BLOG ZA TEBE

Aleksa Šantić


Aleksa Šantić je rođen u Mostaru 1868. godine u trgovačkoj porodici. Gotovo cijeli život proveo je u rodnom gradu. Jedan je od glavnih utemeljitelja kulturnog pokreta u Mostaru i borbe protiv Austrougarske okupacije.

Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. vijeka. Uzor su mu bili književnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih najviše je poštovao njemačkog književnika Heinricha Heinea. Najveći uticaj na njegovo stvaranje imala je narodna književnost (narodna lirska pjesma sevdalinka, balada, romansa i narodna epska pjesma). Njegove pjesme pune su emocionalne boli, rodoljublja i ljubavne čežnje.


EMINA

Sinoć, kad se vraćah iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al', moga mi dina,
Neće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa kô zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!...


OSTAJTE OVDJE

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat ko što ovo grije,
Grki su tamo zalogaji hljeba,
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju,
A majka vaša zamlja vam je ova,
Bacite pogled po kršu I polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Kô pusta grana kad jesenja krila,
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila,
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručja sveta,
Živite zato da možete mrijeti,
Na njenom polju gdje vas slava sreta.

Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće,
Bolji su svoji i krševi goli,
No cvjetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratski ruku steže,
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta,
Za ove krše sve vas, sve vas veže,
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.

Ostajte ovdje! ... Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat ko što ovo grije,
Grki su tamo zalogaji hljeba,
Gdje svoga nema i gdje brata nije...



I OPET MI DUŠA SVE O TEBI SANJA

I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih će nova zagrmiti jeka.

 

ŠTO TE NEMA 

Kad na mlado poljsko cv’jeće
Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi želja l’jeće:
Što te nema, što te nema?

Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
Što te nema, što te nema?

Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
Što te nema, što te nema?

I u času bujne sreće
I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
Što te nema, što te nema?



PROLJEĆE

Nemoj, draga, noćas da te san obrva
I da sklopiš oči na dušeku mekom!
Kada mjesec sine nad našom rijekom
I na zemlju pane tiha rosa prva,

Rodiće se mlado proljeće! I svuda
Prosuće se miris plavih jorgovana;
I pahulje snježne padaće sa grana
U naš bistri potok što baštom krivuda.

Uzviće se Ljeljo nad našim Mostarom,
I svaki će prozor zasuti beharom,
Da probudi srca što ljube i gore...

Zato nemoj, draga, da te san obrva!
Dođi, i u bašti budi ruža prva,
I na mome srcu miriši do zore!



MOSTAR

Ljepote! Uz rijeku, kao labud bijeli,
Leži Mostar i pun sunca, adidjara,
Sav trepti, i stremi s kopljima munara,
Kao da bi nebu poletjeti htio.

Rijeka čista,
Prepuna smaragda, putuje i blista,
I red bliskih kuća u njoj se ogleda.
Uz Neretvu, dole, behar se razgrozdo;
Pun fenjera stari Mostar žmiri ozdo,
Spava. mjesečine pokrilo ga platno.