo kupiti sreću, ljubav, radost i uporno nas se pokušava navesti da zaboravimo da nije bogat onaj koji ima mnogo, nego onaj kome ništa ne treba. Zašto naša današnja kultura nama ne da da živimo i budemo ono što jesmo? Zato što današnjoj zapadnoj kulturi ne trebaju živi ljudi nego potrošači, a da biste bili potrošač, vi morate stalno željeti da više imate i biti spremni da stalno više kupujete i trošite. A da biste to stalno željeli, ne smijemo vam dozvoliti da se počnete baviti sobom i svojim životom. Zato, evo vam jeftini, ako treba besplatni mobiteli da bez prestanka pišete i primate SMS-ove u kojima nema ničega osim informacije. Evo vam 79 TV programa na kojima će se vrtiti strašno atraktivne, kobajagi, uzbudljive emisije koje vam ne daju da se sastanete sa sobom. Ljudi zapravo kao da bježe od sebe uvođenjem svih tih pomagala i „olakšica“.To je to. Bježe od sebe, jer su izgubili sposobnost da se raduju, da budu osjećajni, da budu ono što jesu. 

- Ako nekoga volite, volite ga zbog njegovih nedostataka. I razlika između čovjeka kojeg volimo i čovjeka koji nam ide na živce je u tome što su nam nedostaci čovjeka kojeg volimo simpatični.

- Jer ljubav je čudo, ne možemo znati zašto nekoga volimo. Naša epoha lažnog, prividnog znanja, naša bolesna ambicija da znamo sve i to pouzdano ne dozvoljava nam da priznamo kako temeljne stvari ne znamo i ne možemo znati.

Abdulah Sidran

Ivo Andrić

Ivo Andrić rođen je 9. oktobra 1892. godine u Travniku. Andrićevi roditelji su živjeli u Sarajevu. Ivo se rodio prilikom majčine posjete rodbini. Kad su Andriću bile dvije godine, otac mu umire od tuberkuloze, te ga majka odvodi kod muževe sestre u Višegrad. U Višegradu završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gdje 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju u Sarajevu. Tada počinje pisati poeziju, a 1911. godine u časopisu Bosanska vila objavljuje svoju prvu pjesmu "U sumrak".

Ivo Andrić je jedan od najboljih književnika našeg govornog područja. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. godine za ukupno književno djelo, s romanom "Na Drini ćuprija" kao vrhuncem tog djela. Ostavio je veliki književni opus za svog života s ličnim osvrtom na stvarnost koju je pisao u svojim romanima. Umro je 13. marta 1975. godine u Beogradu.

Djela su mu prevedena na više od 30 jezika, dok se roman "Na Drini ćuprija" smatra najprevođenijim i najviše puta objavljivanim romanom sa prostora Balkana.

MISLI

- U kamenu ništa ljudsko, u ljudima sve kameno.

- Nikad nas nisu dostojni oni za koje se previše borimo, a oni sami ništa ne daju.

- Dobrota je u ovom svijetu golo siroče.

- Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna.

- Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga posmatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno.

- Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!

- Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabe.

- Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle.

- Imati veliku snagu, fizičku ili moralnu, a ne zloupotrijebiti je bar ponekad, teško je, gotovo nemoguće.

- Ko čini dobro, od njega se jos više dobra očekuje.

- Ko je duga vijeka, taj nadživi sve, pa i svoje zasluge.

- Ljubav, kad je iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja.

- Ljudi gotovo cijelog života za sobom vuku obzire, kao lance, i tek na kraju vide koliko su oni bili nepotrebni.

- Ljudi koji sami ne rade i ne poduzimaju ništa u životu, lako gube strpljenje i padaju u pogreške kad sude o tuđem radu.

- Ljudi male pameti rijetko se boje da ne budu dosadni.

- Mladost je sretno doba u kome čovjek počinje da vjeruje u sebe, a još nije prestao da vjeruje drugima.

- Mnogi postignu ono što su htjeli, a izgube sebe.

- Nisu svi ljudi tako hrđavi kao što to hrđav čovjek misli.

- Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i sretno proživljena nesreća.

