BLOG ZA TEBE

Antonio Vivaldi

Antonio Vivaldi (Antonio Lucio Vivaldi) je jedan od najvećih kompozitora 17. vijeka, a živio je i stvarao u doba baroka u umjetnosti. Iako je od tada prošlo dosta vremena, njegova djela se i dalje rado slušaju i veoma su cijenjena u muzičkoj djelatnosti.

Rođen je 1678. godine u Veneciji, prijestonici tadašnje Mletačke republike. Venecija sedamnaestog vijeka bila je centar kulturnih dešavanja, pa su se tako djeca rođena tamo uglavnom opredjeljivala za muziku. Međutim, Vivaldi je bio veoma bolešljivo dijete. Od samog rođenja imao je problema sa srcem, pa je tokom čitavog života osjećao zatezanje u grudima, što je vjerojatno bio znak angine pectoris ili astmatičnog bronhitisa. Lako se umarao i teško se kretao, tako da je kroz Veneciju išao isključivo gondolom ili kočijama. Zbog svega toga, njegov otac je smatrao da je za sina najbolje rješenje da bude sveštenik. Vivaldi to nikada nije želio, pa je odlučio da zapostavi sveštenički poziv i okrene se komponiranju koncertne muzike. Još od djetinjstva je učio da svira violinu, i bio je cijenjen kao vrhunski violinista. Vjerojatno je zbog toga i najveći broj njegovih koncerata napisan upravo za violinu.

Bio je svestrana ličnost, čovjek s više talenata. Osim za komponiranje, imao je dara i za poeziju. Zahvaljujući tome je pokrenuo svoju karijeru - kada mu je bilo 35 godina na svoj tekst je komponirao Harmonijske imaginacije, djelo kojim je uspješno započeo opersku karijeru.

Nakon ovih početničkih uspjeha, pozvan je da radi za pozorište San Angelo u rodnoj Veneciji, u kojem je proveo narednih dvadeset godina, kao kompozitor i rukovodilac pozorišta. U toku tog perioda je imao povremene poslovne izlete - dvije godine je proveo u Mantovi kao kapel-majstor princa od Mantove. Ovo putovanje je za Vivaldija bilo veoma značajno, jer je tamo upoznao Anu Giro. Ona je tada bila mlada pjevačica, a Vivaldi je u njoj našao ženu svog života, kao i saradnicu koja je kasnije tumačila brojne uloge u njegovim operama.

Za života Vivaldi je bio cijenjen umjetnik. To je posebno došlo do izražaja nakon što je u Amsterdamu objavljeno dvanaest njegovih koncerata za violinu, od kojih su prva četiri bila Le Quattro Staggioni - Četiri godišnja doba. Njihov uspeh je bio ogroman, a to su ujedno i danas njegova najpoznatija dela. Koliko su Vivaldijeva Četiri godišnja doba bila omiljena pokazuje i podatak da je francuski kralj Luj XV, nakon što je na koncertu u Parizu čuo ova djela, pozvao Vivaldija da svira na njegovom vjenčanju, a kasnije i na rođenju njegove djece. Nakon ovog munjevitog uspjeha Vivaldi je odlučio da više ne štampa svoja djela. Tada nije postojala zaštita autorskih prava, pa mu to jednostavno više nije bilo isplativo. Na taj način je uštedio novac, ali su time mnoga njegova djela izgubljena, a interesiranje za njegove koncerte počelo je da slabi.

Ne postoje precizni podaci o njegovoj smrti, smatra se da je umro 1741. i da je sahranjen veoma skromno na bolničkom groblju.

Rihard Vagner

Rihard Vagner (Wilhelm Richard Wagner) je jedan od najvažnijih kompozitora kasne romantike i genijalni tvorac muzičkih drama i opera (Lohengrin, Rajnsko zlato, Valkir, Sumrak bogova) koje su postale putokazima razvoja scenske umjetnosti za budućnost.

