Tin Ujević

Augustin Tin Ujević (1891-1955), je rođen je Vrgorcu, u porodici učitelja. Školovao se u Imotskom, Makarskoj i Splitu gdje je 1909. godine maturirao u Klasičnoj gimnaziji, a te mu je godine objavljena i prva pjesma "Za novim vidicima". Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Beogradu i Parizu .

Učenik je Antuna Gustava Matoša, pisao je članke, kritike, polemike, eseje, feljtone i putopise. Kao pjesnik spaja klasično i moderno, harmoniju strofa sa slobodnom metaforikom. Važio je za veoma obrazovanog pisca, znalca stranih jezika i dobrog poznavaoca književnosti i umjetnosti. U njegovom obimnom književno-umjetničkom djelu (sedamnaest knjiga sabranih djela) naći će se mnoštvo zapisa iz filozofije, estetike i zapažanja o različitim fenomenima moderne literature.

Ujević se svojim prkosom, prezirom i protestom odvajao od svijeta svakodnevice, sticanja i imanja, i živio slobodnim životom boema, ali i usamljenika svoga doba. Boemija je bila njegov stil i filozofija života, vlastiti način da izrazi nezadovoljstvo društvenim uređenjem i protest protiv utvrđenog reda stvari. Za njega je postojao samo svijet knjige, duhovnosti, ljepote i poezije. Nije povlađivao, nije se nametao, nije ništa tražio, živio je sam i slobodan. Bez sigurne egzistencije, bez prijatelja i zaštitnika, bez slave i priznanja, vječiti siromah, stvarao je jedino bogatstvo koje je cijenio i do koga mu je bilo stalo - poeziju. Ona mu je bila jedini smisao i utočište, sve što je stekao i imao. To je poezija duboko razočaranog mladog čovjeka koji u životu ne vidi nikakve puteve, koga su zahvatili gorčina i beznađe.

U najznačajnije pjesničke knjige Tina Ujevića ubrajaju se: Lelek sebra (1920), Kolajna (1926), Auto na korzu (1932), Ojađeno zvono (1933), Žedan kamen na studencu (1954).

IGRAČKA VJETROVA

Pati bez suze, živi bez psovke,

i budi mirno nesretan.

Tašte su suze, a jadikovke

ublažiti neće gorki san.

Podaj se pijanom vjetru života,

pa nek te vije bilo kud,

pusti ko listak nek te mota

u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije

za let si, dušo, stvorena.

Za zemlju nije, za pokoj nije

cvijet što nema korijena.

UHAPŠEN U MAGLI

Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.

TAJANSTVA

Ko sam i što sam, što ću, koga volim, 

Što tražim, kuda idem, za čim lutam? 

Uzalud nebo za odgovor molim, 

Uplašen sobom svoje suze gutam.

Tajanstvo stvari i života zebe, 

Ne poznajem ništa, a najmanje sebe.

MISLI

- A slobodna ljubav? Ljubav nije slobodna, ona je ropstvo po definiciji.

- Biblioteke donose svjetlost našem duhu i oduzimaju jakost našim očima.

- Čovjek se može obmanjivati prošlošću kao i budućnošću.

- Kako da razumijem ovo: Ubiti se zbog jedne žene? A gdje su sve one ostale?

- Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star i biti mlad!

- Knjiga nije hrana, ali je poslastica.

- Ljudi su dorasli da se obračunaju sa drugim ljudima, ali ne s problemima.

- Niko nije nesretan bez svoje krivice.

- Pjesnikov je zadatak traženje. A sposobnost velikih pjesnika nalaženje.

- Prosjak s ulice nema obaveze da nas drugi put pozna i pozdravi.

- Srcu ne treba vjerovati. Srcu baš najmanje.

- Sudbina je genija daleko teža nego sudbina mediokriteta.

- Svako je ja jednako jednom on ili ti, a svako mi ima isto toliko težine kao vi ili oni.

- Trbuh je neumoljivi despot i zapovjednik.

- U carstvo duha neće nikad dospjeti oni koji tvrde da su već sve istine poznate.

- Umjetnost nikada ne prima svijet kakvim ga je našla, niti ga ostavlja takvim.