- Od svog porijekla i djetinjstva ne može se lahko pobjeći.

- Oko ljepote su uvijek ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi.

- Rana koja se krije, sporo i teško zarasta.

- Slabe i plašljive ljude strah nagoni da rade upravo ono čega se najviše boje.

- Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo.

- Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas.

- Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti.

- U zemlji mržnje najviše mrze onoga ko ne umije da mrzi.

- Zarazna je i razorna moć laži.

- Zašto je od svih stvorova samo čovjeku dano da može da zamrzi svoj život?

- Ljudi su mi teški, njihova surovost i podlost. Vjetrovi su moji prijatelji, oluje moje radosti, sunčeva žega moja naslada, mukla studena jutra moji najsvečaniji časovi .

- Šta vredi imati mnogo i biti nešto, kad čovjek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u riječima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva bijeda prati čovjeka u stopu, a taj ljepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje.

- Ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi naprijed, u stalnost, u mir i dostojanstvo, svi se krećemo u krugu, uvijek istim putem, koji vara, a samo se smjenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani.

- Ko uspije da pronikne tišinu i dozove je njenim pravim imenom, taj je postigao najviše što smrtan čovjek može postići. Ona nije više za njega ni hladna ni nijema, ni pusta ni strašna, nego mu služi i nalazi mu se u svakoj nevolji, kao onom junaku iz narodne pjesme vila, koju on uhvati za kose i posestrimi i obaveže zauvijek. Ko uspije da zagrije i oživi samoću, taj je osvojio svet.

- U ovom društvu podjednako patimo svi, i žene i muškarci, samo su uloge podijeljene, i to otprilike ovako: Kad mi patimo zbog žena, to je gotovo redovno zbog toga što žene nisu onakve kakve bismo mi željeli da su. Kad žene pate zbog nas, to je uvijek stoga što smo ovakvi kakvi jesmo. Ali, što je glavno, patimo svi i mučimo se često, dugo, svirepo i besmisleno.

- Dođe vrijeme kad se čovjek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvjesno, sam sebi kopao. Napred ne može, natrag nema kud. Riječi nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove? Ne sjeća se pravo ni svoga imena. Tada vidi čovjek da na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje, to je: muka nemirne savjesti.

- Budite nepovjerljivi prema sebi, svojim osjećanjima i raspoloženjima. Budite nepovjerljivi prema sebi pa nećete imati potrebe da budete pretjerano nepovjerljivi prema cijelom ostalom svijetu. A time ćete biti bolji, pravedniji, svima prijatniji, i sami sebi lakši. Čim osjetite opštu zlovolju prema svijetu i nepovjerenje prema ljudima, više nego što je to razumno opravdano i potrebno, odmah budite na oprezu, ali prema samom sebi, i obratite pažnju na svoju unutrašnjost, jer to je najbolji znak da nešto u vama nije u redu.

- Ne smrt, zaborav rješava sve. Zaborav, i to ne samo pojmova, riječi i lica, nego svega što postoji i živi. Zaborav tijela i zaborav vremena. Zaborav, da bi se moglo predahnuti i živjeti dalje u tijelu bez sjećanja, s duhom bez imena. Zaborav, smrt s pravom na nadu.

- Tražeći ono što mi treba, a što ni sam ne znam tačno šta je, išao sam od čovjeka do čovjeka, i vidio sam da svi zajedno imaju manje nego što imam ja koji ništa nemam, i da sam kod svakoga ostavio ponešto od onoga što nemam i što tražim.

- U prvoj polovini života čovjek želi i radi ono čega će se u drugoj polovini stidjeti i odricati, a druga polovina mu prođe u uzaludnim pokušajima da se popravi ili bar zataška ono što se radilo u prvoj. Tako se na kraju sve potire i svodi na nulu. Ostaju samo kajanje i stid.

- Ima ljudi čiji je život trag u vodi. Nevidljivi su, nečujni, nestvarni, bez otisaka u pješčanoj pustinji čovječnosti. Ne znamo odakle su među nas došli, a kad odu, zašto su i kuda otišli. Dok su bogovi zemljom hodali, tako smo ih prepoznavali. Kad nas napustiše, od njihove moći ljudi naslijediše jedino sposobnost da žive, ali ne da budu.

