Pojam mode je vrlo širok. On se može sagledati iz sociološkog, psihološkog, estetskog, ekonomskog, marketinškog, političkog i dizajnerskog ugla. Svaka od tih tački gledišta otkriva ponešto o modi, ali definisanje ovog pojma neprekidno izmiče. Moda je živ pojam koji se mijenja i prilagođava vremenu u kom je, a istovremeno diktira i oblikuje dato vrijeme.
Porijeklo mode
Smatra se da je riječ moda prvi put upotrebljena u starom Rimu. Naime, Rimljani su svim narodima kojima su vladali nametnuli svoj način oblačenja ili nošenja frizure i nakita; time su stvorili mjeru po kojoj čovjek treba da izgleda u velikom Rimskom carstvu. Reč modus, od koje današnji pojam mode vodi porijeklo, može se prevesti upravo kao mjera, način ili ritam.
Odijevanje postoji koliko postoji i sam čovjek. Prva i osnovna funkcija odijevanja bi bila zaštita tijela od spoljašnjih utjecaja, pre svega vremenskih prilika, ali i od utjecaja koji s vremenskim prilikama nisu povezani (primer: nošenje odjela za radijaciju). Iz kršćanske perspektive odijevanje je prvi čovjekov akt nakon što je pojeo jabuku s drveta znanja dobra i zla. Stid je, dakle, prema kršćanstvu uzrok nastanka odjeće.
S druge strane, moda nastaje znatno kasnije; iako podrazumijeva odijevanje, ona se na njega ne svodi, već ga premašuje. Bilo je potrebno da se ljudska svijest razvije do nivoa gdje odjećom ne želi samo da sebe pokrije ili zaštiti, već da odjećom govori o svom identitetu.
Paradoks mode: između mase i ličnog identiteta
Spoljašnji izgled je ono što se najprije primijeti na osobi. Zato ljudi svoj način odijevanja koriste da bi rekli nešto o sebi bez i jedne riječi. Tako je bilo u starom Egiptu, gdje su se robovi na prvi pogled oblačenjem i perikama razlikovali od faraona.
Tako je i u suvremenom društvu, gdje se raznolikost u odijevanju ne vidi samo u klasnim podjelama nego i u različitim stilovima oblačenja. Odijevanje je nesumnjivo jedan vid neverbalne komunikacije.
Međutim, iako se modom može izraziti lični identitet, da bi se neki čovjek smatrao modernim on se mora prilagoditi kriterijima onog modernog i nositi ono što je opšte prihvatljivo za određeno doba. To bi značilo da mogućnosti u oblačenju po modi nisu bezgranične, one su društveno determinirane. Čovjek uvijek mora poštovati neku mjeru da bi bio moderan.
Moda, dakle, čovjeku omogućava da sebe istakne iz mase upravo stapanjem s masom.
Moda u kapitalizmu
Počev od renesanse moć crkve je počela postepeno da slabi. Tijelo se više ne smatra grešnim, već se slavi, ono dobiva pozitivnu konotaciju. Čovjekova promjena odnosa prema vlastitoj tjelesnosti je prvi korak u razvoju mode, koja će svoj nagli procvat doživjeti s industrijskom revolucijom.
Kapitalizam kao ekonomski sistem pruža bitnu potporu modi upravo zbog slobodnog tržišta i potrošačkog društva. Takvu potporu moda ne bi mogla dobiti od socijalizma, jer se on zalaže za socijalnu jednakost i pokušava da izbriše klasnu podjelu. Time je raznolikost i kreativnost mode prilično sputana i ograničena okvirima koji odgovaraju socijalističkom režimu.
Kapital ili stvaranje što većeg profita predstavlja osnovni cilj kapitalizma. Novac u kapitalizmu nije jednako raspoređen među ljudima: neki ga imaju više nego drugi, što otvara prostor za klasnu neravnopravnost, gdje se kao vodeća klasa izdvaja buržoazija.
Buržoazija uvijek teži da odijevanjem, frizurom, kićenjem, pokretima ili ponašanjem pokaže svoj status u društvu. Srednja klasa je uvijek željela da se približi buržoaziji, pa je buržoazija smišljala stalno nove načine kako bi opet sebe uzdigla time što bi diktirala što je moderno. Zanimljivost je da je Francuska država išla tako daleko u davanju značaja modi da je u njoj donijet čak i prvi zakon o modi.
Haute couture i prêt-à-porter
Želja buržoazije za isticanjem je rezultirala velikim brojem krojača koji su iznova predstavljali nove ideje svojim mušterijama, da bi se u XVII vijeku u Francuskoj pojavili prvi modni katalozi. Ovu modu mogla je na sebi nositi samo vlastela i takva moda se nazivala visokom modom, ili haute couture.
Odlike visoke mode, kako u XVII vijeku tako i danas su spora proizvodnja, ali i kvalitetna izrada i perfektna vještina krojača iliti modnog dizajnera, koja je modni predmet dovodila do savršenstva. Visoka moda predstavlja izuzetan spoj novih, krajnje umjetničkih ideja u oblačenju i najkvalitetnije proizvodnje. Sve to visokoj modi daje za pravo da diktira modna pravila.
Razvojem industrije visoka moda je počela da gubi bitku s masovnom proizvodnjom. Akcenat je pao na modu kojoj ne treba toliko vremena za izradu odjeće, koja je jeftinija i koja predstavlja prerađenu kopiju visoke mode. To je, takozvana, prêt-à-porter moda, što u bukvalnom prijevodu znači „spremno za nošenje”, a koju nazivamo i uličnom modom.
Prêt-à-porter je oblik mode s kojom se danas čovjek najviše susreće. Visoka moda se uzdigla u područje umetnosti, mesto koje je nekada ona imala zauzela je ulična moda, koja je dijete masovne proizvodnje.
Promjene u modi
Modne revije i modni časopisi su
najefektnije sredstvo modnih kuća da pokažu javnosti svoje proizvode. Revije se
održavaju za sezone proljeće/ljeto i jesen/zima; kreacije se mijenjaju svake
godine. Oskar Vajld je smatrao da je moda izraz tolike umjetničke ružnoće da se
mora mijenjati na šest mjeseci.
Što zapravo tjera modu da se
konstantno mijenja? Odgovor bi bio svrha kapitalizma – profit; kad se moda ne
bi mijenjala, čovjeku bi bilo dovoljno samo nekoliko odjela za cio život.
Naravno, odgovor se ne svodi samo na stvaranje profita, već i na psihu čovjeka
koja je promjenljiva i koja hoće sebe da izrazi kroz odjeću.
Česte promjene u modi čine da
razni stilovi brzo zastarijevaju, ali to ne znači da oni nestaju. Stil se može
zadržati mnogo duže od mode i zato za nekog tko ima stila smatramo da ima
karakter, ličnost. Tako možemo imati osobe koje idu iza mode (drže se nekog
određenog stila), osobe koje idu u korak s modom, kao i one osobe (naravno,
najrjeđi slučaj) koje se oblače ispred mode, tj. ispred svog vremena.
Moda ima veliki značaj za čovjeka
jer nam pomaže da shvatimo prirodu vremena u kome smo trenutno, ona nam
omogućava da shvatimo i izrazimo same sebe. Ona i napreduje i nazaduje, zajedno
sa čovječanstvom, tako da ona predstavlja svojevrsno ogledalo historije i
sadašnjosti, pa čak i budućnosti ljudskog roda.
Jovana Petković