Rođen je u Lajpzigu, 1813. godine, kao deveto dijete svojih roditelja. Djetinjstvo i mladost proveo je uglavnom u Leipzigu i Dresdenu. Još kao dječak Vagner je iskazivao veliko zanimanje za poeziju i komponovanje. Muzičar Christian Gottlieb Müller je prvi podučavao mladog Vagnera muzičkoj teoriji i harmoniji. Vagner je nakon toga 1831. upisao Muzički fakultet Univerziteta u Leipcigu, gdje jmu je komponiranje predavao Theodor Weinling. Beethovenova opera „Fidelio“ inspirisala ga je na komponovanje prve vlastite simfonije. Imao je tek 17 godina, kad je u leipciškom pozorištu Comödienhaus javno izvedeno jedno njegovo djelo.

Od 1833. do 1839. Vagner je radio u mnogim opernim kućama kao kapelmajstor, dirigent i na drugim dužnostima. Kao i mnogi drugi umjetnici tog vremena, od svojih prihoda jedva da je mogao živjeti pa je uzimao zajmove od bogatih građana. Visoko zadužen Vagner 1839. godine bježi u Pariz. Proboj mu 1842. godine donosi praizvedba opere „Rienzi" u dresdenskom Kraljevskom teatru. On prihvata poziv da bude drugi kapelmajstor u Dresdenu. U razdoblju nakon toga nastala su poznata djela „Tannhäusera“ i „Lohengrina“.

Kao uvjereni demokrat Vagner je pružao podršku građanskoj revoluciji što ga je stajalo njegova mjesta kapelmajstora. Uz pomoć Franza Liszta bježi u egzil u Zürich, u kojem nakon početnih poteškoća nastavlja nizati uspjehe. U Zürichu je između ostalog napisao i jedno od svojih najvažnijih teorijskih djela „Umjetničko djelo budućnosti“.

Nakon što je dobio obavijest o svojoj amnestiji, te poziv bavarskog kralja Ludwiga II da se vrati u München, započinje razdoblje neopterećenog stvaranja bez finansijskih briga jer je mladi kralj platio sve Vagnerove dugove. Godine 1872. polože kamen temeljac za pozorište Festspielhaus koje sam projektuje, a finansira Ludwig II. Svečano otvorenje uslijedilo je 1876. s praizvedbom „Prstena Nibelunga“.

Do 1882, Vagner je već bio veoma bolestan. Patio je od teških napada angine, pa je sa porodicom otišao u Veneciju kako bi povratio zdravlje. Tu je i umro 1883. godine od srčanog udara. Imao je skoro sedamdeset godina.

Franc Šubert

Franc Šubert (Franz Shubert) je rođen 1797. godine u Lihtenthalu kraj Beča kao sin učitelja, pa je i sam u početku radio kao pomoćni učitelj na očevoj školi. U dobi od 21. godinu napušta učiteljsko zvanje za koje nije imao ni dovoljno volje, ni sposobnosti i otada živi u slobodnom zvanju umjetnika, često vrlo oskudno. Bio je središnja ličnost kruga vjernih prijatelja kojemu su pripadali i mnogi drugi istaknuti umjetnici, književnici, pjesnici, slikari, pjevači i kipari. Umro je sa samo 30 godina, a za to kratko vrijeme stvorio je nevjerojatno mnogo djela koja otmjenom jednostavnošću melodije i dotada nepoznatom harmonijskom pratnjom ukazuju i utiru put ostalim romantičarima 19. vijeka.

Šubertovu slavu pronosi više od 600 solo pjesama uz klavirsku pratnju (Serenada, Ružica u gaju, Ciklus o lijepoj mlinarici, Zimsko putovanje i mnoge druge), klavirske kompozicije, sonate, četveroručna djela, dva klavirska trija, 14 gudačkih kvarteta, poznati Kvintet Pastrva, osam simfonija, mise i zborske pjesme.

Komponovao je neobičnom brzinom kao u nekoj stvaralačkoj groznici. Pjesme je komponovao obično na tekstove priznatih pjesnika: Goethe, Heine, Müller i drugih. Znao je i do pet pjesama dovršiti preko dana, a navečer bi ih ponio u društvo prijatelja. Kada bi Šubertu prijatelji čestitali i burno pljeskali, znao je samo reći: I sam se nadam da će jednom nešto biti od mene.