- Toliko mjesta i vremena treba da se čovjek začne, rodi i odraste, a samo jedan trenutak i nekoliko pedalja zemlje dovoljni su da taj isti čovjek mine kao da nikad nije niti postojao.

- Teško onom koji mora nekog drugog (ma ko taj bio) da unizi, da bi sebe uzdigao, bolje rečeno da bi imao iluziju da se uzdigao.

- Čim vidiš da neko, u razgovoru, bez potrebe tumači tuđe postupke, ili riječi, ili čak samo namjere i izvodi samovoljne zaključke i donosi stroge sudove koji su u stvari presude znaj da nije dobar čovjek ni na dobrom putu! I kloni ga se kad god možeš!

- Ne postoje žene koje su ružne, ni smiješne, ni odvratne po onome što im priroda oduzima, ni po onome što  vremenom gube od svoje ljepote, nego po onome što one same žele da joj dodaju.

- Takozvani praktični ljudi bili bi vrlo korisni i zasluživali bi svaku pohvalu i poštovanje kad od te svoje praktičnosti ne bi željeli napraviti smisao života i razlog svog opstanka, opravdanje za podjarmljivanje i teroriziranje svih onih koji su lišeni toga praktičnoga smisla, ali zato sposobni za druge, možda više i bolje podvige.

- Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još poneku šetnju između očekivanog i neplaniranog.

- Kad bih bio siguran da me neće čuti i odmah poslušati ona gomila prosječnih i nedarovitih ljudi koji su i inače uvijek spremni da sebe i sve svoje uzdižu i precjenjuju, ja bih mladim i darovitim našim ljudima dao jedan savjet.

- Radite, rekao bih im, svoj posao ne gledajući ni lijevo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od svijeta oko sebe (što manje to bolje), ali mnogo od sebe i svoga djela.

- Uvjeren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizu cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je željela da uradi i postigne.

- Želite mnogo, težite smjelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama.

- Težite smjelo ka savršenstvu velikih djela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jeftinog samozadovoljstva i tašte veličine.

- Ciljevima svojim živite, a trošite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata.

- Često pomišljajte da je život jači i svijet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage.

- Htjeti daleko i željeti mnogo, kad je riječ o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije grijeh, nije opasno.

- Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači iznevjeriti i sebe i druge, ostati dužan životu.

- Budite nepovjerljivi i stvarni, strogi prema sebi pri izvođenju svake pojedinosti, skromni pri njihovoj ocjeni, ali kod postavljanja ciljeva budite hrabri i velikodušni, mislite smjelo i gledajte daleko.

Safvet-beg Bašagić

Virdžinija Vulf

Virdžinija Vulf (Virgina Woolf) je rođena u Londonu 25. januara 1882. godine. Ubraja se u najznačajnije engleske romanopisce 20. vijeka. Često se ubraja u ključne ličnosti modernizma. Autorica je poznatih romana „Gospođa Dalloway“ (1925), „Ka svjetioniku“ (1927) i „Valovi“ (1931). Napisala je značajne eseje iz područja teorije umjetnosti, historije književnosti, ženskog pisma i politike moći. Eksperimentirala je s formama biografije i kratke priče. Ostavila je opsežnu i bogatu korespondenciju. Smatraju je začetnicom feminističke esejistike.

Rođena je u uglednoj viktorijanskoj porodici intelektualaca kao Adelaida Virginia Stephen. Stekla je široko privatno obrazovanje. Sa 13 godina ostaje bez majke, a nakon smrti oca Leslieja Stephena, poznatog književnoga kritičara, izdavača i filozofa, seli se sa sestrom Vanessom u Bloomsbury. To je područje srednjeg Londona u kojem je vremenom postala središnja figura uticajne intelektualne grupe koja je na tragu filozofije G. E. Moorea razmatrala estetska i filozofska pitanja u duhu agnosticizma, te bitno uticala na modernizaciju britanske književnosti i kulture.              

Godine 1912. udaje se za izdavača, pisca i društvenog aktivistu Leonarda Woolfa.

