Na Drini ćuprija

Na Drini ćuprija, je most koji se nalazi u Višegradu. On je zadužbina velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića (tur. Sokollu Mehmet Paşa, 1505,1506-1579). On je jedan od velikih osmanskih vojskovođa porijeklom iz Bosne. Zahvaljujući svojoj sposobnosti postaje oficir osmanske vojske, a na vrhuncu svoje moći postaje veliki vezir osmanskog carstva. S tog položaja naređuje da se u Višegradu na Drini sagradi most kome ravna nema. Most je izgrađen u periodu od 1571. do 1577. godine, a gradio ga je tada najčuveniji turski arhitekta Kodža Mimar Sinan. Izgrađen je u istočnjačkom stilu i predstavlja remek dijelo tadašnjeg graditeljstva.

Most ima 11 lukova sa blagim usponom prema sredini i silaznom rampom na lijevoj obali. Iznad lukova čitavom dužinom mosta proteže se profilisani vijenac iznad koga je ograda mosta. Ukupna dužina mosta iznosi 179,5 m, visina nad normalnim vodostajem rijeke 15,40 m, a širina  6,30 m. Most je građen od kamena, sedre, odnosno bigra, koji je dovožen iz Višegradske Banje. Na sredini mosta se nalazi terasa na kojoj se nekada nalazila kućica sa drvenom kapijom i mostovskom stražom, pa je zbog toga ovaj dio mosta nazvan kapija. Idući iz čaršije sa desne strane mosta se nalazi terasa koja se zove Sofa. Sofa je uzdignuta sa dvije stepenice i predviđena je za odmor prolaznika. Nasuprot Sofe na lijevoj strani mosta se uzdiže stub na kome su ugrađene dvije ploče od bijelom mramora sa uklesanim stihovima pjesnika Nihadija, koji govore o graditelju i godini izgradnje.

Stariji natpis na gornjoj ploči napisan je na jali naskh pismu:

“Za vladavine vladara svijeta Murad-hana, sina Selimova,

dobrotvor, gospodin Mehmed-paša,

koji je trojici vladara s odanošću bio veliki vezir,

napravi najveću zadužbinu, nek mu je Bog primi.

U iskrenoj namjeri sagradi svojim poduzetnim duhom

veliki most na rijeci Drini.

Građevina mu ispade tako lijepa, da onome ko je vidi,

čini mu se kao da na vodi stoji zrno bisera,

a nebeski svod da mu je školjka.

Bože, daj, da zgrada njegove sreće i života bude čvrsta.

Ispuni mu, Bože sve želje na ovom i onom svijetu.“

Nihadi mu reče kronostih, neka ga blagosilja, ko ga vidi:

„Mehmed-paša sagradi ovaj most preko vode.“

985. (1571.)

Mlađi natpis na donjoj tabli napisan je na arapskom pismu:

„Gospodin Mehmed-paša, Asaf svoga vremena,

čijom uzvišenom osobom svijet postiže slavu,

potrošio je svoj imetak u zadužbine radi božjeg zadovoljstva.

Niko neće reći za imetak, koji se troši u zadužbine, da je rasipanje.

Za života je utrošio zlato i srebro u zadužbine,

bio je svjestan, da su svakome njegova djela najbolje potomstvo.

U Bosni na rijeci Drini sagradi veliki most,

i od svodova na toj rijeci napravi red.

Na takvoj dubokoj i snažnoj rijeci,

preci ne mogaše ništa sagraditi.

Božjom pomoću osnivač, gospodin Mehmed-paša učinio je,

da se njegovo ime spominje s poštovanjem i blagonaklonošću.

Podigao je most, kojem na svijetu nema ravna.

Nemoj reći da je propao imetak, koji se troši u ovkavo dobro djelo.

Nadam se u svevišnjeg boga, da će njegovom osnivaču dani sretno prolaziti,i da u životu nikad neće tugu osjetiti“.

Nihadi, videći dovršetak, reče mu kronogram:

„Neka Alah blagoslovi divni, veliki i najljepši most“

979. (1571-1577.)

Između ostalih, BiH književnik, nobelovac i velikan Ivo Andrić bio je posebno inspiriran i očaran ljepotom i gracioznošću ovih kamenih lukova, zbog čega su bili česta tema u njegovim djelima.

„Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, opštiji od hramova“, rekao je naš nobelovac, koji je upravo za roman o Višegradskom mostu „Na Drini ćuprija“ dobio nagradu Nobelovog komiteta Švedske akademije, 10. decembra 1961. godine, koju mu je u Štokholmu uručio švedski kralj Gustav VI uz zvuke jedne od najljepših bh. sevdalinki „Kad ja pođoh na Bembašu“.

U svom vijekovnom postojanju most je pretrpio mnogo nevolja, oštećenja, poplava, popravki , ali je ostao skoro neoštećen do danas.Most je jedan od najznačajnijih nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, a u julu 2007. godine upisan je u UNESCO listu svjetske kulturne baštine.