Danilo Kiš

Danilo Kiš je rođen u Subotici 22. februara 1935. godine, od oca Eduarda Kiša, mađarskog Jevrejina i majke Milice Dragičević. Do 1942. godine živi s roditeljima u Novom Sadu, gdje pohađa prvi razred osnovne škole. Zatim prelazi u Mađarsku, u očev rodni kraj, gdje završava osnovnu školu i dva razreda gimnazije. Nakon odvođenja njegovog oca u Aušvic 1944. godine, s ostatkom porodice je repatriran u Cetinje posredstvom Crvenog Križa.

U Cetinju živi do kraja svog školovanja. Na Filozofski fakultet u Beogradu se upisuje 1954. godine, a u septembru 1958. godine kao prvi student diplomira na katedri za Opću književnost. Bio je vjenčan s Mirjanom Miočinović od 1962. do 1981. godine. Nakon razvoda braka živio je s Paskal Delpeš sve do svoje smrti. Umro je u Parizu, 15. oktobra 1989, gdje se jedno vrijeme i liječio. Sahranjen je u Beogradu na Novom groblju.

U književnosti je poznat po svojim kratkim pričama i romanima. Zbirke priča su mu često tematski objedinjene pa se čini kao da su roman sastavljen od naslovljenih poglavlja. Najveći uspjeh među čitateljima je doživio njegov roman "Bašta, pepeo". Kiš je jedan od najprevođenijih pisaca, dobitnik niza književnih nagrada.

MISLI

- Ljubav je strašna stvar. Na iskustvu drugih se ne može učiti.

- Čitanje mnogih knjiga dovodi do mudrosti, a čitanje samo jedne do neznanja naoružanog mahnitošću i mržnjom. 

- Mislio sam, kao što ljudi u teškim nevoljama misle, da će mi promjena mjesta pomoći da zaboravim svoju bol, kao da svoju nesreću ne nosimo u sebi.

- Teško je podići svoju nesreću u visinu. Biti promatrač i promatran istovremeno. Onaj koji je gore i onaj koji je dole.

- Ne volim ljude koji se izvlače iz svega kao kišne gliste. Bez ožiljka i bez ogrebotine. Komedijaši.

- Nacionalizam je, prije svega paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja.

- Istoriju pišu pobjednici. Predanja ispreda narod. Književnici fantaziraju. Izvjesna je samo smrt.

- Kad se jedna laž ponavlja dugo, narod počinje da vjeruje.

- Opasno je naginjati se nad tuđom prazninom, a u pustoj želji da se u njoj, kao na dnu bunara ogleda svoje vlastito lice, jer i to je taština. Taština nad taštinama.

- Za nesmetan rad duha potrebna je savršena samoća, inače će duh pasti pod pogubni uticaj tuđeg duha, a da toga možda i neće biti svjestan.

- Pisac treba da nas uvjeri da zna više od ostalih, a da uprkos tome, sumnja više od svih.

- Kad budu svi roktali svojim svinjskim srcima, posljednji koji će još gledati ljudskim očima i osjećati ljudskim srcem biće oni kojima ne bijaše strano iskustvo umjetnosti.