U prvom romanu "Putovanje" postavlja svoje glavne književne teme i izričaj, lirski pristup stvarnosti u analizi fluktuirajućih stanja ljudske psihe i ženskog senzibiliteta. Sa suprugom 1917. godine osniva izdavačku kuću Hogarth Press, koja je bila jedno od žarišta promocije modernizma.

Njeni su romani visoko eksperimentalni, na više mjesta svakodnevna radnja se rastače u svijesti (ženskih) protagonista; snažan lirizam i jezička virtuoznost stvaraju dojam svijeta prebogatoga vizualnim i drugim asocijacijama, kao i senzibilne likove uronjene u preispitivanje smisla vlastite opstojnosti. Woolf je u romanima tematizirala svijet intelektualne engleske više srednje klase. Ipak, taj se svijet pažljivom čitaocu otkriva kao univerzalan. Sama je radnja često obična, vezana uz svakodnevnicu, gospođa Dalloway sprema zabavu i sijelo, izlet gđe Ramsay s brojnom porodicom,, kao i stvaralački napor slikarice Lily Briscoe.

U programatskom eseju "Vlastita soba" (1929) se zauzima za nezavisnost žene. U njegovom nastavku "Tri gvineje" (1938) piše o povezanosti porodične i društvene tiranije u patrijarhalnom društvu. Tim je radovima stekla status začetnice feminističke esejistike. U ogledima donosi činjenično zasnovane uvide o zapostavljenosti žena i njihovoj onemogućenosti u umjetničko-stvaralačkim procesima. S druge strane, insistira da je "ženska", kao i "muška" umjetnost zapravo androgina, pa je sloboda izražaja ženskoga iskustva i percepcije svijeta marginalna, pravi umjetnik nadrasta spol. Raščlanila je i ilustrirala historijsku datost "ženske sudbine" koja je mnoge potencijalne kreativne osobnosti osudila na skučenu i samo djelomice ostvarenu egzistenciju.

Njen kasniji rad uključuje konvencionalniji roman "Godine" (1937), te posljednje veliko ostvarenje, roman "Među činovima" (1941). godine. Snažnu eksperimentalnu prozu u kojoj su sažete njene glavne teme i postupci: rekreacija svijeta kroz visoko metaforizirani jezik; seksualna ambivalencija i, najvažnije - meditacija o protoku vremena i života, utjelovljena u fikcionaliziranom i estetiziranom prikazu skoro cijele engleske historije.

Mučena napadima depresije, pojačanim izbijanjem drugog svjetskoga rata, ona je 28. marta 1941. godine počinila samoubistvo utapanjem u rijeci Ouse, kraj imanja u Rodmellu u Sussexu.

MISLI

- Žena mora imati novac, i vlastitu sobu, ako želi da piše fikciju.

- Jedino je važno da pišete ono što želite da pišete, a hoće li to vredIti vjekovima, ili samo satima, to niko ne može da kaže.

- Što si stariji, to ti je draža nepristojnost.

- Nikada se ne pretvaraj da stvari koje nemaš nije vrijedno imati.

- Oni mogu, zato što misle da mogu.

- Istorija muškog opiranja emancipaciji žena zanimljivija je, možda, od priče o samoj emancipaciji.

- Ako ne pričaš istinu o sebi, ne možeš je pričati ni o drugim ljudima.

- Namjeravala sam da pišem o smrti, ali je, kao i obično, odnekud banuo život.

- Tokom velikog dijela historije „Anonimni autor“ je bila žena.

- Ne možete pronaći mir ukoliko izbjegavate život.

- Svjetlo ovdje zahtjeva sjenku ondje.

- Kao žena, ja nemam zemlju. Kao žena, moja zemlja je cijeli svijet.

- Tokom svih ovih vjekova, žene su služile kao ogledalo koje posjeduje magičnu i privlačnu moć da reflektuje dva puta uvećanu figuru muškarca.

- Imam duboko skrivenu i neartikulisanu želju za nečim većim od svakodnevnog života.

- Zaključajte svoje biblioteke ako želite, ali ne postoje ni jedna vrata, ni jedna brava, ni jedna hereza kojom možete zarobiti slobodu u mom umu.

