Miljenko
Jergović (Sarajevo, 28. maja 1966), novinar i književnik,
romanopisac, scenarista, esejista, pisac priča, dramskih tekstova, pjesama i
novinskih članaka.Njegova prva, najpoznatija i jedna od uspješnijih zbirki
pripovijetki o haotičnoj svakodnevici života u zaračenoj Bosni i
Hercegovini Sarajevski Marlboro, objavljena 1994. godine,
osigurava mu međunarodno priznanje. Jergovićeva
djela, prevedena su na mnoge svjetske jezike.
STARA KUĆA
Prije dvadeset i nešto godina Abdulah Sidran je u svojim
pjesmama, novinskim intervjuima i člancima gotovo opsesivno ponavljao metaforu
kuće koja se ruši. Katkad je kroz nju govorio o ocu, ali češće je to bio
osjećaj nekakvoga univerzalnog bezdomništva ili, bolje rečeno, ruševnosti i
oronulosti kapija s kojih smo zakoračili u svijet.
U ono vrijeme Sidranova je metafora djelovala skoro egzotično. Na južnim izlazima iz Sarajeva nicale su goleme stambene lamele, naselja solidarnosti i betonske košnice s nekoliko hiljada čvrstih i stabilnih domova. Uz novu cestu prema Zenici, koju smo neko vrijeme nazivali i autoputem, gradile su se nove obiteljske kuće, na okolnim je brdima rasla cijela jedna domovina na dvije i na četiri vode, izgrađena na kredit, ili krvavo zarađena na gradilištima iračkih hidrocentrala, u oazama libijske pustinje, na njemačkih bauštelima...
Bilo je to vrijeme kada je cijela Bosna izgledala kao kuća koja se gradi. Zato su Sidranovi stihovi i riječi izgovorene u intervjuima te razrađene u filmskim scenarijima, djelovali poput izraza pretjerane pjesničke slobode, bujne mašte, urođenog pesimizma i stvaralačkog zanosa. Zbog svega toga, mislio je narod, Sidran i jest tako svjetski uspješan. Jer zamisli ti čovjeka koji je usred sve te izgradnje vidio baš kuću koja se ruši! Za tako je nešto baš trebalo imati i oko i fantaziju.
Ali, eto, došlo je vrijeme kada cijela Bosna staje u tu Sidranovu metaforu. To se, možda, i nije toliko primjećivalo dok je trajao rat, jer je u ratu svaka stvar činila jedno s vlastitim iščeznućem. Starost i trošnost nisu tad bile osnovni znakovi smrti. Zajedno s mladim ljudima nestajale su i nove kuće. Starost je u ratu metafora preživljavanja.
No, kada je rat jednom došao kraju, pa kad su još prošli i mjeseci radovanja miru, ljudi su počeli primjećivati koliko je sve oko njih postalo trošno i ruševno. A neki od njih tek tada su shvatili koliko su daleko od mjesta koje bi mogli nazvati domom. Dok misle o njemu, dok ga se sjećaju, taj se dom zapravo ruši. Posjećuju ga jednom u pet godina, kada im gazda Amerikanac ili Kanađanin da deset dana godišnjega odmora, ili kada skupe za avionsku kartu, pa stoje pred njim, pred svojim domom, i čini im se da su pred spomen kućom nekog svoga dalekog pretka.
Mjesto im je poznato, znaju svaki crijep na krovu i svako ulegnuće na fasadi, ali im je istovremeno strano i nepoznato, bolno i zastrašujuće kao misao o vlastitoj smrti. I onda kažu da će jednom to popraviti, dozidati, promijeniti crijep, opkopati temelje i zaliti ih betonom. Jednom kada budu imali vremena, kada im gazda da još deset dana godišnjega odmora.
Čovjeku je u prirodi da bježi od kuće koja se ruši, od doma koji više nije njegov. Ali rijetki imaju snage da pobjegnu zauvijek. Na albumu Prvi poljubac, jednom od kultnih djela poslijeratne narodnjačke scene, Halid Bešlić otpjevao je pjesmu Stara kuća, neku vrstu himne onih koji nisu mogli zauvijek pobjeći. U njoj je, na malo drukčiji način, ponovljeno ono o čemu je nekad pisao i govorio Abdulah Sidran, što samo znači da je jedan tmuran pjesnički osjećaj, koji je u svoja doba pripadao samo jednome čovjeku i njegovoj malobrojnoj publici, postao opće mjesto beskrajnoga niza individualnih stradanja. Taj niz je takav i toliki da će ih netko neoprezan nazvati kolektivnom nesrećom, iako bilo koji kolektiv s tim nema previše veze.
Zanimljivo je baš na primjeru Stare kuće pokazati koliko je nevažan kolektivni osjećaj u pojedinačnim bosanskim stradanjima. Naime, ta je pjesma upućena stotinama hiljada ljudi koji je mogu savršeno razumjeti i doživjeti je kao svoju, bilo da o svojoj staroj kući razmišljaju iz njemačke, američke ili neke puno bliže perspektive. U biti, nema razlike između čovjeka koji u Sarajevu misli o svome rodnom domu u Knežini ili na Sokocu, i onoga koji o tom domu sanja nekoliko hiljada kilometara dalje. Obojica brinu brigu o istome starom krovu i o tome kako "materi na oči ne znam kako bi", jer me dugo nije bilo.
Nekoliko stihova dalje Halid pjeva: "To je moje vazda bilo, ne dam ja nikome to." Izuzet iz konteksta, bio bi to stih neke patriotske ili nacionalističke pjesme, ali to nije jer se u pjesmi nigdje ne izgovori ime domovine ili naroda, niti se igdje aludira na njih. To je, jednostavno, pjesma o staroj kući, a neka sad učevan svijet dalje razmišlja kakva se značenja iza toga kriju. Onom drugom svijetu, koji je manje učevan, ili učevnost ne koristi gdje joj nije mjesto, to je pjesma o nečemu što je vrlo osobno i što s narodom i domovinom nema neposredne veze. Kao što nije imalo veze ni u Sidranova kućna vremena.
Stara kuća je do Boga tužna pjesma, kroz koju se potvrđuje i jedan vrlo zanimljiv fenomen. Novokomponovane pjesme u kojima se spominje nacija, pa i domovina, nikad ne postaju evergrini. Čak i one koje su napisane u ratu, svejedno jesu li u njima Srbi, Bošnjaci ili Hrvati, trajale su kratko i brzo su ih zaboravljali i najžešći nacionalisti. Kada požele nešto reći o sebi i svojim stremljenjima, nacionalisti će pjevati pjesme od prije stotinjak godina, a kada bi pjevali o svome vremenu i vlastitoj ljudskoj nesreći, pjevaju pjesme u kojima se ne spominju država i nacija. Zato je na neki način i logično kad najzagriženiji tipovi padaju na repertoar Halida Bešlića i Harisa Džinovića. Potrebno im je da se osjete kao ljudi, nesretni ljudi, a pošto se inače toliko trude da budu samo Srbi, Hrvati i Bošnjaci, običnu ljudsku tugu intenzivnije će doživjeti nego sretnici koji su po dvadeset četiri sata dnevno samo ljudi.