Ljudi robuju životu, i zbog toga robovanja dani su im
prepuni poniženja i stradanja, a noći su im sve u krvi i suzama.
Evo, minu sedam hiljada godina od moga prvoga rođenja
i do sada ne vidjeh ništa osim potčinjenih,
pozatvaranih i okovanih robova.
Obiđoh Zemlju od istoka do zapada, spoznah i tamu
i svjetlost života, gledah procesije naroda kako iz pećine
hrle u palače, ali do sada ne vidjeh ništa drugo do vratove
povijene pod bremenom, ruke u lance vezane i koljena
savinuta pred idolima.
Pratio sam čovjeka od Babilona do Pariza, od Ninive
do New Yorka i vidjeh samo tragove njegovih okova na
pijesku uz otiske stopala, čuh samo kako doline i šume
odjekuju vapajima generacija i stoljeća.
Ulazio sam u dvorove, u hramove i bogomolje, stajao
uz prijestolja, žrtvenike i govornice, ali vidjeh samo
kako trudbenik robuje trgovcu, trgovac robuje vojniku,
vojnik robuje guverneru, guverner robuje kralju, kralj
robuje vjerskom poglavaru, vjerski poglavar robuje
idolu, a idol je samo zemlja od koje su ga sotone sazdale
te ga postavile na brdo lubanja. Ulazio sam u kuće
moćnih bogataša, u straćare nemoćnih jadnika, u sobe
ukrašene slonovom kosti i komadima zlata, u skloništa
ogrezla u očaj i zadah smrti, i vidjeh djecu kako se uz
mlijeko zadajaju robovanjem, vidjeh mladiće kako uz
alfabet usvajaju pokornost, djevojke kako se odijevaju u
poslušnost i potčinjenost, i žene kako liježu na postelje
pokornosti i podatnosti.
Pratio sam generacije od obala Gangesa pa do
Eufrata, do ušća Nila i Sinaja, do atenskih trgova i
rimskih crkava, do uličica Konstantinopola i londonskih
građevina, i vidjeh samo robovanje što posvuda žrtvenike
ostavlja iako ga božanstvom nazivaju, vino i miomirise
mu pred noge izlijevaju i kraljem ga nazivaju,
tamjan pale pred njegovim bistama i prorokom ga
nazivaju, ničice pred njim padaju i zakonom ga nazivaju,
zbog njega međusobno ratuju i rodoljubljem ga
nazivaju, njegovoj se volji predaju i Božjom sjenom na
Zemlji ga nazivaju, po njegovoj želji domove i zdanja
pale u bratstvom i jednakošću ga nazivaju, radi njega se
pregalaštvu predaju i bogatstvom i trgovinom ga
nazivaju. Sve su to brojna imena za jednu istinu i sve je
to mnoštvo ispoljavanja jedne suštine. Ta je trajna,
vječna bolest sa svakojakim simptomima i raznovrsnim
ranama; nasljenuju ih sinovi od očeva kao što dah života
nasljenuju; njeno sjemenje se stoljećima u tlo vremena
zasijava, kao što jedno godišnje doba daje ono što se u
drugo doba zasije.
Najčudnija i najbezočnija vrsta robovanja na koju
naiđoh jest ona što sadašnjicu ljudsku neraskidivo veže
za prošlost predaka; što im duše tjera na klanjanje
tradicijama djedova; što im u mladićka tijela uvodi
drevne duše, kao u svježe grobove kosti stare.
Vidjeh nemušto robovanje - trajno vezivanje muškarca
za ženu koju potcjenjuje; tjelesnu vezanost žene
za postelju supruga koga mrzi te im ni jednome nije
stalo do života.
Vidjeh nijemo robovanje - kada su pojedinci
prinuđeni slijediti svoju sredinu, krasiti se njenim bojama,
njenim se ruhom odijevati, te se oglašavaju poput
odjeka i tijela su im nalik sjenama.
Vidjeh nakazno robovanje - šije moćnika upregnute u
jaram obmanjivača, odlučnost jakih ljudi u službi
pohotnika što žude za slavom i znamenitošću te se
ponašaju poput marioneta što se prstima pokreću, zaustavljaju
i razbijaju.
Vidjeh prastaro robovanje - kako duše dječje padaju
sa prostranih nebesa u nesretne domove gdje nužda i
maloumnost druguju, gdje poniženje i očaj idu ruku pod
ruku te djeca stasavaju nesretna, žive kao prijestupnici i
umiru poročni.
Vidjeh odvratno robovanje -- prodavanje predmeta u
bescijenje i naopako imenovanje stvari: obmanjivanje se
naziva oštroumnošću, brbljanje umnošću, slabost
blagošću, bojažljivost gordošću.
Vidjeh surovo robovanje - kada se nejaki strahom
tjeraju da govore, pa kazuju ono što ne osjećaju,
predstavljaju se suprotno svome biću te se nesreća s
njima poigrava kao s krpama.
Vidjeh ogavno robovanje - kada jedan narod živi po
zakonima drugoga naroda.
Vidjeh nakazno robovanje - kada kraljevski sinovi
krunišu kraljeve.
Vidjeh crno robovanje - kada prijestupnici svaljuju
sram na nedužne.
Vidjeh robovanje samom robovanju, a to je inercija.
Kada sam se umorio prateći generacije i kada mi je
dojadilo da gledam prohod naroda, sjedoh osamljen u
dolini silueta, tamo gdje se skrivaju sjene minulih
vremena i gdje počivaju duhovi budućih stoljeća. Tamo
vidjeh slabunjavu siluetu kako osamljena ide zureći u
sunce te je zapitah:
- Tko si i kako ti je ime?
- Sloboda je moje ime.
- Gdje su ti potomci?
- Jedan je umro razapet, drugi je umro u ludilu, a
treći se još ni rodio nije.
Potom mi se izgubi iz vida, u magli.