- Nema potrebe da žurite. Nema potrebe da blistate. Nema potrebe da budete bilo ko osim sebe.

- Jedan od znakova prolaska mladosti je rađanje osjećaja zajedništva sa drugim ljudskim bićima dok zauzimamo svoje mjesto među njima.

- Tamo gdje je um najveći, Srce, osjećaji, dobročinstvo, tolerancija, srdačnost i ostalo jedva imaju prostora za disanje.

- Svako je u sebi zatvorio svoju prošlost poput listova knjige koji su poznati samo srcu, a njegovi prijatelji mogu pročitati samo naslov.

Franc Kafka

Halil Džubran

Halil Džubran (Kahlil Gibran) 1883.-1931. je arapsko - američki pjesnik, filozof i slikar. Rođen je u selu Bsari u kršćanskoj svešteničkoj porodici. Obrazovanje je sticao u Bejrutu, Parizu i Njujorku. Džubran je bio višestruko nadarena ličnost i ostavio je vlastiti trag u svijetu književnosti i kulturne baštine. Pošto je u svom književnom i likovnom stvaralaštvu bio podjednako otvoren i za istočna i za zapadna mišljenja i pjevanja, često je ukrštao i uzajamno oplemenjivao najrazličitije duhovne pravce. Njegovo izuzetno književno djelo obuhvata pjesme, pjesme u prozi, parabole, priče i aforizme.

MISLI

- Ako želiš da vidiš dolinu, popni se na vrh planine;

ako želiš da vidiš vrh planine, podigni se na oblak;

ali ako težiš da razumješ oblak, zatvori oči i razmišljaj.

- Većina od nas lebdi sumnjičavo između ćutljivog bunta i brbljive pokornosti.

- Otkrio sam tajnu mora, razmišljajući o rosi.

- Neki misle da na njih namigujem kad zatvorim oči da ih ne bih vidio.

- Više volim da budem sanjar među najnižim sa vizijama koje treba ostvariti, nego gospodar među najvišim bez snova i želja.

- Ako nekoga voliš pusti ga da ode, jer ako se vrati, on je uvijek bio tvoj, a ako se ne vrati, on nikada i nije bio tvoj.

- Iz patnje su se pojavile najjače duše, najbolji ljudi ispraćeni su u ožiljcima.

- Vaš život nije toliko određen onim što vam život donosi, koliko stavom koji ste zauzeli. Ne toliko zbog onoga što vam se događa, koliko zbog načina na koji vaš um gleda na ono što vam se događa.

- Mudrost prestaje biti mudrost kada postane previše ponosna da plače, previše ozbiljna da se smije i previše sebična da traži drugačije od sebe.

- Većina ljudi koji traže savjet od drugih, već je odlučila da postupi po svojoj volji.

- Kažu da ćutanje obitava u zadovoljstvu, ali ja vam kažem da bunt, opiranje i prezir obitavaju u čutanju.

- Ko danas sluša himnu potoka kad bura govori.

- Najviši stepen duše je poslušati čak i ono čemu se um protivi. a najniži stepen uma je protiviti se onome čemu se duša pokorava.

- Često sam mrzio u samoobrani, ali da sam bio jači, nikad ne bih pribjegao takvom oružju.

- Sačuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djecom.

- Dobro je dati kad neko moli, ali je bolje dati nezamoljen.

- Vaša je bol lomljenje ljuske koja zatvara vaše poimanje.

- Čovjek nije plemenit po porijeklu. Koliko li je plemenitih poteklo od ubojica!

- Nije pokvaren svaki onaj koji je okovan.

- Kako malo znaju ljudi koji misle da se ljubav rađa dugim poznavanjem i stalnim boravkom zajedno! Istinska ljubav je čedo duševnog razumijevanja i ukoliko se to razumijevanje ne postigne u jednom trenu, neće ni za godinu, niti za vijek jednog naraštaja.

- Sačuvaj me od onoga koji istinu ne može reći a da ne ubode, od onog čovjeka s dobrim izražavanjem ali lošim namjerama i od onog koji samopoštovanje stiče pronalazeći mane drugima.