Na vrhuncu njegovog kreativnog stvaralaštva teško je obolio, a umire dva mjeseca prije svog 31. rođendana 1828.godine. Njegova muzika nadahnjuje i danas, a njegov senzibilan romantičarski duh progovara kroz njegove solo pjesme. Vjerojatno je najljepša upravo slavna Serenada (Ständchen) koju možemo opisati i kao savršenu sinesteziju ljubavnog pjesničkog teksta i romantične Šubertove muzike nadahnute mladošću.

Serenada

Moja pjesma te tiho zove

Kroz mjesečinom obasjanu noć;
Dolje u mirni gaj,
Dođi k meni, ljubavi moja!
Vani na mjesečini,
U krošnjama šapuće vjetar.
Pogleda zlih izdajnika,
ne boj se ti, ljubavi moja.
Čuješ li kako slavuji poju?
Ah, ti si ta koju zovu,
Sa slatkim zvukom njihova pjeva,
ljubavi, zovu te za me.
Oni razumiju srca čežnju,
znaju ljubavi bol,
Svako srce umiruju
srebrnim svojim pjevom.
Neka dirnu i tvoje srce,
ljubavi, poslušaj me!
Dršćući od tjeskobe te čekam!
Dođi, usreći me!

Georg Fridrih Hendl

Georg Fridrih Hendl (Georg Friedrich Händel) je njemački kompozitor iz doba baroka. Rođen je 1685. godine u Halleu, iste godine kad i Johann Sebastian Bach i Domenico Scarlatti. Najvažniji dio svog muzičkog obrazovanja dobio je u Italiji prije preseljenja u London gdje je postao naturalizovani britanski građanin.

Veliki dio života proveo je u Velikoj Britaniji i komponovao je mnoge opere, končerta i oratorije. Bio je pod snažnim uticajem tehnika velikih kompozitora italijanskog baroka i polifonijske horske tradicije iz srednje Njemačke. Najpoznatija njegova djela su: Vodena muzika, Muzika za svečani vatromet i Mesija. Bio je uticajan na njegove nasljednike kao što su Haydn, Mozart i Beethoven. Učio je muziku najprije bez privole oca, liječnika-hirurga koji je želio da mu se sin posveti studiju prava. Kasnije se po želji majke ipak muzički obrazovao i to kod oguljaša Zachowa, vrsnog muzičara. Svoju je neobičnu muzičku nadarenost dokazao prvi put sa 8 godina kada je svojim slobodnim preludiranjem na orguljama zadivio sve prisutne. Poslije očeve smrti odlazi za člana operskog orkestra u Hamburg.

Sa 19. godina napisao je svoju prvu operu. u dvadesetoj i prvoj godini života odlazi u Italiju gdje se tokom tri godine još više usavršio u komponovanju. Nakon kratkog zadržavanja u Hannoveru preselio se u London gdje je ostao do smrti, vršeći dužnost direktora opere i komponujući. I on je, poput Bacha, potkraj života oslijepio i kao slijepac diktirao svoje kompozicije. Za razliku od Bacha, mnogo je putovao i obišao sve velike muzičke centre Evrope. Umro je 1759. godine u Londonu.

Koliko je Hendl značajan kompozitor, najbolje potvrđujei ova Beethovenova konstatacija: Hendl je majstor nad majstorima. Ugledajte se na njega, svi kompozitori svijeta, i naučite sa malo sredstava postizati najveće učinke.

Petar Iljič Čajkovski

Petar Iljič Čajkovski (Пётр Ильич Чайковский) je rođen 7. maja 1840. u uralskom mjestašcu Votkinsku, gdje se od djetinjstva nadahnjivao izvorima lijepe ruske narodne muzike.

Nezainteresiran za činovnički poziv, koji su mu namijenili roditelji, u dvadeset drugoj godini postaje učenik Antona Rubinsteina na petrogradskom konzervatoriju, a zatim predavač u Moskvi. Čajkovski nije bio sretan čovjek. Bio je rastrzan između intimnih razočaranja i bolesne osjetljivosti.

