U prepunoj Maloj sali KSC-a, 23.11.2024.
godine je održana promocija monografije Hajrudin Hazim Ćišić autora Edina
Ćišića. Na početku je prikazan kratki film kao presjek
stvaralaštva ovog plodonosnog umjetnika. O monografiji, ali i o rahmetli Hazimu govorili
su promotori – prijatelji:
- prof.dr. Dževad Drino
- profesor emeritus Mirsad Abazović
- recenzent Vahid Duraković
- sekretar ULUSD-a Antonio Džolan
- i članovi porodice, autor Edin Čišić i Amina
Terzić.
Moderatorica je bila novinarka Eneida Alibegović.
Hazim Čišić. Definitivno je jedan od
najzaslužnijih za opstanak i razvoj likovne umjetnosti u Bugojnu. Mnoge
generacije će ga pamtiti kao odličnog pedagoga koji je dao nemjerljiv doprinos
u afirmaciji likovne umjetnosti i bio podstrek mnogima da svoje akademsko
obrazovanje nastave na likovnim akademijama i postanu odlični umjetnici. U
Bugojnu personifikaciju za likovnu umjetnost predstavljao je naš Hazim.
Hajrudin - Hazim Ćišić je rođen 1934. godine u
Mostaru, a od šezdesetih godina živi i radi u Bugojnu. Školu za primijenjenu
umjetnost i Pedagošku akademiju- likovni smjer završio je u Sarajevu. Član je
Udruženja likovnih umjetnika BiH i Udruženja likovnih umjetnika Skopaljske
doline u Bugojnu. Svoju prvu samostalnu izložbu imao je daleke 1959.godine u
Konjicu, i od tada svoja umjetnička djela izlaže na brojnim samostalnim i
kolektivnim izložbama u BIH i inostranstvu.
Najviše je slikao rodnu Hercegovinu, mada ima
i motiva iz Bosne. Ostao je vjeran krajoliku, pretežno hercegovačkom, od
Počitelja, Boračke visoravni, Boračkog jezera i dr.
Hazim Ćišić je bio odan umjetnosti i
čarolijama boja, tako ulja na platnu, akvareli, grafika ili bilo koja tehnika
mu je prijala i činila prepoznatljiv i umjetnički vrhunski stil koji ga
svrstavao sigurno u velikane BH slikarstva.
Uvijek prisutan na kulturnim događajima,
uvijek negdje sklonjen, kao neprimjetan, a zapravo uvijek je bio prepoznatljiv
sa svojom skromnošću, elegancijom i držanjem vrlog gospodina.
Sijeda brada, sjede obrve ispod šešira, a
ispod se nazire blag, smiren i pouzdan pogled.
Nekako, najkraće opisati, kako je rahmetli
Muhamed Filipović bio rječit, obdaren snagom riječi, tako je Hazim Ćišić bio
obdaren snagom kista i boje. Bio je veliki čarobnjak koji je miješao
maestralno boje i koji nas je svojim djelima poučio da ima nešto što ne vidimo
svi i što ne možemo svi, a vrijedi gledati.
Izrada monografije Hazima Ćišića je važna i
zato što ona neminovno predstavlja i osvrt na Bugojansko likovno bijenale. Bila
je to prva značajnija kulturna manifestacija u Bugojnu koja je predstavljala
uvod u ekspanziju kulturnog i festivalskog života u gradu pored Vrbasa.
Osvrt
Vahida Durakovića povodom objave monografije:
“Baština”
je riječ u bosanskom jeziku koja korijen ima u imenici “babo” te u osnovnom
značenju predstavlja nasljeđe po ocu, “babovinu” („očevinu“). Kulturna baština
podrazumijeva materijalnu i nematerijalnu ostavštinu prošlih generacija koja se
smatra gradskom, nacionalnom, državnom ili svjetskom vrijednošću. Čuva se kao
svjedok kulturne osviještenostiu prošlosti, općeg društvenog napretka i
umjetničke vrijednosti u sadašnjosti.
Ako se osvrnemo na odnos savremenog
bosanskohercegovačkog društva prema vlastitoj kulturnoj baštini, lako ćemo
uočiti da je on na niskoj razini. Neki od ključnih razloga su: nedostatak
kvalitetne kulturne politike, nerad i neznanje u institucijama kulture,
ideološki pristup kulturnim vrijednostima itd.