O DJECI

Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, ona maju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne i njihove duše,
Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snovima.

Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti, i On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.

Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću.
Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje.

UKORIH SVOJE SRCE SEDAM PUTA

Prvi put: kad se pokušah dočepati
visokoga položaja izrabljujući slabije.

Drugi put: kad se pretvarah da sam hrom

pred onima koji bijahu obogaljeni.

Treći put: kad, pošto mi bijaše dano da biram,

radije izabrah lagano nego teško.

Četvrti put: kad sam, pogriješivši,

tješio sam sebe pogreškama drugih.

Peti put: kad bijah poslušan iz straha

tvrdeći da sam jak u strpljenju.

Šesti put: kad odizah halju

da bih izbjegao glib života.

Sedmi put: kad pjevah hvalospjeve Bogu

i mišljah da je pjevanje vrlina.

Haled Hoseini

Hafiz Širazi

Najveći lirski pjesnik na perzijskom jeziku i najviše hvaljen perzijski pjesnik. Rodom je iz Širaza u kojem je proveo skoro čitav svoj zivot. Živio je u 14. vijeku. Nijedan drugi pjesnik na perzijskom jeziku nije uspio dostići to savršenstvo da prenese ono što duša u stvarnosti preživljava. 

Jedan je od velikih pjesnika klasične perzijske poezije u koje spadaju: Firdusi, Enveri, Nizami, Rumi, Sadi, Hajjam, Hafiz i Džami.

Hafizov Divan jedno je od najznačajnijih dijela perzijske književnosti. Hafizove pjesme, po svojom sadržaju, čine sintezu svega što je u proteklih par vijekova opjevano u perzijskoj lirici. On je sjedinio sve osobine ranijih stvaralaca perzijske poezije, dajući toj sintezi čar svog lićnog pjesničkog genija. 

Njegovi se gazeli i dan danas smatraju nenadmašnim primjerima ljubavne lirike u svim orijentalnim književnostima. Takođe su izvršili uticaj na mnoge klasike evropske književnosti, a posebno na velikog Getea, čiji je Zapadno-istočni divan svojevrsni respekt najvećem lirskom pjesniku istoka.

Divan

Pođoh jednog dana brati ruže iz bašče, 

Odjednom poj slavuja moga se uha tače.

Siromašak poput mene u ružu se zaljubi ludo,
usred bašče jecat stade i plakati srce hudo.

Otkada mi srce dirnu tog slavuja pjesma blaga,
preosjetljiv postao sam, izdaje me posve snaga.

I tako, po toj bašči sam povazdan kružim,
o plačnom mislim slavuju i zavodnici ruži.

Udruži se ruža s trnom, a slavuj u ljubav pade,
nit' se otrijezni slavuj, nit' ruža mu nade dade!

U toj bašči dosad mnoga je ruža cvala,
al' se ne desi nikad da cvijet je bez trna dala.

O Hafize, od nebesa ne očekuj sretne dane,

sto mahana nebo ima, a nijedne dobre strane.

Sadi Širazi

Erih Marija Remark

Erih Marija Remark (Erich Maria Remarque) 1898. - 1970. je njemački književnik. Sa osamnaest godina je mobilisan i poslat na front (Prvi svjetski rat), na strani Austrougarske i Turske vojske. Kada je zadobio povrede od eksplozije granate sklonjen je s ratišta dok se nije potpuno oporavio. Bio je u jednoj Nemačkoj bolnici i tu napisao svoju prvu novelu "Soba Snova“. Poslije rata je radio različite poslove, između ostalog bio je bibliotekar, učitelj, poduzetnik, novinar i izdavač.

1929. godine objavljuje svoje najpoznatije djelo "Na zapadu ništa novo". Roman  objavljuje pod imenom Erih Marija Remark (mijenjajući srednje ime u čast svoje majke). To djelo je prikaz okrutnosti rata iz ugla devetnaestogodišnjeg vojnika. Roman je postao bestseler, prodat u više od milion kopija. Činilo se da ljudi uče lekciju, ali nije bilo tako. Njegov pacifizam je došao u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjesto.