U operama Pikova dama i Evgenij Onjegin nastojao je ocrtati psihološke sukobe i opisati tragedije koje u intimnom životu pojedinca uzrokuje nesmiljenost sudbine. I upravo su zbog toga i današnjem gledatelju bliske.

Baleti Labuđe jezero, Trnoružica i Ščelkunčik puni su ljupkosti i draži, lagane melodike, gibljiva ritma i savršene instrumentacije. Pružaju mogućnost izvanredno velike plesačke virtuoznosti pa je vjerojatno i to razlog što ne silaze s pozornice.

Narušena zdravlja, iscrpljen od naporna rada, Čajkovski je odlazio na putovanja po Evropi, gdje se upoznao s novim muzičkim dostignućima. U svakoj od njegovih simfonija izražena je tragična čovjekova borba sa sudbinom pred kojom nema spasa.

Motivi neminovnog usuda ogledaju se u četvrtoj i petoj simfoniji, dok je u šestoj, patetičnoj, ocrtao tragiku svoga nesretnog života: neodoljivu čežnju za smirenjem i srećom, dramski sukob sa životnom stvarnošču, topao lirski osjećaj i neispunjene nade.

Umro je 6. novembra 1893. pod nikad do kraja razjašnjenim okolnostima, a pokopan je u samostanu Aleksandra Nevskog.

Frederik Šopen

Frederik Šopen (Fryderyk Franciszek Chopin) je poljski kompozitor i pijanista, jedan od najistaknutijih predstavnika romantizma. Napisao je: dva klavirska koncerta, koncertne etide, mazurke, poloneze, valcere, nokturna, balade, sonate, klavirski trio, sonatu za violončelo.

Rođen je 1810. godine u okolini Varšave. Sa 11. godina imao je čast da nastupa pred ruskim carem Aleksandrom I. Iako ga je kroz život pratilo krhko zdravlje, to ga nije zaustavljalo da komponuje melodije koje su imale u sebi elemente slovenske muzike. Njegove mazurke i poloneze i danas predstavljaju temelj poljske narodne klasične muzike. Živ temperament i strastvena ljubav prema klaviru, razlog je zbog kojeg su njegove melodije otključavale vrata mnogim pariškim salonima. U njegovim melodijama mogla se zapaziti lakoća pokreta, obrta i prelaza. Svakom tonu podario je svojstven smisao, osmišljeno značenje i izražajnost. Kompozicije koje je odsvirao Šopen budile su u slušaocima one tople, najtananije emocije, koje su ujedno bile strasne i poetične. Sve ovo učinilo ga je pjesnikom klavira. Mnogi su voljeli da sviraju njegove kompozicije.

Evo šta je jednom prilikom rekao pisac Oscar Wilde: Kada odsviram neki Šopenov komad, osjećam kao da sam ronio suze nad grijesima što nikada ne počinih, kao da sam tugovao nad nesrećama koje uopšte nisu bile moje.

Ideje za kompozicije navirale su spontano. Jednom je posjetio svoju veliku ljubav George Sand. U sobi je skakutao i jurio njen mali pekinezer, pokušavajući da uhvati vlastiti rep. Šopen se smijao toj igri, onda se zamislio, prišao klaviru i počeo da improvizuje jednu laku i vedru temu u tro-četvrtinskom taktu. Kada je završio, sav je blistao. Našao je besmrtnu melodiju, poznati Valcer u D-duru.

Ljeto 1849. je bilo kobno. Bolest je uhvatila maha i oduzimala životnu snagu mladog Šopena. To su bili posljednji dani u kojima je kucalo i zauvijek prestalo da kuca njegovo srce. Imao je samo 39. godina. Posljednje riječi pisane njegovom rukom su bile izraz bolne nostalgije za Poljskom: Uvijek sam se bojao da ću umrijeti među strancima. Sretan sam što sam sada među svojima. Kada budem mrtav, molim Vas, ponesite moje srce sa sobom u domovinu. Hoću da je uvijek među vama.

Gušeći se od neprekidnog kašlja izgubio je snagu da kaže bilo koju riječ. Crpeći iz sebe i posljednji djelić snage, na hartiji je drhtavom rukom napisao: Kada me ovaj kašalj uguši, preklinjem vas, dajte otvorite moje tijelo da ne budem pokopan živ.

