Semjuel Beket

Semjuel Beket (Samuel Beckett) Dablin 1906. - Pariz 1989. dramatičar i romanopisac irskog porijekla. Od 1938. godine živi u Parizu, a nakon rata počinje i pisati na francuskom. Družio se s Džejms Džojsom, kojem je bio i lični sekretar. 1969. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Jedan je od glavnih predstavnika teatra apsurda.

Zaokupljen problemom ljudske egzistencije i otuđenosti modernog života, Beket u svim svojim djelima daje krajnje pesimističnu viziju svijeta i prikazuje život kao igru viših sila u kojoj je čovjek sveden na fiziološko i duhovno vegetiranje, na besmisleno "trajanje" ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjem spasa. Da bi prikazao apsurdnost takva života i čovjekovu bespomoćnost, Beket napušta tradicionalnu romanesknu fabulu i uobičajeni dramski zaplet te ih zamjenjuje nizom scena koje se ponavljaju s malim varijantama, a likove svodi na groteskne i stravične marionete (kljasti, nijemi, slijepi, gluhi, itd.), koje se pomiču po nekom besmislenom ritmu unutar svog ograničenog životnog kruga (ulica, raskršće, soba) ili su čak i u tom kretanju onemogućene (smještene u kante za smeće ili zatrpane u pijesku). Izraz je prilagođen tim apsurdnim situacijama i sugerira ih besmislenim ponavljanjem više-manje istih dijelova ili dugim unutarnjim monolozima, u kojima je jezik oslobođen uobičajene gramatičke strukture. S druge strane, iako su Beketova djela - kako romani, tako i drame - u osnovi pesimistična, uvijek su prožeta blagim humorom i simpatijama prema likovima.

Čekajući  Godoa

Beket je najslavniji po drami Čekajući Godoa, koju je kritičar Vivian Mercier opisao riječima: "drama u kojoj se dvaput ništa ne događa". Dramatičar pomoću smiješnih i izgubljenih likova prikazuje temeljni besmisao i besciljnost života, što se lijepo poklopilo s tadašnjim usponom filozofske škole egzistencijalizma.

Vladimir i Estragon, dvojica glavnih likova, „čekaju“ nekakvog Godoa. Međutim, taj Godo se nikako ne pojavljuje. Tada se dešava da oni počinju da lupetaju i samo da lupetaju. Govore jedan drugom nepovezane rečenice i njihov razgovor pretvara se u apsurd. Njihovo čekanje prelazi u dosađivanje, a ipak i dalje uspijevaju da čavrljaju među sobom. Zapravo, o čemu je riječ?

Ova drama predstavlja apsurd, presipanje iz šupljeg u prazno, veliku prazninu i rupu u samim likovima. Međutim, drama je napisana izuzetno vješto tako da je ona, u suštini, sjajna. Vladimir i Estragon čekaju Godoa, ali ne znaju zašto. Oni u podsvijesti znaju da Godo treba da se pojavi i da ih spase. Ubijaju vrijeme nizom besmislenih razgovora i poteza. Oni čekaju da se pojavi Godo, koji će ih spasiti, izvući na sigurno. Oni se nadaju da će u njemu pronaći spasitelja koji će ih izvući iz besmisla koji vlada svuda oko njih. Tada drama dobiva savršen oblik i predstavlja izuzetno remek delo XX vijeka. Njih dvojica razgovaraju među sobom ali rečenice su nepovezane, besmislene i smiješne. Sve se odvija veoma čudno.

Beket je pisac koji je nagovijestio dolazak „besmisla u svijetu“. Danas sve više i više živimo u svijetu besmisla, bespomoćnosti i iznemoglosti. Uvijek nam treba neko da učini nešto za nas. Počinjemo da se ponašamo kao Vladimir i Estragon koji ne znaju da rade ništa drugo, osim da se dosađuju i Jedan drugom govore čudne stvari. Ako budemo nezainteresovani, završit ćemo kao likovi Beketove drame. Pametni ljudi bi rekli da takav život nema smisla. Međutim, Vladimir i Estragon to ne znaju pa zato uživaju u „harmoniji besmislenog života“.

--------------

Estragon i Vladimir, njihov rat je njihov mir.

Dosada, kao i do sada, je ono što nad njima vlada.

Kao magnet dvije suprotne strane, silom života povezane.

Kao bumerang se vraćaju sati, u novo sutra, jučer se vrati.

Nada - traćiš vrijeme zbog nje, jer mogućnost sve je dalja. 

Da se cilj krajnji osvoji ona postoji, za onog tko se boji.

Pa samo sjedi i uzaludno čeka, da će ga s obale povući rijeka.

Umjesto da sam u njoj zaplovi, spavanjem se ne ostvaruju snovi.

Ovdje se nalaze dvije rase, jedna da se spase a jedne da se otarase.

Da bi jedni mogli da se hrane, drugi trpe žive rane. 

Na svu sramotu i grehotu, tako je i u životu. 

Sirotinja skuplja s poda, ostatke hrane što jede gospoda.

Razlika nema niti promjena, isto je mjesto samo druga tema.

Estragon je svoj život proveo u blatu, puzeći s crvima umjesto u zlatu.

To je njegov jutarnji pogled na svijet, da je cio život bio u đubretu zauzet.

Napadom panike i bijesom obuzet, da u njegovoj pustinji ne postoji cvijet.

Mire se i svađaju grde i ugađaju, osjećanja njihova se umiru i rađaju. 

Htjeli su se ugledati na druge, njima poznate normalne ljude. 

Radili su vježbe da im prođe vrijeme, da se malo zabave i promjenu teme. 

Na sam početak su se vratili na kraju, da se mrze, vole, mire i svađaju.

Ako ne možeš da hodaš džaba ti noge, džaba moć i novac ako drugi te vode.

Džaba duhovna vatra ako u njoj nema žar, želiš drugima a ne možeš ni sebi biti gospodar. 

Čak i da imaš zdravlje i čist pogled, džaba ako ne možeš ići u nedogled.

Pomoć dobiješ prije od stranca nego od prijatelja, s kim praznio čaše s pićem od hmelja. 

Mnogo neiskrenih osmjeha i praznih želja, gdje drugovi ste samo kad su tu veselja.

Ali što će biti, kada dođu crni dani, isti oni čija je ruka išla ka tvojoj stajat će po strani. 
Zato, nije ti drug onaj tko ti ispunjuje samoću, već onaj tko je tu za tebe i danju i noću.

MISLI

- Ne pitaj me ništa. Ne govori ništa. Ostani sa mnom.

- Da li mislimo ‘ljubav’ kada kažemo ‘ljubav’?

- Svi smo mi rođeni ludi; neki čak i ostanu takvi.

- Moje greške su moj život.

- Pronaći formu koja odgovara masama, e to je zadatak umjetnika.

- Najveći posao čovjeka sastoji se u tome da zna šta sve mora uraditi kako bi bio čovjek.

- Pjesnici su osjećanje, a filozofi razum čovječanstva.

- Mi smo na zemlji i nema lijeka za to.

- Čini mi se kako je svaka riječ nepotrebna mrlja na tišini ništavila.

- Lud je samo onaj čija se ludost ne poklapa sa ludošću većine.

- Ako me ti ne voliš - ja neću biti voljen; ali ako ja tebe ne volim - ja ne znam kako se voli.

- Svi mi imamo dovoljno snage da podnosimo tuđe nesreće.

- Ali, što je Bog radio prije stvaranja svijeta?

- Eto šta ti je čovjek: uvjek krivi svoje čizme za mane svojih stopala.

- Kada ste u govnima do guše, jedino što preostaje je pjesma.