Ruke - Izlog duše

Ako su oči ogledalo duše, onda su ruke definitivno njen izlog.

Ruke, fotografisane, nacrtane, riječima opisane ili opjevane pričaju jedinstvenu priču o svojim vlasnicima. One su kao umjetničko djelo. Nekada nježne dječije i nevine. Nekada radom istrošene, teškim životom izranjavane. Mlade ili stare. Glatke i izborane, prošarane žilama. Ruke pune žuljeva ili ruke umjetnika koje stvaraju savršena djela. One zamazane bojom. Mirisne i tople zamrljane brašnom. Dječije. Roditeljske. Brižne i nježne. Grube i surove. One koje grade. One koje ruše. Ruke koje donose ljubav i život. Sklopljene u molitvu. Raširene u zagrljaj. Pretvorene u lagani dodir. Ruke koje nanose bol. Donose smrt. Grube, stisnute u pesnicu. Ruke krvave.

Koliko li samo možeš naučiti o nekome samim dodirom ruke o ruku?

Nekad pri rukovanju dodirneš ruku koja se čini kao mrtva riba. Legne ti na dlan nekako mlitavo, hladno. Potpuno neprijatno i bez imalo karaktera. Obično isti opis važi i za njenog vlasnika. Sasvim drugačiji utisak daje zdrav stisak ruke. Nije bitno da li je ona gruba ili djevojački nježna, topla ili promrzla. Znaš da iza nje stoji osoba sa otkucajem srca, čovjek od krvi i mesa.

Ruke su opjevane u mnogim pjesmama. Jednu pjesmu je ispjevao Oliver Dragojević sa najljepšim stihovima u kojima kaže:

Ruke su tvoje moja sudbina, k'o ptice slijeću na prozor moj.

Kad padne noć, razgovaram s njima, osjećam miris i dodir tvoj.

Ruke su tvoje moja sudbina, iz druge sobe navire zvuk.
Zatvaram oči i dajem se njima, svjedok tišine pa onda muk.

Ruke su tvoje moja sudbina, čvrste i snažne kazuju put.
I bezbroj drugih jedino njima spremno bi dao sav život moj.

Ruke su tvoje moja sudbina, anđeo čuvar kazuje put.
Ruke i ti prate me, oduvijek, zauvijek, prate me,znaj.

Tvoje ruke, kroz zivot moj i tvoj.

Jedno od svjetski najpoznatijih umjetničkih djela je da Vincijeva Mona Lisa. 

Slika žene zagonetnog osmijeha i prekrasnih ruku ležerno prekrštenih na naslonu stolice. Nastala je početkom 1503 godine i poznavaoci umjetničkih djela tvrde da je Da Vinci na njoj radio jako dugo, sve do gotovo 1517 godine. Kupio ju je Kralj Francis I.  U vlasništvu je Republike Francuske i izložena je u njihovom najpoznatijem Muzeju Louvre u Parizu još od 1797 godine.

Postoji još mnogo slika ćiji su glavni detalji ruke, a koje su stekle svjetsku slavu. Ruke zaista puno govore o trenutnom stanju čovjeka, ili o njegovom životnom pozivu. U raznim krajevima svijeta ih ukrašavaju bojama, tetovažama, nakitom. I dok je njihova životna funkcija svugdje ista, njihova životna priča je svaka razlićita. 

Ruke neke su opisivane i u mnogim knjigama i romanima, a jedna od njih je Derviš i smrt, Meše Selimoviča u kojoj piše:

Prvo sam zapazio njene ruke. Dok je pridržavala jašmak, prisilnom kretnjom, koja je određena, bez mnogo mogućnosti, bile su razdvojene i neizrazite, jedva su se primjećivale. Ali kad je pustila tkaninu i sastavila ruke, one su odjednom oživjele, postavši cjelina. Nisu u pohod polazile naglo niti su se kretale živo, ali je u njihovom stišanom mirovanju, ili laganom lutanju, bilo toliko snage nekog neobičnog smisla, da su neprestano prikivale moju pažnju. Izgledalo je da će svakog časa učiniti nešto važno, nešto presudno, stvarajući tako napetost očekivanja, stalnu i uzbudljivu. Mirovale su u krilu, sastavljenje, obgrljene, kao da se dave u tihoj čežnji, ili čuvaju jedna drugu da ne odlutaju, da ne učine štogod nerazumno, nepomične u neprestanom talasanju što se jedva vidjelo, slično nemirnom drhatu, lakom grču od preobilja snage. Onda su se bez žurbe razdvajale, kao da su se dogovorile, i samo trenutak lebdjele, tražeći se, pa nježno padale, poput zaljubljenih ptica, na atlasno koljeno, opet zagrljene, nerazdvojne, srećne u svom sastavljenom ćutanju. Dugo je tako trajalo, i jedna se pomaknula, prstima što su se sporo i strašno grčili počinjala da gladi atlas ispod sebe, i kožu ispod atlasa, a druga je ležala na njoj, priljubljena, utišana, osluškujuć nečujno pucketanje glatkog kumaša nad okruglim mermernim koljenom. Najljepši su mi bili prsti, dugi, gibljivi, svijetle kože salivene u pravilne čunjeve sa sijenkama pregiba, začudno živi kad su se polako širili ili sklupljali u prozirnu čašku, kao latice.

Najljepše su ruke voljene osobe kad se nježno  poput leptira spuste na vaše lice. Kad vam jagodicama prate obrise obrva, prstima nježno ispeglaju bore čela i zamrse kosu. Kad vas dodirnu ruke koje su magične, ljekovite, mirisne i tople, kao ruke umjetnika.