Država
može da štiti kapital ili može da štiti čovjeka, ideja u kojoj bi radila obje
stvari, čak ni teoretski, nije moguća. Kapital potire čovjeka, potire
ljudskost, te samim tim „vlada birana iz naroda i za narod“, kako bi rekao
američki ustav, teoretski ne bi mogla da se bavi zaštitom kapitala. Demokratija
i kapitalizam nemaju između sebe znak jednakosti.
Podstičući
konkurenciju i kompeticiju, kapitalizam iz korpusa društvenog sistema
vrijednosti izbacuje solidarnost i empatiju kao moralne imperative, prebacujući
ih u sferu ličnog izbora i uglavnom ih promatrajući kao „neodgovorne, slabe,
bolećive i glupe“. Podsticanjem tzv. „individualizma“, zapravo vrši amnestiju
od vlastite odgovornosti za sebičluk, samoživost i bezobzirnost. Prepušteni
isključivo zakonskoj regulativi, a sa izmaknutom moralnom stolicom, dobijamo
sistem u kome je dozvoljeno sve u čemu te ne uhvate, a ako te i uhvate,
otkupićes svoju ponovnu priliku da nastaviš.
Društvo
bez empatije i solidarnosti kao moralnih imperativa, biva svedeno na potrošačko
društvo u kome se ljudskost mjeri potrošnjom, a što, u krajnjoj instanci,
proizvodi društvo potrošača, umjesto ljudskog društva. Socijalni status zavisi
isključivo i jedino od količine potrošnje. Što je ona veća, to je i socijalani
status viši. Samim tim, čovjek koji je zamijenjen za potrošača, dolazi u
situaciju da i svoja ljudska prava ostvaruje u onoj mjeri u kojoj troši.
Ukoliko ste gay, lezbo, crnac, Rom… šta god, nikada nećete imati problem sa
svojim ljudskim pravima, sve dok živite u određenom dijelu grada, u vili,
vozite skupa kola, imate private jet, plaćate skupa odjela, visoke račune,
obezbjeđenje itd…
Nivo
vaše potrošnje upravo je srazmjeran sa nivoom vaših prava.
„Kapitalizam
sa ljudskim licem“ je nemoguć poduhvat na isti način na koji je nemoguće da
moderna „demokratija“ koja zavisi isključivo od količine novca, bude ogledalo
volje i dobrobiti svakog pojedinca i zajednice. Jedino ako idemo sa idejom da
nam svima bude bolje, zajedno, solidarno i empatično, imamo šansu da ostvarimo
i ličnu slobodu. Lična sloboda leži u izboru za nešto, kreativnom odnosu prema
sebi i prema društvu, a ne u podsticanju sebičluka, lakomosti i alavosti.
Nepostojanje
moralnog imperativa solidarnosti i empatije otvara neslućene mogućnosti koje,
na žalost, gledamo oko sebe.
Vladimir Greblaher
Vladimir Greblaher