Rihard Vagner

Rihard Vagner (Wilhelm Richard Wagner) je jedan od najvažnijih kompozitora kasne romantike i genijalni tvorac muzičkih drama i opera (Lohengrin, Rajnsko zlato, Valkir, Sumrak bogova) koje su postale putokazima razvoja scenske umjetnosti za budućnost. 

Rođen je u Lajpzigu, 1813. godine, kao deveto dijete svojih roditelja. Djetinjstvo i mladost proveo je uglavnom u Leipzigu i Dresdenu. Još kao dječak Vagner je iskazivao veliko zanimanje za poeziju i komponovanje. Muzičar Christian Gottlieb Müller je prvi podučavao mladog Vagnera muzičkoj teoriji i harmoniji. Vagner je nakon toga 1831. upisao Muzički fakultet Univerziteta u Leipcigu, gdje jmu je komponiranje predavao Theodor Weinling. Beethovenova opera „Fidelio“ inspirisala ga je na komponovanje prve vlastite simfonije. Imao je  tek 17 godina, kad je u leipciškom pozorištu Comödienhaus javno izvedeno jedno njegovo djelo.  

Od 1833. do 1839. Vagner je radio u mnogim opernim kućama kao kapelmajstor, dirigent i na drugim dužnostima. Kao i mnogi drugi umjetnici tog vremena, od svojih prihoda jedva da je mogao živjeti pa je uzimao zajmove od bogatih građana. Visoko zadužen Vagner 1839. godine bježi u Pariz. Proboj mu 1842. godine donosi praizvedba opere „Rienzi" u dresdenskom Kraljevskom teatru. On prihvata poziv da bude drugi kapelmajstor u Dresdenu. U razdoblju nakon toga nastala su poznata djela „Tannhäusera“ i „Lohengrina“.

Kao uvjereni demokrat Vagner je pružao podršku građanskoj revoluciji što ga je stajalo njegova mjesta kapelmajstora. Uz pomoć Franza Liszta bježi u egzil u Zürich, u kojem nakon početnih poteškoća nastavlja nizati uspjehe. U  Zürichu je između ostalog napisao i jedno od svojih najvažnijih teorijskih djela „Umjetničko djelo budućnosti“.

Nakon što je dobio obavijest o svojoj amnestiji, te poziv bavarskog kralja Ludwiga II da se vrati u München, započinje razdoblje neopterećenog stvaranja bez finansijskih briga jer je mladi kralj platio sve Vagnerove dugove. Godine 1872. polože kamen temeljac za pozorište  Festspielhaus koje sam projektuje, a finansira Ludwig II. Svečano otvorenje uslijedilo je 1876. s praizvedbom „Prstena Nibelunga“.

Do 1882, Vagner je već bio veoma bolestan. Patio je od teških napada angine, pa je sa porodicom otišao u Veneciju kako bi povratio zdravlje. Tu je i umro 1883. godine od srčanog udara. Imao je skoro sedamdeset godina.