Danas, kada ne možemo
govoriti o međuklasnom kretanju u izvornom smislu riječi, iako to ne znači i da
živimo u besklasnom društvu, snobizam se ogleda u nekoj vrsti plemenske podjele
ljudi u odnosu na muziku koju slušaju, politička uvjerenja koja dijele, nivo obrazovanja,
bogatstva, urbanosti itd.
Snob koristi sve oko
sebe kao svoje dodatke, svoje partnere, svoju djecu, svoje pse. Razmeće se
reprezentativnim poznanicima i rođacima kao i svojim porjeklom, ukoliko je i
ono reprezentativno. Ukoliko nije, zaboravlja ga, kao i svoju nereprezentativnu provinciju, palanku, varošicu, zaselak,
akcenat, srednje ime, prezime, ime, prvog komšiju...
Koliko duboko čovjek
može utonuti u snobizam, a da toga nije ni svjestan, govori odnos prema djeci.
Vidimo očigledne primjere skorojevića koji svoju djecu upisuju u najskuplje
privatne škole, šalju na kurseve jezika, baleta... A ako nema djece, onda mogu da posluže i psi. S pedigreom, naravno.
Postoje oni koji
misle da su bolji od drugih i postoje oni koji znaju da to jesu. Čuli ste da se
neka „tikva“ pokondirila, došla do novca, društvenog statusa preko noći i
umislila da je sada bolja od drugih. A zapravo nije. Vi znate da nije jer znate
da ona ne može biti bolja od vas, znate to jer znate da se neke stvari ne mogu
steći preko noći, stvari koje vi posjedujete i o kojima ta „tikva“ može samo da
sanja. Znate da je ona samo snob i zato
ste bolji od nje.
Današnje društvo
jeste materijalističko i transparentno u smislu u kom je svakom omogućeno da
pomoću društvenih mreža bar u krugu svojih prijatelja ima pet sekundi slave dok
predstavlja svoju novu frizuru, šalu, djevojku. Društvene mreže učinile su da
bez ikakvog obzira i srama namećemo svojim prijateljima informacije o tome gdje
ispijamo kafu, koji film gledamo, s kim smo otišli u šoping. Mogućnosti za
samopromociju i stvaranje bar iluzornog kulta sebe danas su dostupne svakome. A
to što se ljudi ne libe da sve svedu na materijalistička preimućstva jeste
rezultat improviziranog stava da je novac mjera svih vrijednosti.
Nije potrebno biti
akademski stručnjak za društvene fenomene pa uvidjeti da snobizam uvjek ide
ruku pod ruku s diskriminacijom. Magazini se bave pitanjima šta je „in“ a šta
„out“, kako se treba odijevati, koju muziku treba slušati, na koje
manifestacije treba otići. Nažalost, potrošački sistem podrazumijeva da se već
od malena od djece stvaraju konzumenti koji svoj identitet definišu prema stvarima
koje kupuju, ajfonu, marki rolera, cjenovniku škole stranih jezika, visini
članarine u teniskom klubu i drugo, a u slučaju da materijalizam nije dovoljan pronalaze nešto drugo. Duhovni,
intelektualni ili materijalni, snobizam je lakše uočiti nego ga držati dalje od
sebe.
Sve je postalo moguće
u našem demokratskom vijeku, pa i to da u
apsolutnom relativizmu vrijednosti neki ljudi, iz samo sebi poznatih razloga,
sve druge gledaju s visine. Međutim, postoji i realna opasnost da se u trenutku
kada se vrijednosti sagledavaju iz demokratske perspektive (dakle, svačiji ukus
i svačije mišljenje je jednako vrijedno), neko bude optužen za snobizam samo
zbog toga što je kič nazvao kičom, demagogiju demagogijom, patetiku patetikom?
Reći ljudima istinu u lice nije popularno. Tiranija većine podrazumijeva i
poneku nepopularnu etiketu kada pokušate da ostanete svoji i zaobiđete lakši
put, možda na tom putu i sami
dobijete poneku etiketu snoba, makar to i niste.
Dušan Stanojević