-
Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako
mogu izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija,
zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen,
jer pribavlja moć. Čovjeka na vlasti potiču kukavice, bodre laskavci,
podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve
ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja
pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i
pametni ubrzo izgube razboritost, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah
stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz
Boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i
prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to
nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to
ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni
leptiri na plamen svijeće.
-
Ulizice to su za mene najgoru ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji.
Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez
ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi,
kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih
bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska
vrijednost.
-
Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud
je kriti. Grješne misli su kao vjetar, tko će ih zaustaviti? I ne mislim da je
to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju?
Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako
sam mislio. Sad o tome mislim drukčije. Svijet mi je odjednom postao tajna, i
ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo
se, ne razumijemo se više.
-
Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne
boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne
postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog
života.
-
Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje
sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvaća sve uvjete, čak i
nepovoljne i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na
napuštanje, na gubitak uloženog, netko drugi će zaposjesti njegov osvojeni
prostor i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je
čovjek mlad sve dok se ne boji započinjati. Ostajući, čovjek trpi ili napada.
Odlazeći, čuva slobodu, spreman je promijeniti mjesto i nametne uvjete.
-
Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i
podsjećanja na ono što je moglo biti jer što nije bilo, nije ni moglo biti, a
uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo.
-
Ne osvajamo zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu već sliku u svome
oku, ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj njegove površine. Ništa
nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju.
-
Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva.
Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno
životu zbog sprečavanja grijeha nego zbog grijeha. Onda da živimo u grijehu?
Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjerje i duhovne bogalje.
-
Ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi naprijed, u stalnost, u mir i
dostojanstvo, svi se krećemo u krugu, uvijek istim putem, koji vara, a samo se
smjenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani.
-
Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo
umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da
preživjelima piju krv.
-
Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao,
kao konac, i zabraniti sebi razmičljanje o posljedicama, ne želeći da zna za
njih? Eto, izgleda da može. Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas
spasao od mučenja zbog odgovornosti.
-
Četrdeset mi je godina ružno doba: čovjek je još mlad kako bi imao želja, a već
star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala
od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je
mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se
ničega ne boji, pa ni sebe.
-Smrt
je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema,
ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju,
priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa,
ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što
traje samo čas ili dan, zašto se borimo kako bi ga produžili dan ili sat.
Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja.
- Čudan svijet, ogovara te a
voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz
mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada.
- Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni,
otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja
njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.
-
Opet sam sam. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje.
Sam. Učinit ću sve što mogu, ne uzdajući se u podršku koje nema, i onda je moje
sve što postignem, i zlo i dobro.
- Nikad ne žalite što ste upoznali neku osobu u
svom životu. Jer dobre ti osobe daruju sreću, loše ti daju iskustvo, a zle ti
daju lekciju. U svakom slučaju, dobijaš nešto i ne možeš nikako biti gubitnik,
jer u životu, koliko si naučio, toliko si pobjedio.
- Jesen i oktobar, to nekakvo sjetno doba, to vrijeme kad vjetar čupa uspomene, trga dušu i vraća te tamo odakle misliš da si zauvijek pobjegao. A nisi i ne možeš.
- Rekao sam Hasanu da su ljudi, kao što je on, prava blagodat, poklon koji nam sam Bog šalje, i zaista mislim tako. On nekim nepoznatim čulom osjeti kome je pomoć potrebna i pruža je kao lijek. Čarobnjak, jer je čovjek. I nikad ne napušta onoga kome je pomogao, vjerniji nego brat. Najljepše je što njegovu ljubav ne treba ni zaslužiti. Da je trebalo da je zaslužim, ne bih je ni imao, ili bih je davno izgubio. On je čuva sam, on je poklanja, ne tražeći drugi razlog osim potrebe koju sam osjeća, ni druge naknade osim svog zadovoljstva, i tuđe sreće. Prihvatio sam nauk koji mi je dao, da „Čovjek dobija kad daje". (Derviš i smrt)