Kako bi ispunila posljednju želju svog brata, sestra Frederika Šopena, Ludvika, prenijela je njegovo srce u Varšavu gdje je tajno uzidano u jedan stub crkve svetog Krsta. Nakon što je Poljska postala nezavisna, na tom mjestu stoji natpis: Ovdje počiva srce Frederika Šopena.

Jedan od najvećih virtuoza kojeg je svijet zapamtio. Čitav svoj život posvetio je klaviru.

Volfgang Amadeus Mocart

Volfgang Amadeus Mocart (Wolfgang Amadeus Mozart) je prema ocjeni mnogih, najgenijalniji kompozitor u historiji muzike. Autor je Figarova pira i mnogih drugih genijalnih djela. Čudo od djeteta, dječak koji je prije poznavao note nego slova i koji je već sa 3 godine počeo komponovati jednostavne pjesmice, a sa 5 održavati koncerte. Rođen je 1756. godine u Salzburgu.

Njegova muzička nadarenost je odmalena bila iznimna. U predškolskoj dobi napisao je niz kompozicija koje su sačuvane zahvaljujući njegovu ocu Leopoldu i salzburškom kapelniku, također kompozitoru. Sa sedam godina Mocart održava senzacionalne klavirske koncerte širom Evrope. Nekoliko godina poslije, po sjećanju i po sluhu, bez greške će reproducirati kompoziciju Alegria čije su se note krile za isključivu upotrebu vatikanskog zbora, a koja se pjeva čak u devet glasova. S devet godina piše prvu operu Bastien i Bastiena, a s trinaest dobiva mjesto koncertnog majstora u orkestru salzburškog nadbiskupa. Godine 1777. Mocart je nezadovoljan svojim statusom u Salzburgu, odlazi s majkom u Pariz, a nakon majčine smrti 1788. godine nastanjuje se u Beču, gdje se ženi Konstancom Veber, kontroverznom kćerkom pozorišnog šaptača.

Mocartovo muževno doba ispunjeno je brigama. Genij velikog kompozitora ispred je vremena, što je uz njegov neobuzdani temperament izvor stalnih sukoba s mecenama, dvorskim i crkvenim moćnicima. Prisiljen je posuđivati novac kod različitih lihvara i gulikoža, a pravi su mu prijatelji sve rjeđi. Da bi preživio Mocart daje obuke iz klavira i komponuje po narudžbi mecena. Opera Otmica iz saraja postiže 1772. godine veliki uspjeh, ali mu ne donosi i novčani probitak. Opera Figarov pir brzo je osvojila Evropu, ali ne i konzervativni Beč.

Međutim, unatoč stalnim teškoćama Mocart stvara s nevjerojatnom lakoćom. Lijepu predigru operi Don Giovanni, po narudžbi direktora opere u Pragu, napisao je za jedan dan, a cijelu operu za dva mjeseca. Zato je Mocartova ostavština velika.

1791. godine Mocart komponuje svoja najveća djela - operu Čarobna frula i veličanstveni Rekvijem, koji ne uspijeva dovršiti.

Umro je 1791. godine u 35. godini života, u dobi kada većina umjetnika tek dostiže stvaralačku zrelost. Mocartov sprovod također je ostao ispunjen nedoumicama. Nije u potpunosti objašnjeno zašto Mocartova supruga nije prisustvovala ukopu i zašto je Mocart sahranjen na tako skroman način. Njegovo je tijelo zakopano u grob za više ljudi, koji nije primjereno označen. Tako je do danas ostala nepoznata lokacija tog groba.

Johanes Brams

Johanes Brams (Johannes Brahms) je njemački kompozitor i pijanista. Rođen je 1833. godine u Hamburgu, u luteranskoj porodici, Brams je proveo veliki dio svog profesionalnog života u Beču. Tokom života njegova popularnost i uticaj bili su značajni. On je ponekad uvrštavan zajedno sa Bachom i Beethovenom, kao jedan iz "Tria B". Brams je komponovao za klavir, kamerne ansamble, simfonijski orkestar, za glas i hor. Kao pijanista, premijerno je izveo mnoge svoje radove. Radio je sa nekim od vodećih izvođača svog vremena, uključujući i pijanisticu Claru Schumann i Josepha Joachima (koji su bili njegovi bliski prijatelji). Mnoga njegova muzička djela postala su vezivno tkivo modernog koncertnog repertoara. Brams, koji je bio beskompromisni perfekcionista, uništio je neke od svojih radova, a druge ostavio neobjavljene.

