Nedžad Ibrišimović (20.
oktobar 1940. Sarajevo - 15.
septembar 2011. Sarajevo). Jedan je od najvećih bosanskohercegovačkih književnika,
publicista, urednika i vajara, Za života je napisao
mnoga djela, a neka su objavljena poslije njegove smrti. Nedžad
Ibrišimović bio je vrlo raznovrstan, a furiozan pisac. Bio je u stanju pisati
na čistu, skoro pa tjelesnu snagu, toliki je i takav bio njegov dar.
Rođen je 1940. godine u Sarajevu. Nakon prerane očeve
smrti, usljed dejstava tokom Drugog svjetskog rata, kao trogodišnjak seli s
majkom u Žepče, gdje je završio osnovnu školu. U Sarajevo se vraća da bi
pohađao Srednju školu za primijenjene umjetnosti, Odsjek vajarstvo, a potom i
studij filozofije na Filozofskom fakultetu. Počeo je rano pisati, već u 13.
godini, a 1964. godine postao je i zvanično najmlađi književnik u Bosni i
Hercegovini.
Njegova najznačajnija književna djela su: Zlatni most,
Ugursuz, Karabeg, Glas koji je pukao o Egidiju, Zmaj od Bosne, Braća i veziri,
Knjiga Adema Kahrimana,Vječnik. Posljednje njegovo djelo: El-Hidrova knjiga, je
ustvari, nastavak Vječnika.
Ibrišimovićevu karijeru obilježio je roman: Vječnik,
kapitalno djelo na kojem je radio 47 godina, a za koje ga je Društvo pisaca BiH
kandidiralo za Nobelovu nagradu. Pisao ga je, kako je sam kazivao, cijeloga
života.
Osim književnošću, bavio se i novinarstvom. Bio je urednik
u Našim danima i Oslobođenju, te glavni i odgovorni urednik časopisa za
književnost Život. Svoja vajarska djela prikazao je u desetak samostalnih
izložbi.
MATERINO SRCE
Bio jednom jedan, pa se skroz u jednu zaljubio.
- Bi l' pošla za me?
- Bih, ali da mi materino srce na dlanu doneseš.
Ode momak kući, živo srce materi iz njedara iščupa, pa poteci
djevojci. Uto se spotače i pade, a majčino srce prošaputa:
- Jesi li se udario, sine?
BOSNA
Bosna, to je jedna dobra zemlja
kad plače, klobučaju kiseljaci
sagni se i pij, niko se ne ljuti
U Bosni ima jedna tišina
u toj tišini jedna njiva
u toj njivi obeharalo stablo
Bosna zimi po svu noć srebrom zvoni
Bosna ima Bosanca
Kad Bosanac liježe na počinak
on polahko spušta glavu na zemlju
da zemlju ne povrijedi
Bosna ima majku
Majka se popne na brdo iznad pruge
pa mahne mašinovođi
Majka mahne mašinovođi
a lokomotiva krisne
Bosna ima kuću
u kući živi starica
njen osmijeh je ajet o Džennetu
Izuj obuću kad prelaziš
Koranu, Glinu
Savu i Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta
MISLI
- Ja sam gotovo neprekidno, cio dan i cijelu noć pisac, čak,
nekako, čini mi se, i ispod dana i ispod noći da sam pisac, veoma često
zaboravljam da imam tijelo, da sam u njemu, da ga pokrećem, da se njime služim
i, kad ovo kažem, naročito su mi s uma smetnuta leđa i potiljak.
- Ja živim uporedo sa svojim užasima, nekako ravnopravno i
mirno.
- O svojoj vlastitoj knjizi mogu misliti jedno, a neko drugi nešto
drugo. Čak i kada živi svoju knjigu, pisac se njome ograđuje.
Nije li onda slava i poznatost spisateljev paradoks?
- Spaljujući svoje knjige (a kako se osjeća onaj ko ih spaljuje, zna samo onaj koji ih spaljuje), možda sam bar na trenutak ukazao na evropski sudbonosni krug u kojem Neron spaljuje Rim da bi napisao knjigu i u kojem knjiga Mein kampf spaljuje i knjige i ljude!