Kao i većina drugih gradova u Bosni i
Hercegovini, ni Bugojno se ne može pohvaliti odnosom prema kulturnoj baštini.
Materijalni artefakti, povijesni lokaliteti, spomenici, građevine, umjetničke
slike, pisani tragovi su uglavnom prepušteni sami sebi. Tako da možemo reći: Mi
smo zaboravili na svog babu, na svoju babovinu (očevinu), na svoju baštinu.
Ali, ponekad babo ima i Sina. Ima Dinu Ćišića
koji poštuje “babovinu”. Naravno, Dino to radi iz porodičnih razloga, ali
njegov rad ima i poseban društveni značaj. Naime, objavljivanje monografije
Hazima Ćišića predstavlja važan kulturni događaj i daje veliki doprinos u
očuvanju kulturne baštineBugojna i Bosne i Hercegovine. Naprosto, monografija
Hajrudina Hazima Ćišića će postati kulturno dobro Bugojna, a nadam se da će
grad pronaći načina da i otkupi određeni broj slika Hazima Ćišića koje bi
postale kulturno dobro Bugojna.
Izrada monografije Hazima Ćišića je važna i
zato što ona neminovno predstavlja i osvrt na Bugojansko likovno bijenale. Bila
je to prva značajnija kulturna manifestacija u Bugojnu koja je predstavljala
uvod u ekspanziju kulturnog i festivalskog života u gradu pored Vrbasa.
Što i nije iznenađenje kad pogledamo imena
učesnika 1. Bijenala koje se održalo 1974. godine. Učestvovali su: Ljupko
Antunović, Vera Antunović, Sulejman Bosto,Nedeljko Antonović, Jasim Brica,
Hazim Ćišić, Nikola Ivić-Ivač, Ljupko Kolovrat, Planinka Mikulić, Ismet
Ramljak, Ivica Strujić, Petar Waldegg i Stipo Ledić. Većina navedenih likovnih
umjetnika ostvarili su izuzetne rezultate u umjetničkom stvaralaštvu u regionu,
a neki su imali i status značajnih evropskih umjetnika. Zaista, kulturna
baština na kojoj bi nam pozavidjeli i mnogi gradovi širom svijeta veličine
Bugojna.
Jedini učesnik svih Bijenala od 1974. do
2020. je Hazim Ćišić.
Otkupnom nagradom (glavnom nagradom) Hazim je
nagrađen na 4. Bijenalu za sliku “Počitelj I” i na 8. Bijenalu za sliku “Koze”.
Iako je Hazim sedamdesetih i osamdesetih
godina prošlog stoljeća bio važna osoba za održavanje Bijenala, u nekoliko
navrata je bio i članOrganizacionog odbora, njegov značaj u poraću za
oživljavanje likovne scene u Skopaljskoj kotlini, pored Nikole Ivića-Ivača i
Mule Agića, je bio presudan. Kao stručni saradnik KSC Bugojno 2008. godine je
učestvovao u obnavljanju Bijenala pod nazivom “Tragom bugojanskog likovnog
bijenala”.A 2011. je izabran za prvog predsjednika novoformiranog Udruženja
likovnih umjetnika Skopaljske doline.
Na obnoviteljskom, odnosno 10. Bijenalu su
učestvovali: Mulo Agić, Nedjeljko Antonović, Ljiljana Antunović, Ljupko
Antunović, Verica Antunović, Davorin Briševac, Hazim Ćišić, (Zvonimir Fontana),
Adnana Herić, Nikola Ivić-Ivač, Adina Kero, Stipo Ledić, Mario Rajić, Ismet
Ramljak i Ševal Šahinbegović. Nakon uspješnog obnavljanja Bijenale je nastavilo
svoj život i 2022. godine je održano 17. Bijenale i predstavlja jedan od
najstarijih tradicionalnih likovnih događaja u Bosni i Hercegovini. Dok je bio
predsjednik ULUSD-a, Hazim je kao pedagoški radnik uspješno nastavio da animira
mlade likovne umjetnike i u to vrijeme Bugojno ponovo postaje značajan likovni
centar u Bosni i Hercegovini. Pored navedenih, mladi likovni umjetnici, Adina
Kero i Antonio Džolan, daju novi zamah u životu likovne scene Skopaljske
kotline.