Brams se često smatra muzičkim tradicionalistom i inovatorom. Njegova muzika je čvrsto ukorijenjena u strukturama i kompozicijskim tehnikama baroka i klasičnih majstora. Bio je majstor polifonije, složene umjetnosti koja zahtijeva veliku disciplinu po kojoj je Bah bio poznat, kao i razvoja kompozicijskog etosa pionira poput Haydna, Mozarta, Beethovena, i drugih kompozitora. Brams je težio "čistoći" ovih poštovanih "njemačkih" muzičkih struktura i razvijao ih je u romantičnom stilu, u procesu stvaranja hrabrog novog pristupa harmoniji i melodiji. Iako su mnogi savremenici smatrali njegovu muziku previše akademskom, njegov doprinos i vještina bili su predmet divljenja takvih kompozitora kao što su Arnold Schoenberg i Edward Elgar.

Marljiva, visoko izgrađena priroda radova Johanesa Bramsa bila je polazište i nadahnuće za buduċe generacije kompozitora. U okviru njegovih pedantnih muzičkih struktura ugrađena je visoko romantičarska priroda.

Ludvig van Betoven

Ludvig van Betoven (Ludwig van Beethoven) se rodio 1770. godine u Bonu. Potiče iz porodice flamanskog porjekla. Prvi učitelj mu je bio njegov otac Johan, koji je bio dvorski tenorista u Bonu. Od nekolicine prijatelja koji su ga podučavali, Betoven se upoznao sa njemačkom muzikom, književnošću pa i filozofijom. No, ipak ga je najviše zainteresovala muzika i sviranje. Već 1782. godine Betoven učestvuje u Bonskoj dvorskoj kapeli kao orguljaš, a 1789. kao violista. U tom periodu nastaju njegove prve kompozicije kako klavirske tako i vokalne.

Godine 1792. ovaj njemački kompozitor odlazi u Beč, gdje studira kod Haydna, Shenka i Albrechtsbergera (teoriju). Odlučio je da zauvijek ostane u Beču, gdje će živjeti kao slobodni umjetnik. Počeo je da upoznaje ljude koji će mu kasnije postajati bliski prijatelji. Oni su poticali iz dosta aristokratskih porodica. Betoven je počeo da svira na salonima i među poznatijim osobama kao pijanistički virtuoz. Njegovu muziku su u to vrijeme slušali mnogi knezovi i nadvojvode i njoj se divili. 1795. godine štampa svoje prve kompozicije, a svojim pijanističkim koncertima u Pragu i Berlinu stiče sve veći broj poklonika.

Do 1800. komponuje uglavnom djela za klavir i za raznovrsne komorne sastave, a pristupa i stvaranju simfonija od kojih je najpoznatija IX simfonija u d-molu koju je radio sa solistima na Schillerov tekst „Ode radosti.“

Njegov najveći stvaralački period obilježila je bolest. Postepeno gubi sluh da bi u 26. godini bolest dostigla vrhunac i Betoven do kraja života ostaje potpuno gluh. 1815. godine je posljednji put svirao. Umro je 1827. godine u Beču.

Betoven je, poslije Haydna i Mozarta, treći i posljednji veliki majstor bečke klasike. Betovenov život i umjetnost očito predstavlja individualni slobodni duh. U elementarnoj snazi njegovog muzičkog izraza progovara novi tip čovjeka građanskog vijeka. Njegova umjetnička etika zasniva se na demokratičnosti, humanosti, umjetničke istine i slobode. U Betovenovom muzičkom opusu težište je na sonantno oblikovanoj instrumentalnoj muzici, a na tom području izdvajaju se tri grupe djela: 32 klavirske sonate, 16 gudačkih kvarteta i 9 simfonija. Polazeći od klasične sonatne forme, Betoven je postepeno formalno i sadržajno proširuje i preobražava prožimajući je dramatičnim akcentima, obogaćujući je elementima slobodne fantazije i polifonije.

