Mislite da je lako
živjeti u provinciji? Svi vjetrokazi miruju, vazduh je težak i ljepljiv, a pod
nogama, kao suhe grančice, krckaju zgažene ambicije i iluzije. Bog je, svakako,
znao šta radi kad je stvarao provinciju, ali toliko se može reći i za pakao.
Provincija je zahrđao
voz, koji je ko zna kad iskliznuo iz šina. Tračnice i pragovi su pokradeni i
više se nema kud. Ostaje bjesomučno "kruženje istog". Uloge su odavno
podijeljene, glumci su omamljeni i loši, dekor amaterski sklepan, dramaturg
mahmuran, a vi ste prinuđeni da istu blijedu izvedbu gledate svakog dana. Slaba
je utjeha što vas niko ne prisiljava da aplaudirate.
Iole pribraniji
kroničar u stanju je da pobroji galeriju likova svake provincije. Tu su:
novinarski svaštoškrab, hirurg što kasapi bez anestezije, uniformisani ekspert
sa pendrekom, iskušenice krevetskih inicijacija... Slijede ih, kao u nekoj
nadrealnoj panorami: dežurni pijanac koji je usput i neostvareni pjevač, mudrac
u dosluhu sa onostranim, rasijani samoubica, krezava baba rakijašica, nekoliko
obrtnika koji su blagi rastvori Del Boja iz Mučki, mesar koji je stručnjak za
tranširanje i znojavi flert, nervozni stoper što kamenuje auta, gomila
napuhanih klinaca riješenih da predahnu u razvoju...
Sve ih spaja ista
neizlječiva radoznalost koja se hrani podsmjehom.
Pogled u tuđi lonac
je valjanija i bezbjednija zanimacija nego suočenje sa sobom. Voljom oholih
komšija ovdje i krave prerano ispuštaju svoju plemenitu, preživarsku dušu ne
dočekavši penziju (ili ludilo) poput svojih srodnica sa Zapada. Nimalo prijatno
nije saznanje da kasirke raznim kanalima mentalnog šverca sakupljaju sve vaše
pikanterije, nevjerstva, recke, omraze... Pri tom se češće poteže riječ nego
misao. Riječi koje žive u provinciji su lažljive, ušećereni slatki sirup od kog
i sladokusci padaju u komu. Pa se slatke riječi kombinuju s gorkim (i niskim)
udarcima.
Provincija voli da
čovjeku da novo ime, verbalnu dangu, pa da ga svakim dozivanjem ponovo
licemjerno upisuje u svoj kod. Nije dozvoljeno nakon predstave skinuti masku,
obrisati šminku. Individualnost se ne prašta. Pod strihom kolektivne sigurnosti
uvijek je, tvrdi provincija, toplije.
Ako je politika
generalno žena lelujavog morala, u provinciji je bezuba hitrodajka. Ovdje se
žustro potvrđuje teza da čovjek ne može da se ostvari izvan političkog.
Političarii u provinciji prebivaju po televizijama i keze se s bilborda,
presretni što su, makar i uz pomoć komšija, uspjeli svezati čvor na kravati.
Jedina korist od njih je što svojom odvratnošću privlače višak odvratnosti
običnih, potčinjenih ljudi koji tako nalaze načina da je se otarase.
Zanimljivo mjesto u
životu provincije ima i etnomit. Radije se iz bunara vremena zahvata ustajala
kišnica mita nego svježa voda realnosti. U mitu se sve već desilo, nema straha
od promjena i halapljivim gutljajima se utoli egzistencijalna žeđ. Provincija
tako podgrijava fikciju o svom značaju. A uz sigurnost predačkih bubnjeva
prosječni provincijski čovjek stiče svoja prva svojstva.
U provinciji se
generacije međusobno poprijeko gledaju, rastu nesretne i umiru razočarane,
razgovaraju samo da se ne bi shvatile, a svaka spoznaja munjevito biva
ismijana. Smušeni provincijski intelektualci, koji sebe tek ovlašno poznaju,
često sanjaju o bjekstvu iza brda u dostojniji svijet. Ali "most bez
obala" teško je preći. Otpadništvo je bolan i sumnjiv iskorak, a
provincija presuđuje u duhu one ruske narodne "nema budale dok ne svrši
škole". Pri tom, podjednako prezire i genije i luđake i često ih umije
pobrkati.
Ranjeni gradić zbog
svega toga u stanju je da godinama umire u agoniji. Ali, preživljava osnovni
postulat provincijske luzerske filozofije: "Sve bih ja mogao da je pravde,
poštenja, rođaka iz dijaspore, sreće i da me ne mrzi da se bakćem svim tim
budalaštinama". Provincija je naoko gostoljubiva, redovno privlači putnike
iz velikih gradova kojima se pruža prilika da svoj blijedi štos pretoče u
događaj dana.
Provincija bi da bude
centar svijeta, ali i da je svijet ostavi na miru. Iza brda se valja svjetski
haos, otvorenost, buka i bijes, disonantna zbrka ideja, "muzika
pakla" od koje se bježi, upitanost bez gotovih odgovora. Od toga valja
pobjeći i zato provincija otpisuje taj svijet, tvrdeći da je jedino ona
sačuvala uspomenu na iskrene dane kad je svijet još bio mlad.
Provincija je negdje
davno krenula, otresla sa sebe štalske mirise i ruralne fascinacije ali ih
nikada nije zaboravila. Zato ih je koćoperski prekrila jakim parfemima,
esencijama kiča, poslastičarskim bojama, melodramskim snovima. I ispod fraka
svaki čas proviri seljački gunj, u pola riječi probije prosta psovka, kraj
bazena izviru štale i obori...
Provincija je svijet
koji je ambiciozno krenuo, pa zastao na pola puta, nerazriješen, postavši
zujava košnica kompleksa i neispunjenosti. Da li je, uopšte, moguće udahnuti
vazduh u provinciji, a ne zakašljati se od razočaranja?
Predrag Vajagić