Prema
mnogim filozofskim i religijskim tradicijama duša je nematerijalna komponenta
čovjekovog života i obuhvata sva naša osjećanja, svijest i karakterne osobine.
Po mnogima, duša je jedina konstanta. Ona je besmrtna i čini nas jedinstvenim
osobama.
Francuski
matematičar, naučnik i otac moderne filozofije René Descartes tvrdio je
da su najveće duše jednako sposobne i za najveće poroke i za najveće vrline.
Ako je to istina, da li onda uopće postoji nešto što se može nazvati „duša
čista kao suza“? Strasti i emocije koje nosimo u sebi neminovno boje našu dušu
spektrom boja. Od kristalno čiste bijele do vatreno griješne crvene. I svim
onim između njih.
Da li je moguće
strastveno voljeti do posljednje kapi krvi a pri tome bar malo ne
isprljati dušu? Ako je duša bojno polje gdje um ratuje protiv strasti onda je
Maksim Gorki bio u pravu kad je rekao da je ravnodušnost smrtonosna za našu
dušu. Mrziti do ludila. Voljeti do bola. Čeznuti do besvijesti. Patiti do
smrti. Sve je to emocija, strast i energija. Ravnodušnost je pustinja u kojoj
ništa ne preživljava. To je odsustvo života.
Kolika je uopšte duša
kad toliko toga može stati u nju? Kad se ponekad osjećamo kao da u njoj nosimo
teret cijelog svijeta? Doktor Duncan MacDougall, biolog iz Massachusettsa je 1901. godine sproveo veoma interesantan eksperiment u kome je pokušao
izmjeriti i točno izvagati težinu ljudske duše. Sa obzirom na opremu koju je
posjedovao i na sve druge poteškoće koje su pratile ovaj pokus, o
vjerodostojnosti njegovog zaključka nećemo raspravljati.
10. marta 1907.
godine New York Times je objavio članak u kome doktor „Om“, kako su ga zvale
njegove kolege, objelodanjuje da težina čovjekove duše iznosi 21 gram. Kuđen i
osporavan ili hvaljen kao pionir u svom polju, za ovu priču nije važno, 21 gram u koji stane čitava vječnost ljubavi, strasti, mržnje, suza, bola i nevjera. I
sve boje ovoga svijeta.
Ivo Andrić kaže „onaj
koji ne iznosi nježni cvijet svoje duše na vjetrove iskušenja, pa makar ga i
cijela spasio i prenio do kraja, tome je kao da ga nikad nije ni imao“. Dušu
treba koristiti, hraniti, poklanjati. Treba njome naučiti voljeti, praštati.
Dušu treba znati i darovati. Po Andriću „ljepša duša dublje jeca“, dušom treba
i plakati. Znati i umirati.
U doba vitezova
Okruglog Stola i Kralja Artura ljubilo se dušom. Lancelot je zbog jednog uvojka
Guineverine kose, vjetrom iščupanom iz njene duge pletenice, gubio glavu.
Ljubio je njene perfektne usne svime što na svijetu posjeduje. Srcem, dušom,
tijelom. To su bila vremena kad su muškarci bili spremni i život svoj za ženu
dati. I njen život zbog ljubavi uzeti. Doba veličanstvenih vitezova i đavoljih
djeva. Doba u kojima prosječne duše kao da nisu ni postojale.
Po staroj legendi
prekrasna Guinevere (Bijeli duh) tijelom je pripadala Kralju Arthuru ali dušom
i srcem bila je Lancelotova djeva. Takva je i ostala do kraja svoga života. Dok
joj duša, nevjerom uprljana, nije tijelo napustila. Plutarh je o takvim
ljubavima rekao „duša zaljubljenog čovjeka živi u tuđem tijelu“. Njena je bila
zauvijek Lancelotova. Guinevere je, nakon smrti Kralja Arthura, svoje grijehe
ispaštala kao opatica, sakrivena od očiju javnosti i od svoga voljenoga, sve
dok nije izdahnula.
Kada razmislim o svim tim ljubavima, čežnjama i čekanjima, o ratovima, nevjerama, suzama
i izdajama, bolima i tugama…ne mogu vjerovati da ljudska duša teži samo
21 gram. A toliko toga stane u nju.
Farah Krvavac