Betovenova muzika je uticala na mnoge kasnije kompozitore kao što su Mendelssohn, Schuman, Brahms i Wagner koji su išli putevima njegove muzike. Takođe u Betovenovoj muzici javljaju se i romantični dijelovi. Uprkos svemu tome ostao je pravi klasik, a njegova izvanredno urađena muzička djela se slušaju i danas.

MISLI

- Nema ničeg ljepšeg nego približiti se božanstvu i na ljudsku rasu rasuti zrake.

- Muzika je kao san. Onaj koji ne mogu da čujem.

- Prava umjetnost ostaje za vječnost.

- Ništa me više ne zgražava, nego moje vlastite greške.

- Muzika je posrednik između duhovnog i osjećajnog života.

- Muzika je otkriće veće od sve mudrosti i filozofije.

- Što sam ako se usporedim sa svemirom.

- Ovdje postoji i postojaće hiljade prinčeva; ali je samo jedan Betoven.

- Odličan umjetnik je najvrednije blago nacije.

- Hiljade zvukova, buke i oluje se nalazilo u meni dok ih nisam iskomponovao na papiru.

Johan Sebastijan Bah

Johan Sebastijan Bah (Johann Sebastian Bach) se rodio1685. godine u Eisenachu, u porodici koja je dala veliki broj dobrih muzičara. Bah je kao dječak prepisivao stranu muzičku literaturu i tako se učio kompozitorskoj tehnici.

Od malena je pokazivao genijalnost i veliku predanost muzičkoj umjetnosti, te smisao za kompozicije, ali u svijetu je u to vrijeme bio poznat samo kao izvanredan orguljaš, te nenadmašan improvizator. Skroman kao i svi njegovi najbliži, Bah se u životu i te kako namučio oko svog preživljavanja. Dobio je namještenje kantora crkve Sv.Tome u Leipzigu, posao koji je bio vrlo naporan. U to vrijeme je na toj dužnosti bilo uobičajeno znati i pjevati i voditi zbor i dobro svirati (čembalo, orgulje, i violinu). Bah je sve to zaista i znao.

Bah je za svojeg života malo putovao. Nikad nije bio u inostranstvu, što je za ono vrijeme bilo pravo čudo. Sve što je znao naučio je u svojoj zemlji od oca, brata, najbližih rođaka i poznatih njemačkih orguljaša kao što je Heinrich Schütz. Nezaboravan datum njegovog života je susret s Friedrichom Velikim koji ga je pozvao u svoj dvorac u Potsdamu da svojim prisustvom pomogne vladaru u podizanju nauke i umjetnosti. Poznato je da je tom prilikom Friedrich Veliki zadao jednu temu, a Bah je na istu temu improvizirao fugu koja je Friedricha vrlo oduševila. Kasnije je Bah izdao djelo pod nazivom "Muzička žrtva" i posvetio ga Friedrichu Velikom.

Poznat kao jedan od najvećih virtuoza na orguljama, uz mnoge službene poslove koje je obavljao kao kantor, te stalnim porodičnim brigama, pravo je čudo koliko je remek-djela stvorio. To možemo objasniti samo njegovoj genijalnosti, te smirenoj naravi koja je nalazila najveću utjehu u radu. U to vrijeme, njegove kompozicije i genijalna djela savremenici nisu mogli shvatiti jer je bio daleko ispred svojeg vremena. I kako to često biva, trebalo je čak 80 godina proći od njegove smrti da ga čovječanstvo potpuno shvati i prihvati kao jednog od najgenijalnijih kompozitora. Umro je 1750. godine.

Bah je i danas moderan, jer je njegovo shvaćanje i muzika bilo daleko ispred njegova vremena. Njegovi elementi u muzici su bliski današnjim generacijama. Genij i jedan od najvećih muzičara kojeg je čovječanstvo dalo je umro nezapaženo i od svojih suvremenika potpuno neshvaćen.

Antonio Vivaldi