U Umjetničkoj galeriji KSC Bugojno u
organizaciji KSC Bugojno i u saradnji sa ULUSD-om realizovane su izložbe vrlo
značajnih bosanskohercegovačkih umjetnika poput: Jusufa Hadžifejzovića, Fikreta
Libovca, Nikole Vučkovića, Mustafe Skopljaka itd.
Kada je u pitanju likovni opus Hazima Ćišića,
može se reći da je on bio dosljedni antinaturalistički interpretator pejzažnog
kolorizma. U širem kontekstu Hazim je modernista. Vrlo rano odbacuje
socrealistički stil (slika “Partizani” iz ranih dana) i upušta se u područje
duhovnosti kao opozicije prisutne stvarnosti.Njegov iskorak ka slobodi izraza
se temelji na ličnoj spoznaji i individualnoj kolorističkoj interpretaciji
svijeta.
Reduciranjem oblika pejzaža u osebujni
kolorit, u valovitoj i obloj strukturi (“U podnožju Prenja”), a ponekad i s
oštrim u kolažima (“Kalin i Rudina”), Hazim traga za vlastitim osjećajima i
duhovnim stanjima. Njegove slike odišu toplim hromatskim spektrom (“Motiv iz
Počitelja”) bliskim njegovom zavičaju, Hercegovini. Razigranost boja i njihov
temperament su na granici snovitosti i fantazmagoričnosti što u oku gledaoca
slike poprima konture vizionarske predodžbe svijeta.
Oslobađajući svoje emocije i strast Hazim
tvori dinamičnu i uzbudljivu kolorističku kompoziciju. Žutom, bojom svjetlosti
i oplodnje, i psihodelično crvenom, bojom života i krvi, akcentira uzbudljivost
i strast, a tom plamenom životu suprotstavlja nijanse plave, dubinu i
beskonačnost, smiraj i utočište.
On slika pejzaže u kojima lomi i deformiše
prirodne oblike ali on ne bježi u potpunu apstrakciju već nam ostavlja
siluete realnosti, na ovaj način se poigrava s našim okom i duhom.
Stvara slike od ploha i raznovrsnih oblika na
kojima ostavlja teksture neba, oblaka, vode, stijene, zemlje…Teksture se
pretapaju iz zemlje u nebo, iz neba u zemlju, tako da ta dva svijeta nemaju
linije razgraničenja niti se tonaliteti kompozicija neba i zemlje razlikuju. U
Hercegovini gori i kamen i nebo u ljetnim danima, bistre rijeke Hercegovine i Boračko
jezero imaju nijanse plave od prozračne do kobaltno plave, kao i nebo koje u
toku dana poprima sve te nijanse. Ta dva svijeta, zemaljski i nebeski, u
Hazimovim slikama su jednost.
Granica između neba i zemlje, života i smrti,
konačnog i beskonačnog, kod Hazima ne postoji. Sve treperi i lebdi u koloritnom
jedinstvu, uzbudljivog sklada, punog izazova i iskušenja kao i slojevitih
dubina koje su sidro ravnoteže kompozicije.
U ta slikovita snoviđenja Hazim smješta i
misteriozne arhitektonske obrise Starog mosta, stećaka, sahat kula, džamija…
Nijansira ih akordima boja koje su u općoj kompoziciji dominirajućeg tonaliteta
tako da i ti objekti postanu dio općeg kolorita, nenapadni, ponekad skoro
neprimjetni, kao dio opće kulise sjedinjenog neba sa zemljom.
Očigledno je da je Hazim još u mladosti
pronašao boje za svoju dušu, za svoju radost i ushićenja, za svoju tugu i
sjetu. Dramatični kolorizam je dominantna nota u svim njegovim slikama, s tim
što su neke slike po sadržaju i kompoziciji bliže impresionizmu (“Vodopad na
Uni”), neke druge ekspresionizmu (Iz ciklusa “Hercegovina”) dok u nekima
dominira kubistički stil (“Kalin i Rudina”). Ali bez obzira na sadržaj i
kompoziciju, dominantni stilski izražaj kod Hazima je dosljedni kolorit,
jedinstven, Hazimov.
U Hazimovim slikama ljudi se rijetko
pojavljuju. Njegove figure na radovima su sablasne i tihe, tek odraz ljudskog
bića kojeg utapa istim tonovima u prirodu i pejzaž.
Hazim je, poput njegovih boja, lebdio i u
životu, udaljujući se od trivijalne svakodnevnice i karijerizma, i do kraja
života ostao vjeran svojim snoviđenjima i bojama.
