Edvard Munk (Edvard Munch) je rođen 12. decembra 1863. godine u Norveškoj i rastao je okružen smrću, bolešću i vjerskim fanatizmom svoga oca. Još dok je bio vrlo mali njegova majka a potom i sestra preminule su od posljedica tuberkuloze. Druga njegova sestra imala je psihičke probleme. Povrh svega, odrastao je okružen bolesnom djecom iz siromašnih porodica koju je njegov otac, inače ljekar, besplatno liječio načinivši od porodične kuće ordinaciju. I on sam bio je krhkog zdravlja čitavog života. Bolesno dijete, majka koja umire, uzglavlje pokojnika bili su prečesti motivi njegovih dela, obojeni sumornim bojama.
Školovanje je, najprije, otpočeo na Tehničkom fakultetu u Oslu, ali ga je umjetnost s kojom se srodio još od malena navela da napusti ovaj fakultet i uči slikarstvo na Kraljevskoj akademiji za dizajn. Međutim, zbog sukoba s profesorima nije se zadržao ni na akademiji već je donio odluku da se pridruži grupi slobodnih umjetnika. U njihovim krugovima razmatrali su se tada nešto drugačiji pristupi stvaranju. Na pomolu je bio sasvim novi umjetnički izraz koji se javljao kao suprotnost impresionizmu, stavljajući akcenat na ljudska osjećanja proizišla iz socijalnih i psiholoških nagona, a bacajući sjenku na slikanje mrtvih priroda i pejzaža.
Vječito nespokojan, pomalo morbidan pesimist, u strahu od samoće ljudskog bića, podjednako u gužvi velegrada kao i pred uznemirujućom veličinom prirode, on je spomenuta raspoloženja prenosio i na platno, služeći se linijama koje se izdužuju i povijaju, kao i tonovima boja koje djeluju melankolično. Takvu atmosferu stvorio je na slikama Krik, Tjeskoba, Na mostu i drugim. Na Munkovim slikama možemo zapaziti novoizgrađeni izraz. Ljudi na njegovim slikama naglašenih su podočnjaka i upalih očiju - često podsjete na aveti. Obavijeni crnilom garderobe i teških sjenki koje ih prate, simbolišu melankoliju, strah, nemire, depresiju, usamljenost, bolest. Munka ova psihološka stanja prate čitavog života, a u svom stvaralaštvu vidi način da ih iskaže i s njima se suoči.
Prvo veće izlaganje Munk je imao u Njemačkoj 1892. Ova izložba privukla je veliku pažnju kritičara i vlasti. Novine koje su uvedene smatrane su sramotom i ruglom umjetnosti. I kasnije će ekspresionizam biti oštro osuđivan od strane nacista − iskazivanje osjećanja smatrano je slabošću koju viša rasa sebi nije smjela da dopusti. Fijasko koji je njegova izložba doživjela u Berlinu Munka nije obeshrabrio. Nastavio je dalje sa slikanjem i izlaganjem u Oslu i Parizu. 1902. godine u Berlinu je ponovo bila organizovana njegova velika izložba na kojoj je predstavio slike iz serije pod nazivom “Friz života”. Ovoga puta, izložba je protekla u miru. Munk je ostatak života proveo u Norveškoj stvarajući povučeno i bez puno buke. Preminuo je 1944. godine u osamdesetoj godini.
Neka od najpoznatijih Munkovih djela:
Krik je najpoznatija slika norveškog ekspresionista Edvarda Munka koja prikazuje užasnutu, pomalo demonsku figuru kako stoji na mostu nasuprot krvavocrvenog neba. Slika bi trebala simbolizirati ljudsku vrstu nadjačanu osjećajem egzistencijalnog straha i tjeskobe. Pejsaž u pozadini je Oslofjord, gledan s jednog brda nedaleko od Osla.
Naga djevojčica u pubertetu sjedi na postelji. Ona je spontana, prisutna, nagonski nepovjerljiva prema svjetu, ali očigledno nesvjesna njegove težine, koju samo intuitivno osjeća. Bez obzira na svu nježnost i čistotu koja zrači iz njene figure, oko nje su naslikani elementi koji nagovještavaju svu surovost života.
Melankolija je slika ulje na platnu slikana tokom razdoblja 1891-93. Slika prikazuje čovjeka s glavom u ruci zadubljenog u svoje raspoloženje na rubu obale. Inspiracija za sliku je bila nesretna romantična veza u koju je bio ukljućem Munkov prijatelj Jappe Nilssen. U slici je čovjek na desnoj strani, a raspoloženje mu predstavljaju valovite obale što se pružaju prema lijevo. Krajolik predstavlja Asgardstrand plažu gdje je Munk proveo ljeto od 1889.