Nacistička partija je jačala velikom brzinom, a njihovi ideali su se kosili sa razmišljanjem  trezvenih ljudi među kojima je bio i sam Remark. Pod velikim pritiskom javnosti i propagande koja je bila aktuelna, nacisti javno spaljuju sve Remarkove radove. To je bio početak javnog linča i još jedne borbe koju je morao da vodi protiv svoje volje. Razlika je u tome što je ovo bila njegova lična borba protiv mašine koja je rasla na temeljima i zemlji za koju se on borio. U javnost je pušten dokument koji je pokazivao da Remark u stvari nije ni učestvovao u Prvom svjetskom ratu i da je sve njegova izmišljotina. Optužbe su uslijedile i zbog njegovog prezimena, za koje su nacisti smatrali da vodi porijeklo od francuskih Jevreja.

Zahvaljujući svojoj propagandi nacisti su uspjeli da natjeraju Remarka da napusti Njemačku i emigrira u Švicarsku, a zatim u SAD. Tamo je stekao ogromnu reputaciju i renome kakav zaslužuje. Nastavio je da piše djela koja jednostavnim i emotivnim  jezikom daju sliku ratnog i poratnog vremena u Njemačkoj. Kao antimilitarist i antifašist, pisao je djela u kojima prikazuje okrutnost nacista, osuđuje rat, rasizam i neljudske metode Trećeg Rajha.


MISLI

- I znam: sve što sada, dok smo u ratu, kao kamen tone u nas, poslije rata će uskrsnuti; i tek onda će početi obračunavanje na život i smrt.

- Karakter čovjeka najbolje ćeš upoznati kad ti postane pretpostavljeni.

- Mi u porodici nikad nismo bili naročito nježni; to nije uobičajeno kod siromašnog svijeta koji mora mnogo raditi i s brigama se boriti.

- Pao je u oktobru 1918.. jednog dana kad je na cijelom ratištu bilo tako mirno i tiho da se izvještaj Vrhovne komande ograničio samo na rečenicu: Na zapadu ništa novo.

- Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt miliona je statistika.

- Ko ništa ne očekuje, nikad nije razočaran.

- Velike stvari nikad ne tješe, nego uvijek samo male, beznačajne.

- Čovjek je jači od sudbine sve dotle dok se ne preda.

- Baš zato što se u nju ne može vjerovati, sreća je stalno nova i pobjedonosna.

- Niko ti ne može biti stran kao osoba koju si nekad volio.

- Samo onaj, koji zna šta usamljenost znači, zna pravu vrijednost susreta sa svojom dragom.

- Ljubav ne trpi objašnjenja. Zahtjeva samo rad.

- Ljubav želi da bude vječna. To je glavni uzrok mučenja koje nam zadaje.

- Žena postaje pametnija kada je zaljubljena, dok muškarac jednostavno gubi razum.

- Samo kada napustite voljenu osobu postajete kompletno fascinirani svim onim što je vezano za nju. To je paradoks ljubavi.

- Greška je misliti da svi ljudi imaju jednaku sposobnost da osjećaju.

- Ponekad treba da prekršiš pravila. U suprotnom nećeš osjetiti radost.

- Što je čovjek primitivniji, to je bučniji.

- Šta god da ti se dešava, nikad to ne shvataj lično. Ništa na ovom svijetu nije toliko važno.

- Čudnovato kako čovjek misli da su svuda na njega upereni reflektori i da ljudi ni na šta drugo ne misle nego da njega traže. Volim tebe, i ovaj trenutak, i ljeto koje neće ostati, i ovaj predio, i rastanak, i prvi put u životu sebe samog, jer sam ogledalo u kome se ti ogledaš, i stoga te dvaput imam. Daj mi samo vremena. Moram se privići. To mora čak i leptir kad poslije života u tami izađe na svjetlost i otkrije da ima krila. Da, jedno ljeto je kratko, i jedan život je kratak, ali šta ga čini kratkim? To što znamo da je kratak. Znaju li one mačke napolju da je život kratak? Znaju li ptice? Njima je vječit. Niko im nije rekao. Zašto je nama rečeno? Zašto? Odgovora nema. Odgovora nema osim onog koji sami sebi date.

Haruki Murakami