Svaki oblik pobune je
izraz nekog nezadovoljstva i potrebe za promjenom, ili barem trenutnom
alternativom; svaki pobunjenik, bio on bučan ili neprimjetan (jer ima i
unutrašnjih pobuna koje su nekada veće i uzvišenije od onih nametljivih) jeste
pobunjenik protiv konformizma i rušilac tabua, onaj koji odbija da prihvati da
je ono zatečeno ujedno i najviše što se od čovjeka i društva može očekivati.
Iza većini nejasnog
pojma boemije oduvijek su se skrivali (i još uvijek to čine) mnogi beznačajni
kafanski slučajevi, valjda stoga jer biti boem ljepše zvuči nego biti pijanac.
Boemija je, ipak, mnogo više od kafane i pića, ali dobro ide i uz jedno i drugo.
Ipak, uprkos raširenom vjerovanju, boemi se nisu ni izgubili ni promijenili,
možda ih ima manje, možda se teže prepoznaju i manje ističu ali, pošto je prava
boemija duhovni princip pobune i slobode, i nje će biti sve dok bude bilo
neslobodnog svijeta, lažnog morala i kukavičluka običnog čovjeka – kao potreba da
se sve to prevaziđe.
Dakle, boemija je
opiranje buržoaskim vrijednostima, a te vrijednosti posjeduju jedan šablon po
kom se formiraju, iako su vremenom postale nelako uočljive – zato što su se
odomaćile i postale prihvaćene kao jedine moguće. Buržuj, građanin, a u
današnjim kategorijama i svaki proleter, običan radnik, nezaposlena i zaposlena
obrazovana populacija, kao i prost seljak imaju nešto zajedničko – ostvaren ili
neostvaren san o sigurnosti i izvjesnosti. Nekada je on pripadao samo
buržoaziji, a danas svima onima koji su se protiv nje borili i iz njenog
raslojavanja nastali.
San o izvjesnosti
podrazumijeva žrtvovanje dosadnog danas sigurnom sutra, potrebu za domom, za
vjernim životnim partnerom, pouzdanim izvorom prihoda i stalnu opsjednutost
sticanjem, tako da se rad i njegov smisao sagledavaju samo kroz prizmu dobitka
u materijalnom smislu.
Boem, s druge strane,
predstavlja alternativu ovakvom sistemu vrijednosti, a njegov prvi zadatak jeste
da te vrijednosti uoči i doživi kao relativne, a ne propisane i date, ma koliko
da su one gotovo svačiji san, utjeha i strah.
Učmaloj pariškoj
svakodnevici Cigani iz Češke, (Bohemie – na latinskom) bili su trn u oku i
inspiracija, kako za koga. Ti nomadi slobodnog duha, Bohemljani ili Boemi kako
su ih Francuzi nazivali jer su dolazili iz Češke, predstavljali su sve ono što
je suprotnost buržoaskom načinu života, a oni kojima se taj način nije dopadao
poistovetili su sebe s njima – odbacili šablone i norme, prigrlili tabue i
nekonvencionalnost i stvorili pokret koji je bio nužni ventil za svakoga tko se
gušio u represivnosti buržoaskog uštogljenog morala.
Mesto okupljanja
boema postali su pariški kafei, najprije oni u centru grada, u Latinskoj
četvrti, a kasnije na Monmartru i Monparnasu. Iz više razloga kafei (ili
kafane) bili su idealno mesto za boeme. Najprije, tu su se oko okruglih stolova
mogli okupljati i razmjenjivati ideje i posmatrati sa podsmjehom buržuje tokom
dana, a noću se prepuštali tjelesnim zadovoljstvima, društvu žena i pića.
Najčešći slučaj bio
je da boemi prihvate komunalni životni stil, imajući zajedničke sobe za
spavanje, radeći tokom dana u bibliotekama, kafanama, na ulici. Mahom bi sve
što posjeduju mogli da smjeste u velike džepove svojih kaputa, težeći na taj
način slobodi po Diogenovom receptu. Uz to je išao i prezir prema moralnim
načelima građanstva i jedan jedini strah – da se ne robuje nijednoj predrasudi.
U svojoj težnji da šokiraju buržoaziju na neki su način zavisili od nje jer je
sam sistem vrijednosti koji su prezirali ujedno određivao i njihov, kao
antiideal kome je moralo u svakom momentu da se kontrira. To je vodilo i
boemskom odbacivanju braka, stalnih veza, i druženju s kurtizanama i grizetama
(koje su smatrane ženskom boemijom). Noćna druženja su, naravno, uvijek bila
poticana i velikim količinama alkohola i, nerijetko, droga.
Dok se sve što običan
građanin radi moglo posmatrati iz perspektive koristi i dobiti, boemi su težili
beskorisnosti. Rad od kojeg nisu bježali bio je rad na polju umetnosti, ali u
očima buržoazije taj rad je bio beskoristan, a boemi su smatrani
besposličarima. Uostalom, ni sami nisu pretjerao bježali od toga – ideal
svrsishodnosti bio im je sve samo ne privlačan, živjelo se za trenutak i trenutno
zadovoljstvo s bezbrižnim pogledom u neizvjesno sutra. To je bio njihov vid
podrivanja buržoaskog sistema vrijednosti.
Siromašni kakvi su
bili, što iz nužde što iz osjećaja slobode, bradati i dugokosi boemi Pariza
stvorili su novi stil odijevanja. Kombinovali bi odjevne predmete i boje koje
ne idu jedne s drugima, nosili staru odjeću (u principu sve što bi uspeli da
pronađu), pohabane cipele i od svoje neimaštine stvorili svoj stil koji je
istovremeno predstavljao i bunt, kao što će biti i način odijevanja pankera
stotinjak godina kasnije. Ovako odjeveni, a često vodeći i golišave modele sa
sobom, naručivali bi jednu šoljicu kafe u skupim restoranima i ispijali je
čitavog dana provocirajući i vlasnike i goste.
Iako su boemski
pokret stvorili pisci, slikari, glumci, novinari vremenom je on postao
privlačan i široj populaciji predstavljajući način života koji odolijeva
propisanim normama. Ubrzo su počeli da mu pristupaju i novi članovi, mahom
studenti i usto nerijetko iz imućnih buržoaskih porodica. Oni bi, privučeni
slobodom i autentičnošću boema, napuštali porodične poslove, programirane
karijere i pristupali otpadničkim grupama buntovnika.
Sudbina boemskog
pokreta bila je slična sudbini svakog drugog alternativnog kretanja. Kao po
nekom dijalektičkom zakonu, takvi pokreti najprije nastaju kao izraz bunta i
neprihvatanja dominantnog načina življenja i nisu prihvaćeni od strane glavnih
tokova kulture. Posmatraju se s prezirom
i gađenjem, ali i s malom dozom straha jer ipak uzurpiraju vrijednosti koje se
nisu dovodile u pitanje, pa se ne mogu smatrati ni sasvim bezazlenim. Poslije
nekog vremena oni postaju šik, stvar pomodarstva i prilaze im ljudi koji s
njima nemaju suštinske, iskrene veze, nego samo idu za modom i zauzimaju svoju
pozu. Na kraju bivaju prihvaćeni kao bitan deo kulturnog nasljeđa, uklopljeni u
društveni sistem i u tom prihvatanju oni nestaju u historiji.
Dušan Stanojević
Izvor