Travnik

Grad Travnik je smješten u dolini rijeke Lašve okružen Vlašićem sa sjevera i planinom Vilenicom sa juga. Travnik je 150 godina bio glavni grad bosanskog pašaluka, rezidencija 77 vezira i  sjedište dva konzulata. Smješten je u središtu BiH. 

Postoji mnogo legendi, po kojma je grad Travnik dobio ime. Najzanimljivija je ona po kojoj je još u predosmanskom vremenu, u tvrđavi stolovao činovnik, koji je ubirao travarinu. Grad se pod ovim imenom, prvi put u historijskim dokumentima spominje 03. juna 1463. godine. Tada je turski historičar Dursun-beg, kazao da je na putu prema kraljevskom gradu Jajcu, sultan Mehmed II osvojio Travnik. Putnici toga vremena bili su impresionirani gradom i zvali su ga evropski Istanbul. Bio je to najorijentalniji grad u Bosni.

Tokom svoje prošlosti, bogate zanimljivim događajima i znamenitim ličnostima, travničani svoj grad nazivaju i grad muzej. Na svakom koraku ovaj grad priča svoju priču. Posebnim ga čine dvije sahat kule koje su izgradili travnički veziri, srednjovjekovna tvrđava, Jeni džamija, Šarena džamija, Turbeta, Hafizadića kuća, Isusovačka gimnazija i Elči Ibrahim-pašina medresa. 

Bitno je spomenuti i travnički sir, kratkokljune golubove, Plavu vodu, ski centar na Vlašiću, rodnu kuću nobelovca Ive Andrića, kao i mnoge umjetnike, naučnike i putopisce.

Odlomak iz Andrićeve Travnićke hronike:

"…Niko nikad u Travniku nije ni pomislio da je to varoš stvorena za običan život i svagdašnje događaje. Njihov grad, to je u stvari jedna tijesna i duboka rasjeklina koju su naraštaji s vremenom izgradili i obradili, jedan utvrđen prolaz u kom su se ljudi zadržali da žive stalno, prilagođavajući kroz stoljeća sebe njemu i njega sebi. Sa obje strane ruše se brda strmo i sastaju pod oštrim uglom u dolini u kojoj jedva ima mjesta za tanku rijeku i drum pored nje. Tako sve liči na napola rasklopljenu knjigu na čijim stranicama su s jedne i s druge strane, kao naslikani, bašte, sokaci, kuće, njive, groblja i džamije.

Nikad niko nije izračunao koliko je sunčanih sati priroda uskratila ovome gradu, ali je izvjesno da se sunce docnije rađa i ranije zalazi nego u ma kojoj od bosanskih mnogobrojnih varoši i varošica. To ne poriču ni Travničani ali zato tvrde da sunce, dok sja, nigdje ne sja tako kao nad njihovim gradom.

U toj uskoj dolini kojom po dnu protiče Lašva a sa strane je šaraju vrela, jazovi i potoci, punoj vlage i promaje, gotovo nigdje nema prava puta ni ravna mjesta,koliko da čovjek nogu metne slobodno i bezbrižno. Sve je strmo i neujednačeno, izukrštano i isprepleteno, povezano ili isprekidano privatnim putevima, ogradama, čikmama, baštama i kapidžicima, grobljima ili bogomoljama. 

Tu, na vodi, tajanstvenoj, nestalnoj i moćnoj stihiji, rađaju se i umiru naraštaji Travničana. Tako se smjenjuju pokolenja i predaju jedno drugome ne samo utvrđene tjelesne i duševne osobine, nego i zemlju i vjeru, ne samo nasljedno osjećanje mjere i granice, ne samo znanje i razlikovanje svih staza, kapidžika i prolaza svoje zamršene varoši nego i urođenu sposobnost za poznavanje svijeta i ljudi uopšte. Sa svim tim dolaze travnička djeca na svijet, ali više od svega sa gordošću. Gordost, to im je druga priroda, živa sila koja ih kroz cio život prati i pokreće i udara im vidan znak po kome se razlikuju od ostalog svijeta."