Polarna svjetlost u Zemljinoj atmosferi nastaje kada brze (od 300 do 1200 km/s), električki nabijene čestice Sunčevog vjetra uđu u Zemljino magnetno polje pa se ubrzavajući prema Zemljinim magnetnim polovima sudaraju s česticama zraka, pobuđuju ih na emisiju svjetlosti. Ta pojava se najčešće događa na visinama između 90 i 150 kilometara od zemlje. Posebno je sjajna u doba velike Sunčeve aktivnosti.
Posmatrana iz područja bližih Zemljinim polovima, polarna je svjetlost uglavnom žutozelene, a iz podrućja daljih od Zemljinih polova crvene boje. Do razlike u boji dolazi zbog različitih gustoća zraka na različitim visinama u atmosferi. Na velikim visinama, gdje je atmosfera rijetka, sudari su među molekulama zraka rijetki i kisik nakon pobuđenja emitira crvenu svjetlost. U dubljim slojevima atmosfere događa se znatno više sudara među molekulama zraka, što dovodi do toga da kisik emitira zelenu svjetlost. Pobuđeni nitrogen neovisno o visini emitira plavu i ljubičastu svjetlost.
Na sjeveru se naziva aurora borealis (sjeverna zora), prema rimskoj božici svitanja Aurori i grčkom bogu sjevernih ili sjeveroistočnih vjetrova, Boreju. Na jugu se naziva aurora australis (južna zora).
Premda rijetko, polarna svjetlost se može vidjeti i sa srednjih geografskih širina, i to kao crvenkasti sjaj na sjevernom obzoru. Dalje prema sjeveru, polarna svjetlost često izgleda kao velika plamena zavjesa koja visi s neba i njiše se lijevo-desno, dok po njenim pokretnim naborima trepere naranđasti, zeleni i plavi plamenovi. Aurora može biti statična ili dinamična pojava. Kad je statična, zovemo ju tihim lukom. Dinamička aurora se, s druge strane, stalno kreće i mijenja. Zavjese se sastoje od mnogo paralelnih zraka orijentisanih u skladu sa Zemljinim magnetskim poljem.






