Njemački
filozof Karl Marks smatra da otuđeni rad prikazan u robi i novcu predstavlja
realnu samostalnu društvenu silu, koja vlada čovjekom i društvom u odnosima
zasnovanim na privatnoj svojini. Ovo otuđenje dovodi do toga da ljudski rad,
prikazan u nizu roba i novca, vlada društvom i društvenim odnosima.
"Otuđenje
se ispoljava tako što se sredstva za postojanje jednog čovjeka nalaze u
vlasništvu drugog čovjeka, odnosno što se predmet želje jednog čovjeka smatra
nedostižnim za njega, zbog toga što je taj predmet svojina drugog
čovjeka."
Iako
radnik stvara cjelokupno društveno bogatstvo, ono mu ostaje nedostupno. U
procesu stvaranja, posebno u ranom kapitalizmu, radnik je samo jedan jeftiniji
dio mašine, samo fizički učesnik. Njegova ličnost je prignječena, a duhovni
život sveden na nulu. U takvom radu on ne nalazi zadovoljstvo niti potvrdu
svojih sposobnosti.
Neki
proizvodi rada služe zadovoljenju osnovnih potreba, drugi za zadovoljavanje
viših ljudskih potreba nastalih tokom socijalne evolucije. Čovjek u zavisnosti
od situacije žudi za predmetima, bilo da služe golom održanju života ili
zadovoljenju potreba za luksuzom. Međutim, mnoštvo predmeta u koje je ugrađena
fizička i duhovna snaga proizvođača, potpuno su mu nedostupni, i on uzaludno
žudi za njima. Njegova žudnja čini da taj predmetni svijet priželjkivanih
stvari i novca, vlada njegovim osjećanjima, intelektualnim životom, ponašanjem,
i svim životnim aktivnostima.
Iako
čovjek tvrdi da ne cijeni novac, on se ipak na ulici ne osvrće za naučnicima,
nego za krupnim finansijskim magnatima i ljudima "od uspjeha". To
najbolje ilustruje funkcija novca kao idealnog prometnog sredstva, čije
posjedovanje i akumulacija bezuslovno donosi odgovarajući socijalni položaj i
uticaj.
Karl
Marks o tome piše: "Bog praktične potrebe i koristoljublja - to je novac“.
On uništava sve ljudske bogove i preobraća ih u robu. On je opšta, u samom sebi
konstituisana vrijednost svih stvari. On je stoga lišio ljudski svijet, kao i
prirodu njihove posebne vrijednosti. Novac je otuđena materija čovjekovog rada
i bića. On gospodari čovjekom, a čovjek mu se moli. On se poistovjećuje s
čovjekovom individualnošću i moći. Čovjek često misli da je snaga novca,
njegova snaga, da su svojstva novca ujedno i svojstva njegovog posjednika, da
ono što čovjek jest i što može nije određeno njegovom individualnošću već
novcem.
Ja
sam ružan, ali mogu kupiti najljepšu ženu. Dakle, ja nisam ružan, jer je
djelovanje ružnoće, njena odbojna snaga uništena pomoću novca. Ja sam prema
svojoj individualnosti hrom, ali mi novac pribavlja dvadeset i četiri
noge, stoga ja nisam hrom. Ja sam rđav, nepošten, nesavjestan, čovjek bez duha,
ali je moj novac cijenjen, dakle cijenjen sam i ja. Ja, koji pomoću novca mogu
kupiti sve za čim čezne ljudsko srce, ne posjedujem li ja sve ljudske moći! Ne
pretvara li, dakle, moj novac sve moje nemoći u njihovu suprotnost?
Svijet novca je u suprotnosti s humanim i prirodnim bićem čovjeka. Za njega se ne može kupiti intimni osjećaj sreće.
Karl
Marx