Gornji Vakuf-Uskoplje

Ovaj grad je smješten na obalama gornjeg toka rijeke Vrbas u Skopaljskoj dolini, koja je duga 27 km, a široka samo 2 km. Okružen je planinama Vranicom sa istočne i Radušom sa zapadne strane. Nalazi se na nadmorskoj visini od 670-2112m. Općina Gornji Vakuf-Uskoplje zauzima površinu od 402,7 km². Priroda je izdašno i skladno ukrasila ovaj cijeli, ne veliki prostor predjelima iskonske ljepote. Plodnost zemlje, bogtstvo šumom i divljači po okolnim brdima, kao i povoljni uvjeti za rudarstvo učinili su ovaj kraj privlačnim za ljudska naselja. Pored Vrbasa, ovim gradom protiču još tri rijeke Trnovača, Krušćica i Bistrička rijeka. Ovo područje je bogato prirodnim potencijalima, od kojih se posebno ističu: izvor rijeke Vrbas, koji se nalazi pod Zec-planinom, Crindol sa poznatim slapom, te četiri ždrimačka jezera. Klima u Gornjem Vakufu-Uskplju je izuzetno pogodna za razvoj povrtlarskih kultura, a pogotovo kupusa. Klima je, radi veće nadmorske visine (za oko 100 m), blizine velikih planinskih masiva Vranice i Raduše, a time i većeg provjetravanja oštrija u odnosu na umjereno kontinentalnu klimu na području nizvodno uz Vrbas.

Skopaljska dolina je spomenuta u Povelji ugarskog kralja Bele IV 1244. godine. Ime je dobila po staroj župi Uskoplje, koja se proteže od Gornjeg Vakufa do Donjeg Vakufa, koji su se tada nazivali Gornje i Donje Skoplje. Župa Uskoplje je dobila ime po fizičkom izgledu. Uska, duga riječna dolina duga 27 kilometara i široka 2 kilometra, nazvana je "Usko Polje", te se kasnije naziva Uskoplje.

Kraj oko Gornjeg Vakufa, kao uostalom i sva Skopljanska župa, je bio oduvijek dobro nastanjen. Plodnost zemlje, bogatstvo šumom i divljači po okolnim brdima, kao i povoljni uvjeti za rudarstvo učinili su ovaj kraj privlačnim za ljudska naselja. Već prije naše ere, s' obje strane gornjeg toka Vrbasa se nastanjuju Iliri koji ostavljaju ime selu Batuši nedaleko od Gornjeg Vakufa.

Arheološkim istraživanjima je ustanovljeno da su oko Gornjeg Vakufa tragovi antičkog života i ostaci zgrada tako gusti da se može pomišljati na veći broj manjih naseobina sa većim centrom. Vijesti antičkih pisaca o dobijanju zlata u provinciji Dalmaciji su se prvenstveno odnosile na oblast srednjobosanskog rudogorja i u njoj pogotovo na planinu Vranicu i njeno podnožje oko Gornjeg Vakufa. Možda je i to jedan od razloga zašto su Rimljani smjestili čuvenu postaju Ad Matricem na mjestu današnjeg Gornjeg Vakufa, kuda je prolazila cesta Salona-Sirmium.

Gornji Vakuf kao gradsko naselje nastao je krajem 16. vijeka. Sam naziv grada upućuje na to da je njegovo osnivanje povezano sa institucijom Vakufa.

Institucija vakufa predstavlja zakladu koja služi vjerskim i humanitarnim svrhama muslimana. Valja napomenuti da su vakufi u svim islamskim zemljama odigrali golemu ulogu u urbanom razvitku pošto su putem vakufa izgrađeni skoro svi objekti javnog značaja u pojedinom naselju (džamije, mektebi, bezistani, sahat-kule, česme, medrese, dobrim dijelom i dućani). Međutim u slučajevima Gornjeg Vakufa i još nekih drugih urbanih centara još je više naglašena uloga vakufa.

Postanak Gornjeg Vakufa je u najužoj vezi sa vakufom Mehmed-bega Stočanina, a to znači da je njegova džamija bila od fundamentalnog značaja za osnivanje grada. Prema raspoloživim podacima (natpisna ploča o izgradnji džamije) Mehmed-beg je svoju džamiju završio 1001. hidžretske godine što odgovara 1592 ili 1593 godini. Nije poznato kako je u početku izgledala džamija. Sudeći po raspoloživim podacima (kamenitoj munari, natpisnoj ploči i dr.) pretpostavlja se da se radilo o monumentalnom zdanju. Džamija je više puta stradavala, a 1969 godine na istom mjestu započela je izgradnja moderne džamije.

Prema raspoloživim podacima o bosanskim varošicama koje svoj postanak imaju zahvaliti instituciji vakufa, uvijek su postojale strateške, prometne ili koje druge opće potrebe da se na određenom prostoru uspostavi odgovarajući urbani centar, pa se i pojedinim favorizirajućim mjerama kao sto su poreske olakšice nastojalo u te centre privući stanovništvo.

Župa Gornji Vakuf spominje se kao samostalna rimokatolička župa u suvremenom značenju te riječi u 18. stoljeću. Od druge polovice 18. stoljeća franjevci trajno borave u skopaljskoj župi. Godine 1855. podignut je novi župni stan, a 1869. župna crkva. 

Kulturno-historijsko naslijeđe, na ovom području predstavljaju mnogobrojni srednjovjekovni stećci. uglavnom sandučasti, a ima ih preko 580.

Gornjevakufska čaršija u Srednjoj Bosni, već četiri stoljeća odolijeva vremenu i ljudima, njegujući tradiciju i prirodna bogatstva. Zbog svog geografskog položaja, klimatskih karakteristika i prirodnih bogatstava, Gornji Vakuf-Uskoplje je veoma povoljan za razvoj turizma.