Hajnrih Hajne (Christian Johann Heinrich Heine) je bio veliki njemački pjesnik u periodu prelaza romantizma ka realizmu. Rođen je 13. decembra 1797. godine u Dizeldorfu, u bogatoj porodici jevrejskog bankara i trgovca. Pokušao je da se posveti običnoj građanskoj karijeri, ali ne uspjeva. U Dizeldorfu je u to vrijeme bio snažan uticaj francuza, pa je to u pjesniku probudilo izrazitu antipatiju prema Pruskoj. Godine 1817. piše prve ljubavne pjesme, koje su objavljene u jednom njemačkom časopisu. U Bonu započinje studije prava, filozofije i književnosti, a 1821. godine se prebacuje na Univerzitet u Berlinu, gdje ima priliku da sluša Hegela i mnoge druge ugledne profesore.
Zbog krize u svojoj zemlji, Hajne odlučuje da se preseli u mnogo slobodniju Francusku. Tamo je počeo da posjećuje njemačke emigrante (Humbolt, Vagner), kao i mnoge francuske intelektualce (Balzak, Viktor Igo). Godine 1835. objavljuje važnu studiju o historiji filozofije i religije u Njemačkoj, koja iste te godine biva zabranjena.
Zbog krize u svojoj zemlji, Hajne odlučuje da se preseli u mnogo slobodniju Francusku. Tamo je počeo da posjećuje njemačke emigrante (Humbolt, Vagner), kao i mnoge francuske intelektualce (Balzak, Viktor Igo). Godine 1835. objavljuje važnu studiju o historiji filozofije i religije u Njemačkoj, koja iste te godine biva zabranjena.
U tim godinama, u kojima je boravio u Francuskoj, sarađivao je s različitim njemačkim časopisima, a istovremeno je pisao na francuskom o situaciji u Njemačkoj. Hajne je objavio i mnoge satirične spise, kao i dvije satirične pjesme Ata Trol (1843) i Njemačka-jedna zimska priča (1844).
Njemačka-jedna zimska priča, postaje jedna od najvažnijih knjiga u njemačkoj književnosti. Ima politički karakter i u njoj Hajne otvoreno priznaje uticaj Karla Marksa, s kojim je bio u prijateljskim odnosima.
Zbirku poezije Romansero objavljuje 1851, gdje s dubokom filozofskom i etičkom ozbiljnošću opisuje patnje koje je podnosio zbog bolesti (atrofija mišića) i zbog koje je ležao u krevetu osam dugih godina.
Djelo Razni spisi iz 1854, sadrži rasprave o jevrejskoj i kršćanskoj vjeri, liberalizmu i komunizmu. Ovo djelo označava kraj njegove političke i književne aktivnosti. Umire u Parizu 17. februara 1856.
MISLI
- Gdje se knjige spaljuju, spaljivat će se i ljudi.
- Ko nezgrapnom rukom posegne za ružom, neka se ne žali što ga bode trnje.
- Muzika svadbene povorke uvijek me podsjeća na muziku vojnika koji ide u rat.
- Pariz je zapravo Francuska, Francuska je samo periferija Pariza.
- Samo nam srodna bol izmami suzu, i svako zapravo i plače zbog sebe.
- Sućut je posljednja posveta ljubavi, možda i ljubav sama.
-U mladosti je ljubav burnija, ali ne tako jaka, tako svemoćna kao kasnije.
- Zločinci nose često u srcu više čovječnosti nego oni hladni, besprijekorni građani vrline, u čijim se bijednim srcima ugasila snaga zla, ali i snaga dobra.
- Moramo oprostiti svojim neprijateljima, ali ne prije nego što budu obješeni.
- Pametan čovjek primjećuje sve. Glupi ima za sve poneku primjedbu.
- Ljepota svijeta uvijek je adekvatna duhu koji ga posmatra. Dobar čovjek nalazi ovdje svoj raj, dok zao već ovdje uživa svoj pakao.
- Ne dopustite mi da postanem staro gunđalo koje iz zavisti sikće na mlađe duhove, ili plačljivi kukavac koji neprestano roni suze nad dobrim starim vremenima.