BLOG ZA TEBE

Semjuel Beket


Semjuel Beket (Samuel Beckett) Dablin 1906. - Pariz 1989. dramatičar i romanopisac irskog porijekla. Od 1938. godine živi u Parizu, a nakon rata počinje i pisati na francuskom. Družio se s Džejms Džojsom, kojem je bio i lični sekretar. 1969. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Jedan je od glavnih predstavnika teatra apsurda.

Zaokupljen problemom ljudske egzistencije i otuđenosti modernog života, Beket u svim svojim djelima daje krajnje pesimističnu viziju svijeta i prikazuje život kao igru viših sila u kojoj je čovjek sveden na fiziološko i duhovno vegetiranje, na besmisleno "trajanje" ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjem spasa. Da bi prikazao apsurdnost takva života i čovjekovu bespomoćnost, Beket napušta tradicionalnu romanesknu fabulu i uobičajeni dramski zaplet te ih zamjenjuje nizom scena koje se ponavljaju s malim varijantama, a likove svodi na groteskne i stravične marionete (kljasti, nijemi, slijepi, gluhi, itd.), koje se pomiču po nekom besmislenom ritmu unutar svog ograničenog životnog kruga (ulica, raskršće, soba) ili su čak i u tom kretanju onemogućene (smještene u kante za smeće ili zatrpane u pijesku). Izraz je prilagođen tim apsurdnim situacijama i sugerira ih besmislenim ponavljanjem više-manje istih dijelova ili dugim unutarnjim monolozima, u kojima je jezik oslobođen uobičajene gramatičke strukture. S druge strane, iako su Beketova djela - kako romani, tako i drame - u osnovi pesimistična, uvijek su prožeta blagim humorom i simpatijama prema likovima.


Čekajući  Godoa

Beket je najslavniji po drami Čekajući Godoa, koju je kritičar Vivian Mercier opisao riječima: "drama u kojoj se dvaput ništa ne događa". Dramatičar pomoću smiješnih i izgubljenih likova prikazuje temeljni besmisao i besciljnost života, što se lijepo poklopilo s tadašnjim usponom filozofske škole egzistencijalizma.

Vladimir i Estragon, dvojica glavnih likova, „čekaju“ nekakvog Godoa. Međutim, taj Godo se nikako ne pojavljuje. Tada se dešava da oni počinju da lupetaju i samo da lupetaju. Govore jedan drugom nepovezane rečenice i njihov razgovor pretvara se u apsurd. Njihovo čekanje prelazi u dosađivanje, a ipak i dalje uspijevaju da čavrljaju među sobom. Zapravo, o čemu je riječ?

Ova drama predstavlja apsurd, presipanje iz šupljeg u prazno, veliku prazninu i rupu u samim likovima. Međutim, drama je napisana izuzetno vješto tako da je ona, u suštini, sjajna. Vladimir i Estragon čekaju Godoa, ali ne znaju zašto. Oni u podsvijesti znaju da Godo treba da se pojavi i da ih spase. Ubijaju vrijeme nizom besmislenih razgovora i poteza. Oni čekaju da se pojavi Godo, koji će ih spasiti, izvući na sigurno. Oni se nadaju da će u njemu pronaći spasitelja koji će ih izvući iz besmisla koji vlada svuda oko njih. Tada drama dobiva savršen oblik i predstavlja izuzetno remek delo XX vijeka. Njih dvojica razgovaraju među sobom ali rečenice su nepovezane, besmislene i smiješne. Sve se odvija veoma čudno.

Beket je pisac koji je nagovijestio dolazak „besmisla u svijetu“. Danas sve više i više živimo u svijetu besmisla, bespomoćnosti i iznemoglosti. Uvijek nam treba neko da učini nešto za nas. Počinjemo da se ponašamo kao Vladimir i Estragon koji ne znaju da rade ništa drugo, osim da se dosađuju i Jedan drugom govore čudne stvari. Ako budemo nezainteresovani, završit ćemo kao likovi Beketove drame. Pametni ljudi bi rekli da takav život nema smisla. Međutim, Vladimir i Estragon to ne znaju pa zato uživaju u „harmoniji besmislenog života“.

--------------

Estragon i Vladimir, njihov rat je njihov mir.
Dosada, kao i do sada, je ono što nad njima vlada.
Kao magnet dvije suprotne strane, silom života povezane.
Kao bumerang se vraćaju sati, u novo sutra, jučer se vrati.

Nada - traćiš vrijeme zbog nje, jer mogućnost sve je dalja. 
Da se cilj krajnji osvoji ona postoji, za onog tko se boji.
Pa samo sjedi i uzaludno čeka, da će ga s obale povući rijeka.
Umjesto da sam u njoj zaplovi, spavanjem se ne ostvaruju snovi.

Ovdje se nalaze dvije rase, jedna da se spase a jedne da se otarase.
Da bi jedni mogli da se hrane, drugi trpe žive rane. 
Na svu sramotu i grehotu, tako je i u životu. 
Sirotinja skuplja s poda, ostatke hrane što jede gospoda.

Razlika nema niti promjena, isto je mjesto samo druga tema.
Estragon je svoj život proveo u blatu, puzeći s crvima umjesto u zlatu.
To je njegov jutarnji pogled na svijet, da je cio život bio u đubretu zauzet.
Napadom panike i bijesom obuzet, da u njegovoj pustinji ne postoji cvijet.

Mire se i svađaju grde i ugađaju, osjećanja njihova se umiru i rađaju. 
Htjeli su se ugledati na druge, njima poznate normalne ljude. 
Radili su vježbe da im prođe vrijeme, da se malo zabave i promjenu teme. 
Na sam početak su se vratili na kraju, da se mrze, vole, mire i svađaju.


MISLI

- Ne pitaj me ništa. Ne govori ništa. Ostani sa mnom.

- Da li mislimo ‘ljubav’ kada kažemo ‘ljubav’?

- Svi smo mi rođeni ludi; neki čak i ostanu takvi.

- Moje greške su moj život.

- Pronaći formu koja odgovara masama, e to je zadatak umjetnika.

- Najveći posao čovjeka sastoji se u tome da zna šta sve mora uraditi kako bi bio čovjek.

- Pjesnici su osjećanje, a filozofi razum čovječanstva.

- Mi smo na zemlji i nema lijeka za to.

- Čini mi se kako je svaka riječ nepotrebna mrlja na tišini ništavila.

- Lud je samo onaj čija se ludost ne poklapa sa ludošću većine.

- Ako me ti ne voliš - ja neću biti voljen; ali ako ja tebe ne volim - ja ne znam kako se voli.

- Svi mi imamo dovoljno snage da podnosimo tuđe nesreće.

- Ali, što je Bog radio prije stvaranja svijeta?

- Eto šta ti je čovjek: uvjek krivi svoje čizme za mane svojih stopala.

- Kada ste u govnima do guše, jedino što preostaje je pjesma.