Donji Vakuf

Donji Vakuf je naselje i sjedište istoimene općine u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine.Važno je bosanskohercegovačko raskrižje. Kroz grad idu dvije najvažnije magistrale Zenica - Donji Vakuf i Banja Luka - Jablanica.

Prirodna bogatstva na području ovog grada pružaju izvanredne mogućnosti za bavljenje lovom, ribolovom i drugim oblicima rekreacije. Na teritorij i općine i bližoj okolini nalazi se nekoliko planina čiji vrhovi prelaze preko 1000 metara nadmorske visine, a to su: Komar, Radalj, Kalin, Radovan, Vranica, Crni Vrh, Velika Šuljaga, Velika Plazenica, Čučkovine, Dekale, Kriva Jelika i Ravna Gora. Teren ove općine je brdsko-planinski, bogat crnogoričnom šumom i plemenitom divljači, te je zbog ovih pogodnosti i izgrađen poseban rezervat „Gater“. Općinu Donji Vakuf obuhvata sliv rijeke Vrbasa koja teritoriju općine djeli na dva skoro jednaka djela, a okomito na tok ulijevaju se: Ćehajićka rijeka, potok Volušnica, Prusačka rijeka, Oboračka rijeka, rijeka Semešnica, Sandžački potok, Babin potok i Sokolinski potok sa svim njihovim pritokama. Klima na području općine Donji Vakuf je kontinentalno – planinska.

Značajana godina za ovaj grad je 1572. godina, kada je izgrađena Baš džamija, uz koju su se kasnije nizali dućani, zanatske radnje i kuće, a kao osnivač Donjeg Vakufa, u historiji je zabilježen Ibrahim-beg Malkoč. U putopisu Benedika Kuprešića saznajemo da se ovo naselje ranije zvalo Donji Novi ,a u periodu Osmanskog carstva nosio je naziv Fakvi-ziv, a tek kasnije je dobio ime Donji Vakuf.

U srednjem vijeku područje današnjeg Donjeg Vakufa je pripadalo župi Uskoplje. Pouzdano se ne zna godina kada su udareni temelji današnjem naselju. Još 1530. godine Benedik Kuprešić svojim putopisom upućuje na zaključak da se ovo naselje zvalo Donji Novi. Prema kazivanju historičara Nasufa Fazlagića grad je osnovao Ibrahim-beg Malkočević (drugi od sedam sinova Malkoč-bega, bosanskog, hercegovačkog i kliškog sandžakbega). Prema ovim izvorima Ibrahim-beg je 1574. godine podigao džamiju (Čaršijska-baš džamija) koju u svom putopisu spominje i Evlija Čelebija. U to doba Donji Vakuf se zvao Novosel. Iz sultanovog fermana koji nosi datum 19. novembar 1590. godine saznajemo da je stanovništvo Novosela, zbog geopolitičkog i komunikacionog značaja koji mu je pridavala porta, bilo oslobođeno poreza. Od tog datuma Novosel nosi status kasabe. Osmanlije su Donji Vakuf zvali Fakvi-ziv, a kasnije Donji Vakuf.

U vrijeme Austro-Ugarskog perioda nastaje gradnja cestovnih i željezničkih komunikacija, jer je okolina Donjeg Vakufa bogata šumom brzo privukla bečke industrijalce. Izgrađena je uskotračna pruga Donji Vakuf - Jajce, te Donji Vakuf - Bugojno, kao i putni pravci dolinom rijeke Vrbas. Početkom ovog vijeka (1901.) podignuta je prva pilana na vodeni pogon na rijeci Semešnici, vlasništvo Huge Feldbauera. Tada je premoštena rijeka Vrbas (Filbarova ćuprija). U svojim putopisima profesor Strodl Stjepan iz Sarajeva spominje da je 1901. u Donjem Vakufu bilo 2.329 stanovnika dok je Bugojno imalo 1.771 stanovnika. On je zabilježio i postojanje sreske ispostave, žandarmerijske stanice, devet džamija, četiri mekteba, narodnu osnovnu školu, pravoslavne crkve, pravoslavne osnovne škole, željezničke stanice. Počeo je rad i gipsare (vlašnistvo firme Latner), te pogon tkaonice ćilima. U gradu je živio određeni broj željezničara, zanatlija, trgovaca i ugostitelja. Ostalo stanovništvo bavilo se poljoprivredom, dućane su držali imućniji ljudi.

Među najznačajnijim kulturno-historijskim spomenicima na ovom području izdvajaju se: turbe Mejtaš Mehmed-paše Miralema, koje potiče iz 18. stoljeća; Ranohrišćanska bazilika Oborci; Nekropola stećaka u Starom Selu; Stećak Radojici Biliću iz 14.stoljeća i Terhušin mlin. Religijska posebnost ovog grada svoje uporište nalazi u gradu Pruscu, koji već 400 godina čuva uspomenu na Ajvazdedu, kroz tradicionalno dovište muslimana, Ajvatovicu. Ovaj drevni grad se nalazi u Skopaljskoj dolini i predstavlja najstariju naseobinu u ovoj dolini. Godinama, ovaj grad je bio simbol vojne moći, jačine vjere i bistroće uma. Postoji vjerovanje da je Ajvaz Dedo doveo pitku vodu sa izvora ispod planine Šuljage, udaljenog oko 6 km od naselja. Naime, na putu do tamo Ajvaz Dedo ja naišao na nezaobilaznu prepreku, stijenu dugu 74m, međutim, moleći se Bogu 40 jutara, stijena se rastavila i otvorila put za vodovod. Od tada se tradicionalno, svake godine obilježava ovaj datum  u vidu manifestacije "Dani Ajvatovice" širom Bosne i Hercegovine, a posebno u općinama Srednje Bosne, dok se centralna manifestacija održava u Pruscu. 

Zanimljiva prošlost, isprepletena legendama, ali i živim svjedočanstvima govori o znamenitim događajima i ličnostima, koji su dali poseban pečat vremenu na ovom području. Kao znamenite ličnosti ovog kraja ističu se Ajvaz Dedo i Hasan Kjafi Prušćak, važna ličnost naučno-književnog i intelektualnog života Bošnjaka krajem XVI. i početkom XVII. stoljeća.