Colleen McCullough, Australijska
spisateljica, je 1977. godine napisala jedan od najljepših romana o
zabranjenim, nemogućim ljubavima “Ptice umiru pjevajući”. Priča prati porodicu
Cleary čitavih 60 godina. Nekoliko generacija nesreće i tuge, nemoguće patnje,
zabranjene ljubavi, jada, boli, suza i bezgranične sreće.
Roman se bavi događajima koji se
odigravaju više od pola stoljeća prije vremena u kojem je napisan. U tom bi
trenutku u povijesti ljubav djevojke prema katoličkom svećeniku bila potpuno
nedopustiva i nezamisliva. Djevojka koja bi zavela jednoga od Božjih
izabranika? Svećenik koji bi se prepustio iskušenju i zaboravio na svoje
zavjete koje je položio pred Bogom? Nema tih riječi koje bi mogle opisati
težinu njihovih grijeha u očima zajednice.
Jedno od osnovnih pitanja kojim se
roman bavi pitanje je granica privatnog i javnog te mogućnosti odvajanja
istinske ljubavi žene i muškarca od dužnosti i iskrene ljubavi prema Bogu. No
sve su velike ljubavi tragične, poput sudbine ptice koja najljepšu pjesmu plaća
vlastitim životom. Jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo po cijenu
velike boli.
Od kako je svijeta tako je i tih
nemogućih ljubavi, od Romea i Julije preko Tristana i Izolde, Omera i Merime...
Mnogi su velikani pokušali da razlože “formulu” nemoguće ljubavi ali bez
uspjeha. Ona se desi, baš kao i svaka druga ljubav, s tim što pored ljepote,
nosi i jezovito puno bola i unaprijed je osuđena na propast..
Nekad je prepreka takvim ljubavima
postojeća veza, brak, bolest, nacija, vjera, klasnost ili nešto drugo. Razloga
kao i ljubavi ima hiljadu.
Svaka ljubav ima svoju priču, tako i
te nemoguće ili zabranjene ljubavi imaju svoju priču, jer ne postoji zajednička
formula za ljubav. Sve sretne ljubavi liče jedna na drugu, svaka nesretna,
nesretna je na svoj način.
Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo
jednom u svom životu, a tada pjeva ljepše nego bilo koji drugi stvor na zemlji.
Ona tada pjeva umirući. Napustivši gnijezdo ona leti od grma do grma i u
mnoštvu ruža traži trn na koji će nabosti svoje tijelo. U trenutku umiranja
njena bol prerasta u najljepšu ovozemaljsku pjesmu. Cijena te predivne pjesme
je njen život. Čitav svijet zastaje da sluša taj pjev, a Bog se na nebu
osmjehuje. Jer ono najbolje što postoji, može se dobiti samo po cijenu velike
boli...